Author: GORDAN STOŠEVIĆ

Tri decenije nakon završetka Hladnog rata ponovno se aktualizira pojam hladnoratovske podijele, samo ovaj put u drugom obliku. S obzirom na to da je vojni NATO pakt jedini relikt povijesti te egzemplar poslijeratnog zastrašivanja, ali i jedini preživjeli svjedok hladnoratovskog koncepta svijeta, današnja se situacija u Ukrajini može posmatrati kao pokušaj redefiniranja vojne nadmoći u svijetu i svojevrsno pozicioniranje u novom svjetskom poretku čije se konture iscrtavaju. Nakon pada željezne zavjese i demontiranja Varšavskog pakta kao sigurnosnog pandana Sjevernoatlantskom savezu, stvoreni su uvjeti unipolarnog svijeta i jedinstvenog hegemona u vidu vojno-političke organizacije koju predvode Sjedinjene Američke Države.

Svijet nakon dugi niz godina, još od vremena Hladnog rata, nije se tako ozbiljno našao na rubu kaosa, ponora, propasti i uništenja, na koncu svoga fizičkoga nestanka.

„Sloboda u kapitalističkom društvu uvijek ostaje otprilike ista kao što je bila u starogrčkim republikama: sloboda za robovlasnike.“   Reći će, ovo, jednom prilikom, veliki vođa Oktobarske revolucije, Vladimir Ilyich Lenin. U potpunosti se čini da ove riječi druga Lenjina današnji anti-globalisti nisu u stanju razumjeti. A i kako bi […]

Akceleracijski kapitalizam ući će u svoju napredniju fazu, koja bi za nekoliko desetljeća trebala rezultirati evolucijom svijesti kod ljudi koji će ga nadživjeti, umjesto sa revolucijom koja bi svojim izraženim nasiljem navodno trebala urušiti postojeći kapitalistički sustav i postaviti njegovu alternativu.

Sukob u Ukrajiini jasno nam pokazuje da rat ostaje dio političkog odnosa koji u potpunosti određuju njezin razvoj, da je to samo nastavak politike oružanim nasiljem unutar buržoaskih redova, i na to se ne smije gledati kao na nešto neovisno.

Gramscijev briljantni um kao rijetko koji drugi prije i poslije njega, nije smatrao da su velike ideje stvar samo intelektualaca, te inzistirao na tome da radnici moraju postati vođe vlastitih organizacija.

Međutim, može li se zaista danas realno očekivati bilo kakvu/koju revolucionarnost proletarijata, ako je ovaj bačen na koljena, do te mjere da moli za svoja prava za koja se je već odavno bio izborio kroz raznoraznih revolucija? Je li on zapravo doživio dijalektičku katarzu povijesti, zbog toga što nije izvukao niti jednu pouku iz svih tih ratova, pa čak i onda kada ga buržoazija prirodno baci u vatru kada je kapitalizam u krizi?

Zato i Marx kaže da je povijest sudac, a proletarijat izvršitelj presude. Buržoazija je ta koja po pravilu stvara svoje grobare, pa njezina propast i pobjeda proletarijata su također neizbježna. Buržoazija nije iskovala samo oružje koje joj nosi smrt, ona je stvorila i vojnike koji će to oružje nositi, radnike i seljake, proletere, gvozdene bataljone koje će da je unište.