Prijavite se na newsletter

Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Zašto nam se Trumpovi ratovi čine poznati



Foto: Chris Devers7Flickr CC 2.0

19/05/2017

MOAB (Mother Of All Bombs) iliti Majka svih bombi, u ušima odzvanja više kao neka incestuozna, ratom opustošena biblijska kraljevina nego kao GBU-43/B Massive Ordnance Air Blast, također poznat kao  “majka svih bombi.” Bez obzira, ipak se zasluge za nju pripisuju Donaldu Trumpu. Samo one zaista, zaista velike bombe, bile one sjevernokorejske nuklearne ili jedna od onih MOAB-ovih od 21.600 težinskih funti, mogu istinski privući njegovu pozornost. On čak nije bio ni uključen u odlučivanju da se ispusti najveća ne-nuklearna bomba u američkom arsenalu po prvi put u sadašnjem ratu, ali su zato njegovi obljubljeni generali – koji kažu “Imamo najbolje vojne snage na Zemlji ” – već znali da će čovjek za koga rade biti zadovoljan samo ako je oružje što veće, što drečavije i što pobjedonosnije – to bolje.

Nesumnjivo je impozantan prizor eksplozije prvog MOABa u zrnastom crno-bijelom snimku na Fox Newsu Afganistan, nego ono što se najviše dopalo predsjedniku. Baš onako kako je bio vidno zadivljen svim onim pitoresknim krstarećim Tomahawk raketama, po snazi u ekvivalentu skoro kao tri MOABa, koje šište sa paluba američkih razarača u istočnom Sredozemlju i lete kao i toliko drugih  famoznih petardi   u smjeru jednog sirijskog aerodroma – ili to bješe jednog iračkog?  “Upravo smo ispalili 59 raketa,” reče on, od kojih je, uzgred rečeno, svaka  bila pogodak, naprosto nevjerojatno, sa udaljenosti od sto milja, čudesno… Nevjerojatno! Briljantno. Genijalno. Naša tehnologija, naša oprema, pet puta je bolja od bilo čije.”

Nazovimo to senzacionalnim. Nazovimo to bljeskom. Nazovimo to eskalacijom. Ili jednostavno nazovimo to Trumpovom erom. (“Ako pogledate što se dogodilo tijekom zadnjih osam tjedana  i to usporedimo sa onim što se zbilja dogodilo u zadnjih osam godina, vidjet ćete da postoji ogromna razlika, golema razlika,“ komentirao je on, dodajući u vezi s MOAB-om, “Ovo je bila još jedna vrlo, vrlo uspješna misija.”)

Kako bilo da bilo, tu smo gdje smo i, kao što je istakao toliko veliki broj njegovih kritičara, odobravanja su odjednom počela pljuštati od uobičajenih medija i suspektnih političara u korist predsjednika sa dovoljno velikom… pa, recimo rukom, da impresivno ratuje. U našem svijetu to je postupanje što danas prolazi kao “predsjedničko.”  Uzmite u obzir hvalu u medijskoj verziji za tako veliki broj Tomahawk projektila, koje nas usmjeravaju prema američkoj eskalaciji neprestanih ratova i što će to značiti za Trumpovo predsjednikovanje. Ovih dana, od Sirije do Afganistana, od obje Koreje do Somalije, Jemena do Iraka, sasvim je lako vidjeti glavnokomandujućeg Donalda Trumpa kao nešto novo pod suncem. (Drukčije zazvoni kad glavnokomandujući kaže, “Otpušten si!”)  Onaj prvi udar raketama na Siriju zbilja je bio prvi (Obama se nije usudio); onaj MOAB u Afganistanu bio je pravi prodor; napadi bespilotnim letjelicama u Jemenu ubrzo nakon što je preuzeo predjsedničku dužnost predstavlja apsolutni rekord!  Što se tiče upućivanje redovnih vojnih postrojbi u Somaliju, takvo što se već 24 godine nije događalo! Civilne žrtve u tom područje dojmljivo su porasle!

Nazovimo to puzećom misijom na stereoidima. U najmanju ruku, čini se kao dokaz da čovjek koji se, kao predsjednički kandidat, zakleo da će bombama “na mrtvo prebiti” ISIS i omogućiti američkoj vojsci da opet pobjeđuje, čini upravo to. (Kao što je također tijekom kampanje govorio dok je na odgovarajući način pesnicama mlatarao po zraku, uzvikujući,  “moramo ih prebijati na mrtvo ime! Bum! Bum! Bum!”)

Generale koje je naimenovao na ključne položaje u svojoj administraciji, oslobodio je ograničenja oko postupanja na terenu (otud ogromne civilne žrtve), dopuštajući im da šalju još veći broj vojnog osoblja u Irak, Siriju  i općenito u regiju, tako da uz oslobađajućih ograničavanja  za dronovska kampanjska ubijanja koja vrši CIA, kao i za otpremanje napadačke skupine nosača aviona donekle indirektno  u vodama dvaju Koreja (u pratnji udarnih snaga tweetova i prijetnji).

Očigledno je da će još toga biti: moguće, još mnogo više vojnih postrojbi, čak i jedna cijela armija, za Siriju; mogući jedan mini-prodor sa postrojbama u Afganistanu (onaj napad MOAB-om  možda je tek bio prigušeni signal nekog od američkih komandanata “koji nastoji istaći kakve sve bezbrojne opasnosti  Afganistan predstavlja ”za predsjednika koji ne obraća pažnju); pojačana zrakoplovna kampanja u Somaliji; i sve to je tek za početak nečega što će svakako biti mnogo dulji popis zadaća u njegovom predsjednikovanju u kojem, bez obzira hoće li ili neće infrastruktura ikad biti ponovo izgrađena u Americi, infrastruktura vojno-industrijskog kompleksa će se nastaviti širiti.

Institucionaliziranje rata i njegovi generali

 

Prije svega, predsjednik Trump je ipak odlučno učinio jednu stvar. Osnažio je jedan skup generala ili umirovljenih generala — Jamesa “Bijesnog psa” Mattisa za ministra obrane, H.R. McMastera za savjetnika za nacionalnu sigurnost, i Johna Kellya za ministra za domovinsku sigurnost – ljude već duboko upletene u američkim propalim ratovima širom Velikog Bliskog istoka. Pošto on sâm nije osoba koja vodi računa o detaljima, on im prepušta neka rade ono što najviše žele. “Moje je da opunomoćim moju vojsku,” nedavno je rekao novinarima. “Dao sam im puna ovlaštenja i to je ono što oni upravo rade i, otvoreno govoreći, oni su zato u zadnje vrijeme tako uspješni.”

Kako se približava 100. dan njegova predsjedništva, nije došlo do bilo kakvih  ponovnih ozbiljnih procjenjivanja amerčkih beskonačnih ratova ili kako se u njima boriti (najmanje kako ih okončati). Umjesto toga, došlo je do opetovanja onog što se radilo dosad, onog što nije uspijevalo tijekom desetljeće i po. To nikog ne bi trebalo iznenađivati, s obzirom na popis likova – ljudi koji su zauzimali komandne pozicije  u svim tim propalim ratovima i o kojima se jasno dade razmišljati jedino kao o ekipi nesposobnih koja je neizbrisivo uklopljena u mozgovima američke visoke komande ubrzo nakon 9/11.

Ta nova prevladajuća realnost našeg američkog svijeta bi zauzvrat trebala ponuditi neku naznaku o prirodi predsjednikovanja Donalda Trumpa. Ono bi trebalo biti podsjetnik da koliko god čudne… okej, bizarne… bile njegove izjave, njegovi tweetovi i dosadašnji postupci, kao i kakvom se pokazuje njegova administracija „sve-u-obitelji“ , bez obzira u kojoj maloj mjeri sličio na bilo koga koji je upravljao iz Bijele kuće, on ni u kom slučaju nije neka anomaliju u povijesti te kuće. Baš naprotiv, kao i u slučaju njegovih generala, to je logična krajnja točka jednog zlokobnog procesa, bez obzira je li riječ o porastu nejednakosti  u Americi ili o usponu plutokracije –  pa bi bilo nepojmljivo da jedan predsjednik-milijarder sa svojim kabinetom milijardera ne poprimi formu kakvu američka politika ratovanja sada provodi pod njegovom upravom.

Kada je u pitanju rat i američke oružane snage, ništa od sadašnjih zbivanja ne bi bilo zamislivo bez prethodnih dvaju predsjedništava. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez volje Kongresa da nakljuka Pentagon i vojno-industrijski kompleks u godinama nakon 9/11 s beskrajnim hrpama novca; bez izgradnje države nacionalne sigurnosti sa 17 (da, 17!) velikih obavještajnih organizacija pretvarajući ih u neslužbenu četvrtu granu vlade; bez institucionalizacije rata kao permanentnu (a ipak čudno udaljenu) karakteristiku američkog života i njenih ratova širom Srednjeg Istoka i u dijelovima Afrike koji se evidentno ne mogu dobiti ni izgubiti već samo unedogled nastavljati. Ništa od toga ne bi bilo zamislivo bez rastuće militarizacije zemlje, uključujući i njene policijske snage koje se sve više opremaju oružjem s dalekih američkih bojnih polja i popunjavaju veteranima sa istih ratišta; bez medijske rasprostranjenosti sa umirovljenim generalima i drugim komandantima koji pričaju i komentiraju postupanja svojih nasljednika i štićenika; i bez političke klase vašingtonskih stručnjaka i političara naučeni da gaje veliku privrženost oružanim snagama.

Drugim riječima, bez obzira koliko Donald Trump može izgledati originalan, on je tek  neobična kulminacija starih vijesti u zemlji koja se mijenja. Obzirom na njegovu razmetljivost i bahatost, lako se mogu zaboraviti sve one militantne krajnosti koje su mu prethodile.

Nakon svega, nije Donald Trump bio taj koji je imao oholosti da nakon 11. rujna objavi “globalni rat protiv terora“  protiv 60 zemalja (ondašnja “močvara”). Nije Donald Trump bio taj koji je proizvodio lažne obavještajne podatke o oružjima za masovna uništenja u Iraku Saddama Husseina, koji ih je navodno imao, niti je Trump izmislio lažne tvrdnje da taj autokrat Saddam ima veze sa  al-Kaidom da bi obje tvrdnje natjerale SAD u rat i okupaciju te zemlje. Dakle nije Donald Trump izvršio invaziju na Irak (bez obzira da li je on u ono vrijeme bio ili nije bio za ili protiv invazije.) Nije Donald Trump bio taj koji je obukao letačko odijelo i sletio na nosač zrakoplova uz obalu San Diega da osobno objavi kraj neprijateljstvima sa Irakom zapravo kad su oni uistinu tek započinjali, i to je učinjeno pod prilično glupavom zastavom “Misija izvršena“  koju je pripremila Bijela kuća.

Nije Donald Trump naredio da CIA kidnapira osumnjičene za teror (uključujući i potpuno nedužne pojedince) sa ulica globalnih gradova kao i u dalekim zabitima naše planete da bi ih prebacili u strane zatvore ili do tajnih “crnih mjesta ” Središnje obavještajne agencije gdje su ih mogli izložiti mučenjima. Nije Donald Trump bio taj koji se pobrinuo da jedan osumnjičenik za teror bude izložen doživljaju osjećaja utapanja 83 puta u roku od mjesec dana (iako su ga takva izvješća nadahnula da tvrdi kako će kad bude predsjednik vratiti primjenu torture).

Nije Donald Trump taj koji je proveo osam godina u Ovalnom uredu predsjedavajući nad globalnim “popisom ubojstava,” i stajao na čelu sastanaka zvani “Teror utorkom ” na kojima je osobno pomagao CIA-u u izboru pojedinaca širom svijeta koje treba ubiti koristeći se onim, što je u suštini bilo, predsjednikova vlastita privatna zrakoplovna snaga bespilotnih letjelica, zbog koje je bio hvaljen (ili kritiziran) zbog “opreza.”

Nije Donald Trump bio taj koji je predsjedavao kod stvaranja jedne tajne vojske od 70.000 elitnih trupa tetošene unutar većeg dijela oružanih snaga, specijalno osoblje koje je u skorije vrijeme upućivano u misije velike većine zemalja na planeti  bez znanja, a nekmoli pristanka, američkog naroda. Niti je Donald Trump bio taj koji je uspio povećati proračun Pentagona na $600 milijardi, kao i ukupni proračun za nacionalnu sigurnost  na nešto kao trilijun  dolara i više, ćak i dok je američka civilna infrastruktura zastarijevala i klecala.

Nije Donald Trump bio onaj koji je izgubio, procjenjuje se, $60 milijardi prijevarama i rasipništvom u američkoj “rekonstrukciji” Iraka i Afganistana, ili koji je odlučio graditi autoceste do nigdje i benzinsku postaju usred nigdine Afganistana. Nije Donald Trump slao ratničke korporacije da više spiskaju u toj jednoj zemlji  nego što je potrošeno nakon Drugog svjetskog rata Marshallovim planom da bi Zapadna Europa ponovo stala na svoje noge. Niti je on uputio američke oružane snage da istovare najmanje $25 milijardi  u obnovu, preobuku i ponovno naoružavanje iračke armije koja će se 2014. raspasti u suočenju sa relativno malim brojem ISIS-ovih militanata, ili pak najmanje $65 milijardi uloženih u nekakvu  afganistansku armiju koja se na kraju pokazala oružana snaga puna fantomskih vojnika.

U svojoj povijesti, SAD su se angažirale u priličan raspon ratova i sukoba. Ipak, u posljednjih 15 godina, beskonačni rat je u Washingtonu institucionaliziran kao svakodnevna karakteristika, koja se zauzvrat pretvorila u permanentan ratni kapital. Kad je Donald Trump osvojio predsjedništvo i naslijedio te ratove i taj kapital, došlo je u izvjesnom smislu, do toga da nitko nije ostao u čudesno bankrotiranom političkom univerzumu Washingtona osim tih generala.

Budući kameleon kakav je, on je promptno poprimio boju militariziranog svijeta  u kojem se našao i imenovao “svoja” tri generala na ključne položaje za sigurnost. Sve, samo ne bilo kakva povijesna norma, takva odluka se mogla učiniti anomalijom i nešto što je izvan američke tradicije. Međutim, to nam je tako izgledalo jer, za razliku od Donalda Trumpa, većina nas ostalih nismo još uspijevali pojmiti kuda nas je ta “tradicija” dovela.

Prethodna dva predsjednika su se redovno igrali ratnika, noseći vojne uniforme – pa je tako George W. Bush u godinama predsjednikovanja, nalikovao lutku običnog američkog vojaka – i kad je salutirao trupama., hvalio ih je do neba onako kako je i američki narod obučavan da to čini. U eri Trumpa, sada su ratnici ti  (oprostite mi zbog dosjetke) koji igraju ulogu predsjednika.

Nije gotovo nikakva novost da je Donald Trump čovjek zaljubljen u sve ono što funkcionira. Pa je tako Steve Bannon, njegov strateg iz snova dok je vodio Trumpovu  kampanju, sada navodno u beznadnom položaju kao savjetnik za Bijelu kuću jer u Trumpovih prvih 100 dana novog predsjednikovanja skoro ništa nije funkcioniralo (osim što je Trump  sam sebe promovirao).

Ako zamislite Trumpa, kameleonom među predsjednicima, mnogo toga ovdje rečenog poprima više smisla. Kao Republikanac, koji je u značajnim razdobljima života bio i Demokrata, vjerojatno je mogao da se kandidira za predsjednika kao malo naglašenija domorodačka verzija Berniea Sandersa sa etiketom Demokrate, da su se političke karte malo drukčije posložile. Jer on je čovjek koji je sebe više puta mijenjao da bi se prilagodio okolnostima i to je ono što upravo i sada čini u ovalnom Uredu predsjednika.

U svijetu medija, pomodno je zapanjivati, zaprepastiti da predsjednik koji je u kampanji iznosio jedan skup problema i zahvaljujući tome stupio na dužnost predsjednika sada zastupa jedan sasvim drugi skup problema – od Kine do poreza, NATO-a do Export-Import Banke. Ali ovo nije nimalo čudno. Donald Trump nije ni političar niti uvoditelj novih trendova. Ako išta, on ima dar da nanjuši trendove. (Na sličan način, nije on kreirao reality TV, niti je on sudjelovao u njegovu nastanku. On je jednostavno usavršio jednu formu koja je već bila u razvoju.)

Ako baš želite znati gdje smo mi u ovoj Americi koja već duže vremena kroči u smjeru ka jednoj drugoj vrsti društva i sustava upravljanja, pogledajte njega. On je izvornik ničega, ali kazuje sve što trebate znati. O ratu, također, zamislite ga kao kameleona. Upravo sada, rat na domaćem terenu ide njemu u prilog, bez obzira kako se to odražava na stvarni svijet i to ga oduševljava. Za sad, ti generali su zbilja “njegovi” i njihovi ratovi su njegovi.

Medeni mjesec generala

 

Normalno, kod ulaza u ovalni ured predsjednici dobivaju pravo na razdoblje koje mediji nazivaju “medenim mjesecom”. Znači da su stvari dobro krenule. Pohvale predstoje. Rejting o uspješnosti ohrabruje.

Donald Trump ništa od toga nije dobio. Rejting o njegovoj uspješnosti usmjeren je na medeni mjesec u podrumu ili u bunkeru gubitnika; mediji su se zaratili protiv njega; i svaki pokušaj za pokušajem da ispuni svoja obećanja – od izvršnih naloga za deportacijama  pa do ukidanja zdravstvenog osiguranja Obamacare i izgradnje njegovog zida – pretrpio je neuspjeh. Njegova administracija kao da se nalazi u vječnom kaosu, a popis nositelja uloga se mijenja svaki tjedan ili sa svakim tweet-om, i vrlo mali broj sporednih poslova je popunjeno.

Donald Trump je samo u jednom području doživio taj obećavajući medeni mjesec.  Mislite o tome kao na medeni mjesec generala. On im je dao ono “totalno ovlaštenje,” pa su projektili napustili brodove, dronovi poletjeli, i divovska bomba je ispuštena. Čak i kad su rezultati bili razočaravajući, ako ne i katastrofalni (kao u napadu na Jemen u kome je jedan američki specijalistički operater smrtno stradao, a izvršen je pokolj djece, a ništa od vrijednosti nije otkriveno), on je ipak bez obzira na posrnuća uspio ostvariti velike hvale za svoje “predsjedničke trenutke”.  Drugim riječima, generali su zasad jedini koji su ga plasirali za prvu ligu. Rezultat toga je da im je dao još veće ovlasti da rade što god žele, dok ih on još čvršće stišće u svoj zagrljaj.

Ali ipak problem je u tome što postoji predvidljivi element u svemu ovome i on ne ide u prilog Donaldu Trumpu. Američki beskrajni ratovi su podržavani od strane ovih generala i njima sličnih već više od 15 godina na ogromnom pojasu naše planete – od Pakistana do Libije (i sve dublje u Afriku) – a rezultat toga je kaos u tim propadajućim i odmetnutim državama, rastući sukobi  i širenje terorističkih pokreta. Nema rezona vjerovati da će daljnje vojne akcije, desetljeće i po kasnije, proizvesti bilo kakve pozitivnije rezultate.

I onda,  što se događa? Što se događa kad ratni medeni mjesec prođe a generali dalje nastave sa bitkama na svoj način? Zadnja dva predsjednika su tolerirala permanentne propale ratove, i iskorištavali su ih kako su najbolje znali i umjeli. Tako što je malo vjerojatno u slučaju Donalda Trumpa. Kad hvalospjevi počnu da se gase, a kritike da rastu i započne postavljanje pitanja, pozor.

Što onda? U svijetu plutokrata i generala, koju će sljedeću boju Donald Trump onda da prihvati? Tko će mu ostati, osim Jareda i Ivanke?

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor TOMDISPACH.COM

  •  
  •  
  •  
  •  
  •   
  •  



Kontaktiraj nas