Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Crvena zavjera protiv Srba i Jugoslavije



Foto: Fif’/Flickr CC 2.0

17/06/2017

Borisav Jović, bivši član Predsjedništva SFRJ i bliski saradnik Slobodana Miloševića, objavio je novu knjigu pod naslovom „Kako su Srbi izgubili vek“. O toj knjizi je govorio na promociji, a njegov govor prenio je „Pečat“, u broju od 26. maja. Jovićev govor sam po sebi nema nikakav poseban značaj, kao ni Jović, o čijoj odgovornosti u događajima koji su prethodili razbijanju Jugoslavije niko nije posebno govorio. Ni mi se nećemo baviti tim pitanjima ovdje, iako nisu ni najmanje beznačajna. Štaviše, Jovićevo izlaganje na promociji njegove knjige ne bi zasluživalo bilo kakvu pažnju da se u njemu ne iznose shvatanja koja, doduše, nisu nova, jer se uporno iznose tokom posljednjih tridesetak godina, ali uporno opstaju i dovode u zabludu. Stoga, ovaj tekst nije polemika sa Jovićem već sa stavovima koji nisu samo njegovi.

Ono što odlikuje ovo predstavljanje knjige, a vjerujemo i knjigu u cjelini, jeste krajnje jednostran pristup temi kojom se autor bavi. U pitanju je ideološki pristup kojem nedostaju argumentacija, logička koherentnost i hladnokrvno rasuđivanje. Istina je da istraživanja u društvenim naukama nikad ne mogu biti potpuno objektivna. Vrijednosno neutralna nauka je puka fraza. Poseban problem nastaje onda kad se određenom temom bavi neko ko nije naučnik, pa i ne zna kako metodološki obraditi određenu temu, a uz to je još neposredni učesnik događaja, pritom često optuživan da je učestvovao u donošenju vrlo teških i pogrešnih odluka. Takav autor sigurno neće biti u stanju da objektivno sagleda događaje, ako ništa drugo zato što mora da brani samoga sebe od napada koje smatra neosnovanim.

Borisav Jović, koji je i sam bio član Saveza komunista Jugoslavije, pa kao visoki funkcioner Saveza komunista Srbije došao na funkciju člana Predsjedništva SFRJ (a prije toga je bio ambasador SFRJ u Italiji, potpredsjednik Narodne skupštine SR Srbije, član Izvršnog vijeća Srbije i Saveznog izvršnog vijeća, itd.), i sam je doživio ideološku konverziju – od jugoslovenskog komuniste, što je bio barem po partijskoj pripadnosti, do srpskog nacionaliste, koji sada piše knjigu u kojoj svu krivicu za to što su Srbi „izgubili vek“ svaljuje na partiju u kojoj je bio visoki funkcioner. Ovaj tekst se ne bavi Jovićevim motivima za takvu ideološku preobrazbu. To je potpuno nevažno. Važno je samo to da li postoje ikakvi argumenti za tvrdnje koje iznosi.

Teorija zavjere

Jovićeva misao pati od teorije zavjere. Ona počiva na uvjerenju da je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) decenijama imala plan rušenja Jugoslavije, koji je, prema okolnosti, zagovarala javno ili tajno, ali je to činila u kontinuitetu, pa je na kraju uspjela da ga sprovede. Jović taj kontinuitet vidi od Četvrtog kongresa KPJ, održanog 1928. godine u Drezdenu, preko Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, do Ustava SFRJ od 1974. godine. Po njemu, svi ovi događaji, političke odluke i/ili pravni akti donošeni na njima predstavljaju izraz antijugoslovenskog opredjeljenja KPJ, koje je kulminiralo slomom druge jugoslovenske države. Tako, Jović kaže kako su „Drezden i Jajce utkani u zlu kob Jugoslavije“, a da je Josip Broz Tito, na osnovu odluka koje su komunisti donosili, bio zadužen za razbijanje Jugoslavije.

Jović ističe Četvrti kongres KPJ, održan u Drezdenu, na kome je donesena odluka o razbijanju Jugoslavije, zatim Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kome je „započelo sprovođenje Drezdenskih odluka o rasturanju Jugoslavije“, te donošenje Ustava SFRJ od 1974. godine, koji je stvorio ustavnopravne osnove za rasturanje zemlje. Tako su, dakle, komunisti sistematski i planski radili na rasturanju Jugoslavije više od šezdeset godina, dok na kraju u tome nisu uspjeli. Ovaj plan je bio usmjeren protiv srpskog naroda, a srpski političari su služili lukavom Brozu u sprovođenju tog plana iako „nisu ni primetili da su upregnuti u sprovođenje antisrpske politike“.

Dobro poznavanje istorije KPJ svakoga bi moralo dovesti do zaključka da su Jovićevi stavovi netačni i jednostrani. Prije svega, KPJ je mijenjala svoj stav o Jugoslaviji, često pod uticajem Kominterne. U prvim godinama svog postojanja, KPJ je imala pozitivan stav o Jugoslaviji, zalažući se čak za unitarno državno uređenje i negirajući višenacionalni karakter države. Ona je smatrala da osnivanje Jugoslavije ide u pravcu istorijskog napretka i da je u interesu klasne borbe proletarijata. Do promjene ovog stava dolazi 1923. i 1924. godine. Tada, KPJ priznaje da u Kraljevini SHS žive tri nacije – Srbi, Hrvati i Slovenci, te da država treba da bude organizovana kao federacija. To se izričito ističe u Rezoluciji o nacionalnom pitanju, koju je KPJ usvojila na svojoj Trećoj zemaljskoj konferenciji, održanoj u januaru 1924. godine. Komunisti i ovaj put priznaju pravo na otcjepljenje, ali ističu da to što ovo pravo treba priznati ne znači da je ono uvijek cjelishodno. Štaviše, ukazuju na to da nacionalna struktura stanovništva u Hrvatskoj otežava, a možda i onemogućava otcjepljenje.

Istina, ovaj federalistički koncept, koji je za ono vrijeme bio vjesnik budućnosti i vrlo napredan, KPJ mijenja polovinom 1924. godine, nakon Petog kongresa Kominterne, jer je Kominterna zauzela potpuno pogrešan stav o tome da je Jugoslavija vještačka tvorevina i da je treba razbiti, odnosno da treba priznati nezavisnost Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Jović ne zna da je KPJ još 1924. godine iznijela stav o razbijanju Jugoslavije, kada govori o tome da treba pomoći pokrete ugnjetenih nacija, kojima treba priznati pravo na otcjepljenje. Taj stav je potcrtan na spomenutom Četvrtom kongresu KPJ, na kome se komunisti zalažu za rušenje Jugoslavije, koju smatraju vještačkom tvorevinom, utemeljenom Versajskim mirovnim ugovorom a ne slobodnom voljom njenih naroda. Komunisti su smatrali da je Jugoslavija zasnovana na nacionalnom ugnjetavanju, koje sprovodi srpska buržoazija, na čijem čelu je dinastija Karađorđevića, a to je objašnjavano nekolikim razlozima. Prvo, zvaničan stav, ugrađen čak i u Vidovdanski ustav, bio je da je Jugoslavija (tada još uvijek Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) država troimenog naroda, odnosno da nije riječ o tri naroda već o tri plemena jednog naroda. Aleksandar Karađorđević je ovu ideologiju negiranja nacionalnih posebnosti nakon zavođenja diktature još zaoštrio, definišući ideju tzv. integralnog jugoslovenstva. Dakle, nacionalna posebnost nije priznavana ni Hrvatima ni Slovencima, a kamoli drugim narodima.

Drugo, iako su jugoslovenske zemlje koje su ušle u sastav Kraljevine SHS imale svoje nacionalne (tada nepriznate) i istorijske (svima poznate) posebnosti, bez obzira na to što, sa izuzetkom Crne Gore, nisu bile nezavisne države prije 1918. godine, Kraljevina je bila uređena unitarno, što znači da ove istorijske „pokrajine“ nisu imale ni najmanju autonomiju, bilo da je Kraljevina uređena kao federalna ili barem kao regionalna država. To je dalje vodilo dominaciji srpske buržoazije, čije stranke su činile okosnicu svake vlade, a svi predsjednici jugoslovenskih vlada takođe su bili Srbi.

Treće, način donošenja Vidovdanskog ustava ne samo da je bio nedemokratski, nego je bio u suprotnosti sa onim što je dogovarano neposredno pred ujedinjenje. Naime, umjesto da bude donesen kvalifikovanom većinom, kako bi bilo spriječeno preglasavanje po nacionalnoj ili pokrajinskoj osnovi, on je donesen apsolutnom većinom, što je omogućilo srpskim strankama da, uz pomoć Jugoslovenske muslimanske organizacije, i partije kosovskih Turaka, te Vošnjakovih zemljoradnika, donese unitarni ustav. Praktično, za Vidovdanski ustav nisu glasale ni hrvatske ni slovenačke stranke, kao ni multietničke stranke – komunisti, socijalisti, republikanci, te ni Savez zemljoradnika, koji je bio dominantno srpska stranka.

Četvrto, budući da su Srbi činili relativnu većinu stanovništva, srpske stranke su mogle, u saradnji sa Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom, a povremeno i sa Slovenskom ljudskom strankom, da formiraju koalicione vlade i da upravljaju državom na temelju svoje prevlasti.

Dakle, komunisti nisu zagovarali razbijanje Jugoslavije zato što su bili antisrpski orijentisani, već iz dva razloga: 1) pravo nacija na samoopredjeljenje do otcjepljenja dio je njihove ideologije, koja nema veze sa ovom ili onom državom, sa ovim ili onim narodom, već je univerzalna i komunisti su ovu ideju zagovarali u svim državama u kojima su pojedini narodi bili ugnjeteni; 2) smatrali su da nacionalna ravnopravnost ne može biti drugačije uspostavljena.

Međutim, ideja otcjepljenja i stvaranja nacionalnih država Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Crne Gore (što se zagovara 1924. godine) praćena je idejom stvaranja Balkanske federacije. Drugim riječima, novostvorene nacionalne države trebalo je da odmah izgube svoju nezavisnost jer bi se ujedinile u novu federaciju. Samo, ta federacija bi bila šira od Jugoslavije, a, što je naročito važno, nastala bi dobrovoljnim ujedinjavanjem naroda i bila bi praćena socijalističkom revolucijom. Sima Marković, jedan od sekretara KPJ, isticao je da Balkanska federacija predstavlja ekonomsku i političku emancipaciju balkanskih naroda i njihovo oslobađanje od stega zapadnog imperijalizma. Nacionalisti, naravno, zaboravljaju ove „sitnice“, jer se ne uklapaju u njihovu verziju teorije zavjere antisrpskih komunista. Drugim riječima, po ovoj ideji komunista, srpski narod ne bi ništa izgubio, jer bi i dalje živio u istoj državi, samo što bi ta država bila šira, a srpska buržoazija u njoj ne samo da ne bi imala prevlast, nego uopšte ne bi učestvovala u vršenju vlasti.

Jović ne spominje, a možda i ne zna, da je „Drezdenski kongres“ ocijenio kako u Jugoslaviji slijedi revolucija. Taj stav je bio potpuno pogrešan i nije ni najmanje bio zasnovan na realnoj procjeni društvenih odnosa. No, delegati su polazili od tog stava. Ovo je važno za našu priču, jer treba istaći da je cijepanje Jugoslavije bilo dovedeno u neposrednu vezu sa revolucijom, što znači da KPJ, čak ni na ovom kongresu, nije zamišljala da će dijelovi razbijene Jugoslavije biti predati na upravljanje buržoaskim strankama, a pogotovo ne ekstremnim nacionalistima.

Zanimljivo je, međutim, kako nacionalisti, a Joviću tu pripada počasno mjesto, okreću glavu od istorijskih činjenica. Na primjer, oni „zaboravljaju“ da je KPJ na tzv. Splitskom plenumu CK, održanim juna 1935. godine, prije održavanja Sedmog kongresa Kominterne, zauzela stav da pravo nacija na samoopredjeljenje do otcjepljenja treba da ostane jedan od principa komunističke politike, ali da naglasak ne treba da bude na otcjepljenju. Drugim riječima, komunisti više ne insistiraju na rušenju Jugoslavije, ali priznaje da svaki narod mora imati pravo da se otcijepi i stvori nezavisnu nacionalnu državu. U ljeto 1936. godine, u Moskvi je donesena Rezolucija CK KPJ o taktici i radu Partije. U donošenju te rezolucije učestvovao je i Tito. U njoj se KPJ izričito opredjeljuje za preuređenje Jugoslavije na federativnom principu. Napušta se stav o razbijanju Jugoslavije i kaže da „KPJ istupa protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije jer hoće da to preuređenje države postigne mirnim putem, na osnovu nacionalne ravnopravnosti.“ Komunisti su se zalagali za sazivanje ustavotvorne skupštine, koja bi donijela novi ustav i Jugoslaviju uredila kao federalnu državu.

Dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i nakon što je postala realna opasnost od nacističke agresije, KPJ je samo učvrstila već ranije formulisan stav o Jugoslaviji kao jedinstvenoj državi koju ne treba razbijati već transformisati u federaciju. Peta zemaljska konferencija KPJ, održana 1940. godine u Zagrebu, samo je potvrdila projugoslovensku orijentaciju KPJ.

Kao što vidimo, nakon Sedmog kongresa Kominterne, koji se dogodio 1935. godine, KPJ nije zagovarala razbijanje Jugoslavije. Naprotiv, čak i kad je Jugoslavija bila okupirana 1941. godine, KPJ je bila jedina politička snaga koja se ne samo na riječima zalagala za njeno obnavljanje, nego je, rukovodeći narodnooslobodilačkim pokretom, u tome uspjela. Jović, naprotiv, tvrdi da je KPJ tokom svoje istorije samo sprovodila odluke Četvrtog kongresa, održanog u Drezdenu, a da je dolazak na vlast predstavljao pretpostavku za postizanje tog cilja. Nije jasno kako je moguće da je KPJ pripremala razbijanje Jugoslavije ako ju je tokom Drugog svjetskog rata i nakon njega obnovila, a zatim učvršćivala, jer je Jugoslavija, sve do 1971. godine, predstavljala dosta čvrstu, da ne kažemo „centralizovanu“, federaciju.

Strahote AVNOJ-a

Jović smatra kako je Drugo zasjedanje AVNOJ-a predstavljalo nastavak antijugoslovenske, a time i antisrpske, politike komunista, koje je sada već predvodio Josip Broz Tito. Grijeh AVNOJ-a je u tome što je donio odluku o tome da će Jugoslavija biti organizovana kao federalna država, što je vodilo slabljenju Srbije i srpskog naroda, a, u krajnjoj liniji, njegovoj podjeli u nekoliko država. Ovaj prigovor ima dva elementa. Jedan element tiče se viđenja prirode jugoslovenske države, kakva je bila prije Drugog svjetskog rata i kakva je trebalo da bude nakon njega. Praksa je pokazala da unitarna jugoslovenska država može da postoji samo uz velika unutrašnja nezadovoljstva i stalne političke sukobe. Pošto su u njoj živjeli narodi koji su imali različitu i odvojenu istoriju, kao i različit stepen razvoja, moglo se samo osnova očekivati, što se i obistinilo, da ta država ne može funkcionisati kao unitarna. To što je srpska vojska bila na strani pobjednica u Prvom svjetskom ratu i što je Srbija prije ujedinjenja jedina, pored Crne Gore, bila nezavisna država, nije bio valjan argument za uspostavljanje i održavanje njene dominacije u prvoj jugoslovenskoj državi. Da bi to bilo izbjegnuto nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslaviju je trebalo urediti kao federalnu državu.

Federalno uređenje su zastupale i neke druge stranke, mada je njihov federalizam, i u pogledu broja i teritorija federalnih jedinica, i u pogledu odnosa federalne vlasti i vlasti federalnih jedinica, bio drugačiji od federalizma koji je zastupala KPJ. Čak je i Demokratska stranka, kao dominantno srpska stranka, iako u početku gorljivi zagovornik unitarnog uređenja, 30-ih godina prihvatila ideju federalnog uređenja Jugoslavije. Što se komunista tiče, oni su federalno uređenje prihvatili davno prije Jajca. Takođe, od 20-ih godina, komunisti napuštaju stav o jednonacionalnom karakteru Jugoslavije i smatraju da u Jugoslaviji živi pet nacija – Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci. Neko može smatrati da ovi stavovi nisu ispravni, pa o njima raspravljati, ali niko ne može tvrditi da su komunisti „izmislili“ nove nacije zato što su željeli da naude Srbima. Ovaj stav KPJ bio je izraz promišljanja društvene stvarnosti i istorijskog razvoja pojedinih nacija, kao i nastojanja da se prizna i ostvari puna nacionalna ravnopravnost.

Drugi element prigovora koji se upućuje AVNOJ-u i federalnom uređenju Jugoslavije ukazuje na potpuno sljepilo prema činjenicama. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a nisu crtane „međurepubličke granice“. To je rađeno poslije oslobođenja. Istina, naznačeno je da će se Jugoslavija sastojati od šest federalnih jedinica, ali dalje od toga nije se išlo. Tada nije precizirano kakav karakter će imati jugoslovenska federacija. Prosto, rečeno je da će Jugoslavija biti federalna država. Sve to je sasvim razumljivo. Drugo zasjedanje AVNOJ-a je donijelo političke odluke, koje su istovremeno imale karakter konstitutivnih akata nove države, ali nije bila prilika, jer Drugo zasjedanje AVNOJ-a nije bilo tome ni namijenjeno, da se federalno uređenje razrađuje. Za takvo što bilo bi potrebno, u najmanju ruku, donijeti ustav.

Što se tiče federalnih jedinica, KPJ je prije Drugog svjetskog rata smatrala da Jugoslavija treba da se sastoji od sedam federalnih jedinica (pored šest već poznatih, mislilo se da i Vojvodina treba da bude federalna jedinica). Ako poredimo stavove KPJ od prije i poslije rata, možemo zaključiti da je ona čak napredovala u korist Srbije, jer je Vojvodina najzad ostala u sastavu Srbije. Malo se zna, ali sedmočlanu federalnu Jugoslaviju prije rata je zagovarala i Seljačko-demokratska koalicija, koja se sastojala od Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke, koju su uglavnom činili „prečanski“ Srbi.

Ipak, ako se pitamo kakvu su federaciju imali na umu komunisti u Jajcu, ne možemo dati nikakav drugi odgovor osim – sovjetsku. Staljinizirana KPJ gledala je u Sovjetski Savez kao u apsolutni uzor. Vođe KPJ nisu imale nikakvu drugu „socijalističku“ federaciju na koju su se mogle ugledati. Zar su, dakle, mogli i misliti da će jugoslovenska federacija biti drugačija od sovjetske? A sovjetska federacija je bila izrazito centralizovana. To je, naravno, contradictio in adiecto, čak bi se moglo reći da je to bila federacija samo po nazivu, jer su federalne jedinice imale malo samostalnosti. Ako su vođe KPJ to imale na umu, a Ustav FNRJ od 1946. godine dokazuje da jesu, onda je upravo to dokaz da Jović i njemu slični nacionalisti silno griješe kad korjene zla traže u Jajcu, jer taj koncept jugoslovenskog federalizma nije davao ni najmanje šanse separatizmu.

Uobičajena je tvrdnja, koju Jović nije prvi formulisao, da je AVNOJ bio nelegitiman, pogotovo kad se radi o vijećnicima iz Srbije, jer oni nisu bili birani, pa nisu ni predstavljali srpski narod. Treba znati da su vijećnici AVNOJ-a birani svugdje gdje su to ratne prilike dopuštale. U Srbiji, nakon pada Užičke republike, vlada teroristički režim nacista, pomognutih četnicima, nedićevcima i ljotićevcima. Besmisleno je misliti da su u takvoj Srbiji mogli biti održan bilo kakvi izbori za AVNOJ, osim u logoraškim i zatvorskim sobama. Srbiju su na Drugom zasjedanju AVNOJ-a predstavljali Srbi koji su bili u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske, a to su one jedinice koje su formirane u Srbiji, da bi kasnije bile popunjavane i transformisane. Ti ljudi su nosili glavu i torbu i borili se za slobodu. Istina, nisu bili birani u Srbiji, vjerovatno zato što su pune dvije godine prije Jajca otišli iz Srbije i svakog dana rizikovali živote na mnogobrojnim bojištima. Sad nam se želi poručiti kako učešće u borbi za slobodu ne donosi legitimitet, ali ga donosi izbor od strane naroda. od strane neslobodnog naroda u okupiranoj Srbiji?!

Obična je izmišljotina da srpskom narodu van Srbije nisu priznata nikakva nacionalna prava. Naprotiv, srpski narod je imao status konstitutivnog naroda i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je bila definisana kao država Hrvata i Srba. Šta bi, na primjer, Srbi nakon 1990. godine dali da je ova definicija (koja, uostalom, nije bila samo slovo na papiru) ostala? Pripadnici srpskog naroda su učestvovali u svim državnim organima i u donošenju najvažnijih odluka. Hrvatski i muslimanski (danas, bošnjački) nacionalisti su tvrdili i danas tvrde da je Bosna i Hercegovina, sve do 70-ih godina, bilo pod kontrolom Srba, što objašnjavaju time što su srpski kadrovi bili natpredstavljeni u KPJ/SKJ, vrlo važnim organima bezbjednosti i drugim institucijama i organizacijama. U vrijeme maspoka u Hrvatskoj, hrvatski nacionalisti su tvrdili kako su Srbi natpredstavljeni u SKH (u odnosu na učešće u sastavu stanovništva) i, posebno, u organima bezbjednosti.

(Kontra)revolucija teče

Uistinu je teško zdravorazumski ili naučno dokazati ili povjerovati da je postojala višedecenijska zavjera komunista koja je imala za cilj rušenje Jugoslavije. Da je ona zaista postojala, odnosno da su komunisti imali namjeru da sruše Jugoslaviju, kako to sugeriše Jović, zašto bi je uopšte obnavljali? Ili, ako su morali da je obnove iz spoljnopolitičkih obzira, zašto je odmah nisu učinili labavom federalno-konfederalnom zajednicom, nego su čekali punih trideset godina da to učine? Zar već Ustav FNRJ od 1946. godine nije mogao dati republikama znatno veći stepen samostalnosti? Štaviše, zašto su komunisti, iako antisrpski nastrojeni, napravili razliku između Vojvodine, s jedne strane, koja je dobila status autonomne pokrajine, i Kosova i Metohije, s druge strane, koje je dobilo status autonomne oblasti? Razlika nije bila samo u nazivu, jer je Kosovo i Metohija (a bio je prihvaćen baš taj naziv) imalo manji stepen samostalnosti od Vojvodine. Da su komunisti imali namjeru da razbijaju Srbiju, oni ne bi samo osnovali jednu autonomnu pokrajinu i jednu autonomnu oblast u njenom sastavu, nego bi im dali znatno veći stepen samostalnosti. Kasnije, Kosovo i Vojvodina su izjednačeni u statusu, jer je Kosovo dobilo status autonomne pokrajine, ali su pokrajine i dalje imale dosta ograničenu autonomiju.

Stvari se mijenjaju postepeno. Ustav SFRJ od 1963. godine znači jačanje republika, koje dobijaju više samostalnosti, ali je vlast federalne države i dalje snažna i dominantna. Tek su ustavni amandmani iz 1971. godine doveli do preokreta, koji će biti sistematski definisan Ustavom SFRJ od 1974. godine, koji razvlašćuje federaciju, jača republike i, posebno, pokrajine, i unosi snažne konfederalne elemente, koji su dijelom sadržani u ustavnim normama, a dijelom su postali dio prakse političkih institucija, iako ih Ustav nije izričito predviđao.

Promjena karaktera jugoslovenske federacije bila je posljedica društvenih i političkih promjena u društvu, različitih interesa pojedinih dijelova političke elite, međusobnih sukoba republičkih i pokrajinskih političkih elita i, na koncu, ishoda tih sukoba. To je nešto što niko nije mogao predvidjeti, a kamoli planirati, i to još nekoliko decenija unaprijed. Same ustavne promjene vršene od 1971. do 1974. godine rezultat su nastojanja komunističke elite da spriječi međurepubličke sukobe, da stabilizuje državu i učini je sposobnom za funkcionisanje nakon odlaska generacije političara koji su stvorili drugu Jugoslaviju. Kardeljevim riječima kazano, to je bio posljednji pokušaj spasavanja Jugoslavije. Ustav od 1974. godine umnogome je pobjeda onih dijelova političke elite koje su bile poražene početkom 70-ih godina, smijenjene sa svojih položaja i isključene iz SKJ. Tu prvenstveno mislimo na slovenačke vođe oko tadašnjeg slovenačkog „premijera“ Staneta Kavčiča i hrvatske vođe koje su stale na čelo tzv. maspoka. Iako su smijenjeni i politički osuđeni, oni su ipak nadjačali Tita i njegove drugove, jer su ideje ovih poraženih praktično ugrađene u Ustav SFRJ. Jeste paradoksalno, ali je i istinito – Kardelj je bio taj koji je, uz Titovu nevoljnu saglasnost, Jugoslaviju pretvorio u polukonfederaciju, ne zato da bi pripremio njeno razbijanje, već da bi pokušao njeno spasavanje, u situaciji kad su sukobi između republika već poprimili ozbiljne razmjere, pa su se vođe koje su silazile sa istorijske (i životne) pozornice plašile da bi Jugoslavija nakon njih propala.

Jović se posebno ježi zbog činjenice da su republike po Ustavu od 1974. godine definisane kao države. Po njemu, to je dokaz da su komunisti postepeno težili razbijanju Jugoslavije. Ovdje nećemo ulaziti u analizu pravne prirode federalnih jedinica. Reći ćemo samo toliko da one nisu i ne mogu biti države. To nisu bile ni federalne jedinice u Jugoslaviji. Naziv „država“ se koristi i u nekim drugim federalnim državama (SAD, Meksiko, i dr.) u kojima federalne jedinice imaju znatno manje samostalnosti nego što su je imale republike po Ustavu od 1974. godine. Štaviše, ustavi jugoslovenskih republika koji su donošeni 1946. i 1947. godine određivali su tadašnje narodne republike kao „države“, uprkos tome što su one imale znatno manje samostalnosti nego što su dobile donošenjem Ustava SFRJ od 1974. godine.

Jugoslavija je bila komunističko čedo. Oni nisu imali nikakvog razloga da je razbiju. Naprotiv, oni su insistirali na njenom očuvanju, iz nekoliko razloga. Prvi razlog je taj što bi razbijanje Jugoslavije značilo slom komunističke vladavine, jer bi komunisti izgubili legitimitet, pošto su oni stvorili drugu Jugoslavije i upravljali njome. Drugi razlog je taj što su komunisti vjerovali (dodajmo, ispravno) da je Jugoslavija najbolji državni okvir za razvoj klasne borbe, a potom za vladavinu radničke klase, bez obzira na to kako ta vladavina bila shvatana. Samo u višenacionalnoj državi zasnovanoj na nacionalnoj ravnopravnosti, u kojoj svaki narod živi u jednoj državi, u kojoj se ne postavlja pitanje vlasništva nad teritorijama, moguće je da socijalistički ciljevi postanu prioritetni, a da radnička klasa bude oslobođena nacionalizma, da ne bude podijeljena i da se bori za svoje ciljeve. Treće, razbijanje Jugoslavije značilo bi jačanje i dominaciju nacionalizma, jer komunisti ne bi mogli upravljati državama koje bi nastale razbijanjem Jugoslavije. Tim državama mogli bi, kao što se kasnije pokazalo, upravljati samo nacionalisti, jer bi te nacionalne države bile rezultat vladavine nacionalista.

Tačno je da je federalno-konfederalni model iz Ustava od 1974. godine znatno otežao funkcionisanje Jugoslavije i da je na kraju doveo do paralize njenih institucija. Međutim, pitanje je da li za to treba optuživati ustavna rješenja, jer jedan pravni akt, ma kako važan bio, ne može sam po sebi dovesti do raspada jedne države. Da Jugoslavija nije zapala u ekonomsku krizu, ona bi mogla opstati. Nasuprot tome, nesposobnost komunističke političke elite da riješi ekonomsku krizu dovela je do povećanja političke krize. Da su ekonomske i političke reforme mogle biti sprovedene 70-ih godina ili najkasnije odmah nakon Titove smrti, Jugoslavija, ma kako labava federacija bila, mogla je funkcionisati. Ustav jedne države ne daje iste rezultate u svim društvenim prilikama. Kad su ekonomske prilike stabilne, to povratno utiče na političku stabilnost, a onda i ustavni mehanizmi mogu pokazati svoje pozitivne strane. U uslovima ekonomske krize, kad je „prirodno“ da jedni optužuju druge za krizu, ustavni mehanizmi, pogotovo ako sadrže znatne elemente konfederalizma, mogu predstavljati samo problem. U tom smislu, neobično je pojednostavljivanje kad se tvrdi da je Ustav od 1974. godine doveo do sloma Jugoslavije, a pritom se zanemaruju svi ekonomski i politički činioci na koje Ustav nije mogao uticati, jer to nijednom pravnom aktu nije moguće. Da je Ustav mogao uticati na smanjivanje inflacije, te na poboljšanje ekonomskih rezultata, a to nije učinio, moglo bi se reći da je uzročnik sloma Jugoslavije. Jović, međutim, a s njim i drugi nacionalisti, pridaje Ustavu moći koje pravni akt jednostavno ne može imati, a to je moć da rasturi ili sačuva jednu državu.

Da je to tako, potvrđuje i činjenica da je Jugoslavija stabilno funkcionisala nakon donošenja Ustava od 1974. godine, a da su ozbiljni problemi u njenom funkcionisanju nastali nakon skoro petnaest godina od stupanja na snagu ovog ustava. S druge strane, pak, Jugoslaviju je 1971. godine zahvatila ozbiljna politička kriza, iako u to vrijeme nikakvih konfederalnih elemenata u njenom tadašnjem ustavu nije bilo. Štaviše, uzroci te krize su bili u različitom viđenju federacije, koji su, opet, svoj korjen imali u različitim ekonomskim interesima republika i pokrajina, nakon što je ekonomska reforma iz 1965. godine omanula i prouzrokovala prve ekonomske teškoće.

Istoriju dugu sedam decenija, koja je bila bogata političkim događajima i preokretima, nije moguće analizirati tako što se polazi od teorije zavjere, uprkos brojnim činjenicama koje govore nasuprot njoj. Teorija zavjere je najlakši način da se veći ili manji broj ljudi uvjeri u nešto što se želi dokazati po svaku cijenu, iako nema nikakvog pouzdanog osnova za to. Ukoliko oni koji zagovaraju drugačije stavove i nastoje da iznesu odgovarajuće činjenice nemaju mogućnost da to učine, jednostrano i fatalističko viđenje istorije ostaje kao jedino dostupno.




Kontaktiraj nas