Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Francuska: u drugom krugu nema izbora



Foto: Françoise NIELLY/Flickr CC 2.0

06/05/2017

U Francuskoj je okončan prvi krug predsjedničkih izbora. U drugom krugu, birači će moći da se opredijele između kandidata tzv. centra i radikalne desnice. Takav izbor navodi dio glasača ljevice, kako radikalne tako i umjerene, da se mobiliše iza Makrona, bivšeg ministra ekonomije u vladi Socijalističke partije, koji je sprovodio neoliberalni ekonomski program, što namjerava da nastavi i ako bude izabran za predsjednika. Uprkos tome, dio ljevice, o drugim političkim strujama da ne govorimo, smatra da je izbor Makrona manje zlo, da je najvažnije spriječiti izbor Marin Le Pen, te da zbog toga u ovom trenutku treba zaboraviti ideološke i programske razlike. Čak je i Komunistička partija podlegla ovom pritisku, pozivajući birače da glasaju za Makrona, da bi ga kasnije porazili na parlamentarnim izborima, koji će biti održani u junu. Važno je samo da radikalna desnica ne pobijedi.

Tako, na prvi pogled izgleda da je sve bilo po principu „tresla se gora, rodio se miš“, jer desnica svakako trijumfuje. Tačnije, pobjeđuje neoliberalni koncept. Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Prije svega, ovi izbori pokazali su veliku krizu tradicionalnih vladajućih partija, prije svega degolista i socijalista, čiji kandidati nisu uspjeli da se plasiraju u drugi krug. Istini za volju, u drugi krug nije ušao zvanični kandidat Socijalističke partije, koji je dobio bijednih 2,3 miliona glasova ili 6,36 % (prije pet godina, Oland je dobio 10,2 miliona ili 28,63 % glasova), ali je znatan dio partijske birokratije i desnog krila Socijalističke partije podržao Makrona. Prema istraživanju Ipsos France, izgleda da je 42 % socijalističkih pristalica glasalo za Makrona, a samo 27 % za Amona. To pokazuje koliko su primarni izbori, iako na prvi pogled demokratski, slabašno oruđe u rukama partijske baze protiv partijske birokratije. Iako je Amon na primarnim izborima koje je organizovala Socijalistička partija dobio podršku većine, partijska vrhuška je sabotirala ovu odluku članstva i simpatizera, jer se okrenula Makronu. Čak je Oland indirektno podržao Makrona, koji mu je bio ministar, a ne zvaničnog kandidata vlastite partije. Istovremeno, to pokazuje koliko su neosnovane nade onih koji vjeruju u lijevo krilo Socijalističke partije, koje nije u stanju da reformiše partiju. Nažalost, partiju ne čini samo članstvo  nego i partijski aparat, koji nije sklon bilo kakvom osjetnijem pomjeranju partije ulijevo.

 

Rast radikalne desnice

 

U Francuskoj se desilo isto ono što se desilo u Grčkoj, Španiji i djelimično u Italiji – krah partija koje su se decenijama smjenjivale na vlasti i pojava relativno novih političkih snaga, novih ne po datumu svog osnivanja, koliko po pojačanom učešću u političkom životu. Riječ je o snagama radikalne ljevice i radikalne desnice, koje su ušle na politička vrata u velikom stilu. Nacionalni front nije nova pojava u Francuskoj. Njegova istorija seže u 1972. godinu, ali on nikad nije imao većeg uspjeha na predsjedničkim izborima, sve do 2002. godine, kada je njegov osnivač uspio doći do drugog kruga predsjedničkih izbora. I tada, on je u prvom krugu izbora uspio da se približi do 17 % glasova, a svega nešto više od 17 % dobio je u drugom krugu. Uspjeh stranke je i na parlamentarnim izborima bio krajnje promjenjiv. Ona je u prvom krugu osvajala od 14,9 %, 1997. godine, do svega 4,3 %, 2007. godine i dobrih 13,6 %, 2012. godine. U poređenju sa svim ovim rezultatima, 21,3 % u prvom krugu ovogodišnjih predsjedničkih izbora zaista predstavlja značajan uspjeh. Partija je još od 1984. godine osvajala solidan broj glasova na izborima za Evropski parlament (1984. godine osvojila je 11 %, da bi došla do 25 % na izborima 2014. godine). Ovo je nesumnjivo posljedica njenog tvrdog anti-EU stava, jer se partija, pozivajući se na patriotske i nacionalističke slogane, zalaže za istupanje iz EU.

Nacionalni front je partija koja se kreće u okvirima kapitalističkog sistema. Ona nije revolucionarna, ne ruši svetinje postojećeg društva, pa joj je lakše da se bori protiv establišmenta, nego što je to slučaj sa radikalnom ljevicom. Iako nju podržavaju i pripadnici radničke klase i oni koji imaju manja primanja, ova partija je u osnovi partija poretka. Ona nije prvi izbor vladajuće klase, koja bi radije prihvatila sve druge kandidate (osim Melanšona i ostalih kandidata radikalne ljevice), ali bi i Marin Le Pen u krajnjoj liniji bila prihvatljiva za vladajuću klasu. Prije svega, ne može se pouzdano tvrditi da bi njen anti-EU stav u praksi bio realizovan, jer se radikalne partije, u slučaju dolaska na vlast, uvijek suočavaju sa pritiscima i problemima pri realizaciji svojih ciljeva, od kojih vrlo često odustanu ili ih značajno modifikuju. Ukoliko bi Le Pen čak i nastojala da ostvari svoj program koji ne bi bio po volji evrofilima i neoliberalima, ona bi se ipak i dalje kretala u okvirima kapitalističkog poretka, možda djelimično reformisanog.

S druge strane, ona zasniva svoju strategiju na patriotskim i nacionalističkim parolama, insistirajući na tradicionalnoj veličini francuske nacije i države, koja je umanjena u Evropskoj uniji, kojom dominira Njemačka. Tu su i radnici koji ne pripadaju francuskoj naciji, koji zauzimaju radna mjesta Francuzima i na taj način doprinose zaoštravanju ekonomske i socijalne krize. Ako bi bilo manje takvih radnika, lakše bi se zapošljavali francuski radnici. U doba krize, kad je radnih mjesta sve manje, dio radnika, koji nisu ni u sindikatima niti u političkim partijama ljevice, vidi spas upravo u ograničavanju imigracije. Osim toga, Nacionalni front mijenja u dobroj mjeri svoju ekonomsku politiku. Dok se 80-ih godina zalagao za neoliberalnu politiku, sada se kreće u okvirima protekcionizma i politike ograničene socijalne države. Na taj način, Nacionalni front se ponekad prikazuje kao ljeviji čak i od socijalista. Nacionalni front nikad nije bio u vlasti, za razliku od socijalista i, nažalost, komunista, tako da radnici i ostali slabije stojeći slojevi u društvu nemaju negativna iskustva sa rezultatima njegove vladavine. Dok su svi drugi u većoj ili manjoj mjeri uzeli učešće u raznim vladama, Nacionalni front je jedini neukaljan lošom vladavinom, što ga čini privlačnim za dobar dio glasača.

Politika Nacionalnog fronta zasniva se na pronalaženju slabih tačaka u djelovanju vodećih političkih stranaka – degolista i socijalista. S jedne strane, Nacionalni front je kritičan prema Evropskoj uniji i neupitnosti članstva Francuske u njoj. Zalaže se za vraćanje franka i za vraćanje carinskih barijera, kako bi bila zaštićena francuska privreda, što bi za posljedicu imalo ne samo jačanje francuske države i njenog suvereniteta, već i otvaranje prostora za socijalnu ulogu države.

Istovremeno, Nacionalni front se protivi dominaciji SAD nad Zapadnom Evropom. Takav stav takođe godi osjećanjima mnogih Francuza, koji bi rado vidjeli jačanje svoje države, koja u evropskim i svjetskim okvirima ne igra prvorazrednu ulogu, nego je u sjenci SAD i EU. U tom kontekstu, prvaci Nacionalnog fronta optužuju SAD za vođenje novog hladnog rata protiv Rusije, a protive se i pojedinim vojnim intervencijama, poput one u Libiji.

Velike partije, nažalost, nemaju rješenje za problem jačanja radikalne desnice. Običan glasač ne osuđuje mnogo nacionalističku i ksenofobnu demagogiju Nacionalnog fronta. Njemu ne smeta to što bi se Nacionalni front, dođe li na vlast, okrenuo protiv muslimana i imigranata uopšte. Običnom glasaču je važno da riješi svoje životne probleme. (Prema već pomenutom istraživanju Ipsos France, 32 % onih koji primaju manje od 1.250 evra mjesečno glasalo je za Le Penovu. Za nju je glasalo 37 % radnika tzv. plavih okovratnika.) Druge partije treba da ga ubijede da mu to Nacionalni front ne može obezbijediti. Problem je u tome što običan glasač ne vjeruje tim drugim partijama, jer je loše rezultate njihove vladavine već osjetio. Sistem je, dakle, stvorio Nacionalni front i on ne može da se izbori s njim. Zapravo, sistem je već uradio ono što je mogao da spriječi dolazak na vlast radikalne desnice – uveo je većinski izborni sistem. Istina, ovaj izborni sistem je svojevremeno trebalo da spriječi dolazak na vlast Komunističke partije, koja je u decenijama nakon Drugog svjetskog rata osvajala između 20 i 26 % glasova. Međutim, taj izborni sistem je brana usponu svake radikalne opcije. Nacionalni front može osvojiti i značajan broj glasova, ali u parlamentu će ostati beznačajan (na izborima 2012. godine, Nacionalni front je u prvom krugu legislativnih izbora osvojio 13,6 % glasova, ali je dobio samo dva mandata u Nacionalnoj skupštini).

 

Uspon radikalne ljevice

 

Tradicija radikalne ljevice, oličene u prvom redu u Komunističkoj partiji, vrlo je snažna u Francuskoj. Tačno je da su komunisti u posljednjih petnaest godina slabiji nego što su bili prije toga. Njihovo slabljenje počinje 1986. godine, nakon učešća u koalicionoj vladi sa socijalistima, koja nije ispunila neka od najznačajnijih obećanja, zbog čega su je komunisti i napustili 1984. godine. Dok je partija još 1981. godine osvojila 16,2 % na parlamentarnim izborima, 1986. godine za nju je glasalo 9,8 % glasača. Ovaj trend je nastavljen i nakon sloma Sovjetskog Saveza, kojeg je partija kritikovala samo sa pola glasa. Još 1997. godine, komunisti su bili u stanju da osvoje vrlo solidnih 9,9 % glasova. Do sunovrata dolazi 2002. godine, kada su njihovi glasovi prepolovljeni – partija osvaja samo 4,8 %. To nije bilo slučajno. Komunisti su uporno insistirali na koaliciji sa neoliberalnom Socijalističkom partijom, a učešće u koalicionoj vladi u vrijeme socijaliste Žospena značajno je erodiralo njihov legitimitet.

Većinski izborni sistem, koji manje partije ostavlja van parlamenta, naveo je komuniste da traže koaliciju sa socijalistima, kako bi uz njihovu pomoć određen broj komunističkih kandidata bio izabran u prvom ili drugom krugu izbora. S druge strane, razdvajanje socijalističkih i komunističkih poslanika značilo bi slabljenje ljevice, koja bi teško mogla formirati vladu ukoliko bi njeni poslanici bili međusobno suprotstavljeni. Ovi razlozi su naveli vođstvo Komunističke partije da uporno insistira na savezništvu sa socijalistima. Međutim, praksa je pokazala da ova strategija nije dala dobre rezultate. Socijalisti su vodili politiku koju komunisti često nisu prihvatali, ali su ostajali u vladi, plašeći se da bi njen pad doveo na vlast desnicu. Praktično, bila je to zloupotreba od strane socijalista, budući da su oni nastavili voditi otvoreno neoliberalnu politiku, a komunisti (koji su, na primjer, 1997. godine imali 35 poslanika) ipak nisu uspijevali da ih u tome spriječe. Posljedica je bila samo jedna – komunisti su izgubili glasove, a nisu uspjeli spriječiti socijaliste da vode antiradničku politiku.

Do laganog uspona dolazi 2012. godine, kada komunisti učestvuju na parlamentarnim izborima u koaliciji sa Lijevom partijom, koju je osnovao bivši socijalist Žan Lik Melanšon. Ta koalicija, nazvana Lijevi front, osvaja 1,8 miliona ili skoro 7 % glasova, što je znatno više od 1,1 miliona ili 4,3 %, koliko su sami komunisti osvojili 2007. godine. Usponu radikalne ljevice doprinijeli su i predsjednički izbori održani iste godine, kada je kandidat Lijevog fronta Melanšon osvojio 3,9 miliona ili 11 % glasova. Od tada, saradnja Komunističke partije i Lijeve partije doživljava uspone i padove, ali je nastavljena i na tek održanim predsjedničkim izborima, na kojima je Melanšon, kao kandidat Nepokorene Francuske, osvojio 7 miliona ili 19,58 % glasova. To je preko tri miliona glasova više nego što je osvojio prije pet godina. Očigledno je da radikalna ljevica doživljava uspon.

Ima dosta nedoumica o ideološkom profilu Melanšona i koalicije oko njega. Često se kaže da je on tradicionalni lijevi socijaldemokrat, jer njegov program, iznesen u ovoj kampanji, dosta liči programu koji su socijaldemokrati zagovarali u drugoj polovini XX vijeka, a da je manje radikalan od programa na osnovu kojeg je Miteran pobijedio 1981. godine. To je sve tačno, jer Melanšon u svom programu nije zagovarao obaranje kapitalizma, niti izgradnju socijalizma. Mjere za koje se zalagao nisu same po sebi antikapitalističke, iako ih vladajuća klasa i politička elita ne smatraju prihvatljivim. Njegovo protivljenje NATO paktu, na primjer, samo po sebi nije antikapitalističko, ali ono to u suštini ipak jeste, ako se uzmu u obzir političko okruženje i društveno-politički trenutak. Isto tako, njegovo zalaganje za skraćenje radne sedmice na 32 časa samo po sebi ne dovodi do sloma kapitalizma, ali je antikapitalistička mjera u smislu da bi se njegovim ostvarenjem nanio udarac interesima vladajuće klase. Drugim riječima, Melanšonov program nije radikalan ako ga posmatramo sa stanovišta krajnjeg cilja kojem neki od nas teže, a to je prevazilaženje kapitalizma. On nije radikalan ni u poređenju sa nekim bivšim programima, kao što je bio Miteranov. Ipak, Melanšonov program treba posmatrati sa stanovišta društveno-političke situacije u Francuskoj i Evropi, u eri dominacije neoliberalnog kapitalizma. Sa tog stanovišta, njegov program ipak jeste radikalan. On, recimo, zagovara istupanje iz NATO pakta i odsustvo iz vojnih intervencija pod vođstvom SAD. Zalaže se za ukidanje zakona donesenih s ciljem reforme radnih odnosa, koje su socijalisti donijeli, a koji su značili umanjivanje radničkih prava. Smatra da je potrebno sazvati ustavotvornu skupštinu, koja bi donijela ustav tzv. Šeste republike. U njoj, predsjednik bi imao znatno manja ovlašćenja, većinski sistem bi bio zamijenjen demokratičnijim proporcionalnim sistemom, a birači bi imali pravo opoziva izabranih predstavnika, što je sasvim nov prijedlog, koji se dugo nije čuo na evropskom kontinentu, a ima tipično socijalistički i radikalno-demokratski prizvuk.

S druge strane, dvije najvažnije snage koje čine okosnicu Melanšonove koalicije su Komunistička partija i Lijeva partija. Prva, uprkos slabljenju, i dalje ostaje masovna snaga, koja može računati vjerovatno na 70.000 članova. Druga je znatno manja po broju članova, ali nema ništa manje radikalan program. Lijeva partija sebe određuje kao ekosocijalističku partiju, čiji cilj je prevazilaženje kapitalizma. U tom smislu, ona je radikalna ljevica i na ideološko-programskom planu. To što u ovoj kampanji, a vjerovatno i u nekoj narednoj, na dnevni red ne postavlja pitanje socijalizma, posljedica je činjenice da to pitanje jednostavno nije aktuelno u ovom trenutku. Da bi oko sebe okupio što širi front ljudi koji su žrtve ovog sistema, Melanšon je svoju strategiju odredio znatno drugačije nego prije pet godina. Otud odsustvo crvenih zastava i izričitih komunističkih ili drugih radikalno-lijevih parola. Suština izborne kampanje bila je da se pokaže kako je radikalna ljevica u stanju ne samo da sanja, već i da oko sasvim konkretnog programa okupi široke mase. A da je Melanšonova koalicija u srži radikalno-lijeva, teško da se uopšte moglo sakriti. Istina, komunisti su podržali Melanšona poslije izvjesnih kolebanja. Predsjednik partije Loran javno ga je podržao u kampanji, iako je partijska konferencija tijesnom većinom isprva glasala protiv toga. Ipak, članovi partije su potom neposredno glasali da se pruži podrška Melanšonu.

Radikalna ljevica je pokazala ne samo da postoji, nego i da jača. Ovo je je njen najbolji izborni rezultat na izborima u posljednjih nekoliko decenija. Iza toga stoji nova strategija jednog „socijalnog fronta“, koji je širi čak i od Lijevog fronta, koji je podržavao Melanšona 2012. godine. U ponečemu, ta strategija podsjeća na narodnofrontovsku strategiju iz 30-ih godina. To je strategija okupljanja širokog kruga snaga, koje su u stanju da se sporazumiju o potrebi progresivnih reformi, a okosnicu tog fronta čini radikalna ljevica. Okolnosti su takve da radikalna ljevica ne može sprovesti radikalne reforme, a kamoli revoluciju. Ipak, bez odlučujućeg uticaja radikalne ljevice, nema čak ni umjerenih progresivnih reformi. Socijalisti i socijaldemokrati nigdje nisu bili pokretači progresivnih reformi. Za to je potrebna radikalna ljevica. U tome je svrha stvaranja ovog širokog socijalnog fronta u Francuskoj. On može poslužiti kao osnov za prevazilaženje sektaštva radikalne ljevice, njenog povezivanja sa širokim masama, koje će podržati njen program.

Da li će se to zaista desiti, teško je reći. Mogućnosti postoje. Program je tu, makar bio i vrlo umjeren. Započeto je stvaranje širokog fronta, ali teško je reći hoće li se on učvrstiti i biti u stanju da izađe na parlamentarne izbore. Predsjednički izbori nisu isto što i parlamentarni. Na ovim drugim, možda dođe do toga da komunisti i Lijeva partija, a možda čak i Nepokorena Francuska, idu u dvije ili tri kolone. To ne bi bilo dobro, jer bi tada većinski sistem onemogućio dijelove radikalne ljevice da uđe u Nacionalnu skupštinu, ili bi njeno prisustvo tamo bilo jako slabo. Čini se da bi nastavak pokušaja da se ostane u Nacionalnoj skupštini uz pomoć socijalista, što su dosad činili komunisti, bio pogrešan pokušaj. Nakon ovih predsjedničkih izbora, izgleda da bi Nepokorena Francuska, koja bi obuhvatala i Komunističku i Lijevu partiju, imala izgleda na parlamentarnu predstavljenost, ne samo pored nego i nasuprot Socijalističkoj partiji.

Nije slučajno što je Melanšon dobio izuzetan broj glasova, tako veliki da je vladajuća klasa strahovala da bi mogao ući u drugi krug. Francuska ima snažan radnički pokret. Radikalna ljevica ima dugu tradiciju. Komunistička partija, uz sve svoje greške i padove, u prvom redu zbog nekritičke saradnje sa Socijalističkom partijom i učešća u Žospenovoj vladi koja je sprovodila neoliberalnu politiku, ostala je snažna i uticajna. Iako se Generalna konfederacija rada (CGT), najjača sindikalna organizacija, više ne nalazi pod njenom neposrednom kontrolom, komunisti i dalje imaju jake pozicije u sindikatima, a i dalje se mogu pohvaliti da su treća partija po broju članova. Duga i neprekidna tradicija sindikalnih i političkih borbi ne može se zaboraviti. Ona utiče i na oblikovanje svijesti sadašnjih generacija. Stoga, kad su vodeće partije bankrotirale, a neoliberalni koncept dospio u krizu, veći dio birača nego dosad opredijelio se za kandidata ljevice. Za Melanšona je glasalo 31 % nezaposlenih, 22 i 24 % radnika bijelih odnosno plavih okovratnika, 25 % onih koji mjesečno zarađuju manje od 1.250 evra, kao i 30 % mladih između 18. i 24. godine života (za Le Penovu je glasalo 21 % ovih birača).

To je bio glas protesta. Ali, to nije bio glas očaja, pošto je Melanšon imao sasvim konkretan program, a iza njegove kampanje stajale su već formirane organizacije. Istini za volju, Nepokorena Francuska je nova pojava na političkoj sceni. Ona nije ideološki homogena, niti je organizaciono oformljena. Ostale dvije partije – Komunistička i Lijeva – jesu, ali Melanšon je ipak u središte svoje kampanje stavio Nepokorenu Francusku. Vjerovatno je htio da na taj način privuče birače koji nisu radikalni ljevičari, a koje bi moglo da uplaši pretjerano isticanje dviju partija. Osim toga, razmirice koje od ranije postoje između njega i komunista navele su ga da se više osloni na novi pokret koji je sam počeo da stvara.

Kako god, Melanšonova kampanja bila je snažna, dopadljiva i originalna, sa konkretnim i drugačijim porukama i prijedlozima. Lijeva Francuska to je dugo očekivala i prepoznala. Zato je glasala za njega. Glas za Melanšona bio je glas protesta prije svega protiv vladajućih socijalista, koji već dugo vode antiradničku i neoliberalnu politiku. Čak 19,5 % glasalih je odbilo da se opredijeli za manje zlo, odnosno da glasa za socijalističkog kandidata, jer su shvatili da takav način opredjeljivanja na izborima nema nikakvih pozitivnih rezultata. Socijalisti suviše dugo igraju na kartu straha od desnice, kako umjerene tako i radikalne, a zauzvrat donose antiradničke zakone, mimoilazeći parlamentarnu proceduru. Amon nije bio vjerodostojan izbor. Bez obzira na to što pripada lijevom krilu Socijalističke partije, njegov izbor ne bi donio bitne promjene, jer on nije u stanju da promijeni svoju partiju, niti bi mogao sprovesti ljevičarski program sa osloncem na Socijalističku partiju koja je pod kontrolom socijalističke desnice.

Osim toga, Melanšon je najavio svoju kandidaturu znatno prije nego što se znalo ko će biti kandidat Socijalističke partije. On nije imao razloga da povlači tu kandidaturu, pogotovo ne nakon što je mogao da je povuče u korist kandidata jedne kompromitovane partije. Rezultati izbora su pokazali ispravnost te odluke.

Sistem je oštro reagovao na predviđanja da bi Melanšon moga ući u drugi krug izbora. Glavni mediji, koji značajno utiču na olikovanje javnog mnjenja, a koji su ga isprva ignorisali, nazivali su Melanšona „francuskim Čavezom“ i pravili aluzije na ruske ili sovjetske tenkove u Parizu, kao da bi Melanšon, u slučaju pobjede, uveo diktaturu staljinističkog tipa. Ma koliko takve aluzije bile besmislene, jer Melanšon takvo što niti želi niti može da uvede, sve i kad bi htio, svejedno su uticale na dio birača. Pošto su komunisti stali iza Melanšona, dio birača mogao je doći do dva zaključka. Jedan je da Melanšon smjera preduzeti nešto strašno ako bude izabran, nešto što podsjeća na sovjetski sistem, a o čemu on ne govori otvoreno. Drugi zaključak je da Melanšon neće moći da sprovede svoj program, jer mu vladajuća klasa, što francuska, što strana, neće dopustiti. U tom slučaju, ne treba ni glasati za njega, već za nekog kandidata koji će moći da spriječi pobjedu Marin Le Pen.

 

U drugom krugu nema izbora

 

„Od zla oca i gore majke“, tako bi se mogao opisati izbor koji birači imaju u drugom krugu. Makron je osvojio najviše glasova u prvom krugu predstavljajući se „novim licem“ u francuskoj politici. On to nikako nije, jer je bio ministar u socijalističkoj vladi Olanda, „zaslužan“ za osmišljavanje antiradničke reforme radnog zakonodavstva. Međutim, u poređenju sa pripadnicima političkog establišmenta, koji su godinama i decenijama u politici, on izgleda kao novo lice. Njegovo ministrovanje trajalo je samo dvije godine, a prije toga bio je u kabinetu predsjednika Olanda takođe dvije godine. Osim toga, on je osnovao vlastiti politički pokret En Marche!, kao centristički, liberalni pokret koji se želi predstaviti kao alternativa partijama establišmenta. To je navelo dio birača da glasa za njega, kao relativno nepoznatog i nekompromitovanog političara.

Međutim, njegov izbor ne bi imao bilo kakve pozitivne strane. On bi nastavio da vodi neoliberalnu politiku, u čijem stvaranju i sprovođenju je već učestvovao. Dakle, on je ne samo ideološki ubijeđeni neoliberal, već se u praksi pokazao kao takav. Ne samo da je tu politiku promovisao u vladi i, posredno, u parlamentu, već je učestvovao u pripremanju zakona koji su donošeni mimo volje parlamentarne većine, a nije se protivio ni policijskom nasilju nad radničkim protestantima. Kao predsjednik, Makron bi imao daleko veće šanse da vodi ovakvu politiku. Mogao bi tvrditi da ima legitimitet za njeno vođenje, jer bi, ukoliko bude izabran, za njega glasalo više od polovine onih koji bi izašli na izbore. To, međutim, uopšte ne bi bilo tačno. Naime, znatan broj birača smatra da nema za koga da glasa u drugom krugu izbora, jer misle da ni Makron ni Le Pen ne zastupa njihove interese. Prema jednom istraživanju javnog mnjenja, čak 69 % birača ima negativan stav o oba kandidata.[1] Klasni instinkt i klasno iskustvo birača dobro su razvijeni. Iskustva su tako rđava da birači dolaze do nepogrešivog zaključka. Ipak, dio njih sigurno će glasati za Makrona, slijedeći taktiku „manjeg zla“, odnosno vjerujući da je to jedini način da spriječe dolazak na vlast Marin Le Pen. To još uvijek ne znači da oni podržavaju Makronov program. On se, međutim, na to neće obazirati. Iskoristiće dobijene glasove da se predstavi kao legitimni predsjednik, odnosno da dokaže legitimnost svog programa. Kao što je bezobzirno sprovodio neoliberalnu politiku kad nije imao bilo kakvu legitimnost zadobijenu od građana, sad će to činiti utoliko prije, kad bude tvrdio za sebe da je legitimni šef izvršne vlasti.

Ni u prvom krugu mnogi glasači nisu podržali Makrona zato što vjeruju u ispravnost njegovog programa. Prema jednom istraživanju javnog mnjenja, manje od polovine onih koji su glasali za Makrona u prvom krugu, uradili su to iz uvjerenja. Samo 39 % njegovih birača misli da će njihov položaj biti bolji ako on bude izabran.[2] Čak 74 % glasača Marin Le Pen smatralo je da će njihov položaj biti poboljšan ako ona bude izabrana. To isto mislilo je 69 % glasača Melanšona, u slučaju da on bude izabran, a samo 47 % glasača Fijona, kandidata Republikanaca. Glas za Makrona, dakle, bio je tzv. korisni glas, jer su za njega glasali i oni koji su mislili da bi glas za druge kandidate bio bačen glas, jer oni ne mogu biti izabrani i, samim tim, ne mogu spriječiti izbor Le Penove. Sistem ima krupan nedostatak – omogućava da bude izabran onaj kandidat koga većina birača zaista ne podržava, nego je „prinuđena“ da glasa za njega. To nije glas iz ubjeđenja ili glas zasnovan na interesu, već na obavezi, moralnoj ili političkoj, da se glasa za onoga za koga se misli da je manje zlo. Na prvi pogled izgleda da je nosilac najvažnije državne funkcije legitiman, ali to nije slučaj. Sistem nije demokratski. Od narodnog suvereniteta nije ostao ni kamen na kamenu. Iz straha da im ne bude gore, glasači podržavaju onoga kome ne vjeruju. Čak su neki glasači ljevice podržali Makrona, jer nisu željeli da se u drugom krugu vodi borba između Le Penove i Fijona. Nakon što se plasirao u drugi krug, Makron nije pokazao spremnost da koriguje svoj program, ne bi li privukao glasače kojima je važna socijalna komponenta programa. Ma kako to zvučalo neobično, ta socijalna komponenta donekle je pisutna u programu Le Penove. Zato je za nju glasao dio radnika i ostalih socijalno obespravljenih. Makron želi da ga u drugom krugu podrže i oni koji za njega nikad ne bi glasali u prvom krugu, ali nije spreman da im izađe u susret i da u svoj program unese barem dio onoga što je tim glasačima važno. On samo poziva da se glasa za njega kako ne bi pobijediča radikalna desnica. Iza njega stoji krupni kapital i sva politička elita, njega podržavaju glavni mediji. Njegovo samopouzdanje sada je na vrhuncu, jer misli da je u ovom odnosu snaga nepobjediv. Nasuprot njemu, Le Penova je podnijela ostavku na mjesto vođe Nacionalnog fronta, ne bi li na taj način namakla koji procenat glasova onih koji su prestrašeni politikom njene stranke. Osim toga, obezbijedila je podršku još jednog predsjedničkog kandidata iz prvog kruga, koje me je obećala mjesto premijera, bude li izabrana za predsjednika.

Ipak, istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je Makronu podrška pala na 60 %. Melanšon je odbio da izričito podrži jednog ili drugog kandidata. Izjavio je samo toliko da neće glasati za Le Penovu, ali nije rekao da će glasati za Makrona. Iz njegove izjave ne može se zaključiti ni da hoće ni da neće. Možda će jednostavno poništiti listić. Ovakav svoj stav obrazložio je potrebom da spriječi rascjep u redovima vlastitog političkog pokreta, čiji članovi očigledno misle različito o ovom pitanju, a sam pokret još nije ideološki profilisan i organizaciono učvršćen. Melanšon nije spomenuo drugi razlog, koji se čini jednako važan, ako ne i važniji od ovog prvog. Naime, u javnosti postoji jak pritisak da se glasa za Makrona, kako bi bila spriječena pobjeda Le Penove. Svako ko pozove na bojkot drugog kruga rizikuje da bude osuđen kao objektivni pomagač rasista, radikalnih desničara i neofašista. Melanšon je zato svoje simpatizere stavio pred alternativu – bojkot izbora ili glas za Makrona.

Možda je mogao postupiti i hrabrije, pa otvoreno pozvati na bojkot. On je vjerovatno smatrao da to nije i politički mudrije. U svakom slučaju, načinio je jedan važan iskorak. Dosad je radikalna ljevica pozivala da se glasa za manje zlo. Da se nastavilo tim putem, Melanšon bi sad stisnutih zuba pozvao da se glasa za Makrona. On to nije učinio, što je već važan presedan. Da je pozvao da se glasa za Makrona, učinio bi svoj politički angažman besmislenim. Čemu služi ljevičar koji poziva da se glasa za „centristu“ za kojeg se unaprijed pouzdano zna da će voditi antiradničku politiku? Njegove pristalice su se neposredno izjašnjavale o tome kako postupiti u drugom krugu. Od ukupno 243.128 onih koji su glasali na internom konsultativnom referendumu, 36,12 % je bilo za poništenje glasačkog listića, 29,05 % za izbornu apstinenciju, dok je 34,83 % smatralo da treba podržati Makrona.[3] Dakle, dvije trećine smatra da u drugom krugu ne treba podržati Makrona. To nije samo politički ispravan stav već i odraz razvijene klasne svijesti.

Drugi krug predsjedničkih izbora nije kraj. Parlamentarni izbori biće održani u junu. Koliko god predsjednik Republike imao snažna ustavna ovlašćenja, on ne može zanemariti politiku parlamentarne većine. Ako nove političke snage, a tu prije svega mislimo na radikalnu ljevicu, postanu snažniji parlamentarni činilac, možda će desničarski predsjednik imati više problema u provođenju svoje politike. A možda će snažnije parlamentarno prisustvo radikalne ljevice ohrabriti sindikate i socijalne pokrete da osnaže vanparlamentarne oblike borbe. Predsjednički izbori su pokazali da su nove političke snage prisutne i da jačaju. Nova faza političke borbe tek počinje.


[1] http://www.wsws.org/en/articles/2017/05/02/pmai-m02.html

[2] https://www.marianne.net/politique/les-electeurs-de-macron-ne-comptent-pas-sur-lui-pour-ameliorer-leur-sort

[3] http://www.lemonde.fr/election-presidentielle-2017/article/2017/05/02/presidentielle-les-militants-de-la-france-insoumise-choisissent-aux-deux-tiers-le-vote-blanc-nul-ou-l-abstention_5121109_4854003.html




Kontaktiraj nas