Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Rasna supremacija i cionistička iznimka




Foto: Bob Mical/Flickr CC 2.0

29/08/2017

Političari, od senatora Marca Rubia i Orrina Hatcha do Chucka Schumera i Rona Wydena, bili su otvoreni u svojoj osudi subotnjeg marša skupine „Ujedinimo desnicu“ u Charlottesvilleu i terorističkih posljedica koje je ta skupina prouzrokovala. Kritizirajući Donalda Trumpa zbog njegovih mlakih primjedbi i stajališta da je izravno osudi nego je okrivio obje strane. Spomenuti političari osuđuju mržnju i s pravom se užasavaju bijelih suprematista i skandiranja o „krvi i tlu“ i „nas nećete zamijeniti“—ili, kao što se preinačilo u “Židovi nas neće zamijeniti“. Iako su se dosad sasvim približili paroli koju je Donald Trump maltene nazvao njenim pravim imenom, američkim fašizmom, oni su ipak izravno prozvali tu skupinu jednim virulentnim rasističkim pokretom.
U međuvremenu, isti su senatori ujedinjeni u svojoj žarkoj podršci jednog rasnog režima koji nije ništa manje nadahnut rasnim suprematizmom i ideologijom koja zastupa etničko čišćenje. Svi su oni potpisnici jednog zakona koji omogućava državi Izrael da nameće građanske i kaznene mjere protiv bilo koga koji prosvjeduje protiv sadašnjih kršenja prava Palestinaca, uključujući nezakonito naseljavanje i protjerivanje, zagovarajući bojkot njihovih ekonomskih, akademskih i kulturnih institucija. Na taj način oni stavljaju u zaštitu Izrael i njegovu rasnu diskriminatorsku politiku iznad prava aktivista koji su nadahnuti istom posvećenošću pravdi kao i prosvjednici koji se protive otvorenom iskazivanju rasizma i antisemitizma u Charlottesvilleu.
Kontradikcija između osude američkog rasizma i podržavanja rasističke ideologije Cionizma, neprestano postaje sve izrazitija. Ružna skandiranja i zastrašujuća nasilja fašističke desnice nailaze na bezmalo univerzalno gnušanje, u koje se i ovo smrtonosno gaženje ne-nasilnih prosvjednika svrstava u akt terora. Amerikanci su se istovremeno morali suočiti sa činjenicom da je bijela supremacija suštinski, premda sramotni, element u njihovoj povijesti i institucijama čije se posljedice još uvijek moraju prebroditi. Prošao je onaj kratkotrajni trenutak kad se prihvatila preuranjena tvrdnja da je rasizam u Sjedinjenim Državama stvar prošlosti. Ali isto rasuđivanje još valja čekati da bude prihvaćeno na nevjerojatno sličan i podjednako konzekventan svjetonazor kad je u pitanju Cionizam.

Cionizam je uvijek usvajao mišljenje da je za stvaranje i održavanje „židovske države za židovski narod” potreban da dominira i protjera izvornu palestinsku populaciju. Prvi cionisti poput Ze’ev Jabotinskyja prihvaćaju nužnost etničkog čišćenja; a u skorije vrijeme, cionistički su povjesničari kao Benny Morris priznali da se Izrael jedino i mogao utemeljiti istjerivanjem oko 750.000 Palestinaca. Ali, kao i u slučajevima kod drugih naseljeničkih kolonija, ostaje strah da će ono što Izrael naziva “judaizacijom” država i teritorija koja su nezakonito okupirali, ostali nedovršenim poslom. Pa se tako ono što eufemistički zovu “premještanjem” Palestinaca nastavlja u Negevu, u Galileji, u Istočnom Jeruzalemu i na Zapadnoj obali. U međuvremenu desničarska izraelska mladež divlja po palestinskim četvrtima Starog grada izvikujući iste otrovne rasističke parole o suprematizmu kao i američki fašisti, a izraelska policija hapsi protu-prosvjednike.
Američki rasistički bijelci izražavaju svoj suprematistički bijes, jer ih nadomješćuje jedna rastuća raznobojna populacija, pa to proglašavaju „demografskim genocidom“. Iako njihov gnjev ima dugu povijest u politici američkog genocida i rasnoj segregaciji, ona se odjednom sada promatra s nevjericom i dočekuje s široko rasprostranjenim antagonizmom. U međuvremenu samoproglašena “Židovska država” Izrael i njeni dužnosnici ne samo što se otvoreno očitavaju o “demografskoj prijetnji” i “tempiranoj-bombi” koju palestinska populacija predstavlja za Izrael, i to na teritorijama koje je Izrael nezakonito okupirao, već se sprovodi politika da se stvarnost pretvara u fantaziju o uspostavi jednog Izraela očišćenog od svih Palestinaca, izuzev neke beznačajne manjine.

Te mjere uključuju ne samo rušenje palestinskih kuća u Negevu ili Istočnom Jeruzalemu, već i ukidanjem zakona poput zakona o državljanstvu ili ulazak u zakone Izraela, kojim se zabranjuje Palestincima izvan Izraela stjecanje državljanstva pa čak i dobivanja stalnog ili privremenog boravka ako sklope brak sa državljaninom/državljankom Izraela. Ovaj zakon, kojim se poriče osnovno pravo na obiteljsko sjedinjenje tisućama palestinskih obitelji, podržao je Vrhovni sud Izraela u 2006., i obnovio ga 2016. Čak je i pri vrhuncu aparthejda Vrhovni sud Južne Afrike odbacio prihvaćanje zakona u sličnom okviru i to s obrazloženjem da bi takav zakon negativno utjecao na društveni život u Africi. Na isti način, jedna verzija diskriminacije (povlačenje crvenih crta ili takozvani redlining), stara je američka praksa kojom su izdvajane segregirane zajednice, a to je danas u Izraelu uobičajeno i tu su praksu zakonski zaštitili. Adalah, izraelska organizacija za ljudska prava, održava bazu podataka od oko 50 ovakvih zakona koji diskriminiraju protiv Palestinaca u Izraelu, što predstavljaju sustav ravan ako ne—kako tvrde neki dobro informirani promatrači—još gori nego što je aparthejd.

Premda su neki idealistički Cionisti poput Martina Bubera nekoć vjerovali u mogućnost da podijele židovski zavičaj u Palestini sa njenim autohtonim stanovnicima, taj je san odavno prestigla ružna stvarnost jedne skupine koja zagovara nadmoć države i njezin sustav diskriminacije i preseljavanja. Liberalnim cionistima sve je teže i bolnije—da upotrijebim jedan bezvrijedan oksimoron—braniti sustav koji do te mjere krši osjećaje pravde i jednakosti kojeg inače drugdje brane, ali se u svom “zavičaju” bore da sačuvaju svoje privilegije i nadmoć i pravo Izraela da održava režim koji se upravo temelji na takvim vrijednostima?

Rabin Matt Rosenberg nije imao odgovor kad ga je vodeći fašista Richard Spencer pitao, “Da li se vi istinski želite radikalno uključiti kao država Izrael?” Ako je ostao bez riječi, to je stoga što zbilja tu odgovora nema: rasni režim Izraela je utemeljen na ne manje supremacijskim, i ne manje rasističkim idejama i zahtjevima nego što i američki fašisti podržavaju. To je zapravo praktični ishod ideologije cionizma i njegove prakse diskriminacije i oduzimanja imanja a koju povijesno isto tako podržava i Radnička partija koja je toliko ljubljena u redovima liberalnih cionista koliko su danas ti isti voljeni kod sadašnjeg vladajućeg Likuda. A također dugogodišnje dodvoravanje desničarskih i anti-semitskih američkih evangelista Organizaciji cionista Amerike, i podrška alt-desničarskom izdavaču i financijeru Stephenu Bannonu, afiniteti između cionizma i američke desnice su duboki.

Ron Wyden i drugi progresivni Demokrati možda se grčevito izopačuju u svom zauzimanju za Izrael i njegove cionističke lobiste dok tvrde da brane građanska prava i društvenu pravdu kod kuće. To nimalo ne iznenađuje. To dvoje su u osnovi nekompatibilni. Cionizam je postao otrovna mrlja koja kontaminira svakog tko s njom dođe u dodir. On pretvara liberalne medije, novinare i akademike u glasnogovornike represije i cenzure; on mrijesti lažne glasine i stavlja na crne liste učenjake i aktiviste u ime anti-rasizma; on se pokriva mantilom demokracije i liberalizma da reklamira ideologiju supremacije i rasnu državu. Ali ostaje ono što jeste: rasna ideologija sa izrazito istaknutim afinitetima za bjelački fašizam kojeg većina njegovih pristaša požuruje osuditi.
Vrijeme je za konzistentnost i za okončavanje iznimnosti koja se daje cionističkoj rasnoj nadmoći. U solidarnosti sa onima koji su prosvjedovali protiv fašizma u Charlottesvilleu, i koji nastavljaju prosvjedovati protiv policijskih ubijanja. deportacija, islamofobnih zabrana putovanja i homofobnih zakona, naprednjaci moraju sveobuhvatno osuditi cionizam i prestati nuditi nekritičku podršku državi Izrael. Umjesto toga, treba da stanu uz aktiviste koji traže pravdu za Palestince čak i dok prosvjeduju protiv rasizma u SAD-u. Više nije moguće na jednom mjestu služiti agendi suprematista a kod kuće je osuđivati. Kao što su naučili progresivni senatori i sve veći broj bivših liberalnih cionista, kontradikcije toga su tako nepodnošljive a politička cijena je izdajnička.

PREVOD Slobodan Drenovac

izvor INFORMATION CLEARING HOUSE

DAVID LLOYD
Autor:



Kontaktiraj nas