Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



U obranu razbojničkih hordi: Engelsova kritika Luthera




Foto: Saxophone Pirate/Flickr.com CC 2.0

01/03/2019

Prije godinu i pol, u jesen 2017. godine, nizom prigodničarskih skupova, znanstvenih konferencija, izložbi te tiskanjem različitih publikacija, u više je zemalja obilježeno pola milenija od Lutherovog mitologiziranog pribijanja 95 teza na vrata vitenberške crkve. S obzirom na iznimno afirmativno ozračje u pogledu elaboracije djelovanja Martina Luthera, gotovo je u potpunosti zanemarena njegova uloga u kontekstu njemačkih seljačkih ratova u 16. stoljeću, najvećeg ustanka na europskom teritoriju do izbijanja Francuske revolucije. Najoštrija kritika Lutherovih stajališta koja su nedvojbeno išla niz dlaku zagovarateljima razbijanja ove neočekivano omasovljene pobune, proizašla je sredinom 19. stoljeća iz pera Friedricha Engelsa. Iako u pitanju nije sasvim aktualan, a možda niti naizgled relevantan fenomen, osvrt na ovaj Engelsov manje poznati spis može prije svega poslužiti kao prilog poznavanju rane marksističke historiografske produkcije na tragu kasnije afirmirane, i naširoko prihvaćene, „historije odozdo“ (eng. history from below).

Iskustvo revolucionarnih zbivanja tijekom 1848. i 1849. godine neupitno je ostavilo dubok dojam na Friedricha Engelsa, koji je s nepunih trideset godina, sa svojim najbližim suradnikom Karlom Marxom, prionuo teorijskom koncipiranju te političkom organiziranju komunističkog pokreta, objavivši Komunistički manifest krajem veljače 1848. godine. Do tada je već napisao i publicirao nekoliko djela. Prije svega, vrijedi istaknuti studiju Položaj radničke klase u Engleskoj, objavljenu 1845. godine na njemačkom jeziku.[i] U navedenom naslovu Engels je opisao radne i životne uvjete engleskog tvorničkog radništva u srcu viktorijanske industrijske revolucije, oslanjajući se na vlastita iskustva tijekom boravka u onovremenom Manchesteru gdje je u obiteljskom poduzeću obavljao administrativne poslove.

Svjedočeći neuspjehu tzv. „proljeća naroda“ kojim, unatoč iznimnoj heterogenosti očitovanoj kroz različite ideje, ciljeve i taktike – od francuskog i talijanskog republikanizma, do njemačkog ujedinjenja, panslavizma ili socijalizma – nije srušen konzervativni poredak utemeljen Bečkim kongresom početkom 19. stoljeća, Engels je u ljeto 1850. godine odlučio ponuditi vlastitu analizu najvećeg predmodernog narodnog ustanka u Europi. Njegov je rad, Der deutsche Bauernkrieg, u konačnici priređen za tisak kao zasebna knjiga 1870. budući da je izvorno objavljen kao serija članaka u Marxovim hamburškim novinama Neue Rheinische Zeitung Politisch-ökonomische Revue.[ii] Sve u svemu, Engels se „pod neposrednim utiskom upravo dovršene kontrarevolucije“ osvrnuo na njemački Seljački rat iz 1520-ih godina. Kako sam tvrdi, kao „najbolji pregled činjeničnog materijala“, pri izradi teksta koristio je knjigu njemačkog filozofa i povjesničara Wilhelma Zimmermana[iii] pod nazivom Opća povijest njemačkog Seljačkog rata, nastalu u razdoblju između 1841. i 1843. godine.

Engels je ranonovovjekovne okršaje na njemačkom tlu „najveličanstveniji pokušaj revolucije njemačkog naroda“. „Ondašnji njemački seljak imao je s današnjim proleterom zajedničko to, što se njegov udio u proizvodima njegova rada ograničavao na minimum sredstava za život.“ Povlačeći paralele s 1848., istaknuo je kako je u oba slučaja u revolucionarnim gibanjima sudjelovao „nerazvijeni proletarijat“ u razjedinjenoj zemlji. Ipak, dok je revolucija iz 16. stoljeća bila gotovo isključivo „njemačka stvar“, događanja iz 1848/1849. nužno je sagledati iz šire europske perspektive.

Jedan od razloga za Engelsov rad na spomenutoj problematici vjerojatno možemo pronaći i u autorovoj želji da historiografski dokaže[iv] „revolucionarnu tradiciju“ njemačkog naroda, odnosno radništva, spram Engleza i Francuza, čiji je aktivizam isticao kao neupitni izvor inspiracije u kontekstu polovice 19. stoljeća. Engelsova polazišna točka, na tragu dijalektičkog materijalizma, bila je teza o refleksiji klasnih animoziteta na vjersko-politička pitanja i ekonomske odnose u ranonovovjekovnoj Njemačkoj.

Što se, dakle, dogodilo na tom području početkom 16. stoljeća? Što je potaknulo Engelsa na pisanje o zbivanjima koja su buknula tristotinjak godina prije njegovog rođenja? Ukratko, golemim prostorom u Srednjoj Europi tada je gospodarila decentralizirana monarhija bez glavnog grada, Sveto Rimsko Carstvo (962–1806.) s oko 16 milijuna stanovnika, koja je obuhvaćala područje današnje Njemačke, ali i dijelove Nizozemske, Belgije, Luksemburga, Poljske, Francuske, Italije, Austrije, Švicarske, Slovenije, Slovačke, Češke… Poput kakve tehničke figure, car Karlo V, unuk Maksimilijana I. iz dinastije Habsburg, inače rođen u belgijskom Gentu, stolovao je u južnoj Španjolskoj, odnosno u Granadi gdje je imao palaču.

Početak Lutherove reformacije 1517. godine u pitanje je doveo ne samo crkvenu već i postojeću političku hijerarhiju. I sam je Engels priznao kako je Luther, oko kojeg su se isprva okupili široki društveni slojevi, svojim prijevodom Biblije „plebejskom pokretu“ u ruke dao moćno oružje suprotstavljajući feudaliziranom i trulom kršćanstvu svog vremena „skromno kršćanstvo prvih vjekova“. Njegove su teze, dodaje Engels, „upalile kao da je grom pogodio u bure baruta“. Posljedičnim spletom okolnosti, kneževi su se željeli riješiti ovisnosti o Rimu[v] te se eventualno obogatiti konfiskacijom crkvenih imanja, vodeći borbe s plemstvom koje je izravno ovisilo o potpori cara.

Njemački su seljaci s druge strane, piše Engels, jednako iskorištavani od svih „škripali zubima pod teškim pritiskom“ te su, „naviknuti na podvrgavanje“ i odviknuti od uporabe oružja, tražili smanjenje davanja, ukidanje tlake, desetine, vraćanje običajnog prava, slobodno korištenje šuma i zemlje, itd. Ukratko opisujući njihov položaj, Engels navodi sljedeće: „I kad se ženio i kad je umirao morao je plaćati gospodaru. Pored redovnih kuluka, on je morao da za milostivog gospodara skuplja slamu, da bere jagode, da bere borovnice, da skuplja puževe ljušture, da u lovu nagoni divljač, da cijepa drva. (…) Gospodari su svu gotovo svuda silom oduzimali od seljaka općinske pašnjake i šume. I kao što je gospodar samovoljno raspolagao i seljakovim imanjem, isto tako je samovoljno raspolagao i seljakovom ličnošću, kao i ličnošću njegove žene i njegovih kćeri. On je imao pravo prve noći. Kad mu se prohtjelo, bacao je seljaka u zatvor, u kom ga je tada isto tako sigurno čekalo mučenje.“ Uz ovo, Engels spominje i ondašnje kaznene zakone koji su sadržavali stavke kao što su odsijecanje ušiju i nosa, vađenje očiju, odsijecanje ruku, prstiju, i glave, mučenje na točku, spaljivanje, mučenje usijanim kliještima… „U sudovima su sjedili baroni, popovi,[vi] patriciji ili pravnici, koji su dobro znali za što su plaćeni. Ta svi službeni staleži carstva živjeli su od isisavanja seljaka. (…) Na seljaku je počivala čitava zgrada društva.“

U konačnici, val nezadovoljstva njemačkog seljaštva eruptirao je 1524. godine šireći heretičnu poruku o „jednakosti djece božje“ što je, zapravo, impliciralo i pitanje imovinske jednakosti. Među ostalim odlikama, Engels je seljaštvu pripisao i „asketsku moralnu strogost“ te provođenje „principa spartanske jednakosti“. Kao „najveličanstveniju figuru ovog rata“ izdvojio je Thomasa Müntzera, teologa, radikalnog propovjednika i oštrog protivnika kasnofeudalnih struktura, ali i Katoličke Crkve te Luthera. Preslikavajući ideološke konstrukte svog vremena u 16. stoljeće, Engels je kod Müntzera prepoznao „formulaciju [komunističkih prizvuka] s izvjesnom određenošću“, smještajući ga u vrijeme „tek proklijalog proleterskog elementa“ u njemačkim krajevima koji se nadao „hiljadugodišnjem carstvu socijal-republikanske jednakosti“.[vii]

Gotovo dijametralno suprotno mišljenje Engels je imao o Lutheru. Pišući o njemu, Engels primjećuje kako je Luther morao pažljivo birati svoje saveznike. On, ugledan vitenberški profesor, štićenik saskog kneza izbornika u jednom je trenutku započeo s cjenkanjem oko toga koje institucije i dogme treba zadržati a što reformirati. S izbijanjem seljačke pobune zagovarao je miran suživot sukobljenih strana, svojevrsni status quo, pozivajući se na Evanđelja i njihovu osudu nasilne revolucije. Engels navodi da je Luther Bibliju počeo koristiti kao oružje protiv ustanika, kao „ditiramb kakav nije sastavila niti jedna ulizica apsolutne monarhije“. Njegove inicijalne energične propovijedi pretvorile su se, marksističkim rječnikom, u „umjereni buržoaski reformizam“ okrenut „kontrarevolucionarnom taboru“. Engels podsjeća da je Müntzer više puta upozorio Luthera da se okani čekanja i oklijevanja, odnosno „druženja i laskanja bezbožnicima“, odbijajući teološke rasprave s njim pred pristranom publikom vitenberškog sveučilišta. Naposljetku, dok je Müntzer putovao njemačkim krajevima i agitirao, Luther ga je prozvao „Sotoninim oružje“. Seljaci su ubrzo artikulirali svoje zahtjeve u nekoliko točaka te su krajem 1524. zabilježeni i prvi oružani sukobi više desetaka tisuća ustanika s kneževima i plemstvom.

S jedne je strane, prema Engelsovim riječima, Müntzer „sada sasvim sigurno [postao] prorok revolucije“. Istovremeno, s druge strane Luther je svojim pamfletom iz 1525. godine istupio „protiv ubojitih i razbojničkih seljačkih hordi“.[viii] Strahujući od intervencije katoličke opozicije, odnosno cara i pape koji bi mogli iskoristiti kaotično stanje u njemačkim pokrajinama, Luther je oštro osudio seljački ustanak. Optužio je seljake za izdaju svojih sekularnih gospodara te za herezu s obzirom na njihova pozivanja na Krista u naletima revolucionarnog fanatizma. Podsjetio je na njihovu dužnost da ostanu pokorni i vjerni, predbacujući im pljačkanja i uništavanja samostana te dvoraca. „Zaslužili su smrt tijelom i dušom kao banditi i ubojice“, pisao je Luther. Pored toga, Luther je poticao napade na seljake ohrabrujući sve one koji su se prihvatili tog pothvata kako će, ukoliko se budu borili i poginuli „na strani vladara“, u Božjim očima postati „pravi mučenici“. „Neka bode, udara i ubija tko god može. Ako i umreš čineći to, dobro za tebe!“[ix]

U kasnijim spisima Luther je branio ranije izrečene stavove. Smatrao je kako s pobunjenicima racionalna argumentacija nije moguća budući da ju oni ne razumiju. „Ovakvim ljudima moraš odgovoriti šakama, dok im znoj ne počne curiti s noseva.“ Engels je pretpostavio kako bi, da je ustanak nekim slučajem ipak uspio, Lutheru seljaci presudili kao izdajniku. Baš suprotno tome, Luther se „pretvorio u običnog kneževskog slugu“ a povijest ga je upamtila ga monumentalnu ličnost europske povijesti. Müntzer je, uzgred rečeno, na kraju mučen i pogubljen u trideset i petoj godini života, a ubijeno je i preko 100.000 slabo naoružanih seljaka.[x]

Engels je sasvim sigurno oblikovao marksistički narativ o reformaciji, ostvarivši sa svojim relativno kratkim i zaboravljenim tekstom golemi formativni pečat na nadolazeće generacije komunističkih teoretičara. Jedan je od njegovih najpoznatijih učenika, primjera radi, Karl Kautsky apoteozu Luthera na tragu tobožnjeg osloboditelja opisao kao „lukavu prijevaru“ kojom je zanemarena uloga Thomasa Müntzera. Za Kautskog, Luther je bio „kukavica“ i „promašaj“, osoba koja je zagovarala bespogovornu submisivnost, vodeći se vlastitim ekonomskim interesima.[xi] No daleko od toga da su socijalisti isključivo slijedili misao Engelsa i Kautskog. Francuski je ljevičar Jean Jaurès uočio elemente „njemačkog idealizma“ u djelovanju Martina Luthera, dok je bečki marksist Franz Borkenau smatrao bitnim njegovo stajalište kako je država zemaljski produkt grijeha.


[i] Prijevod na engleski jezik objavljen je tek četrdeset godina kasnije, 1885.

[ii] Pri izradi ovog izlaganja korišteno je sljedeće izdanje: Friedrich Engels, Njemački seljački rat, Kultura, Biblioteka marksizma-lenjinizma, Zagreb, 1950.  Tekst je s njemačkog jezika preveo Miljan Mojašević, germanist s beogradskog Filozofskog fakulteta.

[iii] I sam je Zimmerman sudjelovao u ustanku 1848. godine te je izabran u frankfurtski parlament kojim je predlagana ustavna monarhija, odnosno svojevrsna konfederacija njemačkih zemalja. Uz to, u njemačkim su državama bili sve glasniji zahtjevi nezadovoljnih seljaka koji su tražili ukidanje feudalizma, ali i građana koji su priželjkivali proširenje izbornog prava.

[iv] Marx je, primjera radi, nešto ranije iste godine u koautorstvu s Engelsom napisao tekst o revoluciji iz 17. stoljeća u Engleskoj.

[v] U tom pogledu vrijedi spomenuti praksu izbora monarha Svetog Rimskog Carstva od strane knezova, tj. elektorata, čije je odluke krunjenjem odabrane osobe potvrđivao papa. Karlo V. bio je posljednji car ove monarhije kojeg je okrunio papa, i to Klement VIII. 1530. godine.

[vi] Tijekom 15. i 16. stoljeća bilo je tek nekoliko glasnijih članova katoličkog klera koji su osuđivali narušavanje osobnih sloboda i porobljavanje, prije svega izvaneuropskog stanovništva (špa. dominikanac Bartolomé de las Casas) ili mučenje, primjerice žena optuženih za vještičarenje (nje. isusovac Friedrich Spee u djelu Cautio Criminalis iz 1631.).

[vii] Engels tvrdi kako se oko 1500. godine među njemačkim seljacima javljaju zahtjevi za oduzimanjem imanja te formiranjem nedjeljive njemačke monarhije. Uz to, ne navodeći podrobnije svoje izvore, u navedenom kontekstu prepoznaje i pojavu zahtjeva za konfiskaciju crkvene zemlje, sekularizaciju i republikanizam.

[viii] Originalni naziv teksta: „Wider die Mordischen und Reubischen Rotten der Bawren“.

[ix] Benjamin Drewery, E. G. Rupp, Martin Luther, Documents of Modern History, Edward Arnold, London, 1970., 121-126.

[x] Neke procjene navode i 300.000 ubijenih.

[xi] Obratiti pozornost na ovu knjigu: Skupina autora, The Oxford Handbook of Martin Luther’s Theology, Oxford University Press, Oxford, 2014. (poglavlje: „Marxist Evaluations of Luther’s Thought“).


 

LUKA PEJIĆ
Autor:



Kontaktiraj nas