Dok je engleska Centralna banka, iako pogođena, stavila na raspolaganje 250 miliona funti sterlinga, burze su ipak danas poludjele, a u ponedjeljak će se hitno sastati u Berlinu Merkelova, Hollande i Renzi, da spriječe, između ostalog, novčano krvoproliće.
Nakon hoda po mukama i sa strepnjom, ali i izvjesnom dozom optimizma i nade, što su je pružale agencije za ispitivanje javnog mnijenja, u Velikoj Britaniji kao i u Evropskoj uniji osvanulo je jutro preneraženosti i straha, jer je prvi put u historiji jedna od članica EU referendumskim izjašnjavanjem naroda izišla iz Unije. Historijska je nemeza da se to dogodilo 24. juna, da je prije dvadeset pet godina Slovenija baš na taj dan proglasila izlazak iz Jugoslavije, a jedna od vodećih parola bila joj je „Evropa zdaj“. Danas Prodi, koji je nakon Aznara u Španiji, uveo, kao predsjednik vlade Italije, euro u tu zemlju (jedinu monetu u svijetu bez vlastite zemlje) izjavljuje ožalošćeno novinaru kako „Evrope više nema“. To je malo pretjerana izjava, jer bi proces razdruživanja Velike Britanije morao potrajati čak dvije godine, ali u Bruxellesu su postali jako nervozni (čitaj histerični) i zahtijevaju Cameronovu glavu smjesta. Ovaj je obećao da će dati ostavku, kako se nadao u oktobru, ali kako bi se EU brzo mijenjala, stvar s Velikom Britanijom treba završiti što prije. Opet se netko okliznuo na koru banane, primjenjujući Lenjinovu (ali i Wilsonovu) postavku o pravu naroda na samopredjeljenje. Lenjin je tada mislio na samodržavlje carske Rusije, a Wilson na narode Balkana i sve one koji su činili austrougarsku i tursku monarhiju, a jasno nije predviđao da će novonastala turska država poklati Jermene. Papa je danas bio u posjeti Jermeniji i izrazio žaljenje zbog tog davnog pokolja, kojeg Turska nikada nije priznala. Samoopredjeljenje naroda je izvrstan princip, ali je poput dinamita – može služiti za izgradnju puteva, tunela i mostova, koji ljude spajaju, ali može da raznese hiljade ljudi, ne samo u ratovima. Nobel, koji ga je izmislio, izgubio je oca i brata, zbog nepropisnog rukovanja dinamitom.
Šakom po glavi
Jedan od komentatora ovih događaja i stručnjaka za EU, koji dobro poznaje sve njene mane, izjavio je o izlasku Velike Britanije da je to jednako ponašanju nekog koga boli glava, da sam sebi zada udarac šakom po glavi. Kao lijek nije baš preporučljivo. Ali, arogancija bruxelleskih birokrata i Njemačke, koja je izbila na čelo kolone 28 zemalja, njihova nadmenost i tvrdoglavost Junckera i Merkelove i drugih vođa EU, koji su godinama insistirali na politikama štednje i strogosti (austerity plus rigidnost) dovele su do ogromnog nezadovoljstva masa u svim zemljama Unije. Velika Britanija nije uostalom ni odmah ušla u zajednicu evropskih naroda (za ugljen i čelik), koja je stvorena Rimskim ugovorom 1953. Postala je članicom EU tek prije nešto više od pedeset godina. Uvijek se osjećala bližom SAD-u, a ne EU, ostajući vjerna Churchillovoj maksimi, da između kontinenta i oceana, uvijek bira ocean. Pa tako, ako „nema Evrope“, ili joj ovaj korak prijeti da je više ne bude, neće više možda biti ni Ujedinjenog Kraljevstva, jer Škotska izjavljuje da bi ona van iz njega i da prije održani referendum više ne vrijedi, jer se tada mislilo da Velika Britanija neće izaći iz Evrope. Također se rita i Sjeverna Irska, koja ne želi šengenske granice na svom teritoriju, iako su pravi razlozi različiti i svima dobro poznati. Radi se o davnom sukobu katolika i protestanata odnosno anglikanaca, ali kako je oko toga već bilo mnogo svađe i krvi, sad se navode drugi, formalni razlozi. Cameron, na koga su svi bijesni i koji je ovo platio predsjedničkim položajem, i nije toliko kriv, jer je on referendum obećavao u izbornoj kampanji, kad se još nije znalo da li će biti izabran, a kasnije je mogao vještom politikom učiniti da rezultat bude drugačiji. Istina je da je Britanija osim zadržavanja funte odnosno sterlinga kao monete, dobila nedavno od EU niz povlastica i olakšica, što je druge zemlje stavljalo u neravnopravan položaj i dovodilo do bijesa. No, to je nikakva cijena, ukoliko se uzme u obzir ona koju je platila mlada i simpatična laburistkinja Jo Cox, majka dvoje djece, koju je neki luđak na cesti u Londonu ubio zato što je bila protiv izlaska iz EU. Neki smatraju da je pravi pobjednik Putin, jer nitko nije bio u Evropi odlučniji da se Rusiji nametnu sankcije, što ih je jedan od ministara EU neki dan produžio na još šest mjeseci, bez pitanja Evropskg savjeta (vijeća) ili Evropskog parlamenta – sasvim samovoljno, u stilu ponašanja evropske birokracije i Evropske komisije, koja predstavlja vladu EU.
Uopće uzevši, Velika Britanija se ponašala u okviru te zajednice dosta neodgovorno, iako svi za njom danas žale, jer je ona bila vojno, a u izvjesnoj mjeri i financijski, najjača. Ona je još uvijek ponekog zapošljavala, pa tako u njoj radi pola miliona Talijana, a mnogi pripadnici srednje klase ostalih zemalja studiraju na Cambridgu ili Oxfordu. No, mladi i stanovnici gradova, naročito Londona, nisu bili za Brexit – izlazak iz EU. Za izlazak su glasali stariji ljudi, oni niže obrazovani i stanovnici u pokrajini i selima. Njih je bilo milion više, a milion glasova je nemoguće zanemariti. No, možda i nije u redu da starci, koji pred sobom imaju nevelik broj godina života, odlučuju o budućnosti mlade generacije pred kojom je cijeli životni vijek – sa i bez EU.
Na kraju krajeva, ako ćemo po istini, i za ovu „seobu naroda“ odnosno najezdu imigrantskih nevoljnika iz Afrike i Azije u Evropu, uz SAD, kriva je najviše u EU Velika Britanija, koja je najaktivnije sudjelovala u napadu sa lažnim povodom na Irak, kasnije i na Libiju, te su uz njezino aktivno učešće napadnuti i razoreni ratom i u neprekidnim krvavim sukobima uništeni i Bliski istok i Sjeverna Afrika. A sad, kad su nastale nevolje: imigrantski valovi s kojima se ne zna kako, ni kamo smjestiti te ljude ili spriječiti njihov dolazak, kao i jezivi napadi terorista i fanatiziranih luđaka na nevine ljude, Britanija odlazi zalupivši vratima.
Efekt domina
Ima ih koji zbog ove odluke plaču, ima ih koji trijumfiraju. Dok je engleska Centralna banka, iako pogođena, stavila na raspolaganje 250 miliona funti sterlinga, burze su ipak danas poludjele, a u ponedjeljak će se hitno sastati u Berlinu Merkelova, Hollande i Renzi, da spriječe, između ostalog, novčano krvoproliće. Sad, kad nema Britanije, Italija se nada da će postati važnija na kontinentu. Međutim, euroskeptici trijumfiraju i traže slične referendume u vlastitim zemljama. Tako, Marine Le Pen već govori o Frexitu, a njena sestrična na jugu zemlje daje ne samo desničarske, već i rasističke izjave. Matteo Salvini iz Lege Nord u Italiji zahtijeva da im se bar Lombardija pridruži, a on ima uspjeha i u ostalim dijelovima Italije, koja je užasno zadužena u evropskim bankama i doživljava, kao i ostale zapadne zemlje, intenzivnu deindustrijalizaciju i delokalizaciju vlastite proizvodnje i tvornica u strane zemlje. To sve prate porast nezaposlenosti, bijeda, pad standarda i zdravstvenih i obrazovnih usluga te besperspektivnost mladih i obrazovanih kadrova, koji mahom odlaze iz domovine, i to baš u Englesku ili Ameriku. A za sve to se okrivljuju EU i euro, koji je gotovo uništio dosta visok standard talijanskih građana – bar na sjeveru zemlje. No, Evropska unija je jaka sa slabima i slaba s jakima. Vidi ponašanje prema Velikoj Britaniji i usvajanje engleskog kao jezika Unije, a sad najveća zemlja čije je on bio govorni jezik, izlazi iz Unije. Dosta je vidjeti njezino ponašanje prema Grčkoj, koja je gotovo uništena. Mnogo bolje ne prolaze ni Španija ni Portugal, ni bivše komunističke zemlje u kojima, gotovo svima, izborne pobjede ostvaruju krajnje nacionalističke, fašističke ili populističke partije. Osim šrto grdi Camerona, ova i ovakva EU mora se iz temelja izmijeniti – to zahtijeva talijanski premijer Matteo Renzi i još francuski bivši socijalist i današnji protagonist Fronta lijevice (Front de gauche) Melenchon.
A EU i njen tvorci, kao ranije toliki drugi, sad se okrivljuju, jer su pobudili velike nade, koje kasnije nisu bili u stanju ostvariti. Iako su prvi tvorci evropske zajednice bili desničari, ujedinjena Evropa stari je san – još iz doba Napoleona. No, i on se kao ostvarenje pokazao utopijom, jer gdje je tu solidarnost, jedinstvo ili bratstvo? Svaka od zemalja samo je tražila u Uniji vlastitu korist i novce za sebe, dok je birokracija Unije bubrila kao kvasac, a evropski vođe odavno zaboravili ne samo ljudska prava, za koje se tobože zalažu, kao i na principe Francuske revolucije (bratstvo, jednakost, sloboda) i jedino su pazili na striktno i čak bezobzirno provođenje brutalnih liberističkih reformi, po kojima je tržište dobilo mjesto vrhovnog suverena, koji odlučuje o svemu, a novac proglašen za Boga. Ma koliko konzervativci vikali o kršćanskim korjenima Evrope, koji bi trebali ući i u uvod evropske konstitucije, njihovo je ponašanje čista suprotnost ne samo kršćanskog učenja o milosrđu prema „niščima“, nego su radnička, a sad i srednja klasa, pretvorene u robu, čiju cijenu diktira tržište. Kad nije potrebna, ona se uništava i baca. Ljudi se bacaju na smetlišta ili u bijedna predgrađa i naprosto se ne zna kuda s njima, kao ni s robnim viškovima, koje spaljuju najodlučnije, pogotovo ako se radi o plagiranim brendovima i markama. Ljude ne mogu baš spaljivati, ali mogu povećavati bez ikakvog obzira radne sate, godine potrebne za penziju (u Italiji su dotjerali čak do 70 godina života i 40 godina radnog staža potrebnog za umirovljenje), ili pak snižavati obim i kvalitetu zdravstvenih i obrazovnih usluga, bezobzirno i brutalno inzistirajući i na njihovoj privatizaciji. Oni koji imaju da plate privatne škole i privatno liječenje, bit će u sasvim drugačijem položaju. A na privatizaciji svega se jaši bez izuzetka. Privatiziraju se čak i javna dobra, a ne se samo proizvodni pogoni i javne ustanove već i sve vrste usluga, kao i voda za piće, a uskoro će valjda naplaćivati i zrak, bar onaj nezagađen. A evropska birokracija izmišlja i ozakonjuje cijeli niz gluposti, koje dovode do bijesa građane EU, dok dozvoljavaju masovni uvoz agruma i maslinovog ulja iz Sjeverne Afrike i uvoz nekih proizvoda iz SAD-a, čiji su sastojci zabranjeni zakonima te iste EU. Sve to bjesni običnog evropskog građanina, od Italije do Danske. Najbolje je to opisao jedan talijanski ribar, koji je kazao: “Kad ulovim salpu ilii trilju, koja je nekoliko centimetara premalena, ako je ne pustim natrag u more, plaćam globu od više desetina Eura, koji idu u džep Merkelovoj i njemačkim bankama, a ja nemam novaca.” A građani bi onu zlatnu ribicu iz bajke, koja ispunjava sve želje: „Ribice, ribice, daj nam Evropu naših snova. Evropu bez klasnih razlika, bez netrpeljivosti, mržnje i rata. Daj nam Evropu s ljudskim licem i po mjeri čovjeka!“