Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



AMLO-ov Meksiko




Foto: Arturo Alfaro Galan/Flickr CC 2.0

09/07/2018

Andrés Manuel López Obrador potresao je cijeli meksički politički prostor. Hoće li moći preoblikovati i zemlju?

Teško je prenaglasiti opseg pobjede Andrésa Manuela Lópeta Obradora (u nastavku AMLO) na meksičkim predsjedničkim izborima prošle nedjelje. AMLO je skupio 53 % glasova, ogromnih 30 % više nego njegov najbliži suparnik, desničar Ricardo Anaya. AMLO je pobijedio s najviše glasova na predsjedničkom nivou u meksičkoj povijesti, te s najvećom razlikom od vremena demokratske tranzicije 2000. godine. Trijumfirao je u svima, osim u jednoj od trideset i dvije savezne države – desetak njih dalo mu je preko 60 % glasova – a pobijedio je i u 80 % svih općina u zemlji.

Njegova stranka, Morena, stvorena 2014. godine, također je prvi put sudjelovala na nacionalnim izborima i izborila pobjedu. Osigurala je solidnu većinu u Кongresu i Senatu. Oni će predsjedati u pet od devet upravnih tijela koje su osvojili s historijski velikom razlikom. U Mexico Cityju, gdje je ranih dvijetisućitih AMLO obnašao dužnost gradonačelnika, kandidatkinja Morene Claudia Sheinbaum osvojila je 16 % glasova više nego drugoplasirani kandidat. U Obradorovoj matičnoj državi Tabascu, partijski je kandidat pobijedio s 40 % prednosti. Začuđujući izborni dobici prelaze granice tradicionalnih AMLO-ovih uporišta, šireći se također i na sjever zemlje. Tri meksičke glavne stranke – PRI, PAN i PRD probudile su se u ponedjeljak ujutro pretvorene u minorne stranke. Cijela je politička arena potresena preko noći.

Premda je AMLO vodio u anketama mjesecima, mnogi u zemlji bili su zabrinuti zbog mogućih prevara i operacija kupovine glasova. Nekoliko raspršenih izvještaja o sumnjivim aktivnostima na dan izbora povećali su te strahove. Neka izvještavanja činila su se dramatičnima. U državi Pueblo, primjerice, pao je kombi koji je prenosio ukradene listiće. Stanovnici tog područja ubrzo su uhvatili počinitelje i svezali im ruke oko vozila kako bi zaštitili glasačke listiće dok su čekali vlasti da pristignu. Sâm izborni ciklus bio je prožet nasiljem koje uključuje i više od stotinu ubijenih kandidata različitih stranaka tokom kampanje, što je najčešće povezano s narkokartelima.

Međutim, izborna je noć završila u ekstatičnom ozračju za AMLO i njegove simpatizere. Rani govori ostalih kandidata ublažili su tenzije. Nacionalni izborni institut potvrdio je da je AMLO pobijedio. Aktualni predsjednik Pena Nieto otišao je na nacionalnu televiziju priznati rezultate i obećati mirnu tranziciju vlasti. Stotine tisuća ljudi sjatilo se u Zócalo, središnji trg Mexico Cityja, slaviti novosti. U svom emocionalnom govoru, López Obrador zahvalio je ljevičarskim pokretima od prošle godine – seljacima, radnicima, studentima – koji su mu utrli put za ovaj trenutak. „Nisi sâm“, skandiralo je mnoštvo nakon što je AMLO preuzeo historijsku odgovornost koja mu je povjerena. Ponovio je slogan izbora od prije šest godina kada je izgubio: „Za dobro svakog, a prvo siromašnog“.

Nakon što se prašina slegla, ostalo je nekoliko pitanja. Što zapravo znači „ovaj trenutak“? I koja je narav mandata kojim će upravljati AMLO? Prije nego što je krenuo na Zócalo, AMLO je održao govor iz hotela gdje je umirio tržišta „fiskalnom i financijskom disciplinom“. Alfonso Romo, vjerojatni šef osoblja AMLO-ove buduće vlade, izvježbani je sugovornik između AMLO-a i biznis-zajednice. On predvodi jednu od najvećih posredničkih kuća u Latinskoj Americi, te ima bliske odnose s bivšim predsjednikom Carlosom Salinasom de Gortarijem (iz PRI-a) koji je zemlju odveo na neoliberalni put kasnih osamdesetih godina. Nedjeljne noći na Zócalu masa je aplaudirala i Romovu imenu, nakon što ga je López Obrador spomenuo kao svog suradnika u tranzicijskom timu.

Kako stvari stoje, Morena je široka koalicija disparatnih antiestablišmentskih interesa. AMLO je sebe pozicionirao ispravno na dugačku liniju ljevičarskih disidenata. Najveći dio njegovih obraćanja počiva na obećanju korištenja države kao redistributivne snage koja favorizira radničku klasu. No, Romo i ostali srednjeklasni i višeklasni simpatizeri vide kao Morenin historijski zadatak izgradnju temeljnih uvjeta liberalno-kapitalističkog režima. Taj zadatak ima antiestablišmentske karakteristike u trenutnom kontekstu kada se zahtijeva okončavanje kronizma, uspostava vladavine prava i eventualno zatvaranje poreznih rupa. AMLO-ova kampanja adresirala je način kako da poveže ta dva aspekta: korupcija onesposobljava  državne kapacitete za upravljanje redistributivnim kapitalizmom, a rast organiziranog kriminala posljedica je državnog povlačenja iz ekonomije. S političkom legitimacijom toga da su postojeće stranke u ozbiljnoj krizi, Morena je ponudila izlaz za mnoge klasne frakcije. To je privremeni politički blok koji nosi sa sobom ozbiljne unutarnje tenzije.

Ipak, López Obrador možda ne vidi ta dva aspekta – Romov i onaj ljevičarskih lidera koji je proslavio u svom govoru – kao međusobno kontradiktorne. To je jedan od razloga zašto je vanjskim promatračima teško smjestiti AMLO u geografiju političkih ideologija (argumenti je li on „lijevo“ ili ne), a tu je i ukupna specifičnost meksičkog slučaja. On ne dolazi iz socijalističke ili socijaldemokratske ljevice poput njegovih europskih kolega. Ne dolazi ni iz militantnih sindikalno-aktivističkih krugova kao Lula ili Evo [Morales] u Južnoj Americi.

López Obrador bio je član oficijelne stranke, Stranke institucionalne revolucije (PRI), ranije u svojoj karijeri kada je ta organizacija, nasljednica radikalne agrarne revolucije iz prvog dijela dvadesetoga stoljeća, još uvijek imala jako nacionalističko krilo i koja je bila jedini kotač za održavanje javnih servisa. Njegova prva dužnost sedamdesetih je godina bila čelno mjesto u uredu za domorodačka pitanja svoje matične države, agencije koja se bavi obavljanjem projekata za razvoj lokalne zajednice. Osamdesetih je bio prisiljen povući se s mjesta predsjednika PRI-a na razini savezne države zbog svojih pokušaja za demokratizaciju organizacije. Nagli zaokret PRI-a prema neoliberalizmu ostavio je nacionalističko krilo stranke izoliranim te, po svoj prilici, udaljio ga od same stranke. AMLO se sâm udaljio započinjući svoj dugi marš kao član opozicije.

AMLO uživa status klasno-neutralnog državnog aparata koji može funkcionirati kao arbitar i regulator klasnog konflikta. Za njega je grijeh PRI-a u izdaji ideje kontrole ekonomije te prepuštanja njenih aspekata privatnom sektoru, što je izbacilo u prvi plan političku delegitimaciju države. To znači da u ovom trenutku reguliranje klasnog konflikta i izgradnja državnog autoriteta zahtijeva redistributivnu kapitalističku razvojnu agendu: za dobro svakoga, ali da siromašni budu prvi. Tu leži ogromno obećanje, ali i ograničenja njegova predsjedničkog mandata.

Kako će ta ravnoteža snaga unutar Morene izgledati u godinama koje nadolaze, ostaje, naravno, otvorenim pitanjem. AMLO-ova vizija, proizvod ovih gibanja, i težina mandata koji mu je povjeren ići će dugim putem u održavanju svih snaga koalicije zajedno. No, tenzije se moraju pojaviti.

Piše EDWIN F. ACKERMAN

Izvor JACOBINMAG

PREVOD Karlo Jurak

 




Kontaktiraj nas