Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Mantije u učionicama u RS-u



Foto: Thomas Hawk/Flickr CC 2.0

11/04/2017

Javnost je prethodnih dana obaviještena o inicijativi za uvođenje vjeronauke u srednje škole u Republici Srpskoj. Inicijativa je potekla od episkopa banjalučkog Jefrema i predsjednika Republike Milorada Dodika. Upućena je Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske, koje vrši analize, nakon čega će zauzeti stav o mogućnosti uvođenja vjeronauke. Akcenat, dakle, nije na opravdanosti njenog uvođenja, već na tome da li je moguće da nastavni planovi budu „obogaćeni“ njenim uvođenjem, imajući u vidu potrebu da se izrade nastavni programi, napišu i štampaju udžbenici, te obezbijedi dovoljan broj vjeroučitelja. Podsjetimo, vjeronauka je dugi niz godina obavezan predmet u osnovnim školama.

Postavlja se principijelno pitanje opravdanosti uvođenja vjeronauke u škole. Opravdano je postaviti pitanje njenog opstanka i u osnovnim školama. Umjesto da vjeronauka bude ukinuta i u osnovnim školama, inicira se njeno uvođenje u srednje škole. Društvo se kreće poznatim putem nazadovanja, što predstavlja kontinuitet sa dvoipodecenijskim uplitanjem crkve u različite oblasti društvenog života.

Bosna i Hercegovina nije izričito određena kao sekularna država u svom ustavu. Slično važi za Republiku Srpsku. Međutim, o prihvaćenosti principa sekularizma može se zaključivati polazeći od opštih određenja države kao demokratske, zasnovane na ljudskim pravima i slobodama, a jedno od njih je sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Ova sloboda podrazumijeva odvojenost crkve od države. U tom kontekstu, može se posmatrati i pitanje odsustva vjeronauke u školama. Drugačije se stvar ne može analizirati kad govorimo o (ne)postojanju ustavnog osnova za uvođenje vjeronauke, jer se moderni ustavi uglavnom ne bave izričito ovim pitanjem.

Kod nas, pitanje vjeronauke rješava se zakonima, pri čemu se zakonodavac ne trudi da pronađe izričit ustavni osnov za uvođenje vjeronauke. Sve se svodi na slobodnu interpretaciju ustavnih načela. Ustavni sudovi, s druge strane, nikad ne bi izrekli stav o neustavnosti takvih zakona, opravdavajući to odsustvom izričitih ustavnih normi koje bi regulisale ovo pitanje. U stvari, i političke elite i ustavne sudije se povlače pred moći crkve, ne želeći da joj se zamjere.

 

Vjeronauka u školama – ulazak crkve i izlazak slobode

 

Uvođenje vjeronauke u škole povlači nekoliko pitanja. Prvo pitanje je kako ovu inicijativu uskladiti sa idejom da je crkva odvojena od države, a ovaj princip, čak i kad nije izričito definisan u ustavu, proizlazi iz ustavom garantovane slobode savjesti i vjeroispovijesti. Da bi vjeronauka mogla biti predavana u školama, potrebno je da crkva i država sarađuju, a već to je suprotno ideji njihove odvojenosti. Da bi crkva mogla da širi svoje učenje, država treba da joj stvori uslove za to. Država treba da pristane da crkvi stavi na raspolaganje školski prostor, vrijeme koje je planirano za odvijanje nastave, da koriguje nastavne planove i programe, dâ saglasnost na sadržaj udžbenika i da obaveže djecu da slušaju vjeronauku. Dakle, država treba da preduzme najznačajnije radnje kako bi vjeronauka mogla da bude uvedena u obrazovni sistem. Ne treba zaboraviti da govorimo o državnom obrazovnom sistemu, kojeg država osmišljava, obezbjeđuje finansijska sredstva za njega, stara se o njegovom funkcionisanju i da je odgovorna za njegovo funkcionisanje. Crkva ovdje dolazi na gotovo. Ona se jednostavno upliće u gotov sistem, koji čine ljudi, finansijska sredstva i infrastruktura. Što je najvažnije, taj sistem čine djeca i mladi. Svi građani izdvajaju sredstva za funkcionisanje obrazovnog sistema, ali djeca samo nekih građana mogu da uče svoju vjeronauku u školama. Štaviše, nijedan građanin, osim ako ne pripada uskom krugu političke elite, ne pita se o tome da li vjeronauka treba da bude uvedena u škole iako to pitanje neposredno pogađa i njih.

Crkva dobija pravo da širi svoje učenje prosto zato što je crkva, odnosno zato što preovladava uvjerenje da crkva ima posebno mjesto u društvu. To uvjerenje je sistematski formulisano, šireno i učvršćivano počev od 1990. godine. Niko ne može tvrditi da je ono ispravno samo zato što je dominantno. Njega su stvorili i održavaju ga političke elite i crkvena hijerarhija. Ono je, dakle, nametnuto sistematskom propagandom i indoktrinacijom. Ono nije rezultat slobodne razmjene mišljenja i slobodnog prihvatanja, jer ideje o tome da država i crkva treba da ostanu strogo razdvojene ne mogu biti javno zastupane i širene ni približno onoliko koliko je prisutna teza o posebnoj društvenoj ulozi i značaju crkve. Oni koji zastupaju te ideje jednostavno ne dobijaju priliku da ih izlažu, a često bivaju i označeni kao „ateisti“, „anacionalni elementi“, „komunisti“ i sl.

Tokom istorije, uloga crkve u društvu i njen odnos sa državom mijenjali su se. Do 1990. godine, crkva nije imala bilo kakvu ulogu u javnom životu. Ona je bila strogo odvojena od države i nije se uplitala u društvena ili politička dešavanja. Bavila se onim što je njena osnovna, biću slobodan reći i jedina, svrha i uloga. Nakon 1990. godine, ona mijenja svoju društvenu ulogu. Postaje ono što je bila u vremenima prije 1945. godine – moćna društvena organizacija, koja želi da učestvuje u diobi različitih oblika moći – ekonomske, političke, ideološke. Polazi od ove posljednje, zahvaljujući političkim elitama (kojima je crkva potrebna) učestvuje u diobi ove druge, da bi postepeno počela da učestvuje u diobi i ove prve (ekonomske), mada tu još nije postigla svoje ciljeve, budući da još uvijek očekuje da joj bude vraćena imovina koju je izgubila nakon 1945. godine.

Budući da je crkva pretvorena u moćnu društvenu organizaciju, čija istorijska i aktuelna misija se smatra važnom za opstanak nacije i njeno napredovanje (jer se stavlja znak jednakosti između nacije i njene crkve), političke elite ne žele da joj se suprotstave. Osim toga, crkva je potrebna političkim elitama, jer treba da potpomogne ostvarenje njihovih ciljeva. Političke izjave koje crkveni velikodostojnici ponekad daju pomažu političkim elitama da svoje ciljeve predstave kao legitimne. Zato, političke elite rado izlaze u susret zahtjevima crkve. A jedan od osnovnih ciljeva crkve jeste da širi svoje učenje, da ga učvrsti, tako da njime bude obuhvaćeno cjelokupno stanovništvo ili barem njegov ogroman dio. Uvođenje vjeronauke u škole čini se najpogodnijim sredstvom za to.

Tu dolazimo do „problema“ slobode. Da bar moderno društvo nije proklamovalo ta ljudska prava i slobode! Ako vjeronauka bude uvedena u škole, odnosno ako tamo ostane, jer je djelimično već uvedena, šta onda ostaje od slobode? Prvo, kako vjeronauku možemo pomiriti sa slobodom savjesti i vjeroispovijesti? Ova sloboda, između ostalog, kaže da svako ima pravo da izabere vjersko ubjeđenje i da ga upražnjava, ili pak da se izjasni kao ateist ili agnostik. Ako se u školama uči samo učenje jedne (ili samo par najvažnijih) vjerske zajednice, kakvu će slobodu osjećati pripadnici drugih vjerskih zajednica koji moraju da pohađaju te časove? Ili, kakvu slobodu će osjećati ateisti ili agnostici, koji će morati da uče vjeronauk koji nije dio njihovih opredjeljenja? Na kraju, čak i ako neko nema izgrađene stavove o religiji, njegova sloboda biće poništena time što će biti indoktriniran učenjem jedne (ili više, sasvim je svejedno) vjerske zajednice, koja će jedina imati ekskluzivno pravo da kroz državni obrazovni sistem širi svoje učenje. Ovdje, onda, od slobode nema ništa, jer su djeca i mladi od najranijeg uzrasta izloženi indoktrinaciji. Ovdje nema ništa od slobode pojedinca da sam odluči o svojoj vjerskoj pripadnosti, niti ostaje sloboda roditelja da vaspitavaju svoju djecu onako kako smatraju da je ispravno. Ovdje nema slobode ni roditelja koji se mire sa ovakvom situacijom i zato što ne žele da oni ili njihova djeca budu osuđeni jer se protive uvođenju vjeronauke u škole.

Neko može reći da niko nije dužan da prihvati kao svoja intimna osjećanja i ubjeđenja ono što se uči na časovima vjeronauke. Isto tako, roditelji i dalje mogu vaspitavati svoju djecu kako god hoće, jer država i crkva ne ulaze u njihove domove. Baš naprotiv, suština je u tome što crkva, potpomognuta državom, upravo ulazi u domove i miješa se u pravo roditelja da vaspitavaju svoju djecu onako kako smatraju da je za djecu najbolje. Škola ne služi samo tome da obrazuje djecu, već i da ih vaspitava, te da reprodukuje vladajuće mišljenje o različitim društvenim problemima (ovdje stavljamo akcenat na društvena, istorijska, politička i moralna pitanja). Stoga, dijete je u školi podvrgnuto ideološkom drilu, kao što je uvijek bilo i kao što je slučaj i u drugim državama, ali baš zato nije dobro da u tom ideološkom drilu učestvuje crkva, koja je nedržavni subjekt.

Ako crkva ima pravo da se upliće u obrazovni sistem i oblikuje mišljenje djece i mladih, zašto onda to pravo nemaju i druge društvene organizacije? Prije svega, zašto ga nemaju sve vjerske zajednice, već samo jedna od njih, ili, pak, samo one koje se obično smatraju tradicionalnim? Zar to onda nije diskriminacija, uprkos tome što je svim vjerskim zajednicama garantovan jednak pravni položaj? Očigledno je da ovdje nema ništa od jednakog pravnog položaja, jer neka mala vjerska zajednica, sa relativno malo vjernika i sa manjim ili nikakvim društvenim uticajem, ne može ni pomisliti da širi svoje učenje koristeći obrazovni sistem. Zašto joj uskratiti to pravo? Niko ne može unaprijed tvrditi da te male vjerske zajednice to pravo nemaju, ako ga već imaju „tradicionalne“ crkve. Ako male vjerske zajednice djeluju u granicama ustava i zakona, one moraju imati ista prava i dužnosti. Ipak, to nije tako, prosto zato što država i „tradicionalne“ crkve smatraju da male vjerske zajednice nemaju društveni značaj jednak onome koji imaju „tradicionalne“ crkve, pa da im ne treba dati pravo da šire svoje učenje posredstvom obrazovnog sistema.

Međutim, otkud državi i „tradicionalnim“ crkvama pravo da određuju društveni značaj malih vjerskih zajednica i na osnovu kojih mjerila to čine? Logično je da će „tradicionalne“ crkve biti protiv malih vjerskih zajednica, koje smatraju otpadnicima, a skriveno i konkurentima. Osim toga, možda bi male vjerske zajednice stekle više sljedbenika ako bi mogle da šire svoje učenje u školama. Možda one nisu imale bilo kakvu istorijsku ulogu zato što nisu ni postojale na ovim prostorima donedavno. Ali, one nisu krive za to i ne treba ih zbog toga diskriminisati. Do čega bismo došli ako bismo stvar doveli do krajnjih konsekvenci? Do dva ishoda. Jedan je ovaj koji imamo – država i „tradicionalne“ crkve sporazumno određuju čiji vjeronauk smije biti učen u školama, jer one određuju značaj pojedinih vjerskih zajednica. Drugi ishod bi bio da svaka vjerska zajednica, kao na nekom sajmu, može da širi svoje učenje u školama. Samo, pitanje je da li bi to uopšte moglo da se organizuje i do čega bi to dovelo, ako ne do borbe vjerskih zajednica za duše potencijalnih vjernika.

 

Vjeronauka i segregacija u multikonfesionalnom društvu

 

Uvođenje vjeronauke znači potencijalnu segregaciju učenika. Ako svi ne prisustvuju časovima vjeronauke, a normalno je da ne prisustvuju, jer ne pripadaju istoj vjerskoj zajednici, kod djece i mladih se od malih nogu stvara predstava o različitosti. U normalnim društvenim prilikama, u društvima u kojima ne postoji istorijski balast kakav mi imamo, to možda ne bi predstavljalo problem. U našim okolnostima, oni koji ostaju u manjini, koji ne idu na časove vjeronauke, lako mogu biti označeni kao „drugi“, koji nisu isto što i „mi“, što dovodi do podvajanja, a potencijalno i do frustracija. Time škola i crkva doprinose razdvajanju i razvrstavanju djece. Možda to i ne žele, ali rezultat je takav. To je pogotovo pogubno za djecu koja su u svojoj sredini neznatna manjina, što je najčešći slučaj u skoro svim dijelovima Bosne i Hercegovine, pa i Republike Srpske.

Društvo treba da bude zasnovano na ravnopravnosti i uzajamnom uvažavanju pripadnika različitih vjerskih zajednica. U najmanju ruku, sporno je da li to može biti ostvareno ako su djeca koja pripadaju manje zastupljenim vjerskim zajednicama zanemarena tako što ne idu na vjersku nastavu sa djecom koja pripadaju većinskoj vjerskoj zajednici. Tek bi katastrofalno bilo ako bi sva djeca, bez obzira na to kojoj vjerskoj zajednici pripadaju, morala pohađati nastavu na kojoj se uči vjeronauk samo jedne, najbrojnije, vjerske zajednice.

Nacionalne podjele u društvu su snažno prisutne. Još samo treba da na njih budu dodate vjerske podjele, pri čemu bi u skoro svakoj sredini postojale dvije grupe – jedna brojno dominantna i druga beznačajno mala. U takvim prilikama, kada vjerske razlike bitno obilježavaju identitet ljudi, podjela na vjersku „većinu“ i „manjinu“, te isticanje razlika između njih, samo produbljuje podjele.

 

Religija je privatna stvar

 

Religija je privatna stvar čovjeka. To je jedno od civilizacijskih dostignuća i u vezi je sa čovjekovom slobodom izbora vlastitih opredjeljenja i načina život, kao i slobodom misli i izražavanja mišljenja. Suština stava o religiji kao privatnoj stvari u tome je da čovjek slobodno odluči da li će vjerovati i koje vjersko učenje će prihvatiti. Crkve su tu da se bore za svakog pojedinca. Međutim, ne može se govoriti o slobodi ako se vjersko učenje nameće pojedincu. A ono mu se nameće čim je izložen višegodišnjem i sistematskom utuvljivanju, bez obzira na to da li on to hoće, jednog sistema ideja. Uvođenjem vjeronauke u škole, crkva na još jedan način ulazi u javnu sferu. Ona postaje dio države, makar i na mala vrata. Ona pretenduje da oblikuje čovjeka, da mu usađuje određene moralne vrijednosti i stavove o društvu. Samo po sebi, to nije strašno i neobično, jer crkva to svakako čini. Ona bez toga ne bi ni mogla opstati. Neprihvatljivo je, međutim, da ona to čini uz pomoć i uz blagoslov države.

Ne znamo ikoga ko se protivi punoj slobodi savjesti i vjeroispovijesti. Takođe, čini se da postoji konsenzus o tome da svaka vjerska zajednica može organizovati podučavanje mladih i starih o svom učenju, ali bez ikakve veze sa državom i državnim obrazovnim sistemom. Ako crkva hoće da organizuje vjerske škole o svom trošku, u svojoj organizaciji i za svoje vjernike, na bazi pune dobrovoljnosti, neka tako bude.

Crkva već ima moćnu i razgranatu organizaciju. Ima svoje učenje, veliko bogatstvo, tradiciju i iskustvo. Drugim riječima, ima sve što joj treba da se u modernom društvu ravnopravno sa drugim društvenim organizacijama (jer ona i nije ništa drugo!) bori za širenje svog učenja i privlačenje pristalica. Da li se crkva plaši da će joj vjernici u perspektivi okrenuti leđa, da će izblijediti njihova vjerska ubjeđenja, da neće ništa znati o osnovima svoje vjere, pa želi da se osigura tako što će ih od malih nogu indoktrinirati? Ako je tako, ona posredno priznaje svoju nemoć. Ako nije tako, zašto insistira na vjeronauci u školama, umjesto da sopstvenim snagama propovijeda svoje učenje?

Izraz je autoritarnog karaktera i načina razmišljanja, koji dominiraju u crkvi, shvatanje da ona treba da ima poseban položaj u društvu i da država treba da joj to prizna tako što će joj pomoći u širenju njenog učenja. Šta bi se desilo u suprotnom? Da li bi društvo propalo u blatu nemorala? Ili bi se ljudi odali raznim porocima i međusobno poubijali? Svi ti crni ishodi nemaju nikakve veze sa crkvom. Štaviše, jugoslovensko društvo je najviše napredovalo upravo u vrijeme kad je bilo „ateističko“. Ulazak crkve u javnu sferu i politički život išao je ruku pod ruku sa najvećom propašću našeg društva, počev od 1990. godine. Ne kažemo da je (samo) crkva kriva za to, ali nekako se desilo da njen javni angažman nije uspio spriječiti katastrofu. Njen javni angažman i ulazak u obrazovni sistem nisu išli uporedo sa moralnim vaskrsnućem narodnijem.

Sve što se nameće, ne nailazi na plodno tlo. Tako je i sa vjeronaukom. Crkva bi to trebalo da zna i da iz toga izvuče pouke. Ako nije suviše zanesena svojom slavom, veličinom i istorijskom misijom.




Kontaktiraj nas