Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Zašto Putin greši




Foto: Daniel Arrhakis7Flickr CC 2.0

18/07/2017

U povodu smrti njemačkog kancelara Helmuta Kohla, Rus Vladimir Putin nježno se izrazio o velikom državniku i njegovim herkulovskim nastojanjima na izmirenju Europe i Rusije. Putin je rekao da se slaže sa stajalištem preminulog lidera Njemačke da je hladni rat između Zapada i Istoka u znatnoj mjeri okončan. Ruski predsjednik je međutim tome dodao da su međunarodni odnosi skloni da se ljuljaju kao klatno, oscilirajući između dobrih i loših.

«Sada se klatno vratilo malo unatrag u smjeru mraza, ali sam uvjeren da će ono neizbježno pronaći pravu ravnotežu i da ćemo udružiti nastojanja da se suočimo sa izazovima današnjice», izjavio je Putin reporterima.

Ovom komentaru nije cilj pedantno cjepidlačiti, ali postoje važni razlozi da istaknem zbog čega je analogija sa klatnom pogrešna. Takav model za odnose temelji se na krivoj pretpostavci da dinamika može ići od lošeg do dobrog, i obratno.

Uzmemo li vrhunac hladnog rata, koji je trajao od 1950-ih do kraja 80-ih, u tijeku kojemu je bio prisutan trajni spektar nuklearnog rata, kad bi analogija o klatnu držala vodu čovjek bi mogao očekivati da će u nekoj određenoj povijesnoj fazi nastupiti suprotno stanje u odnosima i da će prevladati stanje mirnog suživota.

Nažalost, povijest nam je pokazala da više od 25 godina nakon pretpostavljenog kraja hladnog rata, odnosi između Zapada i Rusije nisu išli ka ikakvom supstancijalnom poboljšanju. Doista, izgleda jasno da su se u proteklih pet godina otprilike, odnosi između Zapada i Rusije pogoršali do razine neprijateljstava koje su usporedive s vrhuncem hladnog rata.

Ovakvo razjareno stanje u odnosima ilustrira konstantno nametanje novih ekonomskih sankcija Rusiji od strane SAD-a i njenih europskih saveznikaotkako je buknuo konflikt u Ukrajini početkom 2014-e. Isto tako, tu je i neumoljiva izgradnja vojnih snaga NATO saveza pod vodstvom SAD-a oko ruske granice. Prošlog je tjedna ratni avion F-16 NATO-a izvršio visoko provokativan potez zujanja  nad letjelicom u kojoj se nalazio ruski ministar obrane, Sergej Šoigu dok se nalazila u međunarodnom zračnom prostoru nad Baltičkim morem.

Predsjednik Putin je prošlog tjedna u intervjuu sa američkim filmskim redateljem, Oliverom Stoneom, osudio mogućnost nuklearnog rata, izjavivši da nitko ne bi preživio takav katastrofičan događaj. To je mjerilo koje govori o tome koliko su zloslutni postali odnosi između Zapada i Rusije kada je Putin smatrao svojom dužnošću dati jedno takvo mračno upozorenje.

Ruski lider je dalje nastavio da istakne , s pravom, kako NATO uvijek ima potrebu tražiti neprijatelja da bi opravdao svoje postojanje. Vojna organizacija – unatoč tvrdnjama kako štiti atlantsku sigurnost – ožičena je za rat od svog početka 1949. godine.

Prema tome, nemojmo se zavaravati. Pitanje o tome da li je hladni rat završio negdje krajem 1990-e ili ne, izgleda neupitan. Nije. Taj rat se nastavlja – iako se izražava na različitom ideologiziranom jeziku i propagandističkim pojmovima.

Umjesto navodnog sovjetskog marksističko-lenjinističkog ekspancionizma, slušamo optužbe da Moskva «potkopava liberalni svjetski poredak» i  «miješa se u demokratske izbore na Zapadu». Ili, navodno, Rusija ugrožava sigurnost baltičkih država.

Ovim se ne želi osporavati istinska uvjerenja i osjećaji mnogih  zapadnih i ruskih  političara u korist globalne suradnje. Nesumnjivo proizlazi da je preminuli veliki njemački kancelar Helmut Kohl u cijelosti vjerovao u viziju o pomirenju i jedinstvu između Zapada i Istoka. Tijekom svog vodstva od 16 godina (1982-1998), Kohl je nadgledao ponovno ujedinjenje  Zapadne i Istočne Njemačke i govorio je o budućnosti u kojoj će Europa i Rusija zajednički sudjelovati.

Putin se prisjećao osobnih razgovora koje je imao sa njemačkim državnikom. Nažalost, mnogo toga o onim snovima koje smo imali i o kojima smo razgovarali se ne implementira. Međutim, uvjeren sam da  je [Kohlova] analiza ispravna i da će se ti pozitivni procesi, bez kojih ni Europi niti Rusiji nema budućnosti, početi razvijati u Europi i, mogu reći, i na Euroazijskom kontinentu», primjetio je ruski predsjednik.

Pitanje je: zašto ove razumne, pohvalne aspiracije nisu implementirane?

I to nas upućuje na prirodu američkog vodstva među državama Zapada. Američka dominacija je koncentrirana na hegemoniju i održavanje kontrole nad svojom percipiranom unipolarnom pozicijom kao globalne sile. Ovakav svjetonazor zauzvrat proizlazi iz američkog vođenja zapadnog kapitalizma. To je svjetonazor nultog zbroja u kojem se multi-polarni svijet jednostavno ne tolerira. Američka dominacija nužno diktira podređenima, a ne «saveznicima».

Nastanak drugih svjetskih sila – bez obzira na legitimitet tog nastanka – doživljava se kao prijetnja američkoj hegemoniji i hijerarhijskoj strukturi svjetske kapitalističke ekonomije u kojoj su interesi SAD-a od vrhunske važnosti.

Od Amerike poticani antagonizam prema Rusiji nije nastao nakon Drugog svjetskog rata kako se to ustaljeno misli. On je započeo sa ruskom revolucijom 1917. godine i zbog straha da širenje internacionalnog komunizma ne zaprijeti kapitalističkom poretku. Ali, iako današnja suvremena Rusija  sebe ne drži «socialističkom», i dok je politika Kine diskutabilna, obje zemlje se ipak još uvijek percipiraju kao prijetnje američkom unipolarnom svjetonazoru jer  predstavljaju jedno multi-polarno suparništvo.

Jedino razdoblje tijekom kojeg je Washington naizgled pružio  ruku koja nije neprijateljska prema Rusiji bilo je u vrijeme liderstva Borisa Jelcina u 1990-ima kad je Rusija zapravo bila vazalna država koja prihvaća kapitalizam Zapada pod vodstvom SAD-a. Pod kasnijim mnogo nezavisnijim političkim vodstvom Vladimira Putina, u kojoj je Rusija odbacila svoj vazalni status, SAD se vraća svojoj standardnoj poziciji otvorenog neprijateljstva. Prema tome, hladni rat definitivno nije okončan. On je samo bio suspendiran tijekom godina u kojima je Rusija bila podređena. Sada kad Rusija više nije podređena, hladni rat pod vodstvom Amerike se nastavio.

Zapadni političari poput Helmuta Kohla kao i neki sadašnji europski lideri možda aspiriraju ka normalizaciji odnosa između Zapada i Rusije. Naravno, to je i razumna aspiracija s obzirom na zajedničku povijest, kulturu i uzajamne ekonomske interese. Međutim, odnosi između Zapada i Rusije, i što se toga tiče i drugih globalnih sila kao što je Kina, uvijek će biti predmet neprijateljstva. To je zbog suštine hegemonijskog stanja Zapadnog kapitalizma pod vodstvom SAD-a koji zahtijeva totalnu dominaciju.

Analogija odnosa. koji su podešeni na principu klatna između negativnih i pozitivnih, ili dobrih i loših, ili rata i mira, je manjkava. Jer će odnosi koji teže uspostavi jednog unipolarnog svijeta pod američkom dominacijom neizostavno biti predmetom antagonizma i, ako bude potrebno, jednom sveobuhvatnom sukobu i ratu.

Bolje od klatna, prikladnija bi možda bila analogija sa nekom golemom loptom za rušenje. Mogućna američka sila nam govori: «Činite kako tražim i zadržat ću tu loptu za rušenje, ako nećete, slijedi vam moć moje destruktivnosti».

Kako transcendirati ovakvu sramotnu situaciju izazov je našeg vremena. Ali čovjek pretpostavlja da emancipacija ovisi od okončanja američkog kapitalizma i njegovog hegemonskog  diktata prema ostalom svijetu.

Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE

PREVOD Slobodan Drenovac




Kontaktiraj nas