Što Srbija dublje tone u dužničko ropstvo i status kolonije, to se političko klatno pomera sve više udesno, obezbedjujući manevarski prostor za dodatno kanalisanje nezadovoljstva masa. Medjutim, pomeranje udesno ne može ići u nedogled. Zato se mora obezbediti prostor za pomeranje “ulevo“. Težnja je da se mase radnika i seljaka odvuku levo-liberalnom stranputicom, kako ih još uvek slabašne levičarske snage ne bi organizovale ka revolucionarnoj borbi. “Leva“ alternativa u vidu zelenog pokreta jeste samo liberalizam umotan u ekološku oblandu, koju imperija koristi kao stožer gradjanske klase, odnosno kompradorsku grupu za pritisak na “stabilokratiju“