Prijavite se na newsletter

Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Jeremy Corbyn i ponovno rađanje nade



Foto: Duncan C/Flickr CC 2.0

27/06/2017

Kevin Ovenden je britanski i politički aktivist i član užeg vodstva ljevičarske stranke Respect Party. Do sada je objavio nekoliko knjiga među kojima i Malcolm X: Socialism and Black Nationalism. Kada je Theresa May raspisala prijevremene izbore u Ujedinjenom Kraljevstvu, njezina Konzervativna stranka imala je ogromnu prednost, odnosno najmanje 21 % više od Laburističke stranke. Međutim, tomu više nije tako. Jeremy Corbyn je polako talasao anketama, smanjujući prednost torijevaca, dovodeći je na marginalnu razinu, preuzimajući vođstvo u pojedinim okruzima. Neovisno o svemu, Corbyn je, zajedno sa svojim pristašama, revitalizirao klasnu politiku u Ujedinjenom Kraljevstvu. Suzi Wiessman i Kevin Ovenden analiziraju kampanju, klasnu politiku i najvjerojatnije izborne rezultate na Jacobin radiju. Ovaj je transkript uređen.

SUZI WISSMAN: The Guardian je nedavno u potpunosti prigrlio Jeremyja Corbyna. Ed Miliband se također slično postavio prema njemu. Što to zapravo znači?

KEVIN OVENDEN: Došlo je do dramatične promjene. Nedugo nakon što je stigla vijest o raspisivanju izbora, prije mjesec, mjesec i pol, raspravljali smo o razlici u anketama, koja je zapravo predstavljala godinu, godinu i pol sistemskog neprijateljstva, ne samo od strane mainstream medija, nego i općenito iz klasnog miljea, protiv Jeremyja Corbyna.

Tijekom posljednjih pet ili šest tjedana, što je više ljudi vidjelo Jeremyja Corbyna, to se više ljudi uspjelo povezati s Laburističkom strankom.

Drugo, unatoč svemu što nam je rečeno, gotovo cijeloj jednoj generaciji, od ranih 1990-ih do 2008. godine, a to je da politike gravitiraju prema centru – blair/klintonizam, da su velika ideološka pitanja mrtva, da su velike političke podjele mrtve, te da je podjela na ljevicu i desnicu uvelike već prevladana – sve je to doživjelo slom u Britaniji, u proteklih pet tjedana, i to na prilično spektakularan način.

Jeremy Corbyn i laburisti imaju prednost od pet posto u Londonu. Iako ankete variraju, sve pokazuju malu razliku, koja ukoliko se nastavi smanjivati ne isključuje da Laburistička stranka pobijedi na izborima 8. lipnja.

Ne predviđam to, ali ono što je zaista neosporno je da Corbyn kreira jasnu poziciju, u smislu isticanja kako za trenutnu situaciju nisu krivi imigranti koji dolaze u ovu zemlju. To su zapravo osam milijardera koji zajedno posjeduju više od pola bogatstva u odnosu na sve ostale stanovnike u Britaniji. Ta poruka polako prodire među ljude.

Ova vrsta argumenta, da se država može iskoristiti za redistribuciju bogatstva za produktivna ulaganja, održivi rast, redefiniranje odnosa prema krizi (koja posebno pogađa stariju populaciju, mlade ljude te za četiri milijuna djece koje sada žive u siromaštvu), krizi nacionalnog zdravstvenog sustava, itd. Ovi argumenti nailaze kod ljudi na plodno tlo.

Ono što ostaje za vidjeti je kako će glasati mnogi slojevi, koji su tijekom proteklih 30 godina odbijali glasati, tvrdeći kako nemaju za koga, jer ne osjećaju da netko govori u njihovo ime. Oni su siromašniji od radničke klase, a većinom se radi o mlađim ljudima. Stoga, imamo veliku dobnu neuravnoteženost, u odnosu na onu koja je glasala u Britaniji tijekom posljednjih 25 godina.

Ako se ovi slojevi počnu priklanjati Laburističkoj stranci i izađu na birališta, možemo očekivati fantastično iznenađenje.

Nakon što je Theresa May preuzela vlast, svi su bili u šoku kada je prihvatila određeni oblik „suosjećanog“ programa, kako je između ostalog nazvala i onaj koji je uključivao socijalnu skrb. Nakon toga je brzo promijenila odnos prema tim pitanjima. Jesu li mjere štednje i ekonomska situacija, te činjenica da je toliko ljudi zanemareno, zapravo argumenti pomoću kojih Corbyn napada njezinu politiku?

Neki od nas ovo su istaknuli kada je May postala premijerka, ali danas je jasno stotinama i tisućama glasača diljem Britanije, da navedeni diskurs o mijenjaju pozicije Konzervativne stranke u smislu približavanja radničkoj klasi, kao i naznaka ekonomskog nacionalizma te Trumpove plijesni, ne predstavlja nikakvu konkretnu politiku. Radilo se o čistoj vježbi političkog repozicioniranja u kontekstu Brexita, koji je otkrio veliko nezadovoljstvo u samoj društvenoj srži. Naime, kriza iz 2008. godine kao i tzv. dobre godine neoliberalne globalizacije stvar su prošlosti.

Ljudi u primarno industrijskim područjima (britanski ekvivalent američkom području Rust Belta) nisu se samo osjećali izostavljeno, oni su to uistinu i bili, te kao i u Sjedinjenim Američkim Državama, muškarci i žene u tim krajevima nisu imali velika očekivanja.

Ima li mnogo ovisnosti u tim područjima?

Naravno. Toga ima i u području Yorkshire, na sjeveru Engleske, gdje sam i ja odrastao.

Usporedno s deindustralizacijom tijekom 1980-ih, došlo je do veće upotrebe heroina te ostalih droga sa A liste, koje su ljudi počeli konzumirati kako bi očajnički pobjegli od stvarnosti da bi na kraju postali ovisnici. To je bilo izrazito rašireno.

Ovo se nije nastojalo riješiti, nego se pokušalo maskirati. Nova je generacija uspjela pronaći poslove, ali samo one koji su slabo plaćeni. Ta je generacija bila lišena razvoja socijalnih i društvenih struktura koje su imali njihovi roditelji te djedovi i bake. Ovakvo se stanje gradilo gotovo trideset godina u Britaniji. Stoga su izbori poprimili neki oblik egzistencijalnog karaktera.

Mnogi novinari tvrde kako ovo nisu normalni izbori. Međutim, oni uspoređuju ove izbore samo s onima koji nisu imali neki veći značaj. Ovo su izbori poput onih iz 1945. godine, nakon Drugog svjetskog rata ili pak poput onih iz 1964. ili 1974. godine, odnosno onih iz 1979. ili 1997. godine. Ovi izbori zapravo određuju smjer u kojemu će se društvo kretati.

Ono što predstavlja dramatični značaj jest činjenica postojanja dvaju stupova. Jedan od njih čini torijevska stranka, koja je u principu jednaka prijašnjoj, ali koja je preuzela ekonomski nacionalizam na tragu Brexita, ali ništa više od toga, ništa u smislu nekog koherentnog smjera. To je jedan stup.

Drugi stup je Laburistička stranka, koja se ponovno profilira kao stranka radnih muškaraca i žena. Vođa stranke je „najljeviji“ vođa još od vremena Georgea Lansburyja 1930-ih godina. Sada imamo izbor između ljevice i desnice, između socijaldemokracije i desne kapitalističke stranke. Međutim, unutar Laburističke stranke postoje pojedinci i grupe ljudi koji su skloni mnogo radikalnijoj lijevoj viziji u smislu mogućeg progresa, a koja je ukorijenjena u ideji o narodnoj mobilizaciji.

Kad govorimo o predsjedničkim izborima u Francuskoj, možemo reći da je Le Pen propustila pobijediti, prije no što možemo ustvrditi da je poražena. Ali, u tom smislu, kao i u smislu Trumpove pobjede i njegove vladavine, je li to na određeni način utjecalo na britanske glasače ili se pak radi o nekoj „otočnoj osobitosti“?

Ne, ne radi se isključivo o britanskoj politici, upravo veza između Trumpa i May radi u određenoj mjeri protiv nje. Donald Trump nikada nije bio popularan u Britaniji, a pogotovo ne nakon njegovog izbora.

Nedavna izvještavanja o njegovom povlačenju iz Pariškog sporazuma popraćena su fotografijama Therese May i njezinog rukovanja s njim. Ljudi govore: „Trebalo bi imati neki poseban odnos sa Sjedinjenim Državama, a ne možemo potpisati žalbu sa ostalim europskim vođama u vezi sa povlačenjem iz Pariškog sporazuma“. Navedeno radi protiv Therese May.

Tijekom prosinca 2016. godine mnogo međunarodnih sveznalica govorilo je: „Pogledajte, izbori u Francuskoj bit će između Francoisa Fillona ‘koji je desno od Macrona’ i fašistkinje Le Pen. Ekstremna desnica raste svugdje. Torijevska vlada će biti jaka, Laburistička stranka će se urušiti, a Donald Trump će suvereno vladati“.

Sve su se ove teze pokazale pogrešnima. Ono što ne vidimo u Francuskoj ili u Sjedinjenim Državama, te svakako ne u Britaniji, je neumoljiva promjena u desnom smjeru, promjena prema rasizmu i ksenofobiji. S druge strane, stvara se i radikalna ljevica i klasna polarizacija u socijalnom smislu.

Kad se ljevica okupi s ciljam postajanja kredibilne snage u nacionalnim okvirima, kao što se to dogodilo pod vodstvom Jeremyja Corbyna, onda ona može imati veliki utjecaj na ishod politika. Britanija nije posebna. Ona je otoka, ali nije izolirana u ovom smislu. Ja bih je postavio na spektar drugih razvojnih politika.

Jedna od politika koju si spomenuo, odnosi se ne samo na povratak ljevičarske politike, nego i na povratak klasne politike. Može se također reći kako je klasna politika i razlog zašto se ljudi okreću radikalnoj desnici, iako njihov program jedva i na diskursnoj razini progovara o ovomu.  Kako se ovo reflektira u Britaniji u smislu potpore koju dobiva Corbyn?

Što se tiče klasne politike, nju promatram u dva oblika. Prvi je onaj osnovni, klasni osjećaj. Nije ga teško opisati, ali ga nije teško niti osjetiti, kada pogledate koliko je bogatstva otišlo, ne samo prema jednom postotku stanovništva, nego prema 0,1 postotku. Stoga, osnovna je premisa da je život težak, a da će za buduće generacije biti još teži.

Međutim, u političkom smislu, rekao bih da se radi o zanimljivom razvoju događaja, u kontekstu stvaranja prilično moderne klasne politike. Više od polovice radne snage u britanskoj industriji čine žene, a upravu jednu od najvećih snaga oko Jeremyja i Laburističke stranke čine glasačice, neproporcionalno pripadnice radničke klase. Ovo je naglašeno i kod pripadnika crnačke zajednice te manjinskih etničkih zajednica. Zapravo, potonje je naglašeno kod svih društvenih elementa koji se nalaze u nepovoljnom položaju ili su suočeni sa određenim oblikom opresije.

To zapravo čini paket koji predstavlja klasnu politiku. Mogu vam ispričati jednu anegdotu koja ovo briljantno sažima. Ministrica obrazovanja u sjeni, Laburističke stranke, koja će ukoliko stranka dođe na vlast postati ministricom zaduženom za obrazovanje je Angela Rayner.

Angela Rayner pripada radničkoj klasi. Napustila je školu i rodila dijete sa šesnaest godina. Nikada nije pohađala fakultet. Radila je kao pomoć u kući, pomažući starijim i nemoćnim ljudima. Nakon nekog vremena, pridružila se Laburističkoj stranci, postala političarka, studirala vanredno i sada je prvoklasna političarka.

U tom smislu, Angela predstavlja ono što većina ljudi osjeća. Naime, nisi manje bitan ako nisi studirao sa osamnaest godina. Unatoč tomu, možeš u životu nešto postići. Jednako si dobar kao svi ostali. To je smisao koji se suprotstavlja klasnom sistemu, ali također i patrijarhalnom sustavu te podrugljivom shvaćanju radničke klase.

Za žene se većinom smatralo da pripadaju konzervativnijoj struji, da su poslušne i da zagovaraju status quo. Međutim, ti smatraš da se žene nalaze u prvim redovima, nešto slično kao što je bilo prije stotinu godina. Uzimajući u obzir da je Theresa May, koliko sam posljednja vidjela još uvijek žena, možemo li reći da američki stil politike rodnog identiteta  ne drži više prevagu nad klasnom politikom u Britaniji?

Ako ćemo stvari postaviti u takav suprotni odnos, rekao bih kako je to istina. S jedne strane, koja je razlika između radikalne, transformativne politike ženskog oslobođenja, u odnosu na drugu stranu, koja podrazumijeva da se žena nalazi na poziciji političkog autoriteta? Na tom tragu, postavlja se i pitanje koja je razlika, s jedne strane, između Laburističke stranke, koju predvodi Jeremy Corbyn zajedno s ljudima, poput Angele Rayner, a koja stvara entuzijazam, te s druge strane, na kojoj se također nalazi žena, koja predvodi torijevce i kabinet milijunaša, koja je pak zakonski regulirala da žena ukoliko želi za drugo dijete ostvariti određene beneficije mora dokazati da je dijete začeto silovanjem.

Moj bože.

Radi se o nevjerojatnom propisu, kojega je donijela torijevska stranka, a koju pak vodi žena. S sjedne strane, pozitivna je stvar što ne postoji seksistička ili mizogonijska retorika upućena prema Theresi May. Mislim da je ljudi vide kao torijevku.

Tijekom kampanje kružila je šala kako je May izbjegavala svaki kontakt s običnim ljudima. Izbjegavala je direktna sučeljavanja s Jeremyjom Corbynom, čime se ponašala prilično zapovjednički. Raspisala je izbore, iako je rekla da neće. Imala je prednost od 25 posto, koja se sada polako topi.

Ona smatra da je na svojoj poziciji, gotovo milošću božjom, što se za sada čini prilično lošim. Ali, ovo nema veze s tim što je ona žena. Ovo je povezano s činjenicom, ne samo da njezina politika generira još veću nejednakost, nego i snobizmom onih koji vladaju Britanijom.

Možda da se na trenutak vratimo na kampanju, jer je Corbyn, između ostalog u njoj predstavljen kao nejasan, mutan. Prošlo ljeto mnogi su govorili kako možda i ima dobru politiku, ali ju ne zna artikulirati, pogotovo tijekom one unutarstranačke borbe. Unatoč tomu, izašao je kao pobjednik. Kao što si istaknuo, May je nerado ulazila u debate. Što možeš reći o Corbynovoj kampanji, tko ju je vodio?

Znam Jeremyja već dvadeset i pet godina, i on je uvijek najbolji kada razgovara s ljudima, odnosno kada se nalazi izvan onoga što zovemo „westminsterskim mjehurićem“, odnosno ekvivalentu Beltwayja. Neki političari se moraju praviti da razgovaraju s ljudima i neki od njih mogu čak biti prilično dobri u tome.

Bill Clinton je bio fantastičan glumac. Jeremy se pak ne mora pretvarati. Kada je u doticaju s ljudima, potpuno iskreno im se preda.

Stoga, ono što se dogodilo tijekom izbora prilično je zanimljivo. Kada su izbori raspisani, dotadašnji zastupnici izgubili su status pripadnika Parlamenta. Prema pravilima Laburističke stranke, vlast tada pripada izbornom timu, tj. vođstvu stranke.

Sve gadosti od prošle godine, tj. pokušajima zastupnika u Parlamentu da ga se riješe, postavljeno je u stranu odlukom stranke, da se sva moć odlučivanja, tijekom kampanje, prebaci na njezino vođstvo.

Jeremy, Diane Abbott, John McDonnell, Angela Rayner, Emily Thornberry kao i ostali veći broj ljudi na ljevici u samoj srži vođstva, manje su pod utjecajem buke s desnog krila i Blairovih zastupnika u Parlamentu, koji su se morali boriti za birače u svojim izbornim jedinicama.

Prvo, Jeremy je uspio progurati vrlo dobar politički manifest s nekim radikalnim socijaldemokratskim mjerama. Drugo, kampanja je uspješno vođena u smjeru koji je isticao njegovu snagu, ali također i u smjeru organiziranja niza masovnih okupljanja, na kojima se direktno obraćao masama, koji su puno bolji od obraćanja putem kontroliranih medija.

Treće, on je u potpunosti poremetio torijevsku izbornu strategiju. Pri tome se oslanjao na stalnu dekonstrukciju establišmenta i medija. To je dovelo do situacije u kojoj su mnogi rekli kako je Corbyn beskoristan, što je pisano u većini novina. Na taj je način stvorena situacija u kojoj se on nalazio nasuprot jakoj i zapovjednički nastrojenoj Theresi May.

Ljudi su se sve više približavali Jeremyju Corbynu i njegovoj politici te stilu kampanje. Taj im se način sve više sviđao. Što su više gledali Theresu May, odnosno kada su shvatili kako ih ona izbjegava, to su se sve više udaljavali od nje.

To je dovelo do krize u kampanji torijevaca. Ne kažem da će oni nužno izgubiti. Oni još vode, ali kampanja im je u krizi.

Njihova se kampanja vodila pod geslom „Back Theresa May“, kao da se radi o američkoj predsjedničkoj kampanji, a ne o britanskim parlamentarnim izborima u kojima se biraju članovi parlamenta.

Premda je na početku May postavljena u prvi plan, sada njezino ime postaje sve manje značajno, što predstavlja vrlo tešku situaciju za torijevce.

Kako se vođe stranke biraju? Ako dođe do drastičnog smanjenja torijevaca u parlamentu, hoće li to dovesti do njezine ostavke?

Stranke svoje vođe biraju na različite načine. U Laburističkoj stranci vlada princip jedan član – jedan glas, na taj je način Jeremy dvaput izabran. U Donjem domu, od ukupno 650 parlamentaraca, nastaje većina te sukladno njoj bira se premijer.

U biti, jedna od dviju stranaka mora imati preko 323 zastupnika kako bi sastavila vladu ili pak mogu oformiti manjinsku vladu sa potporom nekih drugih stranaka ili mogu koalirati s drugim strankama. Tako na kraju dobijemo premijera. Ovo nije poput predsjedničkih izbora, jer da biste postali vođa, morate imate većinu u zakonodavnom tijelu.

Prethodna većina imala je trinaest zastupnika više. Da se ova većina svela na jednog zastupnika, vjerujem da bi May morala odstupiti, jer je ona upravo raspisala ove izbore kako bi ojačala svoju poziciju. Raspisala ih je kada je imala znatnu prednost. Međutim, ona se tijekom kapanje polako gubi.

S druge strane, izbori su joj trebali pomoći da ojača položaj i unutar stranke zbog različitih rivaliteta koji su se počeli stvarati, koji će se dodatno intenzivirati, ukoliko izgubi nekoliko mjesta, ali isto tako ukoliko ne ostvari značajniju prednost u odnosu na onih 13 zastupnika koje je ranije imala. Mislim da će imati ozbiljnih problema jer su izbori bili njezina odluka, bila je to zapravo i njezina kampanja. Stoga, svatko tko bude razočaran rezultatom unutar torijevske stranke riješit će je se vrlo brzo.

Misliš li da će ovakva situacija rezultirati tako da ni jedna stranka neće imati potrebnu većinu u parlamentu ili misliš da će dođi do nekog iznenađenja?

Veliki je raspon mogućnosti. Neke ankete predviđale su upravo taj scenarij, u kojemu niti jedna stranka neće dobiti većinu. Imamo 650 mjesta u Parlamentu, nešto kao kongresni distrikt, međutim radi se o malom broju, stoga se velika količina glasova nejednako može raspršiti diljem zemlje.

Drugi bitan faktor je Škotska, u kojoj je Škotska nacionalna stranka vodeća stranka, stoga je Laburističkoj stranci iznimno teško samostalno formirati većinsku vladu, uzimajući u obzir stanje u Škotskoj. Na tragu toga, vrlo je izgledna situacija u kojoj niti jedna stranka neće imati većinu u Parlamentu.

Ne vjerujem onima koji predviđaju rezultat. Jedna stvar je sigurna: iznimni politički događaji kojima smo svjedočili tijekom kampanje sigurno će se nastaviti i ubuduće, neovisno o samom rezultatu izbora.

Kampanja Laburističke stranke generirala je stvari o kojima smo razgovarali, a koje su obnovile radikalnu ljevicu nasuprot desnici. To je ljudima pružilo nadu, koja će utjecati na razvoj različitih socijalnih procesa. Svjedočimo ponovnom rađanju radikalnog angažmana radnih ljudi u Britaniji, a to neće završiti sljedeći tjedan.

Izvor JACOBIN

PREVOD Ana Rajković

  •  
  •  
  •  
  •  
  •   
  •  



Kontaktiraj nas