Ka poznavanju prirode i društva. Odgovor Borisu Dežuloviću

Šta ako je to tek nekakvo nečudo ljudsko-žandarske prirode koje se u nauci o poznavanju društva ponekad determiniše i kao građanski fašistoid, elementarnih životnih funkcija tipa: mržnja i sadizam prema „glupim i tupim masama“, sirotinji, prinudnim oportunistima i proleterima sklonim korupciji. Takve su funkcije, kako bi to rekli/e neki/e kolege/nice iz uglednijih žandarmerijskih postaja iz Beograda, prosto prirodne, nužne, prouzrokovane su hijerarhijskim odnosima to jest pozicijama u „lancima ishrane“. Ovdašnje kolege/nice (po mentalnoj uniformi) autora članka „Čuda prirode: šupci, a pičke”, objašnjavaju ponašanje bića koje autor, nakon službeničkim-entuzijazmom-nadahnutog dijagnostičkog opisa, klasifikuje kao „govna“, njihovom najnižom pozicijom u lancu ishrane. Pa jeste, umesto da kao svi srednjeklasni intelektualci (to jest kapitalistički popovi) parazitiraju na nekom bullshit job-u (ok, tu su onda reči-fekalije normalna stvar, nuždna poslovna etika), dakle, umesto da se tako nekako snađu, moraju vertebrati koji su niže pozicionirani u lancima ishrane da se ponižavaju pred gazdama i političarima!

Mogućnosti uozbiljenog postnajEživanja

U danima studentskih demonstracija 1968. godine, u lift stambene zgrade u Beogradu ulazi mladić sa bedžom na kom piše: CRVENI UNIVERZITET KARL MARKS. Starija komšinica posmatra ga i oprezno i radoznalo, i sa respektom i sa zabrinutošću. Pri izlasku iz lifta, ne izdrži i daje mu savet: „Deco, sakrijte to da ne vide komunisti“. Ova anegdota kao da je, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, prepisana iz humorističkog lista za zbilju i šalu JEŽ. U stvari, ovo „kao da je“ – kao da je nepotrebno, primera je na pretek.

Todor Kuljić, levi liberali i „formaciono plutajući“ levi teoretičari

Kuljić ne piše popularne, čak ne ni naučno-popularne knjige. To je specijalistička materija. Problemsko pitanje je da li i kako ova akademska formacija hoće/može manifestno odsanjati i analizirati kriterijume sećanja levice u ime podsećanja na imperative njene/naše budućnosti. Da li uopšte hoće i da li uopšte može da teoretizuje i praktikuje od Kuljića prizivano “delatno sećanje”.