Djelo Harrya Bravermana “Rad i monopolistički kapital” (1974) jedno je od najboljih dostignuća američkog marksizma i svakako predstavlja veliki doprinos internacionalnom marksizmu kao teoriji i praksi radničke klase. Našoj sociološkoj i političko-ekonomskoj teoriji prijeko je potrebna reaktualizacija određenih pitanja koja su restauracijom kapitalizma pala u zaborav. Marksistička misao ima taj težak zadatak ponovnog aktualiziranja za čovjeka važnih pitanja rada i radnog procesa, koji se ogleda u tome što ona to mora učiniti kritički i na višem nivou da ne bi upala u zamku ponavljanja starih i prevladanih dogmi. Bravermanovo djelo vrlo lako može biti prvi korak na tom putu.
Latinoamerička misao oslobođenja: Dusel, Freire, Galeano
Prevodi značajnih knjiga već decenijama izostaju, studijski programi posvećeni latinoameričkim temama u svom njihovom bogatstvu i razuđenosti, u ozbiljnijem smislu, koji podrazumeva kontinuirano praćenje njenih tokova, ali i stvaranje većeg broja poznavalaca ove oblasti, postoje samo u tragovima.
Amerikanci počinju ponovo da vole sindikate
Sindikati treba da nastave da čine sebe što vidljivijim široj javnosti putem štrajkova, a pored toga, treba da izgrade široku klasnu podršku za zahteve čije ispunjenje bi uvećalo dobrobit celih zajednica.
LGBT borba u Srbiji: od „kritičke“ desnice, preko liberalne integracije do uslovne leve podrške
Kako se donatori postepeno povlače iz regiona, te kako je sve manje organizacija, odnosno kako slabi uticaj same zajednice, a sve više se teret rešavanja prebacuje na državne institucije koje su već integrisane u neoliberalnu politiku, stiče se utisak da će “gej borba” biti sve teža i neizvesnija, posebno u delu povezivanja s klasnom problematikom, što predstavlja još veći izazov u budućem radu.
Salvador Allende. Da se ne zaboravi!
Siguran sam da moja žrtva neće biti uzaludna; siguran sam da će barem predstavljati moralnu pouku, koja će kazniti krivokletstvo, kukavičluk i izdaju
Zaborav sebe – Odgovor Vuku Vukoviću
Ako je Vuković opsednut nacionalizmom do te mere da vidi nacionalizam tamo gde se nacionalizam ne može nikako iščitati, ako pri tome eksplicitno govori u terminima i stavovima civilnog sektora, kako je onda moguće da poriče postojanje one levice kojoj on sam suštinski pripada?