Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Viktorijanci 21. stoljeća



Foto: Alison/Flickr.com CC 2.0

25/05/2018

Riječ “viktorijanski” sklona je da pobudi staromodne ideje: žene obučene u korzete, stroge rodne uloge i licemjerstvo za sve stvari koje se tiču seksualnosti. U svijetu u kojem vlada izražen konzumerizam i samoizražavanje, ti se pojmovi samouzdržavanja i samoodricanja iz devetnaestog stoljeća čine beznadno zastarjelima.

Ali, viktorijanski ethos nije mrtav.

On živi i pokazuje se u suvremenom ponašanju gornje srednje klase. Iako su neki aspekti stvar prošlosti, uvjerenje da buržoazija ima mjesto moralne superiornosti nad ostalim klasama i dalje ostaje. Riječ je o preobrazbi klasne privilegije u osobnu vrlinu, čime se podupire socijalna dominacija.

Viktorijanske vrijednosti

Povjesničar Peter Gay upotrijebio je „viktorijansko“ kako bi općenito opisao kulturu obrazovane gornje srednje klase Zapadne Europe i Sjedinjenih Država u dugom devetnaestom stoljeću. Naravno, imali su mnogo složenija uvjerenja o spolu, rodu i obitelji, nego što smo zamišljali da imaju.

Viktorijanci možda jesu imali strogi moralni kod, ali su sve vrijeme govorili o seksu, gotovo opsesivno. I, unatoč stereotipima autoritarnih očeva, ovo je razdoblje potaknulo suvremene pojmove roditeljstva. Pravi muskarac nije samo osiguravao svoju obitelj, nego je također bio aktivno involviran za dobro svoje djece.

Iako gornja srednja klasa u devetnaestom stoljeću nije bila toliko licemjerna i stroga kao što smo zamišljali, ona se ipak pridržavala strogih pravila ponašanja. Ovi normativni kodovi odražavali su promjenjivu klasnu strukturu i želju uspinjuće buržoazije da potvrdi svoju moralnu superiornost nad plemstvom, koristeći se vrlinama da izazovu staru aristokraciju koja je bila u središtu političkog, društvenog i kulturnog života. Dok su sinovi gospode (vladajuće klase, op. prev.) lovili i jeli, sinovi bankara i pravnici su radili, gradili obitelji i školovali se.

U Njemačkoj, ključna riječ gotovo je neprevodiva: Bildung, sto znači obrazovanje u obliku osobnog kultiviranja i poboljšanja. Ta je ideja, koja se izražavala na različitim jezicima u različitim narodima, povezivala ovu rastuću klasu zajedno. Samopoboljšanje ih je razlikovalo od dekadentnih 1 posto.

Na primjer, slušanje glazbe postalo je edukativno a ne zabavno iskustvo. Klasična glazba osamnaestog stoljeća djelovala je kao ugodna zabava za aristokraciju. U koncertnim dvoranama, plemstvo je samo polovično obraćalo pozornost na izvođače i glazbu. No, kada je rastuća kapitalistička klasa prisustvovala koncertima, sjedili su mirno i zahtijevali šutnju kako bi se usredotočili na glazbu.

Njemački viktorijanci skovali su termin Sitzfleisch – sjedajuće meso – kako bi opisali kontrolu mišića koja je potrebna za apsolutno mirno sjedenje tijekom koncertne izvedbe. Čak su se i kašalj i kihanje morali suzbiti, da ne bi razbili bilo kakvu koncentraciju i odugovlačili samorazvoj.

Potraga za Bildungom također je zasićena kroz svakodnevni život. Bogate mlade žene, koje se nisu mogle nadati bilo kakvoj karijeri van bivanja suprugama i majkama, naučile su barem jedan strani jezik i uzimale su časove za učenje sviranja na klaviru i pjevanja. Muškarci su često provodili večeri na predavanjima ili sudjelovanju u građanskim organizacijama.

Da bi se ova predanost isplatila, međutim, ovi obogaćeni viktorijanci morali su je prikazati, kako bi njihova razlika od bogatijih i siromašnijih bila očita svima. Oni su tako potrošili zastrašujući postotak svojih prihoda na kućni dekor koji je istodobno pokazao bogatstvo, ukus i skromnost. Znali su da su uspjeli nakon što su imali salon – sobu u kući posvećenoj zabavljanju gostiju, a nedjeljom su cijele obitelji šetale parkom.

Zapravo, diljem Europe i SAD-a, bogate obitelji ustrajale su na izgradnji sve više javnih parkova. Ali, u skladu sa njihovim vrijednostima, ti prostori nisu bili namijenjeni zajedničkom dobru u kojem svatko može uživati, već kao šetališta putem kojih bi pokazali drugima svoje najbolje nedjelje.

Na primjer, Central Park u New Yorku zabranio je javnosti da odlazi na travu ili igra sportove. Djeca su morala izraditi „potvrdu o dobrom ponašanju“ u svojim školama prije nego što su im dopustili da se igraju na igralištima. Prodaja piva nedjeljom bila je zabranjena.

Park nije bio namijenjen za slobodno vrijeme radne klase, već za disciplinu. Tamo su radnici naučili poštovati pravilan način uživanja u parku: šetnjom. Fredrick Law Olmstedov rani park služio je kao hram viktorijanskom pojmu prirode kao mjestu poboljšanja.

Fitness moralnost

Iako često i ne vidimo muškarce sa šeširima i žene u suknjama kako paradiraju sa svojom djecom nedjeljom, parkovi ostaju mjesto za prikazivanje vrline i discipline: suvremena fitness kultura savršeno utjelovljuje poboljšanje i disciplinu devetnaestog stoljeća.

Viktorijanci su bili poznati po averziji prema tjelesnoj aktivnosti – što je bilo za proletere.

Fitness i sport počeli su se infiltrirati u život srednje klase u dvadesetom stoljeću, a danas služi istoj funkciji kao šetalište.

Ovog sam prvi put postao svjestan prije devet godina. Živio sam u Grand Rapidsu u Michiganu i uživao u vožnji bicikla kao načina za istraživanje nepoznatog mjesta. Jednog dana odlučio sam posjetiti East Grand Rapids, vrlo bogato predgrađe, jer ima biciklističku stazu oko jezera Reeds.

Kad sam stigao, odmah sam shvatio da sam jedina osoba koja ne nosi odjeću za vježbanje. To ne znači da su svi vježbali – većina je bila u šetnji – ali bili su odjeveni za odlazak u teretanu. Ostali biciklisti su nosili usku odjeću, kao da su na startnoj liniji Tour de Francea.

Ta odjeća šalje poruku: „Nemojte pogriješiti, ne hodamo ili vozimo bicikle za prijevoz. Ovo je vježba.“ Bogati stanovnici East Grand Rapidsa pretvorili su park u fitness rutinu; njihova oprema prouzročila je da je njihova aktivnost čin poboljšanja.

Trenutačni trendovi vježbanja, kao što su popularna yoga, CrossFit ili industrija mršavljenja, pokazuju predanost samoodricanju i samodisciplini, vrijednostima koje viktorijanci slave. Trčanje maratona postalo je krajnji označitelj: natjecatelji mogu postavljati fotografije na društvenim mrežama kako bi svima pokazali da su mučili svoja tijela na vrlo sofisticiran način.

To se nadovezuje i na svakodnevne aktivnosti. Trader Joe’s i Whole Foods ispunjeni su ljudima odjevenim u trening opremu bez znoja na vidiku. Ova odjeća označava njene nositelje kao tip ljudi koji se brinu za svoja tijela, čak i kada ne vježbaju. Yoga hlače i tenisice za trčanje pokazuju vrlinu jednako jasno kao i haljine od korzeta žena iz devetnaestog stoljeća.

Biti fit danas označuje pripadnost klasi, klasnu osviještenost. Kako su kalorije postale jeftinije, pretilost se promijenila od nekadašnjeg znaka bogatstva do znaka moralnog neuspjeha. Danas, biti nezdrav, biti debeo, biti u lošoj formi i slično predstavlja znak slabosti i neuspjeha na isti način koji su u devetnaestom stoljeću predstavljali moralni kodeksi u vezi sa seksualnošću radničke klase.

Obje linije razmišljanja tvrde da se niže klase ne mogu kontrolirati, pa zaslužuju upravo ono što imaju i ništa više. Nema potrebe, dakle, za većim plaćama ili subvencioniranom zdravstvenom skrbi. Uostalom, siromašni će samo potrošiti na cigarete i cheeseburgere.

I tada kao i sada, te zamišljene zdravstvene razlike zagušuju radnička tijela. George Orwell razgovarao je o svom viktorijanskom odgoju, pišući da je bio osposobljen da vjeruje da je „bilo nešto suptilno odbojno u vezi sa radničkim tijelom“. U Orwellovom vremenu sapun – ne fitnes – učinio je tu razliku; bio je učen da, njegovim riječima, „niže klase smrde“.

Danas, internet registrira klasni horor na web stranicama kao što su ljudi Wal-Marta. Umjesto da ih kao nekoć označavaju kao „neoprane“, moderni viktorijanci označavaju ih kao „pretjerano uhranjene“.

Dok je buržoazija devetnaestog stoljeća vidjela popunjenije ljude ne kao sramotu koju treba iskorijeniti već kao utješan znak njihova blagostanja, njihovi duhovni potomci su opsjednuti jedenjem zdrave vrste hrane. U posljednjih petnaest godina, organska hrana je otišla od neznatne pojave do apsolutne nužde.

Razmotrite gluten-free pokret – one koji su izabrali ukloniti gluten iz svoje prehrane, a koji nemaju celijakiju i koji zaista moraju potpuno izbjegavati pšenicu. Prije nekoliko godina, šalio sam se da bi pronalazak gluten-free pojedinca u mom seoskom rodnom gradu bio sličan pronalasku cjelokupnih djela Petra Kropotkina u lokalnoj knjižnici. Sada se hrana bez glutena pojavljuje na gotovo svakoj lokalnoj polici supermarketa.

Ova prehrambena disciplina je oblik vrline samoodricanja kojim bi se viktorijanci ponosili.

Majčinski ratovi i školski upisi

Slična dinamika danas napada obiteljski život. Kao i njihovi preci, današnja gornja srednja klasa stavlja veliki naglasak na obitelj. Iako je autoritarnost devetnaestog stoljeća pala, ovo razdoblje prvo je vidjelo djetinjstvo kao izrazit i poseban period života. Roditelji su postupali u skladu s tim.

Odgajanje djece postaje sve teže svake godine, zahtijevajući od roditelja ekstremnu disciplinu i samoodricanje. Nedavna knjiga All joy and no fun zvuči poput glazbe za viktorijanske uši. Što bi moglo biti neozbiljnije i manje obrazovno nego zabava? Nema vremena za zabavu usred zahtjeva modernog roditeljstva.

Majke moraju duže dojiti na dulje vrijeme, davati samo organsku hranu svojoj djeci i zadržati vrijeme provedeno na zaslonu mobitela na nuli. Greške ukazuju na neuspjeh. To je možda najjasnija veza između viktorijanskih vrijednosti tada i sada: ograničavanje žene i pojačavanje rodne hijerarhije.

Moralistički imperativi koji su sada povezani s dojenjem omogućuju radničkoj klasi žene – koje su manje vjerojatne da će dojiti – da budu osuđene na moralni neuspjeh.

Intenzivna roditeljska očekivanja nastavljaju se nakon što djeca malo odrastu. Tada se djecu potiče da sudjeluju u sportovima, a roditelje da se odreknu svoga slobodnog vremena kako bi ih podržali. Ove aktivnosti zahtijevaju vrijeme i novac, upravo dva resursa koje radnička klasa ljudi nema.

Ova proliferacija organiziranih aktivnosti predstavlja oblik poboljšanja: slobodno vrijeme djeteta sada je u potpunosti uključeno u Bildung. A sposobnost pružanja tih mogućnosti djeci prikazana je kao odraz obiteljske moralnosti, a ne njihove ekonomske situacije. Baš kao što su viktorijanske žene morale naučiti svirati klavir i govoriti jedan strani jezik – pokazujući svoju uglađenost nedostupnu drugim razinama društva – moderna djeca igraju nogomet, uče francuski i dobrovoljno volontiraju u lokalnoj udruzi.

No, kamen temeljac moderne potrage za Bildungom sigurno je proces prijave za upis na fakultet. Nema lijepog primjera iz devetnaestog stoljeća za ovaj smiješan novi ritual. Milijuni se ponašaju kao da je sustav težak povlasticama zapravo neka vrsta meritokracije i da se vrijednost osobe može ocjenjivati ​​prestižom škole u koju su prihvaćeni.

Većina Amerikanaca koji idu na koledž prijavljuje se na samo nekoliko škola. No, djeca više klase odlaze na standardne testne pripremne radionice, vježbaju ili putuju tijekom ljeta kako bi imali materijal za svoje prijemne eseje i često se prijavljuju na desetke škola, kako bi se povećale njihove šanse za upis onog s najboljim imenom. Roditelji – bez obzira na stvarne intelektualne sposobnosti svoje djece – mogu se lako odmoriti u znanju da su oni bolje sorte od plebsa koji pohađa državni fakultet.

Bildung za sve!

Današnja gornja srednja klasa održava fikciju meritokratskog društva, baš kao i viktorijanci. Ova priča omogućuje im da podignu svoju ekonomsku poziciju na leđima radnika, koji se poučavaju da njihovi zdravstveni problemi i sumorne karijere predstavljaju pojedinačne pogreške, a ne sistemske poremećaje.

Naravno, vježbanje, jedenje organske hrane i upravljanje djecom da iskoriste svoje slobodno vrijeme na koristan način nisu inherentno loše stvari. Međutim, oni postaju obilježja buržoaskih vrijednosti kada su povezani kako bi potvrdili moralnu superiornost jedne klase nad drugom i opravdali društvenu nejednakost.

Treba se brinuti o zdravlju, hrani i obrazovanju djece. Ali, umjesto da ih vidimo kao načine kako poduprijeti dominantnu klasu, treba ih poboljšati za sve. Zamislite da je sva energija koja se koristila za upisivanje osrednje djece visoke klase u prestižna sveučilista preusmjerena na povećanje dostupnosti i pristupačnosti visokog obrazovanje za sve. Zamislite da je pristup zdravoj prehrani za sve prioritet, a ne ostvarivanje statusa kupnjom najboljih prehrambenih proizvoda. Zamislite, ukratko, kako bi naš svijet izgledao ako bi dominirale socijalističke vrijednosti, a ne viktorijanske (čitaj kapitalističke, op.).

Izvor JACOBIN MAGAZINE

PREVOD Danijel Bukvašević

 




Kontaktiraj nas