Category: Tekstovi

Jedni i danas tvrde da je afera predimenzionirana, pa čak i montirana u cilju diskreditacije tadašnjeg bh. komunističkog rukovodstva i rušenja ugleda jednog od najmoćnijih bh. političara Hamdije Pozderca, tadašnjeg šefa Komisije za ustavne promjene i potpredsjednika Predsjedništva SFRJ koji je trebao biti sljedeći predsjednik i da Agrokomerc nije bio jedino preduzeće koje je poslovalo putem mjenica. Drugi smatraju da je dug koji je napravljen mjeničnim poslovanjem prevazišao sva tadašanja dugovanja drugih preduzeća koja su poslovala na identičan način i da je takav gubitak bilo nemoguće zataškati, odnosno da je direktor Agrokomerca Fikret Abdić počinio ozbiljan kriminal.

Način reagovanja Saveza komunista BiH i bh. medija uvijek je išao istim redoslijedom. Prvo bi SK BiH osudio ovakve pojave, oglasili bi se vodeći politički funkcioneri i republike i opština, a novinari bi prenosili njihove izjave posebno izdvajajući najzvučnije detalje. Reakcije funkcionera obično su i počinjale i završavale brigom za samoupravno socijalističko društvo koje kleronacionalističke i nacionalističke pojave nikako ne smiju ni na koji način ugroziti.

Broj radnika koji su prošli kroz „školu samoupravljanja“ zaista je ogroman. Radilo se o milionima članova radničkih savjeta. Samo u prvoj deceniji bilo ih je oko 1,1 milion. U prvih petnaestak godina, dvije trećine stanovništva je učestvovalo u radu različitih samoupravnih organa. To je bio veliki napredak, jer je učešće u radu organa upravljanja jedini način da radnici i drugi građani nauče da upravljaju. Ovako veliko učešće radnika u upravljanju, koje je sprovođeno na sistematski način, kao ustavna norma i zvanična državna ideologija, nikad i nigdje nije viđeno.

Da bi prikrivao odnose, mim mora da se oslanja na široko polje opštih mesta pomoću kojih će jednostavno da odgovori na horizont očekivanja određene grupe, na primer radikalnih desničara, ne izazivajući nikakvu promenu u njihovom stavu. Na primer, desničarsko ismevanje rodnih politika ne kreira nikakvu promenu, ne samo apriorno, zbog toga što je heteronormativno, već i zato što formalnom organizacijom mima samo potvrđuje početni stereotip. „Paradoks“ koji izaziva smeh samo legitimizuje stereotipne pretpostavke o postojećim društvenim odnosima i posledično obeshrabruje njihovo preispitivanje. Takav mim je nekonstruktivan i ciničan, u potpunosti lišen bilo kakve emancipatorne dimenzije, jer se zasniva na „prirodnim“ i „samorazumljivim“ istinama. Interakcija između glavnog i sporednog predmeta ovde gotovo u potpunosti izostaje, jer se celokupni efekat mima zasniva na potvrđivanju klišea. Ipak, opšta mesta je moguće izmeniti, i to je još jedan detalj koji ostavlja prostor za subverziju i ostavlja mim kao produktivno sredstvo za „formulaciju revolucionarnih zahteva u politici umetnosti“ (Benjamin).

Naglašavanje Hayekove važnosti kao organskog intelektualca, naravno, ne znači da smatram da bi stvarna formacija neoliberalizma u bilo kojem smislu mogla biti „izvedena“ iz njegovog rada. To bi značilo pasti u jednosmjernu ulicu koju je Gramsci opisao kao „ideologizam“, a koji se u konačnici temelji na idealističkom i intelektualističkom konceptu povijesti. Ono što, umjesto toga, želim učiniti, je upotrijebiti mali dio njegovih tekstova kao vodič kroz ideološki dispozitiv neoliberalizma i kao simptom njegovih temeljnih kontradikcija.

Za razliku od znaka Otpora, stvarnost nije crna i bela. Tek ako razumemo kompleksnost Miloševićevog režima, tek onda ćemo shvatiti kompleksnost našeg poraza.

I tako se naš Predsednik, našao, potpuno nesvestan, u centru borbe religijskog fundamentalizma hrišćana, muslimana i Jevreja, kao i geopolitičke borbe tri države koje predstavljaju najjaču potporu tim fundamentalizmima – Sjedinjenih Država, Izraela i Saudijske Arabije.

Francuska revolucija je, kao i sama levica kasnije, bila podeljena na različite struje, tendencije i pokrete. Onima koji bi da se informišu ili o levici ili o Francuskoj revoluciji ta podeljenost može izgledati zbunjujuće i čudno, u poređenju sa njima suprotnim političkim pozicijama, mada se može reći da je u oba slučaja ta podeljenost očekivana. Slično kao što se među arhitektama i planerima koji razmatraju izgradnju novih zgrada može naći daleko veća raznolikost ideja nego među onima koji se prosto protive tome.

Međutim, može li se zaista danas realno očekivati bilo kakvu/koju revolucionarnost proletarijata, ako je ovaj bačen na koljena, do te mjere da moli za svoja prava za koja se je već odavno bio izborio kroz raznoraznih revolucija? Je li on zapravo doživio dijalektičku katarzu povijesti, zbog toga što nije izvukao niti jednu pouku iz svih tih ratova, pa čak i onda kada ga buržoazija prirodno baci u vatru kada je kapitalizam u krizi?

S obzirom da analizirani pseudosistem neće dobrovoljno da nestane, niti će vladajuća garnitura da dobrovoljno napusti svoj položaj, potrebno je suprotstaviti joj se u dovoljnoj meri gde će pritisak biti dovoljno snažan da zauvek zbriše pseudosistem i da ga pošalje na otpad istorije. Kako sam već naglasio da disonanca između pseudorealnosti i stvarnosti postaje sve veća, to možemo očekivati da i sam pseudosistem bude agresivniji u svom nametanju simulakruma građanima pa možemo očekivati da se pseudosistem služi i sve oštrijom silom u odbrani svoje pararealnosti. Tome raskoraku između simulakruma i stvarnosti, odnosno između negacije i evidencije je potrebno dodati kolektivni projekat pobunjenih građana. Tek u ovoj fazi pobunjeni građanin preuzima ulogu istorijskog subjekta.

Zato i Marx kaže da je povijest sudac, a proletarijat izvršitelj presude. Buržoazija je ta koja po pravilu stvara svoje grobare, pa njezina propast i pobjeda proletarijata su također neizbježna. Buržoazija nije iskovala samo oružje koje joj nosi smrt, ona je stvorila i vojnike koji će to oružje nositi, radnike i seljake, proletere, gvozdene bataljone koje će da je unište.

Manifest sećanja levice danas je program kontrasećanja, socijalni diskurs, metafora nepristajanja na hegemonu prošlost i mnemotehnička subverzija. I rad na sećanju levice može se razložiti na teoriju i praksu. Prva se pita čega se i kako sećati, a druga kako delatno mobilisati prošlost levice. U svakom dobu levica se može definisati vlastitom kulturom sećanja: čega se seća, kako se seća i kojim pojmovima se seća. U pitanju je regulacija društvenog vremena.

Političke posledice mogle bi biti vrlo teške. Tu se pre svega misli na tendencije gušenja demokratskih sloboda i institucija, koje u pojedinim delovima sveta i pre korone nisu sasvim dobro stajale. Vlade i predsednici, pre svega mnogih evropskih država poluperiferije i periferije, ali i SAD direktno su iskoristile krizu kako bi još jače učvrstile svoju vlast. Tako su zapravo mnogi političari i političarke najednom postali stručnjaci za zdravstvena pitanja, kako bi u očima sopstvenih naroda izgledali kao spasioci svojih nacija koncentrišući svu moć u svoje ruke.

Iako je u toku borbi za oslobođenje Beograda, 14-20. oktobra, prema zvaničnim podacima, poginulo 2.953 pripadnika NOVJ i 976 pripadnika Crvene armije, dok je okupator pobio na desetine civila, predstavnici SPC nisu našli za potrebno da se osvrnu i na ove stradale koji su poticali mahom iz pravoslavnih porodica.

Postavlja se opravdano pitanje: kako je moguće ratne zločince, lica komandno odgovorna za ratne zločine, lica koja su bili pripadnici formacija koje su činile ratne zločine i vojno sarađivala sa fašističkim okupatorom, proglasiti za žrtve? Takođe, to što je velik broj nesumnjivih ratnih zločinaca ubijen bez suđenja, streljan nakon zarobljavanja i ubijen iz osvete, ne čini ova lica (nevinim) žrtvama

Možemo kritizirati deficite političke strukture na Kubi ili njezinu plansku ekonomiju, tvrdeći da je Kuba i dalje izrazito siromašna zemlja, ali činjenica je da Kuba u današnjem svjetskom kontekstu borbe protiv pandemije zauzima mjesto u prvim redovima.

Često se čuje da svijet poslije korone neće biti isti. Ipak, teško je povjerovati da će ekonomski dominantna klasa i političke elite naučiti nešto iz ove katastrofe. Oni su racionalni samo u granicama svog klasnog interesa.

Međutim, u čemu je suština? Suština je u tome šta ove ideje sa sobom nose. Dok univerzalne osnove usluge svode ekstremno siromaštvo na nivo statističke greške, jačaju mrežu podrške i socijalni kapital među ljudima, univerzalni dohodak nam daje izbor. Izbor da raspolažemo svojim novcem na tržištu, održavamo u životu kapitalizam koji truli iznutra i budemo kovači sopstvene sudbine.

Egzistencijalistička sociologija se, dakle, utemeljuje u Sartrovom egzistencijalizmu, ali uz određene korektive i dopune koje su, u skladu sa vremenom u kojem se ova sociologija zasniva, bile neophodne za konstituisanje novog pravca u okviru same sociologije.

Ekonomska kriza izazvana, kako se sada čini, višemesečnim, a potencijalno i dužim stagniranjem globalne ekonomije pokazuje ono na šta brojni društveni i ekonomski teoretičari ukazuju odavno – „slobodno tržište“ ne poseduje mehanizme regulacije koji bi mu omogućili da preživi makar i jedan mesec recesije.