Interpelacija naroda i klasna scena Ćacilenda: ogledi o ideološkoj fantazmi „ćaka”

Altiser je insistirao na tome da ideologija funkcioniše kroz institucije, kroz rituale, kroz diskurse. Ako ne razumemo gde se te strukture nalaze i kako funkcionišu – onda mašimo samu tačku u kojoj se proizvodi ideološki subjekt. A „ćaci“ – kao pojam – označava upravo tog subjekta: ne iz siromaštva, ne iz neznanja, ne iz identiteta – već iz društvene i klasne funkcije. I zato: ne, koristiti naziva „ćaci“ nije rasizam, kojeg god tipa. Nije ni klasizam. Tek nije govor mržnje. To je akt političke dijagnostike, oblik narodne semiologije, otpor simboličkom nasilju koje dolazi kao „običan čovek”, ali se ponaša kao aparatura vlasti. A svaki aparat ima ime. I svako ime ima svoju borbu.

Ka poznavanju prirode i društva. Odgovor Borisu Dežuloviću

Šta ako je to tek nekakvo nečudo ljudsko-žandarske prirode koje se u nauci o poznavanju društva ponekad determiniše i kao građanski fašistoid, elementarnih životnih funkcija tipa: mržnja i sadizam prema „glupim i tupim masama“, sirotinji, prinudnim oportunistima i proleterima sklonim korupciji. Takve su funkcije, kako bi to rekli/e neki/e kolege/nice iz uglednijih žandarmerijskih postaja iz Beograda, prosto prirodne, nužne, prouzrokovane su hijerarhijskim odnosima to jest pozicijama u „lancima ishrane“. Ovdašnje kolege/nice (po mentalnoj uniformi) autora članka „Čuda prirode: šupci, a pičke”, objašnjavaju ponašanje bića koje autor, nakon službeničkim-entuzijazmom-nadahnutog dijagnostičkog opisa, klasifikuje kao „govna“, njihovom najnižom pozicijom u lancu ishrane. Pa jeste, umesto da kao svi srednjeklasni intelektualci (to jest kapitalistički popovi) parazitiraju na nekom bullshit job-u (ok, tu su onda reči-fekalije normalna stvar, nuždna poslovna etika), dakle, umesto da se tako nekako snađu, moraju vertebrati koji su niže pozicionirani u lancima ishrane da se ponižavaju pred gazdama i političarima!