Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Predragu Matvejeviću “in memoriam”




Foto: he.j/ Flickr

Foto: he.j/ Flickr CC 2.0

03/02/2017

U Zagrebu je 2. februara 2017 umro Predrag Matvejević. S njim je zauvijek otišao posljednji dio nekadašnje Jugoslavije. Jugoslavije pisaca, publicista i intelektualaca, koji su u njoj stasali, školovali se i boravili u Parizu, u kulturnom srcu Evrope, da bi završili kao profesori, javni radnici, umjetnici svih branši, u zemlji koja je počela slavno, a završila sramno. Možda ne jedino svojom krivicom. Mučan kraj ne mora uvijek oduzeti sjaj blistavom početku. Isto vrijedi i za Predraga Matvejevića, koji je svoje dane nakon penzioniranja u Rimu 2007, gdje je boravio kao profesor srpsko-hrvatske književnosti, završio u jednoj od postjugoslavenskih močvara; u kojoj je živjeti prilično tjeskobno. Za mnogo njih je u gradu, gdje je proveo najveći dio svog radnog vijeka, on bio zvijezda sjajna i prije no što se našao “među zvjezdicama“, kako reče Branko Radičević, ali još veći broj ga je iz sve duše mrzio, sud države u koju se vratio da provede starost osudio na pet mjeseci  zatvora, koje naravno nije odležao, ali od koje više nije želio primiti nikakvih priznanja. A ona više manje šaka jada, što bi danas željela da u ovom žalosnom kraju predstavlja neki literarni Parnas nije ga marila i vjerojatno im je vrlo teško pala vijest, da su se njegovi talijanski prijatelji, poput Umberta Eca i Claudia Magrisa, kad je obolio, požurili da ga kandidiraju za Nobelovu nagradu.

Matvejević je sjajno poznavao francusku literaturu i francuske mislioce, doktorirao je na Sorbonni, godinama predavao na Sveučilištu u Zagrebu, prisustvovao svim sesijama Korčulanske škole i diskusijama o Praxisu, bio predsjednik još za trajanja Jugoslavije PEN kluba. Putovao je zemljom na sastanke književnika od Slovenije do Ohrida, govorio o ljudskim sudbinama i talentima, što ih je prerano presjekao ustaški nož ili četnička kama , pričao o Ivanu Goranu Kovačiću, Otokaru, Keršovaniju, Hasanu Kikiću i mnogim drugima, ali nije ostao bez glasa svaki put kad bi i u socijalističkoj Jugoslaviji bespotrebno pljunuli na proletersku zastavu i na ideale, u koje se zaklinjali. Zemlju je napustio i otišao predavati u Pariz, na sveučilište la Sorbonne, gdje je već ranije primio Legion d’honneur. U Parizu je ostao do 1994 godine, kada je pozvan na sveučilište “La Sapienza” u Rimu da predaje književnost srpsko-hrvatskog jezika, što je i činio do 2007 godine.

U Rimu je bio svjetionik, još za trajanja rata, mlade jugoslavenske dijaspore. Okupljao je oko sebe cijeli krug studenata, kojima je upisivao u sveučelišne dokumente položeni ispit iz hrvatsko-srpske književnosti, shvaćajući cijelim svojim bićem muku mladića i djevojka, koji u to vrijeme često nisu znali ni tko su, ni otkuda su i kamo spadaju, i gdje su im otac ili mati.

Po povratku u osamostaljenu zemlju nisu mu pleli lovorike, štaviše povlačili su ga po sudovima i osuđivali na kaznne i  novčane globe, ma da su njegove knjige kao “Mediteranski Brevijar”,”Druga Venecija” i “Kruh” doživjele svjetsku slavu. O drugoj i drugačijoj Veneciji snimili su čak i film, “Mediteranski brevijar” preveden je na 20 jezika, a knjiga o Kruhu ostaje kao najzapaženije djelo, jer kako reče Kropotkin “kruh je najvažnija stvar na svijetu“.

Da bi imao nešto obilatiji zalogaj kruha Predrag Matvejević je napustio Rim, no mada je kruha bilo više za kune nego za Eure, iako su ga dočekale stare ulice i ostarjeli poznanici u obnovljenim kafanama, to više nije bila zemlja iz koje je otišao, to više nije bila zemlja ni njegove mladosti, ni njegovog stvaralačkog doba, bila je to neka sasvim druga zemlja, kao što je i njegovo gnijezdo, Mostar, ostalo u nekoj trećoj zemlji…Ostarjeli sin zemlje koja ne postoji, ostao je uvijek vjeran onom što je u životu najviše volio: mudroj riječi, lijepoj književnosti, putovanjima što šire horizonte, prijateljima, koji griju srce i mladim ljudima u kojima, htio  to ili ne, ostat će da živi nešto od tebe, nešto od onog što si bio, što si znao, što si želio i uspio predati. Mediteran kao  kultura spaja i razdvaja tolike narode, tolike civilizacije tolike razlike i toliku količinu humanosti, koja govori najrazličitijim jezicima, kao što i na najrazličitije načine veže svoje lađe…No kako je rekao Dudinjcev: “Nije sve u hlebu”… Umro je u Zagrebu stješnjenom provincijalnom glupošći, u zagušljivoj atmosferi povampirenih fašističkih idola iz doba njegovog ranog djetinjstva, u prostoru daleko preuskom za njegovu široku rusku dušu, uupravo kad su tu dušu negdje daleko cijepali i rastrzali između Rusije i Ukrajine, između Gogolja i Puškina, između Čehova i Andrejeva. O čemu je razmišljao u toj tijesnoj sobici privatnog sanatorijuma, gdje je bio smješten, kao Krleža kod Vranešića? Samo što ustaše zasad formalno nisu bili na vlasti, a nije više bilo ni partizana, a Predrag je bio doista bolestan. O čemu je razmišljao u svom bolesničkom krevetu zadnjih godinu dana? Da li je mislio na kruh, kako je rečeno, zbog kojega narodi iz zemalja gdje ga nema dovoljno oduvijek odlaze u zemlje gdje je kruha toliko, da ga preostaje te ga bacaju u suton. Ili je mislio na zoru, zoru svoga života, kad se ovdje vjerovalo da je bratstvo jugoslavenskih naroda jednom zauvjek svršena i riješena stvar? Da li se pitao kad se to ljubav pretvorila u mržnju, kad se obistinila ona narodna “Ti njega kruhom, a on tebe kamenom” ,jer su to  učinili mnogi, koji su od te zemlje dobili još više, a zatim je ispljuvali i nasrnuli na nju kamenom, rječju i djelom. Bolovao je u zemlji u kojoj je ime Predraga-Peđe Matvejevića direktno kamenovano, kao što u zemljama šarije kamenuju preljubnice. A možda je ta zemlja i zaista počinila preljub, zaklinjući se na vjernost lenjinističkim idealima, a tjesno se grleći i stiščući uz Zapad, koji je samo malo kasnije zdušno uživao u njenom čerečenju. Tako smo svi, što smo čitali kod Andrića, naučili da turski krvnici to rade na jedan način, a ovi sa zapada na drugi. Jedni manufakturno, zanatski, drugi uz pomoć preciznih tehnololoških znanja ili sprava, ali čerečenje ostaje čerečenje i nabijanje na kolac je isto.

Pišu za Predraga-Peđu Matvejevića u talijanskim novinama da je bio profesor slavenske književnosti. Takva “slavenska” književnost nikad nije postojala. Postoje slavenski narodi i svaki od njih ima neku svoju književnost od Rusa do Čeha i Poljaka i isto vrijedi i za narode Jugoslavije, ali je Matvejević bio profesor štaviše doktor francuske književnosti, a u Rimu je na putu od azila do egzila, predavao sinovima i kćerima naroda koji govore srpsko-hrvatskim jezikom, a koliko ima tih naroda i narodića neka nova pokoljenja kažu. Ne zna se da li je ta brojka, tri, četiri ili pet naroda, ali svakom  razumnom je  jasno, da dokle god to bude važno, za te narode neće biti ni sreće ni napretka.

Ma koliko bio strašan staljinizam, sa svom svojom surovošću, sramotnim procesima i javnim kajanjem nevinih, koje je čekala smrt u podrumima Lubjanke, zar nije jednako strašno izgubiti i domovinu i jezik i osjećati kako ti svaki dan Liliputanci kidaju živo meso s tisućama sitnih vezova, od čega propada duša? Matvejević je skovao riječ demokratura za demokracijom prikrivenu diktaturu, ali nije se radilo, a i danas se ne radi, samo o tome. Da li je Peđa Matvejević, sin Evrope u doslovnom smislu, već otežale glave od bolesti, slušao ružna lupetanja o raspadu EU zajednice, kao što mu se raspala i prethodna domovina ili je već u halucinantnom stanju čuo grmljavinu artiljerije iz Dombasa, domovine svojih otaca i djedova ili izbijanje tri različita sata, sa tri različata tornja u gradu svoje majke, kako je to ne za Mostar, već za Sarajevo, neponovljivo opisao Andrić? Da li je izdišući u toj sobici slušao grmljavinu artiljerije ili rusku kinđalsku vatru, dok mu je mrak padao na oči? Generacija Matvejevića, kao i moja, stasala je na Volokolamskom drumu Aleksandra Beka i na Makarenkovim knjigama, prije no što se počela diviti pjesmama Baudelaire ili mislima Malrauxa i Sartra…Možda je jednako teško umirati u gluhoj provinciji, u uskoj sobici jedne stješnjene i užasno smanjene zemlje za duh koji je volio letjeti, za dušu, koja se gnušala nasilja, a sanjala mladost, slobodu i lutanje. I tako ne znam da li da Predragu kojeg više nema, na kraju svih staza uputim stihove Jesenjina: Doviđenja, druže, doviđenja ili Lamartina:

Ainsi, toujours poussés vers de nouveaux rivages, dans la nuit éternelle emportée sans retour, ne pourrons nous jamais sur l’oceéan des ages jetter l’encre un seul jour?

Da, nismo mogli baciti sidro/ vjetar historije, vjetar života, bacao nas je do kraja u nova stradanja.

JASNA TKALEC
Autor:



Kontaktiraj nas