Category: Tekstovi

U revizionističkoj istoriografiji o događajima iz Drugog svetskog rata na našem prostoru, koja je uzela maha nakon sloma režima realnog socijalizma, a poseban vetar u leđa dobila nakon 5. oktobra, istaknutu ulogu ima publicista Miloslav Samardžić.

Svijet nakon dugi niz godina, još od vremena Hladnog rata, nije se tako ozbiljno našao na rubu kaosa, ponora, propasti i uništenja, na koncu svoga fizičkoga nestanka.

Dijagnoze brojnih levičarski orjentisanih teoretičara, intelektualaca, publicista, pripadnika levičarskih pokreta i organizacija upućivale su na to da je Srbiji dodeljena uloga zemlje na periferiji svetskog kapitalističkog sistema, odnosno zemlje koja tzv. stranim investitorima nudi jeftinu radnu snagu, javna dobra i prirodna bogatstva, čije vlasti su otuda maksimalno servilne i predstavljaju primer tzv. kompradorskih elita koje pristaju na rasprodaju zemlje i naroda u bescenje u zamenu za neograničenu vlast i brojne sinekure.

Nepobitno je da se Kuba mijenja dok istovremeno državne strukture i dalje šire mantru o nepobjedivosti Revolucije koristeći slike Cienfuegos, Fielda i Chea kao zaloga za njezinu održivost. U tom smislu Revolucija se dalje bori za opstanak usporedno s nizom neizbježnih promjena, prije svega u ekonomskom pogledu. Upravo je konstantnu borbu za Revoluciju, Fidel Castro, u knjizi objavljenoj prvi puta 2004. godine, istaknuo kao izrazito važnu, rekavši: „ova je revolucija koja se brani i koja se branila, i da se ne brani ne bi bila ovdje“.

Nije tačno da monarh otjelovljuje jedinstvo nacije. Monarh pripada jednoj društvenoj klasi, dakle jednoj društvenoj grupi koja stoji nasuprot drugim društvenim grupama.

Pojam građanin, kao i svi drugi pojmovi blisko vezani uz ideologiju, ima različita značenja o kojima se može raspravljati, oko kojih se može voditi ideološka borba, koji nisu u povijesti imali uvijek isto značenje, niti se jednako i danas svuda upotrebljavaju.

„Sloboda u kapitalističkom društvu uvijek ostaje otprilike ista kao što je bila u starogrčkim republikama: sloboda za robovlasnike.“   Reći će, ovo, jednom prilikom, veliki vođa Oktobarske revolucije, Vladimir Ilyich Lenin. U potpunosti se čini da ove riječi druga Lenjina današnji anti-globalisti nisu u stanju razumjeti. A i kako bi […]

U tekstu koji slijedi nastoji se protumačiti i kritički sagledati koncept meritokracije koji je već nekoliko desetljeća prisutan u javnom diskursu kao nezaobilazno uporište onih koji vjeruju da živimo u najboljem od svih svjetova. Shvaćena kao vladavina zasluga, meritokracija svladavanje pojedinačnih prečki na metaforičkim društvenim ljestvama promatra isključivo kroz prizmu individualne odgovornosti, sposobnosti i talenta, pritom zanemarujući ključnu ulogu faktora koje pojedinci ne mogu kontrolirati, a koje možemo smatrati produktima sretnih i nesretnih slučajnosti, te povoljnih i nepovoljnih okolnosti.

Katarina Peović, zastupnica Radničke fronte u Hrvatskom saboru, objavila je knjigu pod naslovom Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim… Historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza.

Savez levih formacija je simbol najvećeg broja civilizacijskih tekovina u Francuskoj.

Akceleracijski kapitalizam ući će u svoju napredniju fazu, koja bi za nekoliko desetljeća trebala rezultirati evolucijom svijesti kod ljudi koji će ga nadživjeti, umjesto sa revolucijom koja bi svojim izraženim nasiljem navodno trebala urušiti postojeći kapitalistički sustav i postaviti njegovu alternativu.

Samo po sebi je, međutim, jasno da je fudbal deo kapitalističke ekonomije i totaliteta društvenih odnosa koji iz nje proizlaze i da utoliko suštinskih promena strukture fudbalskog sporta ne može da bude bez rušenja kapitalističkog sistema koji probleme u aktuelnom fudbalskom trenutku generiše

Kuljić ne piše popularne, čak ne ni naučno-popularne knjige. To je specijalistička materija. Problemsko pitanje je da li i kako ova akademska formacija hoće/može manifestno odsanjati i analizirati kriterijume sećanja levice u ime podsećanja na imperative njene/naše budućnosti. Da li uopšte hoće i da li uopšte može da teoretizuje i praktikuje od Kuljića prizivano “delatno sećanje”.

Ratni sukob u Ukrajini izbio je zbog promene geopolitičkih odnosa snaga među imperijama (ekonomski uspon Kine, porazi SAD u Iraku, Avganistanu i Siriji i ekonomski pad, vojni uspon Rusije…). Na globalnom nivou tek predstoje tektonski poremećaji i pucanje po šavovima postojećeg svetskog poretka.

Iako su teorije koje visoke poreze predstavljaju kao ključni ekonomski problem, a rezanje poreza i javne potrošnje te otpuštanje zaposlenih iz javnog sektora kao rješenje, ekonomski duboko pogrešne, one su itekako korisne za kapitalističku klasu i konsolidaciju njezine vladavine jer usmjeravaju radnike iz privatnog protiv radnika iz javnog sektora

Dakle Srbija može deklarativno biti neutralna. Ali  jedna je stvar šta ste vi deklarativno, a sasvim druga šta je real – politika. Srbija je, kako je već rečeno okružena zemljama EU i NATO. Kao takva nema preveliki manevarski prostor delovanja. EU i NATO su oko nje, a Moskva nije baš toliko blizu. Ako Ruska federacija nametne sankcije EU i ako EU nametne sankcije Ruskoj federaciji, Srbija će kao zemlja u procepu između dva bloka to itekako osetiti. Dobijaće šamare i po levom i po desnom obrazu.

Rusija, glavni akter ove krize, nesumnjivo snosi najveću krivicu za eskalaciju do ovih razmera. Ruska sklonost militarizmu uz narastajući osećaj frustracije odavno je palila alarme i samo je bilo pitanje kada će se radikalizovati u nešto poput ovoga što sada gledamo.

Sukob u Ukrajiini jasno nam pokazuje da rat ostaje dio političkog odnosa koji u potpunosti određuju njezin razvoj, da je to samo nastavak politike oružanim nasiljem unutar buržoaskih redova, i na to se ne smije gledati kao na nešto neovisno.

Umetnost služi da artikuliše osećanja zajednice kroz dela nadarenih pojedinaca. Razlozi zbog kojeg je „Ne gledajte gore“ (Don’t Look Up) toliko odjeknuo slični su kao oni zbog kojih je još genijalniji „Džoker“ postao svetski kulturni fenomen. Već decenijama nas muči osećanje da sa ovim svetom nešto duboko nije u redu, da je i zahtev za najprostijim racionalnim razmišljanjem i ophođenjem u najtežim vremenima postao nerealan.

Stiče se utisak i da javnost ne zna skoro ništa o sadržini, ciljevima i mogućim posljedicama predloženih amandmana, pa će znatan dio građana, a možda i njihova ogromna većina, glasati u zavisnosti od toga da li su za ili protiv vlasti, a ne da li su za ili protiv prijedloga amandmana. To ne bi moralo nužno da bude tako, ali imajući u vidu kako je vođena referendumska kampanja, po svoj prilici tako će biti. Stoga, opravdano je pitanje da li će rezultati referenduma biti legitimni.

Ako pokušamo izdvojiti važnije faktore koji su doprinijeli uvjerljivoj izbornoj pobjedi u Zagrebu, među njima svakako treba istaknuti prethodni mandat Tomislava Tomaševića u zagrebačkoj skupštini kojim se prometnuo u najvidljivijeg kritičara gradske vlasti Milana Bandića. Navedenu vidljivost osigurala je snažna podrška liberalnih medija i specifičan ideološki profil artikuliranih poruka i simbolike koji su izborno mobilizirali relativno značajan dio zagrebačke srednje klase.

Kada ministar policije Aleksandar Vulin kaže da je „srpski svet jedina brana velikoj Albaniji“, reagujući na tvrdnju albanskog premijera Edija Rame da je cilj njegove političke karijere ujedinjenje Kosova i države čijom vladom rukovodi, teško je ne pomisliti na Ezopovu basnu o dva jarca. Životinje se susreću na brvnu i, […]

PIŠU: Nenad Bradonjić i Dušanka Milosavljević

Iako je levica okrenuta ka budućnosti, nije lišena sećanja koje nije uvek tamnica novih projekata. Uprkos raznim delatnim kriminalizacijama levice, s jedne, i pasivnim romantizacijama socijalizma s druge strane, nije svako sećanje levice nedelatno.