Prijavite se na newsletter





Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Još par riječi o ljevici



Foto: Renaud Torres/ Flickr CC 2.0

09/01/2017

Odgovor Mate Kapovića na moj tekst o tome što je ljevica danas ima nekoliko dobrih teza i mjesta s kojima se mogu složiti te nekoliko ključnih mjesta prijepora u kojima mu ne mogu dati za pravo.

Krenut ću prvo od onih s kojima se slažem. Istina je da svatko ima pravo nekome osporiti ideološku poziciju za koju tvrdi da je zastupa i da o tome ne mogu odlučivati samo politički protivnici.

Jednako tako je istina da sam osobno SDP-u osporio poziciju ljevice u više navrata. S tom razlikom što sam ja kod osporavanja pozicija SDP-a koristio učinke i sadržaje njihovih politika, a Kapović je koristio naša temeljna načela, s obzirom da drugo nije ni mogao, jer smo se tek osnovali.

Jednako tako se slažem s onim osnovnim točkama koje je naveo da bi trebali predstavljati ljevicu danas i još jednom napominjem kako mislim da bi oko tih točaka trebali surađivati, bez da se u ovakvom društvu u kojem živimo iscrpljujemo na naglašavanje vlastitih razlika.


Dragan Markovina, „Što je ljevica danas?“, 6. 1. 2017.

Mate Kapović, „Što je ljevica i druga pitanja“, 7. 1. 2017.

Dragan Markovina, „Još par riječi o ljevici“, 9. 1. 2017.

Mate Kapović, „O ekonomiji, nacionalizmu i nacionalizaciji“, 11. 1. 2017.


Stoga ovu polemiku doživljavam kao prilog generalnoj raspravi o tome kako bi ljevica u Hrvatskoj trebala djelovati i kao priliku da se uopće neke teme otvore u javnom prostoru.

Vratimo se sad elementima prijepora. Da bismo uopće odgovorili na pitanje što bi to bilo subverzivno i antisistemsko, moramo odgovoriti na pitanje što je zapravo sistemska pozicija.

Preciznije govoreći, na čemu je današnja Hrvatska izgrađena. Ona je izgrađena na mitologizaciji Franje Tuđmana i mantri o tome kako je on stvorio nezavisnu državu, zatim na mitologizaciji Domovinskog rata, u kojemu po tom gledanju nije bilo crnih mrlji, izuzev pojedinačnih incidenata, potom na izrazitom antisrpskom raspoloženju, potpunoj razgradnji antifašizma u svim njegovim segmentima te na ideji o presudnoj ulozi Katoličke crkve u društvu.

Svi ovi nosivi stupovi u ideološkom smislu praćeni su kriminalnom privatizacijom, tj. otimačinom i gotovo potpunom destrukcijom društvene imovine, koja je mahom podijeljena nekolicini pojedinaca, u skladu s Tuđmanovom vizijom o 200 bogatih obitelji.

Oko svih navedenih nosivih stupova današnje Hrvatske uspostavljen je većinski konsenzus među građanima, izuzev oko ovog posljednjeg.

Drugim riječima, veći dio građana ove zemlje Tuđmanu i HDZ-u zamjera isključivo privatizaciju i pljačku društvene imovine, dok se s ovim ostalim stvarima uglavnom slaže.

To konkretno znači da kad se netko zalaže isključivo za reviziju privatizacije i za obračun s tajkunima, jaše na valu većinskog raspoloženja, neovisno o tome što za takav program neće dobiti podršku na izborima.

Pravi razlog zašto je neće dobiti je u tome što građani nisu spremni da im se ostali nosivi stupovi samostalne Hrvatske razgrade, zbog čega su često spremni glasati i protiv svojih materijalnih interesa.

Ovo dalje znači da je jedina prava antisistemsku pozicija ona koja dovodi u pitanje sve preostale nosive stupove današnje Hrvatske, kako smo ih ovdje naveli.

Upravo iz tog razloga su i Mesića i Vesnu Pusić pa na koncu i Novu ljevicu čuvari sistema prepoznali kao subverzivne i antisistemske. Činjenica da je Mesić bio predsjednik u dva mandata, a Vesna Pusić ministrica vanjskih poslova može naizgled zavarati, no svima je jasno da projekt detuđmanizacije kojeg je Mesić forsirao nije mogao proći upravo zato što su HDZ i SDP postigli konsenzus oko toga da taj mit ne razgrade.

Drugi problematičan stav koji se konstantno paušalno navodi, odnosi se na to da je nacionalizam narastao zahvaljujući ekonomskoj krizi i dolasku kapitalizma. Ta teza naprosto nije točna.

Nacionalizam je na ovim prostorima itekako dobro prosperirao upravo za vrijeme godina bogatog socijalističkog razvoja.

Preciznije govoreći, nije se ukazao tek s ekonomskom krizom osamdesetih i pojavom Milke Planinc i Ante Markovića, nego je kulminirao još početkom sedamdesetih, uz parolu o tome kako neće naše devize odlaziti u Beograd.

To konkretno znači da je većinsko raspoloženje takvo da bi uvođenje socijalizma, uz uvjet da čitav tuđmanistički imaginarij ostaje netaknut podržala većina građana Hrvatske. A to bi svakako bila zemlja u kojoj ne bi bilo ugodno živjeti nikome tko sav taj klerikalni nacionalizam ne podržava, pa makar bio dobro situiran i trajno zaposlen. Sve nas to dovodi do ključnog problema lijevog ekonomskog shvaćanja.

Nacionalizacija ne može biti rješenje, s obzirom da je s nacionalizacijom sve i počelo.

Kao što je jako dobro poznato, u Jugoslaviji je egzistirao model radničkog samoupravljanja, temeljno obilježen društvenim, a ne državnim vlasništvom kao u zemljama realnog socijalizma. Da bi razvlastio radnike i privatizirao firme, Tuđmanov režim ih je prvo nacionalizirao pa tek onda privatizirao.

Drugim riječima, puno je suvislije rješenje potražiti u radničkom dioničarstvu i njihovoj participaciji u odlučivanju, nego u nacionalizaciji koja bi svu ekonomiju iznova prepustila u ruke ljudi iz HDZ-a koji su do svega ovoga i doveli.




Kontaktiraj nas