Prijavite se na newsletter


Home O nama About US Doniraj Autori Tekstovi Intervjui Prevodi Recenzije Vesti/Komentari



Poraz hrvatskog nacionalističkog jezičkog projekta




Foto: Kenny Cole/Flickr CC 2.0

30/08/2018

Početkom 1990-ih, kad je žar za jezičnim odvajanjem hrvatskog od srpskog bio najjači i kad su se sve u šesnaest kovale nove i vraćale stare (i ”stare”) riječi, jedna nada se stalno, više neizrečeno nego izrečeno, provlačila kroz ideje jezičnih nacionalista – a to je da će jednom u budućnosti, kad razlike već danas nisu dovoljno velike da ne bi bilo nikakve sumnje u to da je riječ o posve različitim jezicima (bez ulaženja u argumentaciju o tradiciji, identitetu, naciji i sl.), razlike između hrvatskog i srpskog biti veće nego što je to tada bio slučaj. Nada se polagala u to da će, u novim odvojenim državama, komunikacije biti puno manje, da ljudi više neće biti toliko izloženi varijanti iz druge države, da će slabije razumijevati drugu varijantu i da će se, na kraju, jezici sve više razlikovati. I to je stvarno moglo izgledati relativno uvjerljivo u ranim 1990-ima, kada se nije moglo izravno putovati iz Hrvatske u Srbiju, kada knjige nisu dolazile iz jedne u drugu zemlju i tome slično.

Djelomično je stvaranje novog vokabulara, različitog od srpskog, i uspjelo. Stvorene su, vraćene i usvojene u upotrebu, bilo svakodnevnu bilo samo službenu, mnoge riječi (putovnica, izbornik, zračna luka[1]), no u cjelini je plan i nadanje nacionalistâ ipak propalo. Naime, komunikacija sa Srbijom, nakon kakve-takve normalizacije političkih i drugih odnosa, nije prestala – ljudi iz Hrvatske odlaze u Srbiju i obrnuto, knjige prelaze granice, isto tako i filmovi, serije i muzika. Komunikacija je još uvijek tu – ponajprije zato što jezik nije nikakva prepreka, unatoč svim pokušajima da ga se promijeni, a koji su jezik samo površinski zagrebali.

Da su postjugoslavenski prostori još uvijek povezani, to se vidi i u samom jeziku, tj. u promjenama i procesima koji se u njemu događaju, a koji nisu limitirani nacionalnim granicama. I laici to mogu primijetiti na razini leksika, gdje se neke riječi i izrazi (npr. smarati, čitulja, samo jako…) očito šire preko granicâ. Lingvisti, oni koje zanima jezična stvarnost, to mogu vidjeti i na drugim razinama, recimo kod tendencije ispadanja suglasnikâ između samoglasnikâ (npr. u neam, seam umjesto nemam, sedam[2]) koja nadilazi nacionalne granice, ili kod širenja nastavka –i u genitivu množine (gen. mn. tetî umjesto tetâ i sl.), a koja se javlja i u Hrvatskoj i u BiH i u Srbiji i u Crnoj Gori[3]. Ono što je tu bitno primijetiti jest da se u navedenim slučajevima radi o spontanim jezičnim procesima koji nemaju veze sa službenim normiranjem jezika.

No glavni se poraz hrvatskog nacionalističkog jezičnog projekta vidi kod moderne tehnologije i komunikacije i toga kako ona utječe na pasivno razumijevanje srpske varijante u Hrvatskoj. Naime, ako ste odrastali, recimo, u 1980-ima, preko televizije kao dijete, unatoč tome što je službeno postojao hrvatskosrpski, i niste nužno bili jako izloženi srpskoj varijanti jezika. Bio je tu Branko Kockica, ali na Televiziji Zagreb, kao službenoj republičkoj televiziji, sve je uglavnom bilo na hrvatskoj varijanti (iako je, recimo, bilo poznato da Zekoslav Mrkva ima i drugo ime, Duško Dugouško, no pitanje je je li itko od djece uopće znao zašto postoje dvije varijante). Djeca su se stoga sa srpskom varijantom (riječima kao bioskop ili ekavicom) sretala obično tek u nešto kasnijoj dobi – kada bi naučila čitati pa bi se upoznala s brojnim stripovskim izdanjima iz Gornjeg Milanovca (odakle se onda moglo naučiti i riječi poput docnije, premda se one slabo upotrebljavaju čak i u Srbiji).

Stripovi danas više nisu toliko popularni, iako i dalje, uglavnom neformalno, kolaju preko granicâ, i čita ih uglavnom starija generacija (vrlo često oni koji su ih čitali još u djetinjstvu u Jugoslaviji). No to što u Zagrebu i Splitu više nema Mikijevog almanaha, Lunovog magnus stripa i Zlatne serije iz Gornjeg Milanovca, ne znači da se djeca u Hrvatskoj više ne sreću sa srpskom varijantom. Dapače, paradoksalno je da se djeca iz Hrvatske se sa srpskom varijantom danas često upoznaju puno prije nego što je to bilo u Jugoslaviji.

Naime, danas djeca vrlo brzo, već prije druge godine, uzimaju u ruke mobitele, dolaze na Youtube i sama vrte crtiće, pjesmice i ostalo što djecu zanima. Tako vrlo brzo dolaze u doticaj i s engleskim te ranije nego prije uče i usvajaju pojedine engleske riječi i izraze, a onda i engleski općenito (s kojim su prije u doticaj dolazila tek kasnije, kada bi počela na TV-u gledati serije i filmove s titlovima), ali isto to vrijedi i za srpski. S obzirom na to, sasvim je prirodno da djeca, surfajući po Youtube-u, nalete i na srpske crtiće, sinkronizacije i pjesmice (kojih, dapače, ima više nego hrvatskih jer je Srbija veća zemlja s više stanovnikâ) i, voilà, djeca su tako već vrlo rano izložena srpskoj varijanti (koju ona, naravno, obično ne prepoznaju kao nešto bitno ili uopće različito, slično kao što Splićani razumiju Zagrepčane i obrnuto). I stoga djeca vrlo brzo nauče srpske riječi kao kampovanje ili prodavnica te se upoznaju sa sintaktičkim pojavama kao što je dakanje (želim da vidim) – koliko god to možda starijima, koji na internetu nisu toliko doma, izgledalo čudno, i bez obzira na to što je od raspada zajedničke države prošlo već skoro tri desetljeća.

Komunikaciju je teško zaustaviti kad nema jezične prepreke (kakva postoji npr. između Hrvatske i Mađarske), a uz moderne tehnologije je to i potpuno nemoguće. Dovoljno je, uostalom, pogledati bilo koju popularniju raspravu na društvenim mrežama, portalima ili internetskim forumima – praktički je nemoguće naći mjesto gdje će biti samo ljudi samo iz jedne zemlje. I tako su se maštarije iz 1990-ih o tome da će se hrvatski i srpski jednog dana potpuno razdvojiti ili da će ljudi bar imati puno više problemâ u razumijevanju susjedâ preko granice, unatoč svem trudu i sviđalo se to kome ili ne, izjalovile.


[1] Sudbina je potisnutih riječi različita, pasoš se danas upotrebljava uglavnom kao razgovorna riječ, selektor se uglavnom razumije, ali se ne koristi toliko često, a aerodrom je još uvijek normalna riječ iako se u službenoj upotrebi (npr. u medijima) forsira zračna luka.

[2] Vidi https://bib.irb.hr/datoteka/503036.Kapovic_Ciji_je_jezik.pdf (str. 23–26).

[3] Vidi https://hrcak.srce.hr/203941.


 




Kontaktiraj nas