Category: Tekstovi

Dominirajuća karakteristika rada Koste Nikolića je unapred postavljeni cilj da po mogućnosti satre i u prah i pepeo pretvori sve komunističko u periodu 1919—1929. godine. Istu sudbinu je namenio i prethodnoj istoriografskoj literaturi, koja se tom problematikom bavila. Rečeno nikako ne treba shvatiti kao integralnu odbranu svega napisanog iz te oblasti — kao da prethodna istoriografija nije imala sitnih i krupnih nedostataka, pa i promašaja i da se na sve to ne sme ukazivati. Da ne bismo ostali samo na goloj i ničim argumentovanoj kvalifikaciji, u svojoj kritici ćemo se zađržati uglavnom na njegovim krupnijim faktografskim greškama i netačnim ocenama, nastojeći da svoje primedbe argumentujemo.

Pored toga što je bio najbolji student prava, predsednik Vučić je i odličan učenik istorije. Jedan od omiljenih poklona koji daje svojim saradnicima su biografije istorijskih ličnosti, kako bi njegovi saradnici mogli nešto da nauče od njih. Sasvim je očigledno da je i on naučio nešto iz biografije Milana Obrenovića.

Bez naučno-istraživačke ambicije i metodološke discipline i one najvažnije istine postaju dekorativni truizmi, najambicioznije ideje parališući ideologemi a najakuratniji opisi i definicije – tek izanđali sterotipi

To što je sud dao povjerenje iskazu svjedoka Dimitrijevića, ali ne i svjedoka Radanovića i Bešlina, po našem mišljenju predstavlja čist voluntarizam, koga nije smjelo biti. Po čemu je Dimitrijevićevo svjedočenje vjerodostojnije, teško je reći

Zaogrnuta u tehnokratski žargon i laicima nerazumljivu matematizaciju, glavna poruka Memoranduma jest da autoritet ekonomske znanosti i struke stoji iza analiza i preporuka Svjetske banke. Dakle, jedino dosljedna primjena neoliberalnih receptura i usvajanje neoliberalnog mindseta može biti osnova za racionalnu i odgovornu politiku.

U danima studentskih demonstracija 1968. godine, u lift stambene zgrade u Beogradu ulazi mladić sa bedžom na kom piše: CRVENI UNIVERZITET KARL MARKS. Starija komšinica posmatra ga i oprezno i radoznalo, i sa respektom i sa zabrinutošću. Pri izlasku iz lifta, ne izdrži i daje mu savet: „Deco, sakrijte to da ne vide komunisti“. Ova anegdota kao da je, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, prepisana iz humorističkog lista za zbilju i šalu JEŽ. U stvari, ovo „kao da je“ – kao da je nepotrebno, primera je na pretek.

Često se čuje da je Đinđić bio reformator. Reforme obično podrazumevaju društvene promene sa ciljem poboljšanja funkcionisanja postojećeg sistema. Ali se čini da u ovom slučaju, rezultati nisu bili željeni, ili bar ne onakvi kakvim su sledbenici Đinđićeve politike hteli da budu.

Kritikama Vučićevog režima koje su moralistički i estetički intonirane, međutim, nedostaje strukturalna komponenta. Reč je o tome da kritike ove vrste problem ne prepoznaju u samom sistemu na osnovu kojeg srpska država i društvo funkcionišu i položaju koji taj sistem zauzima u sistemu međunarodnih ekonomskih i političkih odnosa.

Iako crkvene strukture i javnost bliska njima, danas tvrde kako je tokom celog perioda socijalističke Jugoslavije, Crkva kao institucija bila gušena, marginalizovana i udaljavana od vernika, takva tvrdnja ne stoji u potpunosti. O potpunom gušenju i marginalizaciji Crkve, poricanju prava na slobodno delovanje od strane novih vlasti, može se govoriti samo u jednom periodu stabilizacije socijalističkog sistema: od 1945. do 1953. godine.

Tri decenije nakon završetka Hladnog rata ponovno se aktualizira pojam hladnoratovske podijele, samo ovaj put u drugom obliku. S obzirom na to da je vojni NATO pakt jedini relikt povijesti te egzemplar poslijeratnog zastrašivanja, ali i jedini preživjeli svjedok hladnoratovskog koncepta svijeta, današnja se situacija u Ukrajini može posmatrati kao pokušaj redefiniranja vojne nadmoći u svijetu i svojevrsno pozicioniranje u novom svjetskom poretku čije se konture iscrtavaju. Nakon pada željezne zavjese i demontiranja Varšavskog pakta kao sigurnosnog pandana Sjevernoatlantskom savezu, stvoreni su uvjeti unipolarnog svijeta i jedinstvenog hegemona u vidu vojno-političke organizacije koju predvode Sjedinjene Američke Države.

Nacionalizacija je imala revolucionarna obilježja, jer je predstavljala pravni oblik ukidanja kapitalizma, barem tamo gdje je bila sveobuhvatna, iako nije nužno bila pravni oblik uvođenja socijalizma.

U prošlih nekoliko godina u srpskoj opozicionoj javnosti dogodila se prava epidemija upotrebe izraza „zarobljena država“. Kao i za svaki pojam iz arsenala vladajuće ideologije značenje „zarobljene države“ nam se čini kao nešto samoevidentno, kao činjenica koju ne bi trebalo detaljnije objašnjavati. Državu nam je „zarobila“ politička mafija vladajuće partije, […]

Francuski novinar i pisac Sorž Šalandon autor je romana Povratak u Kilibegz u kojem se pripoveda o životu i delu jednog bivšeg pripadnika Šin fena, političkog krila Irske republikanske armije (IRA), koji je zapravo bio izdajnik jer je radio za englesku tajnu službu MI 6. Šalandonova priča zasnovana je na […]

Razvoj današnje tehnike nameće niz pitanja: Da li je tradicionalni ljudski rad prevaziđen? Zašto glamurozno najavljivane četvrta i peta industrijska revolucija nisu donele skraćenje radnog vremena u odnosu na osmočasovni pokret radnika pre gotovo vek i po? Kako će se rešiti sve veća protivrečnost ljudskog rada i tehnike? Zašto radnici još uvek rizikuju živote radeći najopasnije i najteže fizičke poslove u rudnicima, nuklearnim postrojenjima, kesonima, deminiranju eksploziva, poljoprivredi, građevinarstvu…? Zbog čega se rad sve više obavlja od kuća? Kakav je karakter sadašnje tehnike i koji su njeni potencijali. Sva ova pitanja sublimirana su u jednom: koja je to granica koju današnja nauka i tehnika ne smeju da pređu?

Kako izgraditi društveni konsenzus u našim, „post-konfliktnim“, „podeljenim“ balkanskim društvima? Pitanje se već tri decenije nameće kao ključno. Bezbroj tekstova i diskusija u medijima, akademskim publikacijama, istraživačkim projektima i studijskim programima, bezbroj filantropskih projekata, grantova i rezidensija, a opet smo podeljeni i u konfliktu u našim „post-konfliktim društvima“. Opšti lament nad nedostatkom društvenog konsenzusa, međutim, ukazuje upravo na ono što negira: na već postojeći društveni konsenzus koji tvrdi da je pitanje društvenog konsenzusa ključno pitanje, kao i na to da mi koji živimo u našim balkanskim „podeljenim društvima“ nismo taj konsenzus izgradili.

U prenesenom značenju, u oformljenom liberalnom poretku, liberali su versajski vrtlari koji raspravljaju o idejama izgleda vrta i odlučuju kako treba vrt urediti reformama da taj vrt klasne hijerarhije bude što meritokratski pravedniji. Konzervativci bi, pak, istovremeno htjeli isključiti mnoge liberalne versajske vrtlare iz odlučivanja u ime očuvanja tradicionalnih vrijednosti versajskog vrta, samo bi taj parlament versajskih vrtlara pretvorili kao savjetodavno tijelo, dok bi desnija desnica htjela posve politički isključiti versajske vrtlare i predati svu moć odlučivanja nekom autokratu i/ili oligarhiji.

Dvadeseti kongres Komunističke partije Kine održan je od 16. do 22. oktobra 2022. godine. Ovaj kongres održan je samo četrdeset dana posle najvećeg sukoba između Narodne republike Kine, sa jedne strane i Tajvana i SAD, sa druge strane, posle dugog perioda. Kao odgovor na posetu predsednice donjeg doma Američkog parlamenta Nensi Pelosi Tajvanu 2 augusta, vlasti u Pekingu odgovorile su tako što je spoljni ministar osudio ovu posetu kao kršenje politike „jedne Kine“ i rekao je da će oni koji uvrede Kinu biti kažnjeni; vojska Kine ispalila je više raketa u more koje razdvaja kopneni deo Kine i Tajvan, dok su kineski vojni avioni nedozvoljeno nadletali nad važdušnim prostorom Tajvana.

U revizionističkoj istoriografiji o događajima iz Drugog svetskog rata na našem prostoru, koja je uzela maha nakon sloma režima realnog socijalizma, a poseban vetar u leđa dobila nakon 5. oktobra, istaknutu ulogu ima publicista Miloslav Samardžić.

Svijet nakon dugi niz godina, još od vremena Hladnog rata, nije se tako ozbiljno našao na rubu kaosa, ponora, propasti i uništenja, na koncu svoga fizičkoga nestanka.

Dijagnoze brojnih levičarski orjentisanih teoretičara, intelektualaca, publicista, pripadnika levičarskih pokreta i organizacija upućivale su na to da je Srbiji dodeljena uloga zemlje na periferiji svetskog kapitalističkog sistema, odnosno zemlje koja tzv. stranim investitorima nudi jeftinu radnu snagu, javna dobra i prirodna bogatstva, čije vlasti su otuda maksimalno servilne i predstavljaju primer tzv. kompradorskih elita koje pristaju na rasprodaju zemlje i naroda u bescenje u zamenu za neograničenu vlast i brojne sinekure.

Nepobitno je da se Kuba mijenja dok istovremeno državne strukture i dalje šire mantru o nepobjedivosti Revolucije koristeći slike Cienfuegos, Fielda i Chea kao zaloga za njezinu održivost. U tom smislu Revolucija se dalje bori za opstanak usporedno s nizom neizbježnih promjena, prije svega u ekonomskom pogledu. Upravo je konstantnu borbu za Revoluciju, Fidel Castro, u knjizi objavljenoj prvi puta 2004. godine, istaknuo kao izrazito važnu, rekavši: „ova je revolucija koja se brani i koja se branila, i da se ne brani ne bi bila ovdje“.

Nije tačno da monarh otjelovljuje jedinstvo nacije. Monarh pripada jednoj društvenoj klasi, dakle jednoj društvenoj grupi koja stoji nasuprot drugim društvenim grupama.

Pojam građanin, kao i svi drugi pojmovi blisko vezani uz ideologiju, ima različita značenja o kojima se može raspravljati, oko kojih se može voditi ideološka borba, koji nisu u povijesti imali uvijek isto značenje, niti se jednako i danas svuda upotrebljavaju.

„Sloboda u kapitalističkom društvu uvijek ostaje otprilike ista kao što je bila u starogrčkim republikama: sloboda za robovlasnike.“   Reći će, ovo, jednom prilikom, veliki vođa Oktobarske revolucije, Vladimir Ilyich Lenin. U potpunosti se čini da ove riječi druga Lenjina današnji anti-globalisti nisu u stanju razumjeti. A i kako bi […]

U tekstu koji slijedi nastoji se protumačiti i kritički sagledati koncept meritokracije koji je već nekoliko desetljeća prisutan u javnom diskursu kao nezaobilazno uporište onih koji vjeruju da živimo u najboljem od svih svjetova. Shvaćena kao vladavina zasluga, meritokracija svladavanje pojedinačnih prečki na metaforičkim društvenim ljestvama promatra isključivo kroz prizmu individualne odgovornosti, sposobnosti i talenta, pritom zanemarujući ključnu ulogu faktora koje pojedinci ne mogu kontrolirati, a koje možemo smatrati produktima sretnih i nesretnih slučajnosti, te povoljnih i nepovoljnih okolnosti.