Author: GORAN MARKOVIĆ

Stiče se utisak i da javnost ne zna skoro ništa o sadržini, ciljevima i mogućim posljedicama predloženih amandmana, pa će znatan dio građana, a možda i njihova ogromna većina, glasati u zavisnosti od toga da li su za ili protiv vlasti, a ne da li su za ili protiv prijedloga amandmana. To ne bi moralo nužno da bude tako, ali imajući u vidu kako je vođena referendumska kampanja, po svoj prilici tako će biti. Stoga, opravdano je pitanje da li će rezultati referenduma biti legitimni.

Ustav SFRJ od 1974. godine, čiji temelji su udareni amandmanima na Ustav SFRJ od 1963, donesenim 1971. godine, u publicistici, a ponekad i u naučnoj literaturi, naziva se „grobarem druge Jugoslavije“. To je bio ustav koji je značajno promijenio prirodu jugoslovenske federacije, ali i ekonomski i politički sistem, iako se […]

Drugi jugoslovenski socijalistički ustav bio je programski akt, koji je počivao na detaljno razrađenom i normiranom sistemu integralnog samoupravljanja, koje je trebalo da bude temelj društvenih odnosa u svim sferama društva.

U pogledu demokratičnosti rješenja, pogotovo zbog uvođenja radničkih savjeta i vijeća proizvođača, te zbog formalnog slabljenja uloge izvršnih organa vlasti, Ustavni zakon je bio izrazito napredan pravni akt. Njegov najveći doprinos ogledao se u tome što je uveo demokratiju u ekonomski sistem, i to ne samo na nivou preduzeća, što je bilo riješeno još 1950. godine, već i na makro ekonomskom nivou, što je bilo originalno rješenje, koje nisu imali ni dotadašnji sovjetski ustavi, čak ni Ustav RSFSR od 1918. godine.

Dokle god nameće zakone, visoki predstavnik će samo praviti cirkus, u kome će, osim njega, koristi imati domaće političke elite, jer će se jedne predstavljati kao žrtve, a druge kao pobjednici.

Broj radnika koji su prošli kroz „školu samoupravljanja“ zaista je ogroman. Radilo se o milionima članova radničkih savjeta. Samo u prvoj deceniji bilo ih je oko 1,1 milion. U prvih petnaestak godina, dvije trećine stanovništva je učestvovalo u radu različitih samoupravnih organa. To je bio veliki napredak, jer je učešće u radu organa upravljanja jedini način da radnici i drugi građani nauče da upravljaju. Ovako veliko učešće radnika u upravljanju, koje je sprovođeno na sistematski način, kao ustavna norma i zvanična državna ideologija, nikad i nigdje nije viđeno.

Često se čuje da svijet poslije korone neće biti isti. Ipak, teško je povjerovati da će ekonomski dominantna klasa i političke elite naučiti nešto iz ove katastrofe. Oni su racionalni samo u granicama svog klasnog interesa.

Radikalna ljevica gradi svoju strategiju na duge staze. Najmanje što joj treba je da je potencijalni birači i aktivisti poistovjećuju sa lijevim centrom. Radikalnoj ljevici ne treba da potencijalni birači pomisle kako je slična socijaldemokratiji. Ako bi se to desilo, oni bi se trajno okrenuli socijaldemokratiji.

U takvoj situaciji, laburističko vođstvo je moralo da vodi borbu na više frontova: protiv ogorčenih protivnika u vlastitim redovima, krupnog kapitala, znatnog dijela državne uprave i, što je posebno važno, uticajnih medija.

Teško da bi Jugoslaviju, u onakvim društvenim prilikama, spasio bilo kako pisani ustav, kao što ni onakav kakav je bio nije mogao biti glavni razlog njenog sloma.

Svima koji su ga otpisali, proglasili autoritarcem i opskurnim misliocem, Marks se „osvetio“ aktuelnošću svojih ideja.

Prvomajski protesti koje organizuju pojedini sindikati ili vanparlamentarna ljevica zlata su vrijedni. Oni su početni oblik stvarne klasne borbe.

Ni ove godine na izborima u Bosni i Hercegovini neće biti ljevice, ali će biti neoliberalnih socijaldemokrata, koji se već kite privlačnim epitetom ljevičara.

Istoriografija je postala oruđe u rukama vladajuće klase, njeno ideološko sredstvo u ovladavanju javnim mnjenjem i oblikovanju svijesti budućih generacija.

Rasprava o prirodi i ulozi četničkog pokreta treba da bude zasnovana na istorijskim činjenicama a ne na njihovoj ideološkoj interpretaciji.