Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Socijalizirajmo banke




Foto: Neon bank/Flickr CC 2.0

18/04/2019

Danas su mnogi zabrinuti zbog banaka. Evropske banke kao što su njemačka Deutsche Bank, francuska Societe Generale i talijanska Monte di Pascoale, da ne govorimo o bankama koje na životu održava državna pomoć, obiluju u siromašnim periferijama eurozone, Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj.  Na te banke gleda se kao na slabu kariku globalnog kapitalizma, sposobne da uzrokuju veliku financijsku nestabilnost ako bankrotiraju.

To nije specijalno iznenađujuće. Banke su se nalazile u centru posljednje krize, i to od samih njenih početaka. Zaista, nije tržište zajmova i kredita izazvalo destruktivnu financijsku krizu 2007. i 2008. godine, nego njihov utjecaj na veće investicijske banke, Lehman Brothers. Njena propast i odbijanje države da banku spasi, stvorila je kreditnu krizu zbog koje je financijski sektor, kao i svjetska ekonomija, počeo put strelovitog propadanja.

Kako je kriza zahvaćala eurozonu, banke su opet bile u epicentru. Teret dugova perifernih država i njihov prosperitet ugrožavali su bonitet evropskog bankarskog sektora. Evropske banke, već opterećene gorkim američkim ulaganjima, između ostalog suočile su se s kolapsom. Spasio ih je jedino bankarski dug umjesto državnog, zadužen kod EU i MMF-a u zamjenu za oštre mjere fiskalne štednje.

Pa opet se danas suočavamo s još jednim potencijalnim valom propadanja banaka. Dugotrajna nestabilnost još više naglašava ispraznost obećanja G 20 zemalja da će se financijski sektor reformirati 2008. do 2009. godine.

Reforma banaka je zakonski odobrena u Evropi i u Americi. Zakon Dodd – Frank u Americi, preporuke radne grupe Erica Liikanena u Evropskoj uniji i, na kraju, Basel III regulativa Bank of International Settlements podigle su kapital i zahtjeve likvidnosti, te proizveli nove mehanizme rješavanja problema za banke.

Ali, nakon što je inicijalni šok zbog krize prošao, banke su lobirale za to da se pravila zaobiđu i nadzorna tijela su postavila vrlo niska očekivanja za njih. Ukratko, banke su nastavile po svom, ali sada u takvom financijskom okruženju u kojem su banke još veće nego one prijašnje predstavljale veći sistemski rizik za svjetsku ekonomiju.

Ljevica i kredit

I gdje je sad ljevica, kad je bankama dobro?

Čini se kao da je nema nigdje. U najrazvijenijim kapitalističkim zemljama nije otišla dalje od apologetskog stava i propustila je priliku koju joj je pružila kriza. Prijedlozi koje je imala, a koji su se ticali financijskog sektora, bili su u najboljem slučaju slabi, ograničeni na mjere regulacije i oporezivanja, kao što je popularni „Tobin Tax“ (koncept ekonomista Jamesa Tobina, koji je predstavljao uzimanje poreza od konverzije iz jedne valutu u drugu, op. prev.).

S druge strane, pitanja koja su se ticala organiziranja i vođenja banaka nisu se ni postavljala. Ljevica je pristala na argument „neka propadnu“, ili je prihvatila benigna liberalna rješenja kao što je…. (tu fali, kao i u naslovu). Zbog svega toga, nije uspjela da doprinese raspravama o ključnim institucijama modernog kapitalizma.

Razlog tome treba potražiti u temeljnom nedostatku ljevice: njena nesposobnost da osmisli i implementira nove ideje koje će koristiti radničkoj klasi. Ali, tendencija ljevice ka nesudjelovanju u raspravama o bankama i financijama ima svoje korjene i u drugim faktorima.

U jednu ruku, ljevica previše govori o proizvodnji a premalo o cirkulaciji, odnosno o sferi u kojoj se nalaze financije. Zato je uloga financija slabije istražena i odbacivana kao Ponzijeva shema (način investicijske prevare, op.prev.) kojoj kapital pribjegava kad je suočen sa „strukturalnom blokadom“ u sferi proizvodnje.

Istoveremeno (posebno od 2008. do 2010), ljevica je bila vrlo sumnjičava prema kreditima, smatrajući ih inherentnim zlom koje se treba obuzdati. Ali, dok su utjecaji financijalizacije bili strašni za mnoge obične ljude, kredit je centralan za svaku ekonomiju, kapitalističku ili neku drugu.

Kao što je rekao politički ekonomist Costas Lapavitas, kredit ima svoje porijeklo u pretkapitalističkoj razmjeni dobara (kao što su hrana i odjeća), a on se ispoljava u obliku interakcije između onoga koji posuđuje i onoga od kojeg se posuđuje: prethodni zna nešto o materijalnim okolnostima potonjeg i onda odlučuje da li će ući u vezu definiranu sa „obećanje da se plati“.

U kapitalizmu, u kojem su pozajmnice česta pojava i koje banke redovito izdaju, društveni odnosi u pozadini kredita su vrlo depersonalizirani. Osobe koje posuđuju više su homogenizirane, i njihova platežna sposobnost može se izmjeriti tobože objektivnim kriterijima dnevnih kreditnih statistika. Banke integriraju i upogonjuju te kriterije – informacije nedostupne ostalim ekonomskim sudionicima – zbog svojeg privilegiranog uvida u financijska poslovanja.

Dostupnost informaciji o postojanju ili nepostojanju platežne sposobnosti onoga koji posuđuje stavlja banke u moćan položaj, a on je još više osnažen dostupnošću drugim informacijama – računovodstvo, upravljanje imovinom i razmjena stranih valuta – koje nisu dio odnosa posuđivanja, ali nalaze se u centru investicijskog bankarstva.

Područje u kojima banke posluju (i u kojem se takmiče) u opticaju je od 1970-ih. Liberalizacija, deregulacija (i capital-friendly re-regulacija) financijskih tržišta i vraćanje javnih službi u njihovo prijašnje stanje udružili su se s novim tehnologijama da bi stvorili potpuno nova financijska tržišta, proizvode i sudionike.

S druge strane, financijski dohodak proširio se na sve više sektora, uključujući i stambeni (u obliku plaćanja hipoteka), penzija (provizije i naknade naplaćene iz privatnih penzionih fondova), pa čak i na sektor režija (dionice i slični mehanizmi za financiranje infrastrukture).

Tradicionalno bankarstvo nije se povuklo zbog napredovanja tržišta kapitala i pojave novih financijskih sudionika. Nova tržišta koja je otvorila javna politika, novi načini pristupa kreditima i brži pristup informacijama bankama predstavljali su naprosto nove klijente kojima će posuditi novac – kao, na primjer, kućanstva, koja su postala glavni recipijenti pozajmnica u najrazvijenijim zemljama, posebno u obliku hipoteka.

Banke su takođe ušle u unosno tržište upravljanja ušteđevinama i financijskim sredstvima, zbog čega su banke postale veće, s rastućom bilancom i profitom.

Suvremene države pomogle su rastu  ovog tipa financijalizacije globalne ekonomije, šireći svoje polje djelovanja daleko izvan konstrukcije novih financijskih tržišta ili pretvaranja provizije različitih dobara i usluga u korist kapitala. Banke danas uživaju punu podršku vlada.

Razlog tome je jasan – kroz depozite, banke danas drže „obećanja za plaćanje“ koje imaju kraći rok trajanja od imovine ili sredstava (tuđa obećanja za plaćanje). Ili, jednostavnijim rječnikom, duguju više nego što imaju. Ova neravnoteža je izvor potencijalne rastrošnosti, kao što je to bilo očito u nedostatku likvidnosti u 2008. godini.

Da bi spriječila cikluse rasta i pada, država je omogućila financijsko pribježište kroz kontroliranje opskrbe novca. Bankama je dat eksluzivni pristup centralnim bankarskim rezervama, koje banke koriste za otplatu svojih dugova. Dodjeljivanjem prava bankama da stvore kredit (i novac) – pravo koje drugi ekonomski sudionici nemaju – država bankama daje neizmjernu moć nad ostatkom ekonomije.

Slučaj javnih banaka

Poseban odnos između države i banaka postao je jasniji u vrijeme nedavnog ekonomskog kolapsa. Kako se povjerenje u tržište novca gubilo, banke su postale ovisne o državnim institucijama da bi samo preživjele, a kamoli rasle.

Banke su se oslanjale na pozajmice centralne banke da bi održavale svoju nepodudaranje u likvidnosti, inače bi bankrotirale. Vlade su vratile njihov bonitet kroz hitne programe. Država je kupila bezvrijedni sredstva koja su koštali milijarde dolara (putem Troubled Asset Relief Program u Americi, na primjer) i dodala regulatorni kapital kroz kontingentne obveznice (kao što je to bio slučaj s „privremenim“ nacionaliziranjima u Velikoj Britaniji).

Država je pružila subvencije bankama povećavanjem osiguranja depozita i provođenjem do tada neisprobanih programa kvantitativnih olakšanja koja su bankama omogućila sigurno kupovanje sredstava, smanjenjem kamatnih stopa, smanjivši bankama troškove financiranja.

Transfer javnih resursa privatnim bankama bio je van serije. Pa opet su mjere spasavanja bile kamuflirane u financijski vokabular i prikazane kao politički neizbježne. Iako je nekoliko političara govorilo protiv njih, nije ih se previše kritiziralo.

Ali, to bi se moglo promijeniti.

Javne banke nisu, naravno, nikakva novina. Mnoge ih zemlje imaju, kao npr. Njemačka i Francuska, ili u obliku komercijalnih ili razvojnih banaka koje daju pozajmice posebnim ekonomskim sektorima.

Ali samo javno vlasništvo nije dovoljno za uklanjanje kapitalističkih kriza. Često se te banke ponašaju isto kao i privatne, ili ih kontroliraju birokracije koje služe privatnim interesima.

Jednostavno rečeno, javno vlasništvo banaka je potrebno, ali nije dovoljno.

Da bi javna kontrola postala emancipatorska, ona mora biti dijelom široke perspektive koja će preoblikovati praksu i upotrebu kredita na osnovi egalitarizma. Privatne financije su promovirale komodifikaciju ključnih sektora (i oblikovale njihovu organizaciju), kao što su obrazovanje i zdravstvo. Preuzimanje kontrole nad kreditom mora podrazumijevati demokratizaciju tih osnovnih servisa.

Što se tiče upravljanja bankama, nije dovoljno samo odrediti javne službenike za obavljanje tog posla. Ulogu u upravljanju moraju imati sindikati, društveni pokreti (kao potrošačke organizacije), izglasani predstavnici iz lokalne i središnje vlade. Progresivna financijska politika može biti upogonjena onda kad svi ovi razni akteri, koji imaju specifična znanja i interese, dobiju moć odlučivanja o proviziji kredita.

Pri razmatranju pitanja prirode suvremenih financija, svaki plan koji se tiče socijaliziranja kreditnog sistema i reforme odnosa između novca, kredita i države, mora uzeti u obzir vrlo nejednako raspoređene odnose moći koji karakteriziraju globalnu ekonomiju.

Amerika sa svojim dolarom kontrolira kvazi-svjetsku valutu koja se koristi za podmirivanje dugova, čak i onih od ekonomskih aktera koji nisu Amerikanci. To Americi daje stanovitu moć nad svjetskom ekonomijom, koja se ne može usporediti ni sa jednom drugom zemljom.

Amerika kroz svoje banke kontrolira kvantitetu i cijene dolara koji se koriste (kamatne stope) diljem svijeta. (Euro, kojeg kontrolira prvenstveno Njemačka, također igra veliku ulogu).

U tom kontekstu, svatko tko pokuša socijalizirati kreditni sistem mora imati na umu specifičnosti pojedinih zemalja – kako su one integrirane u svjetsku ekonomiju i kako mogu biti otcijepljene od financijskog lanca, te dobiti prostor potreban za razvijanje vlastitih ekonomskih i društvenih odluka.

Njihov vanjski dug i strana valuta predstavljaju okove s kojima se treba hvatati u koštac svakodnevno, slučaj po slučaj. Na primjer, teško je zamisliti kako periferna zemlja unutar eurozone može nacionalizirati svoje banke i istovremeno ostaviti euro netaknutim, kako može steći suverenitet svoje valute, okončati nezavisnost središnje banke i uvesti stroge kontrole nad kapitalom.

Nakon niza godina financijske krize, rastuće nejednakosti i „sekularne stagnacije“, došlo je vrijeme da ljevica unaprijedi svoj egalitaristički projekt koji će staviti financije u centar bavljenja. To ne znači, naravno, da će jedan program biti adekvatan i za neku drugu zemlju. Svaka bi zemlja trebala osmisliti vlastiti socijalizirani kreditni sistem, ali cilj će biti jasan u svim zemljama – egalitarniji, demokratskiji međunarodni ekonomski poredak.

Izvor JACOBIN

PREVOD Sonja Krivokapić


NUNO TELES
Autor:



Kontaktiraj nas