Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Je li Corbyn budućnost ljevice?




Foto: Andy Miah/Flickr CC 2.0

12/06/2018

Politika je u plastičnom periodu. Takav je slučaj i s ljevicom. U Britaniji se dogodilo ono što se jednom činilo nezamislivim. Laburistička je ljevica čvrsto preuzela kontrolu u svojoj partiji. Čini se da je cijela povijest Laburističke partije sadržana u suprotstavljanju tome kada su čak i simpatizeri, poput kasnog Ralpha Milibanda, dugo ukazivali na to. I nakon što su dva desetljeća apostoli Blairova „New Labour-a“ stjecali strogu kontrolu s pokušajem remodeliranja partije na vlastiti sliku, šanse za laburističku ljevicu djelovale su manjima nego ikada. A onda je njihov kandidat Jeremy Corbyn prvi put osvojio vodstvo Laburista 2015. te opet 2016. godine nakon izazova bez presedana koji su mu priuštili vlastiti parlamentarni zastupnici. Uslijedilo je povećanje radničkih glasova sa 30% na 40% na prijevremenim izborima 2017. godine, što je ostavilo vladajuću Konzervativnu stranku bez samostalne većine. Corbynovi pristalice sada kontroliraju laburističku nacionalnu administraciju.

Je li riječ o jedinstvenom razvoju događaja, specifičnom za Britaniju? Ili se radi o općenitijem zaokretu u politici koji možemo očekivati i negdje drugdje? Dopustite mi da usporedim britanski slučaj s američkim. Nakon toga ću se okrenuti drugim zemljama engleskog govornog područja prije nego što usporedim britanski slučaj s najrecentnijim gibanjima u etabliranim demokracijama kontinentalne Europe.

Na prvi se pogled čini da su SAD doživjele sličan razvoj stvari s usponom Berniea Sandersa. Kao i Corbyn, Sanders je bio pobunjenički kandidat izvan partijskog establišmenta, s disidentskom prošlošću te popratnom autentičnom reputacijom. Također, poput Corbyna, zadržao je poglede koji se smatraju ljevima u odnosu na prosječnog birača i parlamentarizam, pa se donedavno doživljavao kao marginalna figura u političkom polju. Doista, ako išta, sve od toga točnije je za Sandersa nego za Corbyna. U Britaniji, zvanično socijalistička partija dugo je vremena bila takmac za vlast. U SAD-u je pak socijalizam shvaćen i u studijama i u javnim debatama izvan granica političkog mainstreama. I sama činjenica da se neki kandidat može približiti državnom uredu dok prigrljuje oznaku socijalizma činila se nezamislivom više od stoljeća. Najbolji rezultat koji je ostvario socijalistički aktivist bilo je 6% Eugenea Debsa 1912. godine. I sada je ovdje Sanders – figura koja je bila blizu da postane glavni stranački predsjednički kandidat te koji, kako su ankete pokazale, da je postao kandidatom, možda bi osvojio i same predsjedničke izbore.

Zaista, bez parcijalne amerikanizacije izbora vodstva britanske Laburističke partije Corbyn ne bi nikada postao liderom. Pod utjecajem američkih primarnih izbora njegov prethodnik Ed Miliband ukinuo je elektoralni koledž u kojemu parlamentarci, sindikalne podružnice te obični članovi imaju trećinu glasova te uveo sistem od jednog glasa za svakog člana ili simpatizera. Svatko tko je platio 3 funte (kasnije se to povećalo na 25) mogao se prijaviti kao simpatizer, i to su tako učinile stotine tisuća. Paradoksalno, ovu su reformu predlagali Tony Blair i njegovi simaptizeri. U svjetlu navodnog slučaja zloupotrebe sindikata u izboru kandidata u jednoj određenoj izbornoj jedinici, prekršaj kojega je sindikat kasnije razriješio, Ed Miliband, čije su vodstvo non-stop destabilizirali Blairovi simpatizeri, osjećao je da mora biti čvršći sa sindikatima. Tako je zloupotrijebio Blairovu antipatiju prema sindikatima, organizacijama koje su više od stoljeća regularno osiguravale kontrolu laburističke desnice, da bi promovirao reformu koja može generirati radikalniji unutarpartijski elektorat povećanjem bazena aktivističkih birača i jačanjem utjecaja njihovih glasova.

No, bilo bi pogrešno precijeniti sličnosti između Britanije i SAD-a. U većini aspekata, britanska partijska politika ostaje fundamentalno drugačijom. Laburistička partija nije puki simbol (ili brend) koji omogućava simpatizerima da sudjeluju u izboru kandidata, nego stalna članska organizacija za koju sindikati i dalje osiguravaju vitalni balast te parlamentarna priroda političkog sistema u kojemu djeluju ostavlja Corbyna u mnogo jačoj pozicciji nego poraženog kandidata u SAD-u, dajući mu ulogu lidera opozicije i čelnog čovjeka vlade u sjeni. Štoviše, taj je utjecaj sada još naglašeniji, i u Laburističkoj partiji i u parlamentu: unutar partije jer su laburisti neočekivano ostvarili vrlo dobar rezultat 2017. godine, što je stabiliziralo Corbynovu poziciju među prije neprijateljski nastrojenim članovima parlamenta; te unutar parlamenta jer su izbori razočarali vladajuću Konzervativnu stranku koja ima krajnje labavu parlamentarnu većinu nakon postizanja dogovora sa sjevernoirskom Unionističkom strankom.

Naravno, Sanders nije osvojio partijsku nominaciju, ali neke različite institucionalne karakteristike omogućuju nam da objasnimo zašto je Corbyn u mogućnosti da igra mnogo utjecajniju ulogu nego Sanders.

Britanska izuzetnost?

Kako britansko iskustvo izgleda ako ga usporedimo sa širim rasponom zemalja? Paralele između Trumpa i Brexita, kao i između Sandersa i Corbyna, navode nas da zaključimo kako su tî fenomeni dio općega trenda koji doživljavaju mnoge zemlje te da su gibanja u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu paradigmatična za gibanja bilo gdje drugdje.

No, ako se čak i ograničimo na englesko govorno područje, nije razvidno da bi se britanska i američka gibanja mogla tretirati kao paradigmatična. Postoje izazovi zdesna u vidu antiimigrantskih populista u ostalim zemljama engleskog govornog područja, ali oni su mnogo kontroliraniji. U Kanadi su mainstream liberali osvojili vlast djelomično i zbog vlastitog pozicioniranja lijevo od socijaldemokratskog NDP-a u nekim područjima ekonomske politike, a premijer Trudeau se snimio kako izražava dobrodošlicu sirijskim izbjeglicama na aerodromu. U Australiji laburisti imaju šansu vratiti se na vlast nakon više od dvije godine vodstva u anketama, a antiimigrantska partija One Nation Pauline Hanson doživjela je tek ograničeni uspon 2016. godine na federalnim izborima kada je osvojila 4 posto glasova za Senat i oko 1 posto za zastupnički dom. Također i na Novom Zelandu laburisti su osvojili 37 posto glasova 2017. godine te su sada na vlasti, iako u koaliciji, što je i očekivano s obzirom na tamošnji proporcionalno-predstavnički izborni sistem.

Postoje neke sličnosti u svim zemljama engleskog govornog područja. Ali te sličnosti nisu funkcije Trumpa i Brexita ili Sandersa i Corbyna. U svakom slučaju postoji neki pomak ulijevo u političkim zahtjevima – s većim naglaskom na ekonomsku nejednakost i korporativne malverzacije. U Australiji je, primjerice, sindikalni pokret, koji tamo također čini temelj Laburističke partije, lansirao veliku javnu oglašavajuću kampanju tvrdeći da „veliki biznis ima previše moći“ te da je „vrijeme za promjenu pravila“. Također su u svakom slučaju dugogodišnje elektoralne partije na ljevici ili na vlasti ili u borbi za vlast te tako ostaju u fokusu elektoralnih napora progresivaca. No, u najviše slučajeva, njihovi lideri ne dozivaju se s pozicija pobunjeničke ljevice.

Ako se pomaknemo iz zemalja engleskog govornog područja te se vratimo etabliranim demokracijama kontinentalne Europe, razlike u odnosu na Britaniju jesu izraženije. Razmotrimo nacionalne izbore u Zapadnoj Europi otpočetka 2017. godine. Svugdje je prisutan jaki uspon izazivača zdesna, antiimigranskih, populističkih stranaka, uključujući one koje su direktne sljednice europskih fašističkih organizacija. I dok sudbina etabliranih elektoralnih stranaka ljevice varira, sve što se može vidjeti jesu slabi rezultati na izborima. Štoviše, nedavni izbori pokazali su da gubici konvencionalne ljevice ne moraju biti kompenzirani dobicima radikalnih pobunjeničkih partija po modelu Podemosa i Sirize.

U Francuskoj i Italiji, gdje su jednom komunističke partije bile dominantne partije na ljevici, prisutan je veliki pad glasova ljevice – protuteža postoji samo parcijalno u podršci novim radikalnim izazivačima slijeva. Francuski su izbori bili naročito dramatični. Socijalistička je partija u prvom krugu pala s 29 % na prijašnjim izborima na 6% sada, dok je Jean-Luc Mélenchon povećeo svoju potporu s 11% na 19%. Ali u Italiji, također, Demokratska je stranka pala s 25% na 18%, dok je nova lijeva stranka Slobodni i jednaki osvojila svega 3%. U Austriji, Njemačkoj te Nizozemskoj, gdje je socijaldemokracija uvijek bila dominantna, ishodi variraju od historijskog niskih 27% u Austriji, do novog historijskog minimuma od 20% u Njemačkoj, ili do potencijalne egzistencijalne propasti u slučaju nizozemske Laburističke partije koja je pala s 25% na 6%.

Jedino je u Britaniji glavna elektoralna stranka ljevice doista povećala broj svojih glasova. O čemu se zapravo radi u tom slučaju različitih rezultata u Britaniji u odnosu na ostatak Europe?

Različiti izborni sistemi nedvojbeno igraju ulogu. U zemljama engleskog govornog područja koristi se svugdje, osim na Novom Zelandu, većinski sistem. U zemljama kontinentalne Europe pak svi koriste proporcionalni sistem, osim Francuske. Sistem jednostavne većine („prvi dobiva sve“) izvjesno oslabljuje pobude pobunjenih blerističkih parlamentaraca da se odvoje i formiraju svoju partiju. To je isprobano osamdesetih godina prošloga stoljeća te je završilo neslavno.

Ipak, izvan ovoga, u svim ovim zemljama globalna financijska kriza koja je počela 2008. godine izazvala je masovni egzogeni šok – jedan od njih uključuje potencijal za usklađivanjem socijalne baze i stranačke podrške. A mi znamo od vremena Velike depresje tridesetih godina prošloga stoljeća da to usklađivanje često ima prvi efekt nakon nekoliko godina. U SAD-u se usklađivanje nije dogodilo 1929. ili 1932. godine, već kasnije na izborima 1936. godine. Često se zaboravlja da je Franklin Delano Roosevelt na izborima 1932. godine išao s, u nekim pogledima, ortodoksnom fiskalnom platformom, tražeći balansirani proračun.

Jedna je zajednička stvar koju su stranke ljevice gajile na nedavnim izborima u kontinentalnoj Europi, a to je odbacivanje odgovornosti za rukovođenje posljedicama krize: bilo same (kao u Italiji i Francuskoj), bilo u koalicijama (kao u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj). Odgovornost za početak krize odrazila se na britanske laburiste 2010. i 2015. godine. Jedno od naizraženijih i demoralizirajućih obilježja britanske politike jest lakoća s kojom je Konzervativna stranka Davida Camerona bila sposobna skrenuti krivicu za deficit banaka – čija odgovornost mora sigurno biti očitom i nekome s minimumom interesa u trenutnim zbivanjima – prema navodnoj rasipnosti Laburističke stranke i neodlučnosti nezaposlenih. No, nakon čak sedam godina na vlasti, torijevski pokušaj da skrenu odgovornost s rezultata politike štednje na laburističke prethodnike postaje sve manje održivom. I možda najvažnije – Corbyn i njegovi najbliži suradnici bili su u jasnoj opoziciji prema laburističkim vladama Blaira i Browna, pa svakom pokušaju da se Corbyna i njegove suradnike poveže s navodnom odgovornošću laburističkih vlada nedostaje paluzibilnosti.

Kakvo usklađivanje?

No, slijedom referenduma iz 2016. godine o izlasku iz Europske unije, Britanija sada doživljava drugi enormni šok s potencijom da inducira proces usklađivanja. Tako strasti uzavrele oko Brexita jesu i šansa i dilema za Laburističku partiju. A proces izvlačenja iz EU vjerojatno ostaje dominantno političko pitanje barem sljedeće tri godine ako ne i mnogo duže.

To je šansa jer su torijevci prigrlili Brexit u punini, a izvjesni dio „remain“ glasača koji inače ne bi glasali za laburiste sada bi to učinili zbog važnosti suprotstavljanja „tvrdom“ Brexitu. To je vidljivo u bespresedanskom laburističkom uspjehu na području nekih bogatih proeuropskih londonskih okruga. Te općenito u dijelovima gdje su konzervativni glasači bili strogo za „remain“ opciju.

No, tu je i dilema za laburiste – dilema koja se reflektira u Corbynovoj tendenciji da usvoji dvosmislenu strategiju koja odbija laburistički rezolutni stav po pitanju Brexita. Po ekonomskim pitanjima i pitanjima socijalne pravde, Corbyn nastoji napraviti oštar raskid s ostavštinom centrističkog vodstva Tonyja Blaira koje je uvijek privlačilo srednjoklasne birače. No, što se tiče Brexita, njegov je način upravljanja partijom kompletno drugačiji. Tu nastoji potisnuti istaknutost pitanja te ga tretirati kao sekundarno. Dok se Corbyn bori s izazovima politici štednje, po pitanju Brexita znatno je mirniji.

Djelomično je to produkt njegove osobne prošlosti i preferenci. Ipak, s obzirom na to da je formalno bio u korist ostanka u EU za vrijeme referenduma, Corbyn je dugo bio zagovornik ljevičarskog argumenta o napuštanju EU povezanog s Tonyjem Bennom i ostalima. Često se zaboravlja da je do osamdesetih godina euroskepticizam bio najmoćnija struja u Laburističkoj partiji. Tî ljevičarski argumenti za Brexit fokusiraju se na tome da EU institucionalizira različite oblike ekonomske liberalizacije te je stoga neprijateljski nastrojena prema socijalističkim intervencijama u ekonomski život.

Međutim, ni značenje Brexita za simpatizere, ni institucije koje se grade na tom valu trenutno ne nude mnogo nade zagovarateljima tog argumenta. U slučaju samog referenduma, to nije bila antikapitalistička ljevica, već antiimigrantska desnica koja je bila usko povezana s argumentima za Brexit te su njezini argumenti znatno više vodili „leave“ glasače. I na valu tog rezultata, strah da će jednom izvan EU konzervativci možda graditi singapurski stil kapitalizma prikrili su pojmove ikakvog teorijskog socijalističkog potencijala.

K tome, Corbyn ima poticaj da potisne vlastiti euroskepticizam otkada je njegovo vodstvo građeno na ogromnom buntu aktivista, od kojih su mnogi mladi glasači, koji su u velikoj mjeri neprijateljski nastrojeni prema napuštanju EU. Članstvo Laburističke partije trostruko se uvećalo otkada je Corbyn prvi put postao liderom, do cca 550 000. Nasuprot tome, sljedeća stranka po veličini, vladajući konzervativci, vjerojatno imaju manje od 100 000 članova. Tî laburistički članovi jesu oni koji su Corbyna izabrali i reizabrali za lidera, suočenog s pobunom laburističkih parlamentarnih zastupnika. No, oni su među onima koji su najviše neprijateljski nastrojeni i prema Brexitu samom kao i prema antiimigrantskoj politici koja se s njime isprepliće.

Ali, istini za volju, svatko tko je bio liderom Laburističke partije, neovisno o njegovu osobnom stavu prema EU, suočavao se s različitim dilemama. U jednu ruku, preko dvije trećine laburističkih glasača glasali su za ostanak u EU, a laburistički parlamentarni zastupnici i aktivisti su također bili u velikoj mjeri za ostanak, a sada se zalažu za „meki“ Brexit koji bi Britaniju održao u uskoj vezi s EU koliko god je to moguće. U drugu ruku, blizu jedne trećine laburističkih glasača, uključujući mnogo tradicionalnih laburističkih glasača na sjeveru Engleske, glasali su za izlazak.

Mogućnost da Brexit ima trajne posljedice vidljiva je ako razmotrimo razvoj stranačkoga sistema ranih dvadesetih godina u Irskoj. Podjele između zagovornika nezavisne Irske i onih koji su se zalagali za čvršće odnose u budućnosti s Britanijom toliko su snažno strukturirale stranački sistem da su dvije stranke koje su proizašle iz tog rascjepa ostale dvjema najjačim strankama u Irskoj do danas. Fianna Fáil bila je strankom „tvrdog“ Irexita – ne iz EU, naravno, nego od Ujedinjenog Kraljevstva, dok je Fine Gael bila strankom „mekog“ Irexita. Dominacija tog konflikta ostavila je klasno pitanje kao pitanje drugog reda u rascjepu stranačkog sistema te je tako ostavila laburiste vrlo malom trećom strankom.

Jedinstvena priroda dileme britanskih laburista oko Brexita utječe na otežanost izvođenja izravne lekcije za druge zemlje. Ipak, ta dilema može poslužiti kao specijalni slučaj mnogo veće opće dileme oko glavnih elektoralnih stranaka na ljevici uzduž etabliranih kapitalističkih demokracija. U svakoj od njih, klasni rascjep nije od trajnog historijskog značenja, ali može oživjeti na valu globalne financijske krize. No, sveprožimajućem kulturalnom rascjepu fokusiranom na identitet i pripadnost također raste značenje – nešto što izgleda slično kao rascjep između tzv. „materijalista“ i „postmaterijalista“ kako su to rekli Ronald Inglehart i njegovi kolege sedamdesetih godina. I klasni i vrijednosni rascjep definiraju „ljevicu“ i svaki ima svoju izbornu jezgru. U jezgri prvog jest tradicionalna, i još uvijek velika, baza radničke klase. U jezgri drugog je progresivna skupina srednje klase. Kako premostiti interese tih dviju grupa te održati koaliciju između njih nedvojebno je središnja dilema s kojom se suočavaju demokratski socijalisti u etabliranim kapitalističkim demokracijama.

Izvor JACOBINMAG

PREVOD Karlo Jurak

ROBIN ARCHER
Autor:



Kontaktiraj nas