Posljednji udarac bosanskohercegovačkom komunističkom rukovodstvu: Afera Neum

Još dok je slučaj sa nepokrivenim mjenicama i katastrofalnim poslovanjem u preduzeću „Agrokomerc“ bio aktuelan, u javnost je izašla nova afera u kojoj su glavni akteri bili bosanskohercegovački politički moćnici. Ovoga puta radilo se o dobivanju parcela i izgradnji luksuznih vila u hercegovačkom mjestu Neum, koje se nalazi na obali Jadranskog mora. Skandal sa neumskim vikendicama ogolio je bh. komunističko rukovodstvo, pokazujući svu licemjernost i iskorištavanje društvenih pozicija za vlastite interese, dok je u isto vrijeme štampa bila prepuna njihovih izjava o brizi za radničku klasu i zabrinutosti za lošu ekonomsku situaciju u cijeloj Jugoslaviji.

“Dara iz Jasenovca” – osvrt na film jednog gledaoca

Film “Dara iz Jasenovca” je od same najave izazvao burne reakcije, pre svega srpske i hrvatske javnosti. Razumljivo je da je tako, što zbog činjenice da je tema sama po sebi bolna i da opravdano a priori produkuje izvesnu dozu ostrašćenosti, a što zbog straha da film neće verno prikazati svu patnju i bol žrtava koje su umirale u najtežim mukama.

Zaboravljeni revolucionar i izdavač Lazar Vukićević

Lazar P. Vukićević, tipografski radnik, proživeo je izuzetan život revolucionara praćen intrigantnim političkim razvojem. Kao mladi radnik angažuje se u radničkom pokretu u Vojvodini, od 1906. godine učestvuje u štrajkovima i protestnim zborovima, a zatim prelazi u Sarajevo gde biva izabran u Glavni odbor Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine na osnivačkom kongresu 1909. godine. Ponovo se aktivira u Vojvodini, gde počinje da igra sve važniju ulogu u srpskom socijaldemokratskom pokretu, preuzima uređivanje listova i zauzima mesto u Srpskom agitacionom odboru Socijaldemokratske stranke Ugarske, na talasu promena nakon petog kongresa ovog odbora (1910) i poraza anarhosindikalističke frakcije (okupljene oko Krste Iskruljeva, 1881–1914). Međutim, Vukićević nešto kasnije zauzima jasne antiimperijalističke pozicije.

Šta je ostalo od socijal-demokratije i gde smo sada?

Bilo koji pokret, bio on socijal-demokratski ili „socijalistički“, koji nema za cilj da promeni ovaj ekonomski okvir i drži stranu postojećem poretku, bez obzira na obećanja, suočava se sa ozbiljnim ograničenjima i neće uspeti da reši osnovne probleme radnika. Na primer, značajna uvećanja minimalne nadnice i povećanje cene rada u Turskoj bi ugrozila globalnu konkurentnost najvažnijih izvoznih grana (koža, tekstil) i vrlo verovatno dovela do njihovog kolapsa.

Borba umesto ćutnje, solidarnost umesto osude

Čemu nas uče priče Marije Lukić i Milene Radulović? Uče nas tome da je jedina alternativa nasilju borba. Borba protiv nasilnika i sistema koji mu je naklonjen zahteva istrajnost i bezgraničnu solidarnost. Bez kolektivne podrške, svaka žena može lako da potone u izolaciju, tražeći uzroke nasilje u sebi i sopstvenom ponašanju. Međutim, ono što je takođe važno da uvidimo jeste i da ovakvi slučajevi prevazilaze pojedinačne okolnosti, zbog čega je potrebno organizovano suprotstavljanje sistemu. Glas jedne žene je jak, ali glas ženskog fronta nadjačava sve nasilnike i one koji relativizuju nasilje.

Ideološka kakofonija američke rulje

Slike konfederacijske zastave u američkom Kongresu i razularene mase koja je, uz minimalan otpor inače prilično revnog američkog represivnog sustava, marširala hodnicima onoga što brojni Amerikanci doživljavaju kao gotovo sveto mjesto američke politike, bile su nešto što je malo tko očekivao. Bile su to slike za koje je većina naviknuta da dolaze s Bliskog istoka ili neke banana-države, kako je to rekao bivši američki predsjednik George W. Bush, osvrćući se na ono što se događalo 6. siječnja u Washingtonu. Na istom tragu bili su i voditelji CNN-a poput Jacka Tappera i Abby Philip koji su također s nevjericom komentirali slike i vijesti koje su pristizale kao reakcija na Trumpovo odbijanje prihvaćanja izbornog poraza. Iako su scene marširanja u Washingtonu djelovale gotovo nadrealno dok je njihova ikonografija podsjećala na niskobudžetno holivudsko ostvarenje, postavlja se pitanje radi li se ovdje zbilja o stihijskom djelovanju kojemu je jedini cilj zadržavanje Donalda Trumpa u Bijeloj kući ili smo ipak svjedoci uspona ideologije radikalne desnice koji se neće zaustaviti njegovim odlaskom, tj. je li duh iz boce zaista pušten.

Afera Agrokomerc

Jedni i danas tvrde da je afera predimenzionirana, pa čak i montirana u cilju diskreditacije tadašnjeg bh. komunističkog rukovodstva i rušenja ugleda jednog od najmoćnijih bh. političara Hamdije Pozderca, tadašnjeg šefa Komisije za ustavne promjene i potpredsjednika Predsjedništva SFRJ koji je trebao biti sljedeći predsjednik i da Agrokomerc nije bio jedino preduzeće koje je poslovalo putem mjenica. Drugi smatraju da je dug koji je napravljen mjeničnim poslovanjem prevazišao sva tadašanja dugovanja drugih preduzeća koja su poslovala na identičan način i da je takav gubitak bilo nemoguće zataškati, odnosno da je direktor Agrokomerca Fikret Abdić počinio ozbiljan kriminal.

Bosanskohercegovačke afere u vrijeme SFRJ

Način reagovanja Saveza komunista BiH i bh. medija uvijek je išao istim redoslijedom. Prvo bi SK BiH osudio ovakve pojave, oglasili bi se vodeći politički funkcioneri i republike i opština, a novinari bi prenosili njihove izjave posebno izdvajajući najzvučnije detalje. Reakcije funkcionera obično su i počinjale i završavale brigom za samoupravno socijalističko društvo koje kleronacionalističke i nacionalističke pojave nikako ne smiju ni na koji način ugroziti.

Samoupravljanje u Jugoslaviji, kad proljeće porani

Broj radnika koji su prošli kroz „školu samoupravljanja“ zaista je ogroman. Radilo se o milionima članova radničkih savjeta. Samo u prvoj deceniji bilo ih je oko 1,1 milion. U prvih petnaestak godina, dvije trećine stanovništva je učestvovalo u radu različitih samoupravnih organa. To je bio veliki napredak, jer je učešće u radu organa upravljanja jedini način da radnici i drugi građani nauče da upravljaju. Ovako veliko učešće radnika u upravljanju, koje je sprovođeno na sistematski način, kao ustavna norma i zvanična državna ideologija, nikad i nigdje nije viđeno.

Dva vijeka Engelsa

Činjenica da je posljednji dio Engelsovog života padao u vrijeme formiranja modernog radničkog pokreta čini njegovu misao i danas aktuelnom, jer je promišljao djelovanje radničkih partija koje su umnogome slične današnjim. Osim toga, njegova razmišljanja o odumiranju države i tipu države diktature proletarijata i danas se smatraju aktuelnim. Iako je Engels ostao u sjeni svog poznatijeg i slavnijeg prijatelja, njegov ogroman teorijski rad i praktično djelovanje čine ga zaslužnim teoretičarem, ali i političkim borcem radničkog pokreta, koji bi, i da nije bio vezivan za Marksa, imao jedno od najistaknutijih i najzaslužnijih mjesta.

Memesis: Mim, kulturna hegemonija i revolucionarna politika

Da bi prikrivao odnose, mim mora da se oslanja na široko polje opštih mesta pomoću kojih će jednostavno da odgovori na horizont očekivanja određene grupe, na primer radikalnih desničara, ne izazivajući nikakvu promenu u njihovom stavu. Na primer, desničarsko ismevanje rodnih politika ne kreira nikakvu promenu, ne samo apriorno, zbog toga što je heteronormativno, već i zato što formalnom organizacijom mima samo potvrđuje početni stereotip. „Paradoks“ koji izaziva smeh samo legitimizuje stereotipne pretpostavke o postojećim društvenim odnosima i posledično obeshrabruje njihovo preispitivanje. Takav mim je nekonstruktivan i ciničan, u potpunosti lišen bilo kakve emancipatorne dimenzije, jer se zasniva na „prirodnim“ i „samorazumljivim“ istinama. Interakcija između glavnog i sporednog predmeta ovde gotovo u potpunosti izostaje, jer se celokupni efekat mima zasniva na potvrđivanju klišea. Ipak, opšta mesta je moguće izmeniti, i to je još jedan detalj koji ostavlja prostor za subverziju i ostavlja mim kao produktivno sredstvo za „formulaciju revolucionarnih zahteva u politici umetnosti“ (Benjamin).

Friedrich Hayek i ideološki dispozitiv neoliberalizma

Naglašavanje Hayekove važnosti kao organskog intelektualca, naravno, ne znači da smatram da bi stvarna formacija neoliberalizma u bilo kojem smislu mogla biti „izvedena“ iz njegovog rada. To bi značilo pasti u jednosmjernu ulicu koju je Gramsci opisao kao „ideologizam“, a koji se u konačnici temelji na idealističkom i intelektualističkom konceptu povijesti. Ono što, umjesto toga, želim učiniti, je upotrijebiti mali dio njegovih tekstova kao vodič kroz ideološki dispozitiv neoliberalizma i kao simptom njegovih temeljnih kontradikcija.

In memoriam David Graeber (1961–2020) – svježina, odvažnost i uporno suprotstavljanje revizionizmu

Iznenadnom smrću Davida Graebera početom rujna ove godine svijet je izgubio antropologa, anarhista, aktivista, te jednog od najžešćih kritičara kapitalizma, birokracije i nejednakosti. Mnogima je nedvojbeno ostao u sjećanju kao jedan od vodećih aktera pokreta Occupy Wall Street 2011. godine, te mu neki čak pripisuju autorstvo slogana „Mi smo 99%“ (We are 99%), koji aludira na činjenicu da su svjetski resursi i bogatstvo pod kontrolom 1% svjetske populacije. Graeber je, međutim, izjavio da su za ovaj kratak i upečatljiv slogan zaslužni aktivisti koji su zajedno s njim sudjelovali u spomenutome pokretu

Čemu Partija radikalne levice?

Ne znam da li ste primetili, ali se nešto dogodilo. Nedavno se pojavila politička organizacija pod imenom Partija radikalne levice. Prvo ćemo dati argumente u korist teze da ova formacija zaista predstavlja novum u odnosu na ono na šta smo se navikli. Bez obzira na to da li imamo simpatije prema ovoj partiji ili sa prezirom gledamo na nju, ona zaslužuje pažnju jer na suštinski menja način na koji se u Srbiji misli ono političko. Nakon toga što skrenemo pažnju na inventivne doprinose Partije radikalne levice, pokušaćemo da mapiramo njene glavne dileme i izazove, preciznije, njen manevarski prostor.

Je li Marx bio u pravu? (Treći i poslednji deo)

Ekonomska kriza koja nam prijeti nakon ove pandemije, u mnogo čemu će promijeniti svijet kojeg dosad poznajemo. Ona će strukturno izmijeniti ekonomiju koja se je dosad zasnivala isključivo na hiperprodukciju proizvodnje materijalnih stvari. Mnogi će sektori neposrednih usluga otići zauvijek u povijest, a na njihovom će mjestu doći sektori koji se zasnivaju na socijalnu (čitaj bez kontaktnu) distancu, novi virtualni svijet prodaje usluga.

Frakcije Francuske revolucije

Francuska revolucija je, kao i sama levica kasnije, bila podeljena na različite struje, tendencije i pokrete. Onima koji bi da se informišu ili o levici ili o Francuskoj revoluciji ta podeljenost može izgledati zbunjujuće i čudno, u poređenju sa njima suprotnim političkim pozicijama, mada se može reći da je u oba slučaja ta podeljenost očekivana. Slično kao što se među arhitektama i planerima koji razmatraju izgradnju novih zgrada može naći daleko veća raznolikost ideja nego među onima koji se prosto protive tome.

Je li Marx bio u pravu? (Drugi deo)

Međutim, može li se zaista danas realno očekivati bilo kakvu/koju revolucionarnost proletarijata, ako je ovaj bačen na koljena, do te mjere da moli za svoja prava za koja se je već odavno bio izborio kroz raznoraznih revolucija? Je li on zapravo doživio dijalektičku katarzu povijesti, zbog toga što nije izvukao niti jednu pouku iz svih tih ratova, pa čak i onda kada ga buržoazija prirodno baci u vatru kada je kapitalizam u krizi?

Dijalektika slobode i Vučićeva vladavina Srbijom

S obzirom da analizirani pseudosistem neće dobrovoljno da nestane, niti će vladajuća garnitura da dobrovoljno napusti svoj položaj, potrebno je suprotstaviti joj se u dovoljnoj meri gde će pritisak biti dovoljno snažan da zauvek zbriše pseudosistem i da ga pošalje na otpad istorije. Kako sam već naglasio da disonanca između pseudorealnosti i stvarnosti postaje sve veća, to možemo očekivati da i sam pseudosistem bude agresivniji u svom nametanju simulakruma građanima pa možemo očekivati da se pseudosistem služi i sve oštrijom silom u odbrani svoje pararealnosti. Tome raskoraku između simulakruma i stvarnosti, odnosno između negacije i evidencije je potrebno dodati kolektivni projekat pobunjenih građana. Tek u ovoj fazi pobunjeni građanin preuzima ulogu istorijskog subjekta.

Je li Marx bio u pravu? (Prvi deo)

Zato i Marx kaže da je povijest sudac, a proletarijat izvršitelj presude. Buržoazija je ta koja po pravilu stvara svoje grobare, pa njezina propast i pobjeda proletarijata su također neizbježna. Buržoazija nije iskovala samo oružje koje joj nosi smrt, ona je stvorila i vojnike koji će to oružje nositi, radnike i seljake, proletere, gvozdene bataljone koje će da je unište.