Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Uloga subjektivnog faktora u Oktobarskoj revoluciji




Foto: strijdklaar47/Flickr CC 2.0

22/02/2018

… jer su nama sve ove fraze vrlo dobro poznate još od 1848. To su predstavnici sitne buržoazije, koji se javljaju iz straha da bi proletarijat, potaknut svojim revolucionarnim položajem, mogao ‘predaleko ići’. Umjesto odlučne političke opozicije – opće posredovanje; umjesto borbe protiv vlade i buržoazije – pokušaj da se one pridobiju i uvjere; umjesto prkosnog otpora protiv zlostavljanja odozgo – ponizno pokoravanje i priznanje da je kazna zaslužena. (…) Gdje se klasna borba odbacuje kao neprijatna ‘gruba’ pojava, tu kao osnova socijalizma ne ostaje ništa drugo do ‘istinsko čovjekoljublje’ i prazne fraze o ‘pravednosti’… (…) Marx i Engels – Bebelu, Liebknechetu, Brackeu i drugima (cirkularno pismo), London, 17-18.9.1879., str.41 i 42; Marx-Engels, Pisma o historijskom materijalizmu, Kultura, Beograd, 1957

Oktobarska revolucija bila je posljedica nemogućnosti društveno-ekonomskog sistema carske Rusije da ostvari težnje, potrebe i zahtjeve ogromne većine ruskog društva. Svojim imperijalističkim težnjama i logikom profita ruske posjedničke klase u uskom dogovoru (zapravo u podređenom položaju) s kapitalom Zapada dovele su Rusiju na rub propasti. Trudbeničke mase više nisu mogle, nisu htjele trpjeti takvo stanje i po drugi put početkom 20. stoljeća formirale su svoje vlastite organe vlasti, svoje sovjete. Ovim masovnim pokretom započela je Februarska revolucija koja je za cilj imala demokratsko-građansku republiku i čišćenje feudalnih ostataka ruske prošlosti radi normalnog razvoja kapitalizma.

U idućih osam mjeseci revolucionarno-demokratske snage nisu bile sposobne realizirati ono što su radnici i seljaci od njih tražili i još su uspjele opasno dovesti u pitanje dostignuća Februarske revolucije. Zamalo su reakcionarnim snagama predale na likvidaciju sovjete kao samoorganizacijske demokratske tvorevine samih masa. Da nije bilo boljševika i Lenjina, nesposobnost i nemoć menjševičkih i eserovskih sovjeta ubrzo bi uništile revoluciju. U tom kontekstu, Oktobarska revolucija bila je proizvod boljševičke organizacije.

Imajući to na umu, svaki povijesni događaj može se analizirati u najširem smislu iz dvije perspektive: kao rezultat povoljnih objektivnih okolnosti (objektivni faktor) ili kao rezultat povoljnih subjektivnih okolnosti (subjektivni faktor). Kako je stvarnost dijalektički proces objektivnih i subjektivnih okolnosti, da bi se povijesni događaj shvatio u najpotpunijem mogućem smislu, očito je nužno uraditi analizu i objektivnih i subjektivnih okolnosti u njihovom međusobnom prožimanju. Što vrijedi za svaki povijesni događaj, vrijedi stotinu puta više za jedan od najvećih povijesnih događaja društvenog života uopće.

Ipak, baš pri analizi tog događaja kod nas se naoko nevidljivom linijom stalno dijele spomenute dvije perspektive. Imajući na umu da je Hrvatska provela gotovo pola stoljeća kao dio bivše Jugoslavije i da je jugoslavenska literatura o Oktobru imala u velikoj mjeri politički konstruirane prikaze tog događaja, generacije koje stasaju u postjugoslavensko vrijeme nužno su morale, čitajući i proučavajući tu literaturu, upijati s njom i tako prikazane činjenice. Politička konstrukcija ovdje najviše dolazi do izražaja kod analize subjektivnog faktora. Subjektivni faktor bio je presudan kod Oktobarske revolucije iz jednostavnog razloga jer je bez njega ne bi bilo. Mogle su se objektivne okolnosti razviti do najpovoljnije točke, ali bez političke organizacije, bez boljševika ne bi bilo Oktobra, odnosno socijalističke revolucije. Zapravo, mnogo puta se događalo da okolnosti budu izuzetno povoljne za društvene prevrate, ali kako u tim trenucima nije bilo političke organizacije – masovni pokret se rasplinuo. Dakle, analiza i deskripcija subjektivnog faktora u literaturi bivšeg sistema iskrivljavala se radi postizanja određenih rezultata. Zbog nedostatnog prostora nećemo ulaziti u analizu tih rezultata niti u analizu uzroka iskrivljavanja. Međutim, ukratko ćemo prikazati tu prilagođenu istinu.

Prema tom prikazu Oktobar nije izvršila samo boljševička partija, nego ga je izvršila i bezgrešna boljševička partija s bezgrešnim rukovodstvom kojim je pak rukovodio bezgrešni vođa, Lenjin. Osim one već sada legendarne rasprave na sastanku Centralnog komiteta 10.(23.)10.1917. kad je donesena odluka o podizanju ustanka (odnosilo se samo na odluku o ustanku, ne o određivanju datuma ustanka!) s protivljenjem Zinovjeva i Kamenjeva, gotovo da i ne postoji ili je marginalizirano pisano mišljenje u jugoslavenskoj literaturi koje prati stvarni razvoj političkih neslaganja unutar boljševičke partije, a posebno njenog rukovodstva.

Proučavajući literaturu koju mu je jugoslavenski sistem ostavio, pripadnik hrvatske ljevice, vrlo lako dolazi do zaključka kako je boljševička partija nužno morala doživjeti degeneraciju nakon vlasti kao i sama sovjetska država. Zašto? Pa spomenuta literatura gotovo da je izjednačila boljševičku partiju prije i neposredno poslije revolucije. Jedan jedini čovjek određuje strategiju, taktiku, rezolucije, odlučuje o smjeru i mjestu Oktobarskog ustanka, formira vladu i pritom mu se pripisuje tu i tamo koja pogreška, ali samo ona na koju je on sam ukazao. Drugim riječima, ako je Lenjin u svemu bio u pravu prije revolucije, za vrijeme revolucije, nakon revolucije, onda je boljševička partija bila neka vrsta političkog privjeska.

Postavlja se pitanje – što je Lenjinu trebala partija kad je sve mogao sam? Analogno tome u pogledu navodne nepogrešivosti partije – zašto su onda bili potrebni sovjeti i masovni pokret, kad je partija sve mogla sama? Nije daleko trenutak kad će netko tko tako napisano pročita, izvući zaključak da je politička organizacija zapravo loša stvar. Iz jugoslavenske obrade Oktobra proizlazi da je u boljševičkoj partiji Lenjin imao toliki utjecaj da se za njega gotovo i nije morao boriti, da je izuzev nekoliko ličnih neslaganja, boljševički vrh djelovao harmonično, da je Lenjin sam rukovodio ustankom, da je boljševička stranka bila diktatorska i visoko centralizirana, da je otpočetka Lenjinov cilj ustanka bio izgradnja socijalizma u siromašnoj zemlji itd. Oni koji su to pisali i vjerojatno mislili da čine dobro, zapravo su ljevici učinili medvjeđu uslugu koja tek izlazi na vidjelo ovih godina. Naglašavajući važnost jednog čovjeka za uspjeh političkog prevrata (koje god vrste), u ovom slučaju Lenjina, istovremeno izjednačavajući Lenjina s boljševičkom organizacijom te projicirajući u oktobarsku prošlost tadašnje odnose unutar KPJ, oni su zapravo likvidirali ideju partije i potrebu za partijom upravo na mjestima gdje su na sav glas hvalili partiju i pisali o njenoj nužnosti, neophodnosti.

Svaki ljevičar danas na stotu obljetnicu Oktobra mogao bi se upitati: Zašto bih zagovarao političku organizaciju kao nužan uvjet političkog djelovanja kad čitam kako je to sve funkcioniralo za vrijeme Oktobarske revolucije i kad vidim kako je završilo? I bio bi u pravu jer ako je politička organizacija isto što i jedan vođa koji je svemoćan, onda to nije politička organizacija niti nam takva treba. Dakle, kako se na ljevicu odrazilo oktobarsko iskustvo zapisano u jugoslavenskoj literaturi, a koje je neodoljivo vezano za samo jugoslavensko političko iskustvo? Možemo izdvojiti neke idejne konstrukcije kojih sama ljevica može i ne mora biti svjesna.

Prva je fetišizacija objektivnog faktora. Marx je u predgovoru Priloga kritike političke ekonomije (1859) napisao one čuvene misli da društvene formacije propadaju tek nakon što za to sazru uvjeti i o tome da je određeni problem rješiv samo tamo gdje već postoje uvjeti ili naznake njegovog rješenja. Prošlo je gotovo 160 godina, a poučena (nedovoljno analiziranim) ruskim iskustvom, ljevica izvlači pogrešne zaključke. Umjesto da iz tog predgovora, kao i iz raznih Marxovih političkih spisa, uvidi da ljudi sami stvaraju svoju povijest i da baš zato što za to ne biraju ni vrijeme ni mjesto po svojoj volji, njihovo djelovanje nije bez problema – ljevica zaključuje da se ništa neće promijeniti dok “su ljudi takvi, dok su ljudi pohlepni i pasivni”. Dakle, vrijeme za političke promjene bit će zrelo kad se nešto dogodi, odnosno kad se nešto promijeni. Takvom tautologijom ljevica sebe izuzima iz bilo kakvih nastojanja da politički djeluje. Averzija od političke organizacije, a ljevica može politički efikasno djelovati jedino kroz i pomoću političke organizacije, ima za posljedicu da se marksistička teorija umjetno razdvaja na samostalne dijelove. Tako se gore spomenuti Marx razdvaja na ‘ekonomskog’, ‘filozofskog’ i ‘političkog’ Marxa. Pritom se potonji Marx ustrajno ignorira. Koliko je naših ljevičara čitalo njegov Građanski rat u Francuskoj, Klasne borbe u Francuskoj, 18.brimer… itd.? S druge strane, proučavanje separiranog Marxa povratno utječe na udaljavanje od političke organizacije. Na primjer, da bi se proučavala razlika između stalnog i postojanog ili opticajnog i varijabilnog kapitala i analiziralo nepoznavanje ove razlike kod Adama Smitha, ne treba ulaziti u radničko-sindikalni pokret, ne treba graditi političku organizaciju.

Druga idejna konstrukcija ljevice je naklonjenost horizontalnom organizacijskom ustroju. Posebnost ovdje jest u tome što se zalaganjem za horizontalni ustroj radi zapravo protiv same ideje političke organizacije. Tu se može naći dosta dodirnih točaka s anarhističkim tendencijama koje su eksplicitno protiv organizacije i strukture. Zalažući se za ovakvu vrstu ustroja koji se obično javlja u spontanim masovnim pokretima, ljevica se u tom slučaju poistovjećuje sa spontanim, a ne sa svjesnim elementom. Kako je spontani element u prvoj fazi za neku organizaciju objektivan (jer na njega može manje utjecati, nego on na nju), onda i tu izvire fetišizacija objektivnog faktora, odnosno odmicanje od političkog djelovanja. Jasno, dodatni pritisak ovdje ima i prošireno mišljenje da je ustroj boljševičke partije bio glavni uzrok kasnije pojave staljinizma. Paradoksalno, tu se uzdiže subjektivni faktor na mjesto objektivnog, dok se kod analize Oktobra uzdiže objektivni na mjesto subjektivnog faktora. Već ovo pokazuje kakva teorijska zbrka vlada na ljevici. S druge strane, razvijajući horizontalni ustroj (anarhistička) ljevica oduzima smisao organizaciji, odnosno sistematiziranom, efikasnom i koordiniranom djelovanju. Naime, navedeno ne ide ruku pod ruku s anarhističkom konceptom dezorganizacije. Za člana neke političke organizacije samo njeno postojanje već podrazumijeva određeni stupanj ograničenja slobodnog individualnog djelovanja. Jedan od najznačajnijih momenata organizacije jest koordinacija djelovanje svih članova u praktičnoj realizaciji, onih koji se slažu s tom realizacijom, ali i onih koji su protiv nje. Međutim, baš je to u koliziji s idejom horizontalnog ustroja koji se protivi formalnom rukovodstvu i koji ide za maksimalnom slobodom svojih članova.

Posljednja idejna konstrukcija ljevice jest političko djelovanje bez političkog djelovanja. Političko djelovanje ljevice treba imati konkretnu svrhu i cilj osvajanja vlasti. Ovdje najviše dolazi do izražaja dijalektika. Sredstvo (organizacija) najprije postaje cilj, da bi onda taj cilj kao sredstvo vodio novom cilju (politička vlast) koji postaje sredstvo za postizanje drugih ciljeva, koji opet postaju sredstva itd. Bilo da se radi o reformskom zahvatu ili revolucionarnoj promjeni, za njihovu realizaciju ljevica mora osvojiti vlast. Kada pitate ljevičara koji je cilj političke organizacije i dobijete odgovor da je to ukidanje kapitalizma, onda je to zato što on još političko djelovanje promatra apstraktno. Ta apstrakcija od njega ne traži preveliki misaoni napor. Kad bi ušao u polje konkretnoga, odnosno kada bi za cilj dijalektički postavio osvajanje vlasti, odmah bi iskrsnulo puno drugih pitanja koje on sada ne prihvaća kao realne. Pitanja poput razvoja efikasne organizacije koja djeluje koordinirano i centralizirano izvršava donesene odluke, zatim pitanja poput preuzimanja odgovornosti za određene odluke i inicijative, njihovog usmjeravanja, odnosno rukovođenja, ulaska u radničko-sindikalni pokret, kadrovskog rada itd. Prema tome, i ovdje je u pozadini ona nadnaravna vjera u objektivni faktor. Drugim riječima, ljevica vjeruje da ona neće morati obavljati praktični posao promjene političkog režima, već da će se on sam od sebe urušiti. To je ipak pogrešno shvaćeni historijski materijalizam. Zapravo i iz tog izviru krive pouke Oktobarske revolucije. Pouke o tome da je ona bila samo neki proizvod krize i imperijalističkog rata. Ona jest bila proizvod toga, ali to priznanje izostavlja subjektivni faktor. Upravo je on igrao presudnu ulogu! Kod ovog se mora umetnuti važna napomena – prikazivanje boljševičke partije na način kako samo ranije naveli da je jugoslavenska literatura prikazivala, a novija generacija ljevičara čitala, zapravo nju od subjektivnog faktora pretvara u objektivni faktor.

Koji to procesi označavaju subjektivni faktor? U sasvim izvanrednim okolnostima (a revolucionarne okolnosti su zaista izvanredne) to su procesi prijelaza spontanog, nesvjesnog kretanja u svjesno kretanje, prijelaza nekoordiniranog u koordinirano, raspršenog u koncentrirano, procesi u kojima pokretačku ulogu ima međudjelovanje političkih organizacija i pobunjenih masa u čije interese prve pokušavaju intervenirati. Stupanj klasne svijesti radnika, seljaka, obrtnika njihova organiziranost i povezanost, životno iskustvo i sposobnost upravljanja, odnos prema političko-ekonomskim elitama – sve to čini subjektivni faktor. Međutim, njegovo vezivno tkivo čine politička organizacija i politički program. U neku ruku, prepričavanje i proučavanje Oktobra utjecalo je nedovoljnom analizom odnosa političkih organizacija unutar konteksta socijalno-klasnih borbi ruskog društva, na vrlo iskrivljenu sliku o boljševičkoj partiji 1917.

Ipak, čitatelj koji je upoznat s knjigama Nikolaja Suhanova, Lava Trockog, Borisa Souvarina, Isaaka Deutschera, Antonov-Ovsejenka, Alexandra Rabinowitcha, Paula Le Blanca, Ernesta Mandela, samog Lenjina i drugih – morao je uvidjeti da je boljševička partija 1917. imala ipak demokratičniji karakter nego što joj je, misleći da čini dobro, pripisivala jugoslavenska literatura.

Analizirajući politički put boljševičke partije uočljivo je da je to organizacija koja je većinu svog života provela u ilegalnom političkom djelovanju jedne carske Rusije. Uspoređivati tadašnju Rusiju i današnju Hrvatsku ili Europu i unutar tog konteksta praviti usporedbu stvaranja političke organizacije znači učiniti veliku metodološku pogrešku. U tom smislu Lenjinova organizacija ne može biti identična onoj kakva bi bila da se kojim slučajem stvarala u suvremenom svijetu. Još je veća pogreška boljševičku partiju iz 1912. godine, kad je bila u procesu konsolidacije i pred Prvi svjetski rat, izjednačavati s tom partijom iz 1917. godine, kada je realizirala revoluciju ili s partijom istog naziva iz 1930-ih godina kad se birokratska diktatura konsolidirala. Tim gore što tu grešku rade oni koji se pozivaju na marksizam čija je istraživačka suština uzimanje pojava i procesa u historijskoj perspektivi.

U godinama koje smo naveli struktura partijskog članstva nepovratno se izmijenila i od boljševičke partije 1917. godine ostali su ostaci ostataka. Kako komunist Živojin Pavlović (ubijen 1941. po naređenju jugoslavenske partije) u svom djelu Bilans sovjetskog termidora kaže: “Ovim masovnim strijeljanjem stare boljševičke garde, postotak starih boljševika je znatno opao. Prema izvještaju jednog od sekretara boljševičke partije, Maljenkova (bivšeg Staljinova pisara), poslije XVIII. kongresa partije (1939. godine, D.B.), postotak starih boljševika od prije 1917. godine iznosi svega 0,3 posto, svega 1 posto boljševika iz 1917. godine, i 7 posto iz doba od 1917.-20. godine. Znači da u partiji ima više od 90 posto partijaca od poslije revolucije.”

Pritom je birokratska degeneracija likvidirala one pozitivne elemente unutarpartijskog života. Ipak, jugoslavenska literatura je baš takvu partiju i takav ustroj pozdravljala kao opći uzor za sve ‘prave’ ljevičare. Stoga se lijeva kritika, koja uspoređujući demokratsku boljševičku organizaciju revolucionarnih godina s birokratskim čudovištem godinama nastalim nakon revolucije, zapravo zbog toga izjašnjava protiv bilo kakve organizacije – tu samo pokazuje kao dobar učenik iskrivljene povijesti.

Nasuprot onome što je u velikom broju slučajeva pisano, boljševička je partija bila demokratski ustrojena u toj revolucionarnoj godini. To je značilo da je imala nekoliko razina rukovodstva koja su putem veza s partijskim članstvom bila u stalnom kontaktu s radničkim i seljačkim masama. Rukovodioci su se, dakako, birali odozdo što je značilo da svaka ćelija, svaka okružna, gradska ili neka druga organizacija biraju sebi predstavnike za kongrese, konferencije, biraju svoje kandidate za rukovodstva partijskih organizacija. Sva politička i programska pitanja od životne važnosti za partiju raspravljana su te godine redom na: gradskim konferencijama, državnim konferencijama, kongresima, partijskim sastancima, sastancima raznih boljševičkih frakcija koje su djelovale u sovjetima radnika, sovjetima vojnika, raznim komitetima itd.

Odluka Centralnog komiteta 10.(23.).10.1917. o podizanju ustanka značila je to da su političke okolnosti kako u odnosu na raspoloženje masa tako i u odnosu na ponašanje neprijateljskih političkih stranaka bile povoljne za takav iskorak. Ali je i značilo uspjeh Lenjinove najupornije višetjedne borbe s Centralnim komitetom. Iduća dva tjedna boljševička partija održala je u ovom ili onom obliku desetine sastanaka s nekoliko stotina i tisuća svojih članova koji su predstavljali desetine tisuća članova radnika, vojnika, mornara i koji su bili u svakodnevnom kontaktu s masama. Glavna svrha tih sastanaka bila je prikupljanje informacija i analiziranje raspoloženja odozdo. Propitivanje spremnosti za ustanak radnika ove ili one tvornice, ovog ili onog okruga, regije, mornara ove ili one flote, sekcije ovog ili onog sovjeta, rukovodstva ovog ili onog komiteta itd.

Transmisijski mehanizam boljševičke partije radio je daleko bolje i efikasnije od političkih neprijatelja. U tome je jedna od prednosti političke organizacije, kojoj je uspjelo razviti takav ustroj koji omogućuje da se u najvećoj mjeri gotovo svakodnevno izabiru oni partijski kadrovi koji uživaju najveći status među ostatkom članstva zbog svojeg iskustva, rada, znanja, sposobnosti, talenta i da im se omogući, u skladu sa strateškim i taktičkim odlukama, maksimalna sloboda djelovanja. Isto tako, ustroj boljševičke partije iz 1917., osigurao je toj organizaciji najefikasnije motrenje revolucionarnih valova i kretanja masovnog raspoloženja. Ono što se u normalna i mirna vremena odvija u jednoj godini, u revolucionarnim vremenima odvija se u mjesec dana, u tjedan dana. Stoga događaji bježe svom brzinom ispred svijesti masa, koje onda izgledaju bespomoćno. Politička organizacija s ispravnim političkom programom ove događaje može sustići i u odnosu na njih se orijentirati. U slučaju boljševika takve su bile tri vrlo izazovne situacije iz kojih se vidi njihova demokratičnost, kao i funkcionalnost.

Prva je situacija bio Lenjinov dolazak koji je partiju okrenuo praktički za 180 stupnjeva. Jugoslavenska literatura uglavnom ignorira činjenicu da je Lenjin u Aprilskim tezama, samostalno, stigao na pozicije Trockog koje je ovaj formulirao posebno nakon revolucije 1905. Trocki je tada već ukazao na to da će dinamika iduće, buržujske, revolucije nužno voditi osvajanju vlasti od strane proletarijata koji će uz buržujske mjere morati provoditi i socijalističke mjere time pretvarajući buržujsku u socijalističku revoluciju (Trotsky, 1967).

Tome je još dodao da osvajanje vlasti od strane radnika nipošto ne znači izgradnju socijalizma i da je za to nužna revolucija u razvijenim kapitalističkim zemljama koje će onda ‘povući’ Rusiju za sobom. Stoga i ne čudi reakcija starih boljševika na Lenjinove teze kad je službena pozicija tada bila da je Rusija od socijalističke revolucije još godinama daleko. Još je prije dolaska u Rusiju Lenjin pisao švicarskim radnicima da možda njegova generacija neće ni doživjeti tu revoluciju. Žestina napada na Lenjina tih dana i intenzitet rasprava nikako ne ilustrira da je boljševička organizacija bila monolitna s jednim jedinim vođom. Ipak, nakon dvije konferencije i jednog partijskog kongresa Lenjinova nova strategija je prihvaćena i partija je učinila presudni korak prema Oktobarskom ustanku.

Druga je situacija bila nakon tzv. julskih dana kad su boljševici na Lenjinov pritisak povukli parolu “Sva vlast sovjetima!” jer je zaključak bio kako su šanse za mirni prijelaz vlasti na sovjete – nikakve. Tek što su se partijski agitatori i šire partijsko članstvo naviknulo na ovu parolu i zbog nje jačali popularnost, sada se taktika stubokom promijenila. Međutim, za boljševičko rukovodstvo ovo nije bila promjena koja je pala s neba, nego je bila izraz pomnog promatranja i analiziranja postojeće političke situacije. I ovdje je bilo velikih rasprava dok se nije prihvatila ta nova taktika, da bi dotična parola opet bila vraćena nakon razbijanja Kornjilovljeva pokušaja puča. Sovjeti su učinili prve značajne korake prema tzv. boljševizaciji stoga je parola sva vlast, boljševičkim, sovjetima postala opet aktualna.

Treća situacija bila je žustra i intenzivna rasprava oko ustanka. Tu treba razjasniti dva pitanja rasprave. Prvo, je li uopće došlo vrijeme za oružani ustanak. Na to je Lenjin svojim neumornim pisanjem odgovarao da jest vrijeme za oružani ustanak i vršio strahoviti pritisak na Centralni komitet. Koliko je partija bila daleko od monolitne i nedemokratske strukture vidi se po tome što je CK nerijetko odbijao objaviti Lenjinova pisma u Pravdi. Ili bi ih objavljivao s velikim zakašnjenjem, cenzurom.

Dakle, on je ipak pisao pisma rukovodstvu, “riskirajući da se uopće neće pojaviti u tisku, jer su kolebanja, protiv kojih mi je, smatram, dužnost da ustanem sa svom odlučnošću, nečuvena i mogu pogubno utjecati… na revoluciju” (Lenjin, 1975: 255). Inače, to je period oko tjedan dana prije ustanka i tjedan nakon čuvenog sastanka CK na kojem je donesena odluka o ustanku. Da je boljševička partija bila toliko nedemokratska, a Lenjin diktatorski vođa, ne bi morao trošiti toliki papir i tintu obraćajući se rukovodstvu za provođenje tako bitne odluke niti bi ga rukovodstvo ignoriralo.

Drugo pitanje kod ustanka odnosilo se na datum, odnosno način njegova izvršenja. Lenjin je, gurajući ustanak pod svaku cijenu tražio da Moskovski sovjet preuzme vlast jer, kako je bio uvjeren, tamo će biti najmanje žrtava i sve je spremno za pobjedu. Zatim je tražio da se to učini na Kongresu Sjeverne regije, pa onda da to učini sama partija preko svoje vojne organizacije u ime sovjeta, pa da se krene prema Petrogradu. Struja u Centralnom komitetu predvođena Trockim razmišljala je o povezivanju ustanka s Drugim sveruskim kongresom sovjeta i zauzimanjem vlasti u ime Petrogradskog sovjeta i pomoću njegovih, ne partijskih, komiteta. Iako je Lenjin bio protiv toga jer se bojao da taj kongres nikad neće biti održan i da će Kerenski ugušiti sovjete pa onda i mogućnost ustanka, na kraju je pristao na tu mogućnost. Pristao je gotovo u zadnji čas budući da je večer prije otvaranja Kongresa i gotovo isti dan kad je ustanak započeo, poslao pismo vođama okružnih partijskih organizacija u kojem i dalje ‘gura’ obje opcije.

I tu se krije jedan od falsifikata koje je zajedno sa sovjetskom prenijela i jugoslavenska literatura. Primjerice, u knjizi Revolucija u Rusiji 1917. godine, Sava Živanov konstatira na nekoliko mjesta da je Lenjin 24. oktobra slao pismo Centralnom komitetu u kojem je rekao one već sada poznate misli. Živanov tako piše: “Zato je uvečer (24. oktobra) napisao strasno pismo Centralnom komitetu u kojem je konstatirao da je ‘situacija nevjerojatno kritična’ te da je ‘jasno kao dan da je sada oklijevanje u ustanku stvarno isto što i smrt’” (Živanov, 1988: 149). Inače Živanov je jedan od najvećih autoriteta za noviju rusku povijest i Oktobarsku revoluciju na ovim prostorima. Prije pet godina izdao je ogromnu i dvotomnu knjigu Crveni oktobar (2012). Njegovu knjigu iz 1988. citirali smo jer je pisana u Jugoslaviji.

Pogledajmo sada kako je tu situaciju prenio Tony Cliff u All Power to the Soviets (1976): “Morao je (Lenjin, D.B.) i uoči samog ustanka morao poticati partijsko rukovodstvo jer i dalje nije vjerovao političkoj hrabrosti Centralnog komiteta”. Za razliku od Živanova, Cliff “partijsko rukovodstvo” u ovom kontekstu ne identificira s Centralnim komitetom, nego, ispravno, time označava lidere ostalih partijskih organizacija.

Rabinovič to opširnije opisuje, vjerojatno zbog bolje dostupnosti dokumenata: “Lenjinovo pismo nije upućeno CK, kao što se to tvrdilo u poststaljinističkom razdoblju (a prije njega se uopće ono nije spominjalo)… Sadržaj pisma jasno pokazuje da je bilo upućeno nižem partijskom članstvu i da je imalo za svrhu da ga potakne da izvrši pritisak na vrhovno partijsko rukovodstvo i Vojno-revolucionarni komitet da uhapsi članove Privremene vlade prije otvaranja Kongresa sovjeta” (Rabinovič, 1982: 410).

Ipak, sve ovo čitatelju bi bilo poznato da je prije navedenih djela čitao knjigu organizatora Oktobarskog ustanka, Trockog: “…pismo vođama okruga koje Lenjin napisao tijekom sati kad je otvoreni ustanak već započeo… Lenjin je toliko strahovao od neodlučnosti Centralnog komiteta, da je pokušavao u zadnjem trenutku stvoriti pritisak odozdo” (Trotsky, 1967: 331).

Ako bismo pomislili da se Sava Živanov možda zabunio, dovoljno je pogledati nešto što bi trebalo biti mjerodavno od strane službene politike – Lenjinova Dela koja je izdavao Institut za međunarodni radnički pokret u Beogradu. U tomu 27 koji pokriva Lenjinovo djelovanje od septembra 1917. do januara 1918. godine, ovo pismo je naslovljeno: “Pismo članovima Centralnog komiteta” (Lenjin, 1975: 289). Da bi zatim na kraju knjige redakcija pojasnila kako je “pismo članovima Centralnog komiteta…Lenjin napisao navečer 24. oktobra” (ibid.: 507).

Može izgledati čudno da toliko inzistiramo na dotičnom pismu. Međutim, ono pokazuje da Lenjin u cjelini nije imao povjerenja u CK, da je išao za tim da druge partijske organizacije i njihova, niža, rukovodstva mogu demokratski izvršiti pritisak na CK, inače ne bi vukao te poteze i konačno, da se do zadnjeg trenutka kolebao i sam oko toga u čije ime i kako provesti ustanak.

Kako i sam Trocki spominje, Lenjin u trenutku pisanja vjerojatno nije znao da je ustanak praktički već počeo i da ga ipak vodi Vojno-revolucionarni komitet u ime Petrogradskog sovjeta. Prema tome, pitanje Oktobarskog ustanka pokazalo je svu demokratičnost boljševičke partije, svu dinamiku unutarpartijske krize u kojoj je bitnu ulogu igrala i Lenjinova pogrešna taktika, krize koja ne bi bila moguća da je boljševička partija bila monolitna na čelu s diktatorom. Međutim, to je pitanje pokazalo i svu njenu agilnost, efikasnost i organiziranost jer je nakon unutrašnje krize uspjela preuzeti vlast. Činjenica jest da u povijesnim prekretnicama, sve društvene napetosti i proturječja određene klase u određenoj epohi pronalaze svoj subjektivni izraz u političkim ličnostima. Lenjin je bio jedna od takvih ličnosti, čije je djelovanje 1917. godine zaista presudilo. Na jedno novinarsko pitanje bi li se drugačije završilo da je na mjestu Kerenskog bio neki bolji političar, Trocki je odgovorio da nije bit u tome, nego u činjenici da je Kerenski bio ona politička ličnost koju si je buržoazija kao klasa odabrala, dok je Lenjin bio ona ličnost koju su sebi radnici i seljaci odabrali.

Međutim, uz sve to pripisivati nekome osobine nadčovjeka, robota pogrešno je. Marx je imao najdražu izreku: ništa ljudsko nije mi strano. Upravo je snaga i značaj Lenjina bila u tome što je on, kao i svaki čovjek, imao pogrešne procjene, prenagle poteze, ali je svojom silnom energijom, upornošću, karakterom, političkom intuicijom i političkim autoritetom uspio preokrenuti smjer povijesti.

Treba imati na umu, ipak, da je uz sve svoje točne prognoze i strateške manevre Lenjin i dalje morao imati organizaciju koja je brojala tisuće, desetine tisuća članova koji su njegove ideje ili zahtjeve dalje popularizirali, širili, na temelju njih vršili agitaciju. Zatim, on je i dalje uz sebe morao imati rukovodstva svih partijskih organizacija (od perifernih do glavnih) s kojima je bio u stalnom kontaktu i bez kojih ni sam ne bi uspio izoštriti određene ideje i stavove. Pritom treba dodati da je Lenjin bio gotovo četiri i pol mjeseca izvan Petrograda u periodu kad se u tom gradu revolucionarna situacija razvijala na dnevnoj bazi i da su partijske organizacije najviše odluka donosile u njegovoj odsutnosti. Za njega je politička organizacija bila pretpostavka djelovanja.

* * *

Pouke Oktobra ne proizlaze iz toga što je revolucionarna ideja Oktobra od samog početka vodila boljševike kroz 1917. godinu, ni iz toga da se tvrdi nepogrešivost boljševičke partije i Lenjina – kako se jugoslavenska literatura uporno trudila prikazati.

Slobodna razmjena mišljenja partijskih kadrova, intenzivne rasprave, svakodnevni kontakti s masama i iz njihove masovne svijesti i iskustva razvijanje točnih i netočnih zaključaka, testiranje tih zaključaka kroz strategiju, kroz taktiku, protočnost ideja, centralizirano izvršavanje odluka donesenih na bazi razrade tih ideja i povrh svega nužnost političke organizacije za društvenu promjenu – to su pouke Oktobra.

U tom smislu vrlo je važan pristup povijesti Oktobra koji bi trebao imati zadatak demistificiranja Oktobarskog ustanka i svega onoga (objektivnog i subjektivnog) što je vodilo njemu. Taj zadatak kod nas ide otežano jer se više prevode aktualni bestseleri o Oktobarskoj revoluciji. Veliki je hendikep što naše povijesne i političke znanosti nisu našle prikladnim prevesti dvije knjige o Ruskoj revoluciji, trotomnu Povijest Ruske revolucije od Trockog i Zapise o Ruskoj revoluciji u sedam tomova od Suhanova. Autori ovih knjiga bili su neposredni sudionici oktobarskih događaja i pritom cijepljeni od bilo kakve naknadne pameti i hvalisavosti tijekom izrade tih knjiga. Stoga izražavamo nadu da je ovim brojem časopisa učinjen makar mali korak u smjeru prevođenja obiju knjiga na hrvatski jezik kao i sveobuhvatnijeg proučavanja Oktobra.

Nedovoljno sveobuhvatna analiza Oktobarske revolucije, analiza koja gotovo uopće ne uzima subjektivni faktor u obzir, i dalje u redovima ljevice utječe na površno shvaćanje tog povijesnog fenomena. Taj se utjecaj očituje i u činjenici da ljevica baštini Oktobar ukoliko je išao za ukidanjem kapitalizma, a odriče ga se ukoliko je bio posljedica djelovanja boljševičke partije. Potpuno u skladu s tim, iako naizgled paradoksalno, hrvatskoj je ljevici zahtjev za ukidanjem kapitalizma konkretniji od zahtjeva za političkim organiziranjem ili preuzimanjem vlasti, njoj potpuno apstraktnog zahtjeva. Ako je nedovoljno poznavanje Oktobarske revolucije teorijska pozadina ovog paradoksa ljevice, onda je izjednačavanje političke organizacije (sredstva) s budućim društvenim uređenjem (ciljem) putem forsiranja horizontalnog ustroja stranačkog organiziranja njegova praktična pozadina.

Zbog svega napisanog, na pitanje o subjektivnom faktoru sto godina nakon revolucije, možemo odgovoriti da je njegova uloga danas nikad veća, ali i da je svijest o njegovoj potrebi i nužnosti nikad manja.

 

Pogovor časopisa Up&Underground


Bibliografija

Cliff, Tony, Lenin, II: All Power to the Soviets, 1976

Lenjin, Tom 7, Institut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1973

Lenjin, Tom 27, Institut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1975

Pavlović, Živojin, Bilans sovjetskog termidora, Beograd, 1940

Rabinovič, Aleksandar, Boljševici dolaze na vlast – Revolucija 1917. u Petrogradu, Vuk Karadžić, Beograd, 1982

Trotsky, Leon, The History of Russian Revolution Volume III, Sphere Books, London, 1967

Živanov, Sava, Revolucija u Rusiji 1917. godini, Naučna knjiga, Beograd, 1988




Kontaktiraj nas