Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Europski neliberalni establišment



Ilustracija: Aris Stoidis – ‚‚Sanjanje”

04/04/2017

Lideri Europe su se sastali 25. ožujka  u rodnom mjestu „Europskog projekta” da proslave 60-tu godišnjicu Rimskih ugovora. Ali što se tu točno trebalo proslaviti?

Zar su htjeli terevenčiti zbog europske dezintegracije, koju sada zovu „višebrzinskom” ili “varijabilnom geometrijom” Europe? Ili su se sastali da aplaudiraju svom pristupu svakoj krizi kao „biznis-kao-i-obično“  – pristup koji je potpirio plamen ksenofobičnog nacionalizma širom Europske Unije?

Čak i beskompromisni eurofili priznaju da je skup u Rimu više bio nalik na bdijenje nego na slavljenje. Nekoliko dana iza toga britanska premijerka Theresa May odaslala je svoje pismo EU-u, formalno najavljujući usporeni ali nepovratni odlazak Ujedinjenog Kraljevstva.

Liberalni establišment u Londonu i po kontinentu užasnut je kako populizam razdire Europu.  Kao i Burbonci, oni nisu ništa naučili, a ništa nisu zaboravili. Nijedanput nisu zastali da se kritički osvrnu na sami sebe, a sada glume šokiranost zbog  legitimnosti jaza i anti-establišmentske strasti koja prijeti statusu quo-u i, konsekventno, njihovom autoritetu.

Natrag u 2015., često sam upozoravao grčke kreditore –  crème de la crème međunarodnog liberalnog establišmenta (Međunarodni monetarni fond, Europsku komisiju, Europsku središnju banku, njemačke i francuske dužnosnike, i tako dalje) – da gušenjem naše nove vlade koja je u povojima nije u njihovom interesu. Ako će naš demokratski, europeistički, progresivni izazov prema permanentnom dužničkom ropstvu biti ugašen, rekao sam da će onda produbljivanje krize  proizvesti jedan ksenofobičan, neliberalan i antieuropski val, ne samo u Grčkoj nego širom cijelog kontinenta.

Poput glomaznih divova, oni nisu obraćali pažnju na ta znamenja. Kratkotrajna pobuna Grčke protiv permanentne depresije bila je nemilosrdno ugušena u ljeto 2015. Bio je to vrlo suvremen puč: institucije EU-a koristile su banke, umjesto tenkova. Za razliku od pučeva koji su zbacili demokraciju u Grčkoj 1967.,  ili Praškog proljeća u Čehoslovačkoj godinu kasnije, uzurpatori su bili u skupocjenim odijelima i srkali mineralnu vodu.

Službena verzija ovih događaja bila je da EU mora intervenirati da primora zalutalo stanovništvo natrag na put fiskalne čestitosti i strukturalne reforme. U stvarnosti, glavna briga lidera puča bila je da izbjegnu priznati ono što što su činili još od 2010.: produžavali jedan generalizirani stečaj  dalje u budućnost, prisiljavajući Grčku da prihvati nove,  europske zajmove poreskih obveznika, uvjetovane stalno-rastućom štednjom koja je samo mogla još više smanjiti grčki nacionalni dohodak.

Jedini način da se to nastavi u 2015., i nadalje, međutim, bio je da se Grčka gurne još dublje u nesolventnost. A to je zahtijevalo rušenje našeg Grčkog proljeća.

Zanimljivo, dokument o predaji, nametnut premijeru Grčke i odobren od strane Parlamenta, formuliran je kao da je napisan na zahtjev grčkih vlasti. Poput čehoslovačkih lidera 1968., prisiljeni od strane Kremlja da potpišu pismo pozivajući Varšavski pakt da napadne njihovu zemlju, od žrtve se tražilo da se pravi kao da ona traži tu kaznu. EU je tek ljubazno reagirala na taj zahtjev. Grčka je kolektivno doživjela tretman koji britanska sirotinja dobiva kad traži svoje beneficije u Centrima za zapošljavanje, u kojima su prinuđeni prihvatiti odgovornost za svoju poniženost potvrdom otrcanih i snishodljivih fraza poput: „Moja jedina ograničenja su ona koja sam samom sebi postavio.”

Ovaj kažnjivi zaokret od strane europskog establišmenta popraćen je gubitkom svake samo-uzdržanosti. Kao grčki ministar za financije, s početka 2015., naučio sam da su plaće Stolice (predsjednika), izvršnih direktora i članova odbora javne institucije Helenski fond za financijsku stabilizaciju [HFSF]) basnoslovne. Da bi ekonomizirao, ali i da se vrati pravednost, objavio sam rez plaća za oko 40%, kao odraz prosječnih smanjenja plaća u cijeloj Grčkoj od početka krize 2010.

EU, obično tako orna na smanjivanju mojih ministarskih izdataka na plaćama i mirovinama, nije baš zdušno prigrlila moju odluku. Europska komisija zahtijevala je da je preokrenem: uostalom, te plaće su namijenjene funkcionerima po izboru EU birokrata – ljudima za koje su oni smatrali da su njihovi. Nakon što je EU prisilio našu vladu na pokornost, i slijedom moje ostavke, te su plaće povećane i za 71% – godišnja plaća jednog izvršnog direktora podignuta na €220.000 ($235.000). U tom istom mjesecu, mirovinska primanja od €300 mjesečno su smanjena i do €100.

Jednom davno, karakteristika koja je definirala liberalni projekt bila je, prema inspirativnim riječima John F. Kennedyja, spremnost da se „plati bilo koja cijena, podnese svaki teret, suoči sa svakom teškoćom, podrži svaki prijatelj, suprotstavi svakom neprijatelju, da bi se osigurao opstanak i uspjeh slobode.” Čak su i neoliberali, poput Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, nastojali da osvajaju  srca i umove, da bi uvjerili radničku klasu kako su porezna smanjenja  i deregulacija u njenom interesu.

Avaj, slijedom europske ekonomske krize, nešto različito od liberalizma, pa čak i od neoliberalizma, zavladalo je establišmentom, očigledno da nitko to ni primijetio nije. Europa sada ima jedan izrazito neliberalan establišment koji niti ne pokušava poduzeti išta da pridobije svoju populaciju.

Grčka je bila samo početak. Represija Grčkog proljeća 2015. utjecala je na to da ljevičarska partija Podemos u Španjolskoj izgubi svoj zamah; nema dvojbe da se veliki broj njihovih potencijalnih glasača uplašio sudbine slične našoj. I pošto su promateri EU-a bešćutno zanemarivali demokraciju u Grčkoj, Španjolskoj i drugdje, mnogobrojne pristalice britanske Laburističke partije krenule su glasati za Brexit, što je zauzvrat potaknulo Donalda Trumpa, čiji je trijumf  u Sjedinjenim Državama napunio jedra ksenofobnih nacionalista širom Europe i svijeta.

Sada kada je takozvani liberalni establišment osjetio nacionalističku, netrpeljivu zazornost koju je njegova vlastita neliberalnost potakla, njegova reakcija u neku ruku podsjeća na onog poslovičnog roditeljoubojice koji apelira na sud za blagost na temelju toga što je sada bez oca i majke. Vrijeme je da se kaže eliti Europe da mogu samo sebe kriviti. I vrijeme da progresivni svijet udruži svoje snage i povrati europsku demokraciju iz ruku jednog establišmenta koji se izgubio i doveo u opasnost jedinstvo Europe.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor PROJECT SYNDICATE




Kontaktiraj nas