Prijavite se na newsletter

Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Radnički pokret: Čaša je ipak napola puna!(?)



Foto: Astrid Westvang/ Flickr CC 2.0

29/03/2017

Engleski glazbenik i aktivist Billy Bragg u pjesmi iz 1986. godine pod nazivom There is Power in The Union ističe: There is power in factory, power in the land//Power in the hands of worker//But it all amounts to nothing if together we don’t stand//There si power in a union.

Međutim, unatoč isticanju važnost ujedinjenog radništva u okviru svih vrsta diskursa, posljednjih desetljeća svjedoci samo krize politike koja u fokus postavlja organizirano radništvo kao bazu društvenog i političkog djelovanja. Stoga se danas lako može steći dojam kako zapravo ne postoje progresivne organizacije ili kolektivi koji bi predstavljali radnike kako na političkom tako i na sindikalnom polju. Ovakvo je stajalište uvelike definirao marginalistički narativ u okviru teze kako radnički pokret ne može egzistirati jer naprosto više ne postoji klasa radnika. Ovomu se suprotstavlja Terry Eagleton, koji je u knjizi Zašto je Marx bio u pravu, ističe činjenicu kako klasa neprestano mijenja svoj sastav[i], te da ona uključuje sve one koji su prisiljeni prodavati svoju snagu kapitalu te koji nemaju kontrolu nad svojim radnim uvjetima.[ii]

Uslijed ovakvog razvoja situacije cjelokupni je radnički pokret više od dvadeset godina bio postavljen na društveno-političke margine, unatoč činjenici da je njegovo djelovanje pridonijelo ostvarivanju niza progresivnih ideja. U skladu s time, danas se ponovno aktualizira težnja za aktivnijom ulogom radničkog pokreta u okviru borbe protiv politike koja ima za cilj dokinuti elementarna ljudska prava te rezultate stogodišnjih borbi koje je radnički pokret predvodio, od prava za opće pravo glasa do borbe za oslobođenje žena. Potonje posebno možemo analizirati u kontekstu ekonomske krize (2008.) te dolaska Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država uslijed čega dolazi do prodora profašističkih te izrazito konzervativnih politika. Stoga smo gotovo na svakodnevnoj bazi svjedoci događaja koji potenciraju politiku rasizma, netolerancije i rodne isključivosti, a samim time i dokidanja rezultata stoljetne radničke borbe.

Naime, u historiografskim okvirima ostali su brojni zapisi o ujedinjenom djelovanju radništva u kontekstu otpora dominantnim politikama. Ovdje se ponajprije možemo osvrnuti na antifašističke demonstracije engleskih sindikata u istočnom Londonu, početkom listopada 1936. godine, na kojima se okupilo više od 100 000 ljudi kako bi zaustavili defile britanskih fašista. Također je iznimno poznati primjer protivljenje građana Amsterdama koji su se 1941. godine odazvali na poziv tamošnje Komunističke partije te započeli štrajk protiv progona Židova.

U svim navedenim događajima radnička klasa istupala je kao bitan društveno-politički faktor koji je time uvelike nadilazio zadane okvire „čiste radničke borbe“, postajući na taj način svojevrstan društveni korektiv. Međutim veliki dio ove društvene uloge radništvo je gubilo, prije svega i zbog slabljenja uloge sindikata tijekom druge polovice 20. stoljeća. Osim navedenog u članku pod nazivom Labor Movements. Is There Hope?, objavljenom još 2005. godine, između ostalog navode se elementi koji su doveli do slabljenja radničkog pokreta, tj. marginalizacije njegove uloge u širem društveno-političkom kontekstu. Tako se, ističu antiradničke mjere (privatizacija javnog sektora, deregulacija te nasilje protiv radnika) te stalno „seljakanje“, zbog nesigurnosti radnog mjesta, kao izvori slabljenja radničke snage te njegove demoralizacije.[iii] Jedan se od razloga ovoj „demoralizaciji“ zasigurno nalazi i u politici samih sindikata. Tako su, sindikati u SAD-u, nakon vala velikih štrajkova potpuno mirno 1947. prihvatili zakon koji je imao „no strike clausese“, a koja je značila da radnici mogu štrajkati isključivo zbog postizanja svojih uskih ekonomskih interesa (većih plaća, radnih uvjeta, itd.), ali ne i zbog neslaganja s širom društvenom politikom. Na tragu toga nastala je i teza kako je upravo zbog gubitka „važnog oružja prije 70 godina, napravljen prvi korak prema Trumpovoj Americi“,[iv] odnosno stanju hibernacije koje je vladalo radničkim pokretom gotovo više od dvadeset godina.

U kontekstu navedenog pitanje uloge radničke klase i njezine organizacije, odnosno važnosti šireg društveno-političkog djelovanja, ponovno se aktualiziralo nakon 2008. godine i ekonomske krize da bi kulminiralo, kako je prethodno navedeno, dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću. I tako, dok je radnički pokret godinama „marširao na rubu“ društva, sada polako ulazi u njegovo središte. Stoga mnogi, poput Marka Brennera, upravo u rastu represivne politike, vide priliku za reorganizaciju i vraćanje temeljnim principima borbe. Naime, Brenner ističe kako se radnici moraju okrenuti vlastitoj organizaciji baziranoj na solidarnosti. Jedan od načina, koji navodi je i stupanje u obranu imigrantskih radnika te borba protiv Trumpove politike, kojom zapravo treba doći do dodatne politizacije sindikata, odnosno njegove aktivnije uloge u političkom životu države. Na tragu toga je i izjava Kshame Sawqant, socijalističke zastupnice u gradskom vijeću Seattlea, koja je nakon Trumpove pobjede istaknula kako više ne vlada raspoloženje za politiku koja podrazumijeva pregovore, nego se nasuprot tome stvara raspoloženje za uzvraćanje udarca (There’s mood to fight back)[v]. Ovdje je važno napomenuti kako je David Bacon 2005. godine u jednom članku istaknuo kako je američkom radništvu potrebna radikalizacija.[vi] Na tragu toga, njujorški taksisti proglasili su štrajk uslijed proklamiranje Trumpove restriktivne imigrantske politike,[vii] istupajući na taj način iz dosadašnjeg uskog definiranog kruga, koji im je nametnut spomenutim zakonom iz 1947. godine.

Očito je kako trenutne konzervativne i nazadne politike, osim svojih proklamiranih ciljeva, generiraju i sve izraženiju politiku unutar koje dolazi do problematiziranja pojma klase kao i redefiniranje društvene uloge radnika. Sukladno tomu, danas se ponovno aktivira diskurs koji je velikim dijelom zamro 1989. godine padom Berlinskog zida te proglašenjem „kraja povijesti“. Navedeno predstavlja izuzetno bitan trenutak za radnike jer, s jedne strane dolazi do opetovanog osvještavanja radnika kao klase, dok s druge strane, nakon gotovo više od dvadeset godina radnička prava dolaze u fokus dnevno političkih događanja.

Kao preduvjet za jači, ali i konstruktivniji prodor radničkog pokreta u širi društveno-politički okvir, postavlja se koncept klasne svijesti, odnosno klase za sebe. Naime, još od sredine 19. stoljeća radnički je pokret upravo najveće nade polagao u rastuću snagu, klasnu svijest[viii] koja se odnosi na situaciju u kojoj klasa postaje svjesna svoga položaja, odnosno kada osvještava potrebu organiziranog djelovanja s ciljem poboljšanja svoga položaja. U tom okviru možemo promatrati i niz štrajkova, koji su se posebno u SAD-u organizirali posljednjih godina. Ovdje je zanimljivo spomenuti kako je krajem 2016. godine, između ostalog, došlo i do najvećeg štrajka u povijesti američkog zatvorskog sustava,[ix] nakon što su se zatvorenici prethodno organizirali tajnim kanalima, odnosno rabeći klasičnu marksističku terminologiju, osvijestili svoj položaj unutar zatvorskog sustava, a nakon čega je uslijedilo organizirano djelovanje te naposljetku i artikulacija zahtjeva za poboljšanje uvjeta u zatvorima. Potonje je uvjetovalo i kreiranje šire rasprave o američkom zatvorskom sustavu, odnosno njegovom nepravednom ustrojstvom kao i samom strukturom zatvorenika.[x]

U kontekstu ponovne društvene aktualizacije radničke klase, koja nadilazi strogo definirane interese ekonomske borbe, važno je istaknuti kako je prisutno i redefiniranje shvaćanja odnosa države i sindikata. Naime, jedan od urednika portala libcom.org, Nicholas Nappalos smatra kako se sindikati trebaju u potpunosti odvojiti od političkih struktura s kojima su do sada bili povezani, na tragu teze kako je upravo ova vrsta povezanosti rezultirala i samom birokratizacijom sindikata. Pri tome je važno spomenuti i slučajeve poput AFL-CIOI, američkog sindikata koji je surađivao s CIA-om u provedbi antiradničke politike u Latinskoj Americi. Tako je upravo navedeni sindikat pružao i financijsku pomoć desničarskoj vladi u El Salvadoru[xi], koja je uspostavljena vojnim udarom pod vodstvom generala Carlosa Humberta Romera 1979. godine, a koji je doveo do gotovo dvanaestogodišnjeg građanskog rata. U okviru teze kako se danas pruža prilika radničkom pokretu da raskine veze s političkom strukturama, u čije je ruke do sada stavljao svoju sudbinu, između ostalog navodi se i primjer diskrepancije između Demokratske stranke i američkih radnika. Tako se ističe činjenice kako je Hillary Clinton dobila najmanje „radničkih glasova“ od svih  kandidata Demokratske stranke još od 1980-ih godina. U ovom kontekstu zasigurno možemo promatrati i odvajanje europskih socijaldemokratskih stranaka, koji bi barem u teoriji, trebale politički predstavljati radnike. Međutim danas djeluje potpuno anakrono poistovjećivati stranke koje nose socijaldemokratski predznak s radničkim pokretom. Na tragu je navedenog dovoljno prisjetiti se grčkog PASOK-a i provođenja neoliberalnih mjera ili pak Tonyja Blaira i njegovog „trećeg puta“ koji je zapravo označio potpuni raskid s „radničkim elementom“ unutar Laburističke stranke. Naime, Blair je izbrisao dio programa Laburističke stranke (clause IV) u kojemu je još od 1918. sadržan element u kojemu je stranka definirana kao socijalistička u okviru politike zagovaranja nacionalizacije. Zanimljivo je napomenuti da je to ujedno bio i prvi službeni dokument u kojemu je priznat socijalistički element jedne britanske stranke.

U prilog tezi kako tijekom današnjeg vremena dolazi do redefiniranje društveno-političke uloge radnika u odnosu na proteklih dvadeset i pet godina, možemo interpretirati i opetovano zanimanje za Marxa i Engelsa[xii] kao i niz aktivnosti koje imaju za cilj preispitivanje socijalizma. Tako je između ostalog Al Jazeera početkom veljače 2017. godine objavila podatka kako je zabilježen veliki broj pristupanja socijalističkim organizacijama u SAD, objašnjavajući kako je potonje uvjetovano Trumpovom pobjedom. Na tragu toga David Duhalde, zamjenik direktora organizacije pod nazivom Američki demokratski socijalisti, izjavio je kako se broj članova udvostručio u odnosu na razdoblje iz svibnja 2016. godine.[xiii] O određenom stupnju prodora radničkih ideja u američko društvo, unatoč Trumpovom izboru, svjedoči i činjenica kako je članica Socijalističke alternative, Kshama Sawqant, 2014. godine postala prva socijalistička političarka kojoj je to uspjelo u 97 godina koliko se provode izbori za gradska vijeća u Seattleu. S druge strane i na području bivše Jugoslavije, sve se više aktualiziraju i analiziraju ideje i mogućnosti vezane uz radnički pokret i njegove različite struje, pridonoseći time njegovoj aktualizaciji na ovom prostoru. Tako je, između ostalog oživjela i teorijska problematizacija radničkog pokreta u okviru djelovanja organizacija poput Centra za radničke studije u Zagrebu (osnovan 2012. godine) ili pak Levog samita Srbije unutar kojega se vrši propitivanje socijalne borbe kao i organiziranje niza protesta, poput onog iz veljače 2015. godine, u cilju otpora protiv mjera štednje te izražavanja solidarnosti s grčkim radnicima.

Unatoč navedenom potrebno je također istaknuti kako se unutar radničkog pokreta ne javljaju isključivo progresivne ideje. Tomu u prilog govori i činjenica kako je upravo određeni broj radnika glasao za Trumpa kao i to da još uvijek postoji zaziranje od sindikalnog ujedinjenja. Naime, 74% radnika, od ukupno njih 3000, u američkoj saveznoj državi Južnoj Karolini, odbilo se sindikalno ujediniti[xiv]. Stoga u okviru politike zagovaranje aktivnijeg participiranja radničkog pokreta treba i potonje treba uzeti u obzir pri određivanju postojanja klasne svijesti, a samim time i mogućnostima djelovanja suvremenog radničkog pokreta.

Postavljajući ponovno radnički pokret u širi društveno-politički kontekst, odnosno dokidajući njegovo reduciranje na isključivo uske ekonomske interese, širi se prostor za reafirmaciju političke borbe radnika. Na tragu toga upravo suvremena politička i društvena situacija predstavljaju itekako potentan okvir za aktivniju ulogu organiziranih radnika te stvaranju opreznog optimizma u pogledu njegove sve aktivnije uloge u budućem razdoblju.


[i] Eagleton, Terry, Zašto je Marx bio u pravu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011., 155.

[ii] Isto, 162.

[iii] Labor Movements: Is There Hope?, dostupno na: https://monthlyreview.org/2005/06/01/labor-movements-is-there-hope/, 28. III. 2017.

[iv] To escape Trump’s America, we need to bring the militant labor tactics of 1946 back to the future, dostupno na: https://libcom.org/blog/escape-trumps-america-we-need-bring-militant-labor-tactics-1946-back-future-20112016, 1. III. 2017.

[v] More Americans joining socialist under Trump, dostupno na: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2017/02/americans-joining-socialist-groups-trump-170205083615002.html, 20. II. 2017.

[vi] Labor Needs a Radical Vision, dostupno na: https://monthlyreview.org/2005/06/01/labor-needs-a-radical-vision/, 12. II. 2017.

[vii] The scene at JFK as taxi drivers strike following Trump’s immigration ban, dostupno na: http://www.usatoday.com/story/news/2017/01/28/taxi-drivers-strike-jfk-airport-following-trumps-immigration-ban/97198818/, 1. III. 2017.

[viii] Hobsbawm, Eric, Kako promijeniti svijet. Priče o Marxu i marksizmu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014., 71.

[ix] The largest prison strike in U.S. history enters its second week, dostupno na: https://theintercept.com/2016/09/16/the-largest-prison-strike-in-u-s-history-enters-its-second-week/, 1. III. 2017.

[x] Vidi: Masss Incarceration’s Impact on Black and Latino Women and Children, dostupno na http://www.huffingtonpost.com/herron-keyon-gaston/mass-incarcerations-impact-black-latino_b_6702900.html, 1. III. 2017.

[xi] Rodberg, Simon,  The ClO without the CIA: Inside the AFL-CIO’s Solidarity Center, dostupno na: http://www.thirdworldtraveler.com/CIA/CIO_without_CIA.html, 2. III. 2017.

[xii] Vidi: Kriza kapitalizma i povratak Marxa, dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kriza-kapitalizma-i-povratak-marksa, 14. II. 2017.

[xiii] More Americans joining socialist under Trump, dostupno na: http://www.aljazeera.com/indepth/features/2017/02/americans-joining-socialist-groups-trump-170205083615002.html, 20. II. 2017.

[xiv] Boeing workers in South Carolina vote against union, dostupno na: https://www.washingtonpost.com/news/wonk/wp/2017/02/15/these-workers-want-a-union-deep-in-trump-country-they-just-might-have-a-chance/?utm_term=.927e9ee45ff5, 20. II. 2017.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •   
  •  



Kontaktiraj nas