Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Aprilske teze



Ilustracija: LAMBUJA/Flickr CC 2.0

21/04/2017

Sedmog aprila po julijanskom kalendaru, a dvadesetog po gregorijanskom, Vladimir Ilič Uljanov odnosno Lenjin, vođa boljševika, stigao je na Finsku stanicu u Petrogradu i izgovorio „teze“, koje će značiti ne samo najveći zaokret u historiji dvadesetog stoljeća, već i u historiji revolucija, tadašnje u Rusiji, kao i svih budućih. Lenjina je na Finskoj stanici dočekala i opkolila radnička masa, uglavnom pripadnika boljševičke partije, odnosno većinski (ruski boljšoj) dio Sveruske socijaldemokratske partije, poslije rascjepa, koji se dogodio na kongresu u Bruxellesu i Londonu još 1903. godine. Rascjep je izbio naizgled oko nevažnih formulacija, ali su boljševici, uz jevrejski Bund, predvođeni Lenjinom, zahtijevali da revolucinarna aktivnost postane najvažnija aktivnost članova te partije. Umjereniji dio  partije, u suštini građanski (menjševici) neće pristati na krute formulacije i na stroge zahtjeve Lenjina i boljševika.

Ipak, vlakom koji je stigao preko Njemačke (diplomatskim uplitanjem Parvusa, njemačkog koliko i ruskog marksiste, koji je postao bogataš) nisu doputovali samo boljševički vođe, već i menjševici i socijalisti-revolucionari i svi oni koji su se zbog političkih progona carskog samodržavlja našli u inozemstvu, najčešće u Baselu.

Taj aprilski dan bio je na sjeveru, u Petrogradu, (do I svjetskog rata Sankt Petersburg) prohladan. Iz vlaka je izašao četrdesetsedmogodišnji Lenjin, jednostavan, topao, razveseljen riječima supruge Nadežde Krupske, koja se divila revolucionarnoj Rusiji, svečano ukrašenoj i uljepšanoj vijorenjem crvenih zastava. Na Lenjinovo iznenađenje, na trgu nasuprot Finske stanice dočekali su ga, osim grupe radnika i partijskih drugova, i dva odreda boljševičke garde. Kad je Lenjin krenuo među radnike, dotada skromna gomila iznenada se jako uvećala, te je Lenjin, da bi ga se čulo, morao izgovoriti svoje historijske Aprilske teze, najinspirativniji i najodlučniji govor protiv imperijalističkog rata, sa platforme bornih kola – na koja se morao popeti, kako bi ga okupljena masa vidjela i čula. Tekst, koji je, kako je potvrdio sam Lenjin, nastao u vlaku, što je prolazeći preko neprijateljske zemlje, žurio u Rusiju, boljševički vođa izgovorio je vrlo polagano toga dana nekoliko puta. Ne samo na Finskoj stanici, već prvo u krugu boljševika, a zatim pred konferencijom radničkih i vojničkih deputata cijele Rusije.

Evo ukratko teksta, koji će značiti ne samo nastavak i pobjedu Revolucije u Rusiji, već suštinu revolucionarnih zahtjeva za sva vremena. Da se uspio ispuniti, značio bi slobodu cijelog čovječanstva.

Izgovorena prije stotinu godina, ta sjajna nada inspirirala je i inspirirat će revolucionare cijelog svijeta i onda i danas i u svim budućim vremenima. Naravno, konkretne prilike su se ubrzo promijenile, one su danas stubokom drugačije. Stotinu godina je prohujalo, ali suština ostaje ista i mutati mutandis Aprilske teze ostaju najnadahnutiji i najljepši tekst za sve društvene pregaoce i revolucionare.

Evo u ponešto skraćenom obliku teksta Aprilskih teza.

 

Dolje imperijalistički rat!

 

– U našem stavu prema ratu nije dopustivo tobožnje „revolucionarno obranaštvo“! To drugim riječima znači Dole rat!

– Originalnost sadašnjeg trenutka u Rusiji sastoji se od prelaska iz prve revolucionarne faze u drugu revolucionarnu fazu, koja će dati vlast proletarijatu i siromašnim slojevima seljaštva.

– Ne podržavati na bilo koji način Privremenu vladu /…./

– Priznati da je naša partija u manjini/…/ Objasniti masama da su sovjeti jedini mogući oblik revolucionarne vlasti /.../

– Nikakva parlamentarna republika – vratiti se na nju nakon sovjeta deputata značilo bi korak nazad. – Organiziranje vlasti znači davanje vlasti sovjetima radničkih deputata kao i sovjetima svih koji rade za nadnicu odnosno plaću, od težaka do sovjeta seljaka u cijeloj zemlji, i to odozdo prema gore. Ukinuti policiju i stajaću vojsku i cijeli činovnički stalež. Plaće državnih funkcionera – koji moraju biti birani odozdo i biti smjenjivi u svakom trenutku – ne smiju biti veće od prosječne radničke plaće.

– Konfiscirati sve zemljoposjede. Nacionalizirati svu zemlju u državi i staviti je na raspolaganje lokalnih sovjeta radničkih i seljačkih deputata.

– Spajanje svih banaka u zemlji u jednu jedinu nacionalnu banku, koja će biti pod kontrolom sovjeta radničkih deputata.

– Naš neposredni zadatak nije „uspostavljanje“ socijalizma, već prelazak na kontrolu prozvodnje i na njezinu raspodjelu pod kontrolom sovjeta radničkih deputata.

– Zadaci partije:

a) smjesta sazvati kongres partije;

b) modificirati partijski program;

c) promijeniti ime partije.

– Obnoviti Internacionalu.

Tri su najvažnije točke Aprilskih teza: odbacivanje produžetka rata na strani Antante; čvrsta namjera da se nastavi revolucija odnosno da se prijeđe na njenu drugu odnosno proletersku fazu; načiniti od partije, koja će se od sada zvati „komunistička“ vodeću snagu nove revolucionarne tvorevine, u cilju da se za sve komuniste izgradi „zajednička matična kuća“, koja će nastati 1919. stvaranjem III Internacionale (Kominterne).

Model na koji izravno gleda Lenjin jeste Pariška komuna, naročito što se tiče oblika države, ukidanja vojske i policije, te stalne izbornosti svih državnih funkcionera, kao i mogućnosti njihovog opoziva u svakom času. Sva vlast sovjetima, što ustvari  znači demokraciju odozdo, nasuprot reprezentativnoj parlamentarnoj demokraciji. Stajaću vojsku po potrebi zamijenit će narodna milicija.

Otada će Petrogradom odjekivati pjesma: „Mi donijeli smo manifest za vlast sovjeta i život ćemo dati u borbi za to.“  („Mi vidali manifest dlja vlast sovjetov i žizn mi dadim v borbe pro eto!“)

Već je Lenjin, zbog teških prilika u Rusiji, izbijanja građanskog rata, intervencije protiv boljševičke revolucije, morao, u cilju spasavanja revolucije – ili se bar tako mislilo – odustati od nekih točaka Aprilskih teza ili su one jednostavno bile nesprovodive. Naročito ne među polunomadskim Baškirima ili uzgajivačima konja Kirgizima (među kojima se našao u zarobljeništvu u Prvom svjetskom ratu i Josip Broz Tito) i sličnim stanovništvom poludivljeg Sibira. Ipak, ostaje kao osnovni zahtjev demokracija odozdo. No, da ne bi došlo do pogrešnih i katkad okrutnih odluka „odozdo“, Lenjin je zauzdao sovjete čeličnom uzdom Komunističke partije. U zemlji u kojoj se vodio surov građanski rat, a kao njegova posljedica zavladala nestašica i glad, užasne boleštine i neopisiva pometnja u prometu, možda nije bilo moguće postupiti drugačije. To je doduše spriječilo mnoga izvitoperavanja i okrutnosti, ali je na kraju diktaturu proletarijata pretvorilo u diktaturu partije, koja se i faktički i moralno izdigla iznad sovjeta i značila daleko više od vlasti sovjeta. Ovo odustajanje od osnovne vlasti u rukama sovjeta dovelo je do onih tragičnih i krvavih grešaka i zastranjenja, koja će pored mnogih ne malih uspjeha i pobjeda, na koje se danas namjerno zaboravilo, odvesti tu revoluciju na stranputicu i na kraju prouzročiti katastrofu devedesete godine: survavanja Sovjetskog Saveza i radničke borbe na cijeloj planeti, kako su se nadali kapitalisti, u bezdan iz kojeg nikad više neće izaći.

No, historija nikada ne stoji u mjestu i poobjeda i slava koliko i propast jedne generacije ne mora to značiti za nova i nadolazeća pokoljenja. Treba se sjetiti samo Napoleonove garde i njenog tragičnog kraja. Ili Spartakovog ustanka kad je na Via Apia bilo razapeto na križ sedamdeset tisuća pobunjenih robova, koji su dopali ropstva kao barbari. I onoga što su samo za nekoliko stoljeća barbari učinili Rimu i ogromnoj rimskoj civilizaciji i kulturi! Kako je napisao Croce, historija je dragocjena kutija sa alatom, koji pomaže ljudima da se snađu u novim vremenima.

Kad se nađe rješenje da se uspostavi sva vlast sovjetima, a da ovi bez partijskog kaveza i „ratnog komunizma“, s posljedicom gladi i neimaštine, bez svake suvišne okrutnosti, a sa neophodnom pravednošću i moralom donose odluke, koje vuku naprijed, vode ljude u progresivnom pravcu, bit će riješena kvadratura kruga, odnosno svjetska revolucija može računati s konačnom pobjedom. Nije to samo pitanje svijesti, pitanje shvaćanja političkog momenta, već pitanje upravljanja njime uz podršku volje masa, bez nepotrebnog prolijevanja krvi, surovosti, grubosti i ograničavanja slobode. Jer konačni cilj svih pobuna i revolucija, od one Spartakove do Lenjinove, bila je i ostaje sloboda. To se nikada ne smije smetnuti s uma. Sloboda se ni u kojem slučaju ne smije ograničavati ispod onog minimuma koji je zahtijevala već Francuska revolucija, ali isto tako ne može se dozvoliti da se u ime nje razaraju već dostignute tekovine revolucije ili da se ljudi podjarmljuju, ugnjetavaju i izrabljuju ili ograničavaju u stvaralaštvu, kretanju i međusobnom miješanju i ispreplitanju.

Sve nabrojeno, kako rekoše Rusi, je „vrijeđanje čovjeka“, znači uvredu njegove ljudske biti.

U rodilištu su sva novorođenčad jednaka. Kojom će to odlukom dobrih ili zlih vila jedni biti predodređeni da rade najteže poslove u vatri talionica, fabrika i rudnika ili danas da lutaju za nesigurnim i prekarnim zaposlenjima uprkos visokih kvalifikacija, dok će drugi provoditi život u „kulama od ebanovine“ i neće ni znati za postojanje ovih drugih, niti za uslove njihovog života i rada.

U okolici kolikih turističkih rajeva, što se reklamiraju brojnim prospektima, nalaze se gomile otpada, brižno sakrivene od očiju gostiju, po kojima plaze paraziti i štakori, a žena i djeca prevrću, da nađu otpatke hrane ili pak željeza, koje mogu unovčiti, dok njihovi muževi i očevi rade u rudnicima zlata i dragulja? Nije to slučaj samo u Africi, već u mnogim krajevima svijeta, gotovo na cijelom globusu. U najmoćnijoj državi svijeta samo nekolicina milionera posjeduje polovinu cijelog bogatstva zemlje! Danas to više nisu samo milioneri pojedinci, već moćne multinacionalne kompanije, ali situacija se time nije u biti promijenila. Samo nekolicina moćnih multinacionalnih kompanija posjeduje polovinu bogatstva cijelog svijeta! Partije su šuplje, od demokracije se pravi sprdnja, a proizvodnja zombija postala je masovna, putem ne samo medija u rukama vlada, već i elektronskim igračkama pogrešno korištenim, kao što je uostalom ogromno omasovljena proizvodnja materijalnih i nematerijalnih dobara, što utječu na formiranje svijesti.

Pobjedom buržoaske demokracije ljude vrijeđaju na sve strane, a negdje ih pretvaraju doslovno u robove ili još gore, u robu, koja se nakon upotrebe izbacuje na smetlište.

Kasnije su svi zapanjeni luđačkim potezima dešperatera, koje su sami proizveli, odnosno koji su plod prilika u koje su bačeni očajnici. Sigurno, iza njihovih očajnih gestova stoje snage koje se njima koriste u političke svrhe. Prije svega, krivi su oni koji im doturaju sredstva i oružje, a kojima se ne zna ništa i ne govori nikada.

 

Marx i marksizam

 

Pozivajući se uvijek i samo na Marxa, tvrdio je talijjanski filozof Norberto Bobbio, dolazi se u kušnju da se zapostave veliki problemi, koje Marx nije sebi postavio, jednostavno zato što u njegovo vrijeme nisu postojali.

Drugim riječima, ne treba optuživati Marxa, razmišljajući o rješenjima, što će biti primjenjiva u socijalizmu, jer Marx nikada nije napisao zbirku recepata za gostionicu „Budućnost“. Marx je dao analizu proizvodnih društvenh odnosa i kapitalističke eksploatacije u vlastitom vremenu, analizu događaja kojima je bio suvremenik i iznio ono što je iz njih mogao zaključiti. Prorokom su ga predstavili drugi, najčešće oni koji ga nisu shvatili i čak nisu bili u stanju da ga shvate. Ili još gore, iz njegovog složenog mišljenja uzeli su samo ono što im se u datom trenutku učinilo kao neophodno. Optuživati Marxa za sve promašaje u zemljama socijalizma, bez obzira na okolnosti, nije samo nepravedno nego i smiješno. Marx se nije izdavao za proroka niti za iskupitelja poput Isusa Krista. On je ocrtao (i to u nedovršenom obliku) logiku funkcioniranja kapitala. Treću i četvrtu knjigu Kapitala uredili su, prema njegovim bilješkama, Engels i Kautsky.

Današnji razvoj kapitalizma u mnogome je, uprkos suštinskoj istovjetnosti, prevazišao kraj XIX stoljeća, kad su izišla Marxova djela, te doveo do novih revolucija tehnoloških, proizvodnih, komunikacionih kao i na području psihologije, klimatologije itd. Doveo je i do revolucija na desnici, kakva je na primjer bila fašistička revolucija Benita Mussolinija.

Konačnu pobjedu je danas iznio neoliberizam, ali njegov moto nije više „laisser faire, laisser passer“, već on svojim ratnim aparatom nastoji uvesti liberalnu demokraciju u zemlje za koje za takav poredak i način mišljenja i ponašanja ne postoje ni najmanji uvjeti, i tako on neprestano ratuje i troši vlastito oružje, kako bi proizvodio novo, dok je niz naroda bukvalno istrijebljen ili pretvoren u mučenike, a njihove zemlje u meksikansku mesnicu. Eto divne pobjede liberalizma!

 

No, kako kaže Bobbio, iako predskazivanje danas ne uživa velik ugled, nije istina da je posve napušteno. Evo dva primjera. Luciano Canfora u knjizi Marx prebiva u Calcuti obnavlja vrijednost marksizma, pišući: „Historiju nagone naprijed ‘utopistički pokušaji’: kršćanska utopija osveopćeg iskupljenja, iluministička utopija stalnog mira /…/ komunistička utopija.“  Nepotrebno je primijetiti da je takvo tvrđenje suprotno onom Marxa, koje je sintetizirao Engels. Sada više nismo kod socijalizma od utopije do nauke, već smo u totalnoj inverziji i u povratku na izvore: od naučnog socijalizma do utopije.

U jednom intervjuu Stampi Barbare Spinelli francuskom filozofu i književnom kritičaru Emmanuelu Lewinasu, ovaj je kazao: „Čini mi se da su demokracije padom SSSR-a izgubile i to mnogo. Uprkos svim ekscesima i užasima, komunizam ipak predstavlja iščekivanje. Iščekivanje da se isprave krivice nanesene slabijima, iščekivanje pravednijeg društvenog poretka. Ne tvrdim da su komunisti imali gotovo rješenje, čak ni da su ga pripremali. Sasvim sigurno nisu. No postojala je ideja da historija ima neki smisao. Da život ne znači besmisao življenja. Tu su ideju u zapadnoj Evropi posjedovli već od sedamnaestog stoljeća, a Marx ju je ukorijenio u XX stoljeću. Do jučer smo znali kamo ide historija, koju vrijednost dati vremenu. Ne mislim da izgubiti tu vjeru zauvijek predstavlja veliku duhovnu vrijednost. Sada lutamo, izgubljeni, pitajući se svakog trenutka: ‘Koliko je sati?’ Fatalno, kako to običavaju pitati Rusi. Koliko je sati? A nitko više ne zna?”

Ili da se podsjetimo riječi velikog pjesnika i revoulucionara, Vladimira Majakovskog i na vremena kad je pisao: „Ragu historije šibasmo /…./“ I dokle se stiglo?

Dokle je stigao sam Majakovski? Ubio se 30. aprila 1930. Možda su s njim sahranili i Lenjinove i njegove nade u  revoluciju. Lenjin je umro u januaru 1924, a već je više od godinu dana bio nesposoban za rad. Njegovi nasljednici, u prvom redu Staljin, ali i svi koji su ga podržavali, ućutkali su Trockog i izmislili „socijalizam u samo jednoj zemlji“, s čim se Lenjin jako teško mirio i što je bio prvi kamen spoticanja proleterske revolucije.

 

Završna razmatranja

 

Vratimo se ponovo na rasprave između boljševika i menjševika. Ukoliko je Martov, jedan od glavnih menjševičkih vođa, vidio socijaldemokratsku partiju kao široku jezgru aktivista, oko koje se okuplja još šira masa simpatizera, nije predlagao ništa drugo do li ono što je postojalo u zapadnoj Evropi (gdje su se tada mnoge od tih partija – Francuska, Italija – zvale socijalističkim). Lenjin pak misli na krutu organizaciju, koju bi činili isključivo odani borci. Ispušta iz vida aktivnu ulogu masa, koju podrazumijeva Martov. A još više u mase vjeruje Trocki. Trocki je uvjeren da mase mogu i moraju igrati aktivnu, štaviše presudnu, ulogu. Taj čvor predstavljao je osnovicu sukoba Lenjina i Rose Luxemburg. Rosa Luxemburg neće masama pripisivati samo važnu i presudnu ulogu, već će odbiti Lenjinovu koncepciju da partija treba biti avangarda klase i da ona mora u mase ulijevati pravu revolucionarnu i političku svijest, jer same radne mase nisu u stanju nadvladati „tradeunionističku“ odnosno sindikalnu koncepciju. To je ne samo centralna već i suštinska tematika. O njoj će  njemački marksist Rosenberg napisati da je Lenjin bio dovoljno empiričar da primijeni teoriju o zaokretima historije, uspostavljajući jednu vrstu permanentne suprotnosti između ortodoksne teorije – respektiranjem Marxa – i interpretativne linije, inspirirane njemačkim marksistom Karlom Korschom, koja ga je navela da, izašavši u Petrogradu na Finskoj stanici, proglasi, usprkos mišljenja većine boljševika, pa i samog Staljina (koji će suštinu stvari upropastiti), kako se revolucija nastavlja, i to proleterska revolucija.

Rosa Luxemburg je pisala: „Znam da i boljševici nisu bez mana, čudni su, pretjerano su kruti, ali ih razumijem i u potpunosti opravdavam; ne može se ne biti krut pred amorfnom, želatinoznom masom menjševičkog oportunizma...“

Danas je od tih događaja prošlo stotinu godina, a ta pitanja su još uvijek otvorena. Kako dati svu vlast sovjetima i to odozdo, a da ne počine krvave i kobne greške, kao evropska često izdajnička socijaldemokracija, kriva u neku ruku za dva svjetska rata i za današnji očajni polažaj svih onih koji ne posjeduju ništa osim vlastite radne snage, ako joj se ne nametne kruta košulja jednopartijske discipline? I kako postići da se ta pancirna košulja, koja bi trebalo da sačuva tekovine revolucije, ne pretvori u luđačku košulju, koja će revoluciju odnosno njene domete izručiti, con armi e bagagli (sa svim oružjem i prtljagom, po talijanskoj uzrečici) pravo u krilo neprijatelja, kako smo to vidjeli devdesetih godina? I kako spriječiti kapitalizam, opijen pobjedom, da sasvim ne podivlja i dosegne karikaturna obličja, te dođe do granice kolektivnog ludila, kako to gledamo ovih dana i godina? Jedan od odgovora, možda nepotpun, svakako se nalazi u Lenjinovim Aprilskim tezama. Drugi dio odgovora – na parolu „Sva vlast sovjetima“, i to odozdo, ostavlja se, da je pronađu generacije koje nadolaze. Ni Galileo Galilei nije znao sve. A danas znamo mnogo.

Doći će nova mladost, doneti nove dane i nastaviti naše pesme, nedopevane…“

Odgovore na postavljena pitanja donijet će novo vrijeme odnosno mladi ljudi vremena što dolazi.




Kontaktiraj nas