Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



„Šibenska deklaracija“ i ujedinjenje ljevice u Hrvatskoj




Foto: Šibenik IN

16/09/2018

Osmog rujna 2018. godine u Šibeniku je potpisana deklaracija lijevih stranaka Nove ljevice, Radničke fronte, Socijalističke radničke partije i ORaH-a, u medijima nazvana „Šibenska deklaracija“. Deklaraciju je inicirala Nova ljevica s ciljem okupljanja lijevih političkih aktera – stranaka, pojedinaca, udruga, inicijativa i pokreta.

Cilj Deklaracije je da se na programskim osnovama okupe oni koji dijele makar minimalni zajednički nazivnik oko onoga što bi se trebalo nazvati ljevicom. Zadatak nije jednostavan, jer se na ovim prostorima značenje ljevice ispraznilo od temeljnih osnova, dok se zadržalo na antifašizmu, svjetonazorima i ljudskim pravima – što sve predstavlja tek naknadno dodane vrijednosti koje ljevica usvaja jer one logično proizlaze iz njezine osnove – kritike političke ekonomije, ali te stvari nikako ne mogu bez nje. Može se reći da je jedna od najvažnijih stvari Deklaracije to što ona pokazuje zašto prava ljevica ne može koalirati s SDP-om. SDP je istovremeno potpuno irelevantan za ljevicu – njegova unutarnja previranja, retoričke (ne)mogućnosti njezinog predsjednika, i slične teme potpuno su beznačajne za djelovanje ljevice, ali je SDP indirektno važan za ljevicu jer predstavlja adekvatan primjer iskliznuća socijaldemokracije na teren onkraj lijevih ideja – u promociju „slobodnog tržišta“, nekritičnost prema kapitalu, odustajanje od svake objektivne ekonomske analize prednosti i mana tržišno orijentirane ekonomije.

 

Politički kontekst Deklaracije

Zašto je sada trenutak za potpisivanje Deklaracije? U Hrvatskoj se danas zbivaju važni prevrati u svijetu rada, predstavljeni dvama političkim događajima – zabranom štrajka radnika Croatia Airlinesa i štrajkom radnika u brodogradilištima Uljanik i 3. maj zbog neisplate plaća. Ti štrajkovi i pokušaji štrajka pokazuju, prvo, da državni aparat i politika udaraju na ostatke ostataka homogenog radništva – teško će taj broj radnika i u jednom slučaju biti toliki kao u slučaju mogućeg povezanog štrajka Uljanika, 3. maja i Brodotrogira – što je izgledan scenarij koji se očekuje u novoj iteraciji države protiv radnika u brodogradnji; dok sudska zabrana štrajka u Croatia Airlinesu plastično pokazuje kako je sudski aparat bezrezervno stao protiv radnika opasnim presedanom u kojem sud obrazlaže da se štrajk proglašava nezakonitim jer sindikat pregovore oko kolektivnog ugovora navodno nije vodio u „dobroj vjeri“. Stavljanje štrajka u zonu nezakonitosti u svrhu zaštite domaćeg turizma poslalo je jasnu poruku radnicima i sindikatima. S druge strane, štrajk radnika u brodogradnji pokazao je kako se radništvo još uvijek, kao u slučaju Uljanika i organizacije Stožera za obranu Uljanika, može oduprijeti i solidarno organizirati na novim osnovama. (Stožer je praktički jedino legitimno tijelo, iako bez legalnog okvira.) U takvim uvjetima (pred)rad/t/nog stanja, ljevica treba radništvu kako bi pratila i podržavala njegove borbe, poticala procese na terenu, misaono prerađivala postojeće sukobe, osiguravala logistiku.

 

Tekst Deklaracije

Oko čega su se stranke složile? Stranke su na prvo mjesto smjestile ekonomske i socijalne probleme – vraćanje ekonomske sigurnosti, potrebu građenja socijalnih politika, te osiguranja kulture, obrazovanja i sporta mimo imperativa „tržišne isplativosti“, potrebu internacionalnog djelovanja na načelima mira i suradnje među narodima. Imajući u vidu ono što Deklaracija govori, a što se može usmjeriti u postojeće radničke borbe, dvije su relevantne stvari. Prvo, tekst Šibenske deklaracije ne pristaje ni na što manje od „korjenite promjene političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svoga rada“. I tu se nameće jasna razdjelnica između SDP-a, koji nije lijeva stranka, i Šibenske deklaracije. SDP u svojem programu tvrdi kako ne postoji sukob između kapitala i rada, sugerirajući kako je moguće u budućnosti graditi i „kapitalizam s ljudskim licem“. Potpisnici Šibenske deklaracije, s druge strane, smatraju da društvo ne možemo promijeniti ukoliko ne adresiramo klasne odnose, te da promjena mora biti korjenita promjena upravo tih odnosa.

Bez obzira na dosege Deklaracije i učinke – upravo ta će se činjenica morati usvojiti – a to je razdjelnica između svjetonazorskog ljevičarenja – svjetonazorskog antifašizma i promocije demokracije, te vrijednosti ljudskih prava i Šibenske deklaracije koja ističe da ljudska prava ne mogu biti obranjena bez da se apostrofiraju klasni odnosi, odnosi u kojima manjina živi na grbači većine – radnog naroda koji manjini osigurava sve njezine nezaslužene privilegije. Politika koja smatra da su neki ljudi vredniji od drugih, pa su zaslužili svoje beneficije, ne može se zvati lijevom politikom.

Radikalizacija i polarizacija koja proizlazi iz takve razdjelnice može za političku stvarnost biti samo dobra, jer čisti političku arenu od lažnih tema i „analiza“. Tek takva razdjelnica omogućava da shvatimo što se u Hrvatskoj zbiva u kojoj tisuće radnika izlazi iz brodogradilišta, štrajkajući za svoje plaće, dok se istovremeno mediji bave retoričkim mogućnostima i govorom tijela predsjednika SDP-a kao razlozima „poraza ljevice“. Da bi se ljevica nametnula na političkoj sceni, ona se prije svega mora uključiti u proizvodnju ideja i misaono preraditi zbilju koja je do sada bila impregnirana neoliberalnim svjetonazorom koji podrazumijeva da neki trebaju imati više od drugih – svjetonazorom koji šteti većini na račun manjine. (Zato su i moguće sve one kvazi-analize po medijima u kojima se radnike optuživalo zbog krađe vijaka, a brodogradnji se pisalo loše jer su „analitičari“ zaključili da su radnici lijeni.)

Važnost Deklaracije proizlazi iz toga da je ona na prvo mjesto stavila kritiku ekonomskih odnosa, a deficite demokracije izvela iz njih, ne obrnuto. To je važno i zato jer su neoliberalne vlade danas spremne prihvatiti demokratske ustupke, ali niti jedna neoliberalna vlada nije spremna dovesti u pitanje političku ekonomiju, način proizvodnje u kapitalizmu koji se temelji na eksploataciji, stvaranju profita za manjinu, a ne na zadovoljavanju zajedničkih potreba. Kapitalo-parlamentarizam, kako je sustav u kojemu živimo nazvao francuski filozof Alain Badiou, uspješno kooptira neke demokratske pokrete, dok niti jedan nije doveo u pitanje način proizvodnje koji je neekološki i neetički, koji uništava prirodu, društvo i ljude, što je pak apostrofirao jedan od najvećih živućih marksista Michael Lebowitz.

Iz tog fokusa na ekonomske i socijalne teme proizlazi i refleksija na geopolitičke odnose centra i periferije – i opet upravo tamo gdje će SDP papagajski zastupati poduzetničku klimu i strane investicije, a istovremeno zagovarati socijalnu pravdu i jednakost među narodima, Deklaracija podvlači crtu razgraničenja poručujući da jedno i drugo ne može. Deklaracija daje dijagnozu stanja koje proizlazi iz političke ekonomije, a ne iz mentaliteta, sklonosti korupciji i drugih poštapalica koje se često mogu čuti na političkoj sceni koja prihvaća sve a prije svega jednu opasnu auto-kolonijalnu perspektivu. Prema svim relevantnim pokazateljima, Hrvatska zaostaje – od visine prosječne plaće do visokog mjesta na ljestvici atipičnih radnih ugovora. Niske plaće, visoka nezaposlenost, iseljavanje ljudi iz zemlje, zatvaranje radnih mjesta, ipak, posljedica su političke ekonomije na periferiji Evrope. S druge strane, prednosti bogatih zemalja centra rezultat su povoljnijih uvjeta u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima, međunarodnim lobijima, državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije kao i indirektnim subvencijama. Takva asimetrija postaje jasna sa slučajem brodogradnje gdje Europska komisija zabranjuje Hrvatskoj izravne poticaje štiteći navodno poštenu tržišnu utakmicu.

Deklaracija je politički dokument ujedinjene ljevice koji se kritički odnosi prema mitologijama, kao što je mitologija o potrebi stvaranja povoljne „poduzetničke klime“ i stranim investicijama – postavljajući pitanje za koga je klima „povoljna“, te koliko strane investicije zapravo znače za razvoj zemlje (ukoliko uzmemo u obzir politiku „poduzetničkih“ investiranja koja ne ulaže u infrastrukturu već uglavnom plaća pravo na rentu, ulažući u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura, poput telekomunikacija i trgovine). Deklaracija postavlja i pitanje EU fondova, koji se uglavnom uzimaju kao magična pomoć i „spas izvana“, dok se realni pokazatelji, kao što su  činjenice da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize ili da Hrvatska 10-50 % svakog iznosa treba dati sama – uglavnom zanemaruju.

 

Reakcije na Deklaraciju i izdvojeno mišljenje

Programski dio, pak, u kritikama, pa i pohvalama Deklaracije, na žalost predstavlja posljednju točku. Kritike se uglavnom zaustavljaju na banalnostima, kao što su dekoracija pozornice i dizajn plakata festivala na kojem je Deklaracija predstavljena, govoru tijela predstavljača, pa čak i njihovoj starosti. To je, s jedne strane, poražavajuće, ali, s druge, pokazuje koliko posla ostaje ljevici i koji put treba proći. U tom smislu, čak ni one rijetke, ali dubiozne marksističke kritike Deklaracije također nisu korektne – jer ako ni iz čega drugog, onda i iz opće reakcije na Deklaraciju postaje jasno koliko je prostora i posla ostalo ljevici, a evidentno je koliko je malo onih koji su spremni taj posao preuzeti. Svakom tko se smatra ljevičarom ostaje široko polje djelovanja, na žalost to polje ostaje uglavnom neobrađeno, dok se nezadovoljstvo i broj kritičara povećavaju.

U tom se sadržajnom smislu nameće pitanje izdvojenog mišljenja. Kritičari su kiselo primijetili da u ujedinjavanju već imamo izdvojeno mišljenje Radničke fronte, kratkog dijela teksta (tri paragrafa) koji upotpunjuju ekonomsko-politički dio Deklaracije. Cinično se naravno komentiralo da to izdvojeno mišljenje simbolizira onu staru o tri Hrvata i četiri stranke, te da se već sad postavlja pitanje iskrene volje za jedinstvom.

No, zašto nam uopće treba jedinstvo – nisu li sadržaji lijevih politika temelj i jedino za što bi se trebalo boriti? Jedinstvo samo po sebi, bez sadržaja, ne znači baš ništa. Nije li upravo temeljna razlika između stranaka koje nešto politički komuniciraju i stranaka koje se uklapaju u postojeću sliku stvari politike kao obrane interesa jedne klase – razlika između onih koji imaju neki politički sadržaj i onih koji svojim politikama prikrivaju činjenicu da nikakvog sadržaja zapravo – nema, odnosno da je taj sadržaj skroman s obzirom da se pojavljuje jedino u svrhu borbe za vlast manjine a protiv većine? Nije li razlika prema SDP-u upravo ta i nije li jedini temelj na kojem neka ljevica treba nastati – upravo program korjenite promjene političko-ekonomskih odnosa? Ako je to slučaj, treba li išta biti važnije od budući programskih točaka, a sada deklaracijskih postulata koji definiraju što to zapravo znači „korjenita promjena“?

Ako postoji neka vrijednost Deklaracije, onda je to njezin sadržaj koji okupljanje omogućava oko zajedničkih političkih nazivnika, i to onih koji čine distinkciju na ljevicu centra. Drugim riječima, pored sadržaja Deklaracije, ničega drugog i ne treba biti (iako se sudionicima prigovara da u strankama imaju mali broj članova, da im je baza skromna i slično).

Pragmatično može se otvoreno reći da se moglo i bez izdvojenog mišljenja. Do njega dolazi zbog direktno-demokratskog ustroja Radničke fronte, u kojem su delegati imali mandat potpisati tekst koji je s Novom ljevicom prethodno usuglašen, dok na licu mjesta i u procesu rada dolazi do promjene teksta. No, istini za volju, ako se pogleda sadržaj tog izdvojenog mišljenja, a to je dio koji eksplicitno definira što to znači „korjenita promjena“ političko-ekonomskih odnosa, onda se lako može uvidjeti da se i bez aneksa u tijelu Deklaracije već isto to reklo.

Aneks samo izravno i bez posrednih termina spominje klasni sukob – razliku između dviju klasa – koji de facto već postoji u potpisanom dijelu teksta. Jer, ako su svi sudionici složni da neki žive od svojeg rada a drugi ne, onda su de facto složni da postoje klasne razlike i da postoji eksploatacija. Problem s teretom kojeg nose ovi termini nije malen. Svi koji žele pridobiti širu političku podršku kalkuliraju hoće li ove termine koristiti ili će pribjeći opisnom definiranju što oni znače. (Umjesto da se kaže eksploatacija, kaže se da neki žive na teret tuđeg rada, umjesto da se kaže klasni sukob, može se reći da postoji sukob između kapitala i rada, i sl.) Moramo se odlučiti hoćemo li ili nećemo koristiti neke termine, no to ne mijenja bitno na stvari, osim što izoštrava ili ublažuje retoriku.

 

Potpisnici, oni koji jesu i oni koji nisu potpisali Deklaraciju

Deklaraciju evidentno nisu potpisale neke stranke, pokreti, udruge koje bi u ovoj skupini, po logici stvari pripadale, a neki smatraju da su, s druge strane, Deklaraciju potpisali oni koji ne dijele temeljne vrijednosti potpisane u Deklaraciji – potrebu apostrofiranja klasnog sukoba, odnos centra i periferije EU, prvenstvo ekonomskih pitanja nad kritikom deficita demokracije i slično. Sve to može biti točno, no istovremeno je besmisleno, ako uzmemo u obzir da je Deklaracija otvorena za sve, pa i buduće potpisnike. Još važnije, čak i da ne dođe do širenja potpisnika, uz moguću redefiniciju Deklaracije, nije li evidentnost dijeljenja istih političkih vrijednosti prednost Deklaracije, a ne njezina mana? S druge strane, ako je Deklaracija sadržajno udaljena od politika stranka koje je nisu potpisale, nije li to samo po sebi logično da te stranke nisu dio Deklaracije?

Što se tiče kritike da su stranke koja ne dijele ove vrijednosti potpisale Deklaraciju, ona može stajati samo i ukoliko netko smatra da se potpisivanje treba uskratiti onima za koje je očito da su sami u konfliktu sa svojim programima. Za takve trebalo bi propisati Komunistički manifest kao literaturu, osobito četvrto poglavlje gdje će dobiti uvid u to kako se lijeve partije odnose prema onim strankama i političkim opcijama, pa i onim buržoaskim koje se bore protiv postojećeg društvenog i političkog stanja, inkluzivno sve do točke kada se programski, politički, ekonomski i bilo kako drugačije te političke opcije rastaju. (Tako je njemačka građanska revolucija za Marxa i Engelsa mogla biti samo neposredna predigra proleterske revolucije.)

Konačno, valja reći da pored kritike, koju uvijek treba očekivati, brine nespremnost suočavanja sa sadržajem lijevih politika, jer se politička misao do te mjere srozala da se čini da javnost udara u zid svaki puta kada ju se natjera da pročita nešto duže od jedne rečenice. Istovremeno upravo je sadržaj u uskim ljevičarskim krugovima, dakle krugovima onih koji kapaciteta za razumijevanje imaju, naišao na tiha odobravanja ali i pokoji oštar komentar koji primjećuje šavove Deklaracije – slojeve koji su nastajali između deklarativne kritike deficita demokracije koji su već viđeni u mainstream ljevici i kritike političke ekonomije. Ta je razdjelnica uistinu potrebna, ali Deklaraciju možemo uzeti kao prvi korak prema mijenjanju tog stanja. Jer, onkraj svih cinizama (ne zaboravimo da su najbolje definicije ideologije danas cinizam apostrofirale kao naučinkovitije oružje promicanja interesa vladajuće klase, a tog cinizma na ljevici ne manjka), teško da i jedan kritičar može izdvojiti bilo koji sličan deklarativni tekst koji je ujedinio ljevicu. Dok se takav ne napiše treba slijediti napomenu velikog Firentinca: „Segui il tuo corso, e lascia dir le genti!“, ili Marxovim riječima iz predgovora prvog toma Kapitala: „Treba slijediti svoj put, bez obzira što ljudi govore“.


 




Kontaktiraj nas