Borba umesto ćutnje, solidarnost umesto osude

Čemu nas uče priče Marije Lukić i Milene Radulović? Uče nas tome da je jedina alternativa nasilju borba. Borba protiv nasilnika i sistema koji mu je naklonjen zahteva istrajnost i bezgraničnu solidarnost. Bez kolektivne podrške, svaka žena može lako da potone u izolaciju, tražeći uzroke nasilje u sebi i sopstvenom ponašanju. Međutim, ono što je takođe važno da uvidimo jeste i da ovakvi slučajevi prevazilaze pojedinačne okolnosti, zbog čega je potrebno organizovano suprotstavljanje sistemu. Glas jedne žene je jak, ali glas ženskog fronta nadjačava sve nasilnike i one koji relativizuju nasilje.

Ideološka kakofonija američke rulje

Slike konfederacijske zastave u američkom Kongresu i razularene mase koja je, uz minimalan otpor inače prilično revnog američkog represivnog sustava, marširala hodnicima onoga što brojni Amerikanci doživljavaju kao gotovo sveto mjesto američke politike, bile su nešto što je malo tko očekivao. Bile su to slike za koje je većina naviknuta da dolaze s Bliskog istoka ili neke banana-države, kako je to rekao bivši američki predsjednik George W. Bush, osvrćući se na ono što se događalo 6. siječnja u Washingtonu. Na istom tragu bili su i voditelji CNN-a poput Jacka Tappera i Abby Philip koji su također s nevjericom komentirali slike i vijesti koje su pristizale kao reakcija na Trumpovo odbijanje prihvaćanja izbornog poraza. Iako su scene marširanja u Washingtonu djelovale gotovo nadrealno dok je njihova ikonografija podsjećala na niskobudžetno holivudsko ostvarenje, postavlja se pitanje radi li se ovdje zbilja o stihijskom djelovanju kojemu je jedini cilj zadržavanje Donalda Trumpa u Bijeloj kući ili smo ipak svjedoci uspona ideologije radikalne desnice koji se neće zaustaviti njegovim odlaskom, tj. je li duh iz boce zaista pušten.

Afera Agrokomerc

Jedni i danas tvrde da je afera predimenzionirana, pa čak i montirana u cilju diskreditacije tadašnjeg bh. komunističkog rukovodstva i rušenja ugleda jednog od najmoćnijih bh. političara Hamdije Pozderca, tadašnjeg šefa Komisije za ustavne promjene i potpredsjednika Predsjedništva SFRJ koji je trebao biti sljedeći predsjednik i da Agrokomerc nije bio jedino preduzeće koje je poslovalo putem mjenica. Drugi smatraju da je dug koji je napravljen mjeničnim poslovanjem prevazišao sva tadašanja dugovanja drugih preduzeća koja su poslovala na identičan način i da je takav gubitak bilo nemoguće zataškati, odnosno da je direktor Agrokomerca Fikret Abdić počinio ozbiljan kriminal.

Bosanskohercegovačke afere u vrijeme SFRJ

Način reagovanja Saveza komunista BiH i bh. medija uvijek je išao istim redoslijedom. Prvo bi SK BiH osudio ovakve pojave, oglasili bi se vodeći politički funkcioneri i republike i opština, a novinari bi prenosili njihove izjave posebno izdvajajući najzvučnije detalje. Reakcije funkcionera obično su i počinjale i završavale brigom za samoupravno socijalističko društvo koje kleronacionalističke i nacionalističke pojave nikako ne smiju ni na koji način ugroziti.

Samoupravljanje u Jugoslaviji, kad proljeće porani

Broj radnika koji su prošli kroz „školu samoupravljanja“ zaista je ogroman. Radilo se o milionima članova radničkih savjeta. Samo u prvoj deceniji bilo ih je oko 1,1 milion. U prvih petnaestak godina, dvije trećine stanovništva je učestvovalo u radu različitih samoupravnih organa. To je bio veliki napredak, jer je učešće u radu organa upravljanja jedini način da radnici i drugi građani nauče da upravljaju. Ovako veliko učešće radnika u upravljanju, koje je sprovođeno na sistematski način, kao ustavna norma i zvanična državna ideologija, nikad i nigdje nije viđeno.

Ursula K. Le Guin, Knjige nisu samo roba – govor povodom dodjele Nacionalnih nagrada za književnost

Knjige nisu samo roba; želja za profitom često je u konfliktu s težnjama umjetnosti. Živimo u kapitalizmu i čini se da njegovoj moći ne možemo umaknuti – no takvim se doimalo i božansko pravo kraljeva. Svakoj ljudskoj moći moguće se oduprijeti i ljudska bića mogu je promijeniti. Otpor i promjena nerijetko počinju u umjetnosti. Vrlo često počinju u našoj umjetnosti, umjetnosti riječi.

Dva vijeka Engelsa

Činjenica da je posljednji dio Engelsovog života padao u vrijeme formiranja modernog radničkog pokreta čini njegovu misao i danas aktuelnom, jer je promišljao djelovanje radničkih partija koje su umnogome slične današnjim. Osim toga, njegova razmišljanja o odumiranju države i tipu države diktature proletarijata i danas se smatraju aktuelnim. Iako je Engels ostao u sjeni svog poznatijeg i slavnijeg prijatelja, njegov ogroman teorijski rad i praktično djelovanje čine ga zaslužnim teoretičarem, ali i političkim borcem radničkog pokreta, koji bi, i da nije bio vezivan za Marksa, imao jedno od najistaknutijih i najzaslužnijih mjesta.

Memesis: Mim, kulturna hegemonija i revolucionarna politika

Da bi prikrivao odnose, mim mora da se oslanja na široko polje opštih mesta pomoću kojih će jednostavno da odgovori na horizont očekivanja određene grupe, na primer radikalnih desničara, ne izazivajući nikakvu promenu u njihovom stavu. Na primer, desničarsko ismevanje rodnih politika ne kreira nikakvu promenu, ne samo apriorno, zbog toga što je heteronormativno, već i zato što formalnom organizacijom mima samo potvrđuje početni stereotip. „Paradoks“ koji izaziva smeh samo legitimizuje stereotipne pretpostavke o postojećim društvenim odnosima i posledično obeshrabruje njihovo preispitivanje. Takav mim je nekonstruktivan i ciničan, u potpunosti lišen bilo kakve emancipatorne dimenzije, jer se zasniva na „prirodnim“ i „samorazumljivim“ istinama. Interakcija između glavnog i sporednog predmeta ovde gotovo u potpunosti izostaje, jer se celokupni efekat mima zasniva na potvrđivanju klišea. Ipak, opšta mesta je moguće izmeniti, i to je još jedan detalj koji ostavlja prostor za subverziju i ostavlja mim kao produktivno sredstvo za „formulaciju revolucionarnih zahteva u politici umetnosti“ (Benjamin).

Friedrich Hayek i ideološki dispozitiv neoliberalizma

Naglašavanje Hayekove važnosti kao organskog intelektualca, naravno, ne znači da smatram da bi stvarna formacija neoliberalizma u bilo kojem smislu mogla biti „izvedena“ iz njegovog rada. To bi značilo pasti u jednosmjernu ulicu koju je Gramsci opisao kao „ideologizam“, a koji se u konačnici temelji na idealističkom i intelektualističkom konceptu povijesti. Ono što, umjesto toga, želim učiniti, je upotrijebiti mali dio njegovih tekstova kao vodič kroz ideološki dispozitiv neoliberalizma i kao simptom njegovih temeljnih kontradikcija.

In memoriam David Graeber (1961–2020) – svježina, odvažnost i uporno suprotstavljanje revizionizmu

Iznenadnom smrću Davida Graebera početom rujna ove godine svijet je izgubio antropologa, anarhista, aktivista, te jednog od najžešćih kritičara kapitalizma, birokracije i nejednakosti. Mnogima je nedvojbeno ostao u sjećanju kao jedan od vodećih aktera pokreta Occupy Wall Street 2011. godine, te mu neki čak pripisuju autorstvo slogana „Mi smo 99%“ (We are 99%), koji aludira na činjenicu da su svjetski resursi i bogatstvo pod kontrolom 1% svjetske populacije. Graeber je, međutim, izjavio da su za ovaj kratak i upečatljiv slogan zaslužni aktivisti koji su zajedno s njim sudjelovali u spomenutome pokretu

Requiem za Demokratsku stranku – kraj njenog drugog kruga razdora ili konačan kraj?

DS je  danas nakon toliko razjedinjavanja na kraju drugog kruga razdora. Poslednji čin ovog kraja događa se upravo  ovih  dana. I opet je u taj kraj (ili novi početak?) umešan niko drugi do Boris Tadić. Na unutarstranačkim izborima pobedu je proglasio Branislav Lečić, kandidat za predsednika koji bi Tadiću bio daleko više po volji od sadašnjeg predsednika Zorana Lutovca, jer Tadić ima u planu novo reujedinjenje Demokratske stranke, a za taj čin Lečić mu deluje kao povoljniji lider. Videćemo da li će to biti konačni kraj Demokratske stranke i ujedno kraj drugog kruga razaranja, ili će to biti novo ujedinjenje, jedan mirniji period, pa opet razjedinjavanje. Kako bilo, ovo što se dešava danas u okviru duboko posrnulog DSa, nije ništa novo, već praksa njenog delovanja od samih početaka.

Drago Godina, „Rezolucija komunističko-apstencionističke struje“

Tek formirana Italijanska komunistička partija, još će biti daleko od toga da će moći detaljno razumeti komunistički duh, politiku, taktiku i učenja komunizma. U njoj će vladati samo dobra volja, trudeći se pretvoriti njene članove u svakom pogledu u savršene komuniste. A mentalitet će još dugo ostati socijaldemokratski. Stoga će stranci trebati puno energije i rada da bude u stanju izvršiti preokret iz socijaldemokratizma u komunizam. U tom periodu takozvanog detinjstva komunizma, svaki elektoralistički pokušaj biće vrlo opasan.

Čemu Partija radikalne levice?

Ne znam da li ste primetili, ali se nešto dogodilo. Nedavno se pojavila politička organizacija pod imenom Partija radikalne levice. Prvo ćemo dati argumente u korist teze da ova formacija zaista predstavlja novum u odnosu na ono na šta smo se navikli. Bez obzira na to da li imamo simpatije prema ovoj partiji ili sa prezirom gledamo na nju, ona zaslužuje pažnju jer na suštinski menja način na koji se u Srbiji misli ono političko. Nakon toga što skrenemo pažnju na inventivne doprinose Partije radikalne levice, pokušaćemo da mapiramo njene glavne dileme i izazove, preciznije, njen manevarski prostor.

Kome je milo što je pao Milo?

Kaže se da je Đukanović napravio ogromnu grešku zato što je pred izbore krenuo na crkvu. Kad se pogleda ishod izbora, to je nesumnjivo tačno. Međutim, stvari treba posmatrati iz njegovog ugla. Autokrata je uvjeren u svoju svemoć, dobrim dijelom i zato što je izgubio dodir sa stvarnošću, pa nije u stanju da procijeni raspoloženje javnosti. Drugo, Đukanovićev pohod protiv crkve istovremeno je dio njegovog snaženja crnogorskog nacionalnog identiteta, za šta mu, po njegovoj procjeni, treba posebna pravoslavna crkva. Da bi u tome uspio, mora baciti na koljena Srpsku pravoslavnu crkvu. Sve to je, dakle, dio njegovog crnogorsko-nacionalističkog projekta. Na kraju, njemu je to bilo potrebno da bi ojačao legitimitet u onom dijelu biračkog tijela koje nije orijentisano srpski, nego crnogorski (bilo u nacionalnom, bilo u državotvornom smislu), a čiji glas mu, zbog društvene situacije i teških promašaja režima, nije bio garantovan.

Krizni štab u službi kapitala

Nakon što je u Srbiji u  roku od nekoliko dana počeo da raste broj obolelih od virusa kovid 19, fokus pažnje tzv. opoziciono orjentisane javnosti usmeren je na odgovornost medicinskog dela Kriznog štaba vlade Srbije. Članovima kriznog štaba se zamera na tome što su pristali na slabljenje mera zbog toga da bi se izborni proces nesmetano odvijao. Iako je i to svakako jedan od razloga popuštanja mera u borbi protiv korona virusa, bukom koja se digla oko izbora u drugi plan se potiskuje odgovornost članova Kriznog štaba vezana za podanički odnos spram stranog kapitala koji u Srbiji gospodari i članovima Kriznog štaba i čitavom državnom vrhu. Tekst koji sledi je pokušaj da se ukaže na tu dimenziju problema.

Kosta Stefanović, „Nekoliko pogleda o unutrašnjem radu u sindikalnim organizacijama“

Posao treba raspodeliti tako da svi rade jednovremeno, a ne za jedno izvesno vreme svaliti posao na jednoga, potom na drugoga i tako redom dok se svi jedan po jedan ne umore, te da se za docnije ne prime znajući kolike ih dužnosti i obaveze čekaju. Umesto ovakvog rada mnogo je praktičnije i korisnije iskorišćavati sve snage, koliko ih ima, jednovremeno, tako da svaki primi po jedan deo obaveza i dužnosti na sebe. Radeći tako neće se osećati umor i, što je najglavnije, razvijaće se volja za radom. Ako još pri tom ima sposobnih organizatora koji će stajati u kontaktu s novim ljudima podstičući ih i pružajući im potrebna obaveštenja za rad, uskoro ćemo na taj način stvoriti jedan značajan kadar novih i toliko potrebnih funkcionera.

Je li Marx bio u pravu? (Treći i poslednji deo)

Ekonomska kriza koja nam prijeti nakon ove pandemije, u mnogo čemu će promijeniti svijet kojeg dosad poznajemo. Ona će strukturno izmijeniti ekonomiju koja se je dosad zasnivala isključivo na hiperprodukciju proizvodnje materijalnih stvari. Mnogi će sektori neposrednih usluga otići zauvijek u povijest, a na njihovom će mjestu doći sektori koji se zasnivaju na socijalnu (čitaj bez kontaktnu) distancu, novi virtualni svijet prodaje usluga.

Frakcije Francuske revolucije

Francuska revolucija je, kao i sama levica kasnije, bila podeljena na različite struje, tendencije i pokrete. Onima koji bi da se informišu ili o levici ili o Francuskoj revoluciji ta podeljenost može izgledati zbunjujuće i čudno, u poređenju sa njima suprotnim političkim pozicijama, mada se može reći da je u oba slučaja ta podeljenost očekivana. Slično kao što se među arhitektama i planerima koji razmatraju izgradnju novih zgrada može naći daleko veća raznolikost ideja nego među onima koji se prosto protive tome.