Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Filozofija i demokratski socijalizam



Foto: RANT 73/ Flickr CC 2.0

Foto: RANT 73/ Flickr CC 2.0

17/03/2017

Krajem juna 2017.g. zagrebački Institut za filozofiju organizira povodom pedesete godišnjice svojeg postojanja  simpozij s vrlo značajnom temom „Uloga filozofije u društvu“. Na prvi pogled je to vrlo ambiciozan, ali  i nadasve napredan pothvat koji bi trebao ukazati na stvarni i aktualan poziv filozofije u sadašnjem društvu i to ne samo našem, naravno, ukoliko to ne bi bila samo puka demokratska fasada iza koje se krije dubinska klerofašizacija, kao što to je u Hrvatskoj danas tako često  spominjani „mainstream“!  Da je to tako, nije čak ni potrebno imati u vidu tu cjelokupnu konstelaciju, dovoljno je uočiti sastav organizacijskog odbora.

Uloga filozofije oduvijek je bila da ukaže na društvene zastoje, a pogotovo na pokretače koji vode unazad, kako bi mogla baciti svijetlo na poticaje prema naprijed. Danas je uloga filozofije ne samo da ukaže, nego i ozbiljno upozori kako je kapitalizam ne samo uzrok  krize svijeta, nego, je u svojoj zadnjoj, destruirajućoj fazi.[1] Neoliberalistički kapitalizam kao glavni cilj ima profit koji realizira na obmani o postojanju otvorenog tržišta čije postojanje opovrgava očito umreženo djelovanje svjetskih korporacija, što bez ikakvog dvoumljenja  dokazuju  dogovori unutar jedne od najvećih – OPEC-a, a u najdrastičnijem obliku se očitovalo u našem stoljeću u manipulacijama financijskog kapitala.[2] Osnutkom Carterove komisije  trilaterale u čijoj je sjeni najveći bogataš svijeta W. Rockfeller, uspostavljaju  se tehnokratska društva koja u pozadini zemalja u financijskoj krizi diktiraju oštre mjere povratka dugova maksimalnim discipliniranjem naroda i njegovim žrtvovanjem u korist rasipnosti i neodgovornosti  nekolicine bankovnih špekulanata i ostalih tajkuna.[3] U takvom društvu nema demokracije,  što je najzanimljivije takva društva  prestaju biti sekularna, jer, kao i uvijek, crkva je uz vlast – nema veće opasnosti po opstanak čovječanstva do religije, što danas čak potvrđuje i jedan teolog – Zoran Gvozdanov, dok  docentica Marijana Bijelić  daje precizan sud : hrvatska sekularnost je dugo klinički mrtva. [4] Kapitalizam svakako uključuje ne samo ekonomsku eksploataciju, nego i svaku vrstu dehumanizacije. Već je S. Žižek napomenuo kako je poznato 20 godina, iako se uočava tek nedavno, da se ne može ništa dobro očekivati od kapitalizma. [5]

Bez ikakve sumnje, alternativa takvom kaosu je prijelaz na socijalizam i to je pravi prijelaz, odnosno, tranzicija, a ne tranzicija s tzv. komunističkih društava na kapitalizam, što je neka vrsta eufemizma, jer se ne radi ni o kakvom prijelazu, pogotovo ne, na bolje, nego o katastrofalnom padu na rang 19. stoljeća, o padu u svakom smislu, ekonomskome i moralnome.[6] Prvi znak za taj novi  pravac treba da dade baš filozofija, ali koja takvu ideju može tek globalno naznačiti, „a u stvaranju odgovarajućeg modela bolje može odrediti društvene sastavnice sociologija, srž novog društva , tj. ekonomske potpornje, ekonomija, dok politologija može uočiti  puteve političke primjene“.[7] Dakako, da se odmah  nameće misao, da je neophodno potrebna stalna i sistematska kontrola  centara financijske moći, jer kao što je svojevremeno tvrdio sociolog Zygmunt Bauman, Evropa je razdvojena između moći i politike[8], a politika bez moći ne može ništa napraviti. U tu svrhu su potrebni ekonomski i socijalni borbeni alati :

– zadobiti vlastite dionice radništva

– javno-privatno partnerstvo

-učešće građana u vladavini svim dijelovima društva.

Zato je značajno postignuće indikatora društvene prirode države:

a) jednakost pred zakonom

b) jednaka prava na obrazovanje

c) jednaka prava zdravstvenog zbrinjavanja

d) jednaka prava na dostojnu starost

e) ustrajavanje na održavanju čistog zraka, vode i okoliša .[9]

O potrebi za korjenitim antikapitalističkim promjenama osobito se počelo raspravljati i to ne samo u Evropi od osnutka Varoufakisovog  DiEMA 25.  On izlaže svoj plan demokracije u evropskom pokretu  do 2025. Pri tome se najprije distancira od socijaldemokratskog traženja više demokracije i zahtjeva „reformiranja institucija“ [10], a isto tako ne prihvaća ono što on naziva ‘lexit’,tj. stav podržavanja referenduma za odcjepljenje pojedinih zemalja od EU-a (3), zalažući se za postupak  koji on zove „ neposluh unutar EU-a“, koji se sastoji u konstantnoj opoziciji prema djelovanju  elita evropske unije na lokalnim, nacionalnim i internacionalnim razinama(4). A temelj DiEMA25 je tradicionalni internacionalizam ljevice (6). Međutim, ipak se može pitati, što je ljevica danas, kao što kaže D. Markovina ,[11] nedavno osnivač  Nove ljevice.  On navodi stranke koje se u Hrvatskoj proglašavaju i smatraju lijevima (npr. Radnička fronta, ORAH,  itd.) i koje se zalažu za neki aspekt jednakosti zajednice, pa zato ispravno kaže  da na pitanje tko predstavlja ljevicu svjedoči sama reakcija desnice (3). Markovina isto tako dobro ističe kako ne postoji nikakva mogućnost da se popravi ekonomsko i socijalno stanje u zemlji , a da se ne uništi nacionalističko-klerikalna država (3), koja je izgrađena na nejednakostima i privilegijama određenih skupina , posebno, branitelja, koji su iznad zakona, kao i crkva (49. Pitanje kojoj se ljevici treba prikloniti obradio je još ranije L. Panitch u „Leve strategije za XXI vek“ (2016).[12] Oslanjajući se na davno upozorenje R. Mihelsa na opasnost od gvozdenog upravljanja oligarhija u socijaldemokracijama , Panitch upozorava da ni danas nije greška u teorijama, nego u poteškoćama da se organizira obični radni narod da bude u stanju demokratski upravljati svijetom (6-7). Rezultira mu, da bi glavna uloga prave ljevice bila, da iz same države, iznutra, organizira  narod da stekne takvu moć (10). Pregledom djelovanja radničkih partija, od favela, Salvadora do Sirise i Podemosa, on je istakao poneke od takvih pokušaja (11-12). Sociolog E.V. Wright u traženju pravog puta i prave ljevice najprije polazi od uočavanja  triju različitih moći kapitalizma da bi ga socijalizam mogao prevazići. To su:

1) ekonomska moć (kontrola ekonomskih resursa)

2) moć države (sprovođenje vlasti  na nekoj teoriji ).

3) društvena moć (kapacitet za mobiliziranje ljudi u vezi kooperativa , za dobrovoljnu kolektivnu akciju .[13]

Zapravo se u stvarnosti te moći isprepliću. Budući da on definira socijalizam kao ekonomsku strukturu  u kojoj su sredstva za proizvodnju društvena, dok se društvenom moći raspoređuju resursi, proizlazi da uloga društvene moći  za socijalizam ovisi od klase koja je nosilac te moći. Ukoliko se dogodi na makrosistemskom novou da demokratska društvena moć dominira nad ekonomskom moći ili moći države, onda tu ekonomiju možemo zvati socijalističkom. Doduše i u kapitalističkim ekonomijama mogu da se pojave socijalistički odnosi i on ih nabraja pet. Stoga se njemu nameće pitanje, da li je moguće produbiti takve socijalističke elemente unutar kapitalizma. Zapravo je dao odgovor još ranije o mogućnosti transformacije  kapitalizma, a to je moguće po njegovom shvaćanju – mrvljenjem, starenjem, napuštanjem i erozijom kapitalizma. On nije ni za kakvu revoluciju u toj transformaciji , nego se priklanja procesu starenja i erozije. Zato Wright ne pribjegava oštroj kritici socijaldemokracija i oštro osuđuje  čak upotrebu „vojne strategije“. On vjeruje u eroziju kapitalizma na dva načina : zbog neprilagođenosti klimatskim promjenama i nadira informatičke revolucije, koja iziskuje sve veću društveno usmjerenu intervenciju države. Stalno raste potreba za javnim dobrima, a puno zaposlenje, pa čak i samo zapošljavanje, postaje sve manje vjerojatnim , što je potaklo i na pojavu jedne posebne i nove ideje – traženje da se uvede bezuvjetni osnovni dohodak (BOD). Kada bi država garantirala BOD radničkim kooperativama, one bi bile isplativije, iako se mogu tome naći prigovori. On se bavi i ulogom državne politike u organizacijama na lokalnom nivou, te ulogom komunalnih zemljišnih trustova u urbanoj poljoprivredi, smatrajući mogućim razlikovanje  na tim osnovama i mobiliziranje „društvenih sila odozgo oko agende stvaranja alternativnih ekonomskih prostora“, što bi također omogućilo „rast ekonomskih aktivnosti“ oko svih demokratskih ciljeva. V. Mirčov  također se bavi ukazivanjem puta k demokratskom socijalizmu [14], no  zalažući se istovremeno za evolucijski  i revolucijski zajednički put, on ne smatra revoluciju oružanom borbom, nego  posebnu pažnju posvećuje socijalističkoj infiltraciji  u sve redove moći  što prikazuje u posebnoj tabeli  od javnih službi i državnih firmi do kooperativa, od velikih poduzeća do lokalnih banaka, te zdravstvenih i obrazovnih ustanova. Zalažući se za radničku kontrolu, a ne participaciju, G. Marković objašnjava nijanse u njezinom razlikovanju,[15] te se zalaže za samoupravljanje, koje znači radikalnu ekonomsku demokraciju, kada ekonomijom upravljaju samoorganizirani radnici. On spominje mnoge koji su u razvoju marksizma imali udjela u koncipiranju tog pojma (R. Luxemburg, Trocki, Gramsci, Kardelj i drugi). Nema, zapravo demokratske države, ako nema ekonomske demokracije. Međutim, V. Unkovski-Korica, docent u Glasgowu, povjesničar i aktivista revolucionarnog ogranka Marx21, smatra da za ljevicu nije dovoljna izgradnja na elektoralističkoj osnovi, čak da je to pogrešna strateška strategija te da je  za revoluciju sutra, potrebno izgraditi revolucionarnu organizaciju danas.[16]

Ako sumiramo najizrazitije intencije u alternativama kapitalizmu, izgleda da proizlazi , kako ne  treba prihvatiti tzv. revolucionarnu strategiju i to barem zbog dva razloga:

1) prije svega bi to bio preveliki rizik po čovječanstvo i njegov dulji opstanak;

2) još veći je rizik potpuni neuspjeh, što je vrlo realno, jer kapitalistički svijet ima vojnu moć.

No, osvajanje kompletnog cilja  – usvajanje samoupravnog ekonomskog i s0ocijalnog uređenja i jeste sama revolucija.

Ostaje pretežno elektoralistički put, tj. ulaženje u parlamente, isto tako i postepeno osvajanje sviju nivoa djelovanja u društvu, od lokalnih do najviših intelektualnih krugova, kao što se to čini preko Filozofskog teatra.

Očigledno da se mnogi zalažu za osvajanje moći od lokalnih jedinica do velikih državnih i društvenih  ustanova, što se dobro ilustrira tabelama (npr. Mirčov).No, trebalo bi naročito naglasiti , da uz otvorenu invaziju na sve te instance, još je važnija potajna infiltracija. Očito da se pomišlja na samoupravljanje kao pravi  oblik borbe protiv opasnosti oligarhije unutar partija.

No, možda je u ovom trenutku najvažnije uspostaviti široku bitku za jedinstvo ljevice (čak je i V. Vukovski-Korica za suradnju, a potpuno je jasan B. Stefanović)[17], potrebno je okupljanje, a to je najlakše oko najjače skupine,  po svemu sudeći  to je DiEM25  koji se već širi i izvan evropskih granica.

Dakle, prvi korak je  – uspostaviti jedinstvo ljevice !

Uloga filozofije u današnjem društvu je najupornije propagiranje JEDINSTVA  LJEVICE .


[1] Vidjeti, H. Festini,“Contemporary social contract – social liberalism (new socialism)“, The Holistic Approach to Environment, 3 (2013)2, pp.94-95,u prijevodu „Suvremeni društveni ugovor“, portal SBPeriskop.net /drustveni/suvremeni-drustveni ugovor, izvor H-alter.

[2] „De facto slobodnog tržišta i nema nego se njime manipulira. Najprije se to dešavalo na tržištu realne proizvodnje, a od osamdesetih godina  prošlog stoljeća najveće manipulacije  se prenose na virtuelno tržište financijskog kapitala  otkada se otkriva  novo područje  fiktivnog svijeta  novčanih transakcija… . U globalnom smislu financijski kapital preko deset najvećih banaka nadzire svjetsku ekonomiju, kao takova najpoznatija je banka Goldman-Sachs.Od 1973.g.,tj. od otkrića BlackScholesove formule, a posebno od R. Reaganove i M. Tatcherove neoliberalističke politike osamdesetih godina sve su se banke bacile u novčane spekulacije s fiktivnim sredstvima, posebno s dionicama na burzama tako da je započela prava kladionička igra . Bankari su u tom opasnom i drskom ruletu s velikim rizikom otpočeli koristiti navedenu formulu koja je predstavljala matematički model financijskog tržišta po kojem su se procjenjivale manje rizične opcije ,tj. tzv. derivati (5). Agencije za rejting u oči najveće svjetske ekonomske krize 2007. dale su najpoznatijim bankama pozitivnu ocjenu, a one su zbog svojih neuspješnih transakcija  (krediti za stanove) počele propadati. Da bude ironija veća tada se počelo upotrebljavati kao jedino uspješno sredstvo sanacije nadoknađivanje njihovih gubitaka putem državnih blagajni , a to znači običnih ljudi, poreznih obveznika. To će reći, netko se igrao , dobivao ili gubio, a kada je gubio onda su plaćali oni koji igru nisu ni vidjeli. Da bude ironija još veća, 1994. Black i Sholes su dobili Nobelovu nagradu! H. Festini, SBPeriskop,  op.cit., str.2, također H.F. „Contempor….“,op. cit. p. 95.  A Trump je odmah naredio da se ukine Obamin zakon o zabrani naplate gubitaka banaka putem drž. financija.

[3] H. Festini ,“Contemp.op.cit. p.96, također  SBPeriskop, str. 2.

[4] U nas se sekularizaciju, koju je otvorio još Josip II, počelo  onemogućavati od 19. stoljeća, a još žešćom mjerom se nastavilo danas, vidjeti H.F.“ Contemp.op.cit. , p. 98, također,  SBPeriskop, str. 3. Z. Gvozdanov je dao  intervju „Novostima“, (23.I.2017) pod indikativnim naslovom: „ HRT provodi nacionalni projekt utjerivanja vjere u kosti“.  Marijaae Bijeli,  docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu , rekla je  u intervjuu časopisu Lupiga, 31.XII. 2016.

[5]  H. Festini, „Contem. .., op.cit.. p.96-97;  također SBPeriskop,  op.cit., str.3.

[6]  H. Festini, „ Contemp. op.cit., str. 97.

[7]  H. Festini., SBPeriskop,op.cit.,  str. 1.

[8] Z. Bauman,“Europa is Traped Between Power and Politics“, 14.V.2013.

[9] H. Festini,“ Contemp… op.cit., 97-98.

[10] Y. Varoufakis ,“Evropska levica  posle Brexita“, Novi plamen, 10.X. 2016.,str. 2.

[11] D. Markovina,“Što je ljevica danas“, Novi plamen, 6.I.2017.,str.1-4.

[12] L. Panitch,“Leve strategijeu XXI veku “, Novi plamen, 19.X.2016. str.2-17.

[13]  E.O. Wright,“Kako misliti i izvojevati pobedu za socijalizam“, Novi plamen, 4.VI.2016. ,str. 2-22.

[14] V. Mirčov,“Put do demokratskog socijalizma“, Novi plamen, 12.X.2016.str. 2-10.

[15] G. Marković, „Čemu služi ekonomska demokratija“, Novi plamen, 2o.VIII. 2016, str. 2-7.

[16] N. Drobnjak,“Levica treba novu strategiju“, Novi plamen, 28.I.2017.

[17] B. Stefanović,“Želimo jedinstveni levi front“, Novi plamen, 21.II.2017.




Kontaktiraj nas