Ivica Osim pronašao je način da bude upečatljiv. U svim sredinama u kojima je radio, duboke tragove je za sobom ostavio. Zato će Ivica Osim verovatno postati jedna od onih mitskih fudbalskih ličnosti o kojoj će se u narednim godinama i decenijama na prostorima bivše Jugoslavije, u Austriji i u Japanu još mnogo govoriti i pisati, uprkos knjizi Marka Tomaša koja o njegovoj karijeri gotovo da je rekla sve ono što je najvažnije.
Pre osamdeset godina
Na dan 20. februara 1942. godine, četnici Vojvode Kerovića, opkolili su i napali Štab Majevičkog partizanskog odreda u selu Vukosavcima kod Lopara u Istočnoj Bosni. Slični napadi odigrali su se na više mesta širom Bosne, posle čega su počeli pregovori između četničke strane i ustaške države u cilju postizanja trajnog Sporazuma o vojnoj saradnji protiv partizanske vojske, koja će potrajati do kraja rata.
Afera Đoković: Kafkijanski procesi i lične (ne)odgovornosti
Ispostavilo se da je u celom procesu ipak Đoković neočekivano odneo još jednu pobedu, osim prve sudske odluke. Njegovim pritvaranjem u hotel za imigrante, ukazano je na loš položaj drugih koji u tom hotelu borave, koji su potpuno obespravljeni, koji čekaju svoje procese i čije sudbine su krajnje neizvesne.
Izdaja ljevice
No ono što se ne može razumjeti je gotovo potpun izostanak ikakvih reakcija od strane šire lijeve scene više od pola godine nakon što je Možemo došlo na vlast u Zagrebu, nakon što je postalo neMožemo
Nakon izbora, Čile pred promjenom Ustava
Ustavotvorna skupština će imati devet mjeseci (s mogućnošću produljenja tri mjeseca) da predstavi novi ustavni tekst. Potom će sredinom 2022. biti organiziran novi plebiscit kako bi građani odobrili ili odbili predloženi ustavni tekst.
Proslava dana pobede nad fašizmom, ili poraz antifašizma?
Kao što vidimo sve ovo što nam se desilo, nije nastalo preko noći. Političke elite u poslednjih trideset godina, planski su radile na tome da se antifašizam negira, nacionalizuje, koristi u dnevnopolitičkim prepucavanjima, pa čak i da mu se dodeli zločinačka uloga. Antifašizam je ovom akademijom, simbolički doživeo poraz. Ukoliko dozvolimo da ovo prođe bez bilo kakve jače reakcije, dovodimo sebe u opasnost da jednoga dana kao heroje slavimo one koji su sopstvenom narodu bili najveći dželati. Time ćemo zauvek naše pretke koji su dali svoje živote za našu slobodu, ali i na nas same, baciti ljagu i negirati sami sebe. Jer narodi koji sami sebi žele zlo nezadrživo srljaju u sopstveni fizički i duhovni nestanak.
150 godina Pariske komune
Ideje Pariske komune danas su aktuelne onoliko koliko su bile prije 150 godina. To ne znači da su te ideje zastarjele, već da se društvo nije suštinski reformisalo, niti to može, jer počiva na istim, okoštalim principima političkog elitizma i ekonomske eksploatacije.
Pismo malograđanima
Praznina i mrak Mirinim odlaskom biće još veća i tamnija. Propagandnih zverki nam nikada nije manjkalo, u tome imamo zavidan kontinuitet.
Borba umesto ćutnje, solidarnost umesto osude
Čemu nas uče priče Marije Lukić i Milene Radulović? Uče nas tome da je jedina alternativa nasilju borba. Borba protiv nasilnika i sistema koji mu je naklonjen zahteva istrajnost i bezgraničnu solidarnost. Bez kolektivne podrške, svaka žena može lako da potone u izolaciju, tražeći uzroke nasilje u sebi i sopstvenom ponašanju. Međutim, ono što je takođe važno da uvidimo jeste i da ovakvi slučajevi prevazilaze pojedinačne okolnosti, zbog čega je potrebno organizovano suprotstavljanje sistemu. Glas jedne žene je jak, ali glas ženskog fronta nadjačava sve nasilnike i one koji relativizuju nasilje.
Ideološka kakofonija američke rulje
Slike konfederacijske zastave u američkom Kongresu i razularene mase koja je, uz minimalan otpor inače prilično revnog američkog represivnog sustava, marširala hodnicima onoga što brojni Amerikanci doživljavaju kao gotovo sveto mjesto američke politike, bile su nešto što je malo tko očekivao. Bile su to slike za koje je većina naviknuta da dolaze s Bliskog istoka ili neke banana-države, kako je to rekao bivši američki predsjednik George W. Bush, osvrćući se na ono što se događalo 6. siječnja u Washingtonu. Na istom tragu bili su i voditelji CNN-a poput Jacka Tappera i Abby Philip koji su također s nevjericom komentirali slike i vijesti koje su pristizale kao reakcija na Trumpovo odbijanje prihvaćanja izbornog poraza. Iako su scene marširanja u Washingtonu djelovale gotovo nadrealno dok je njihova ikonografija podsjećala na niskobudžetno holivudsko ostvarenje, postavlja se pitanje radi li se ovdje zbilja o stihijskom djelovanju kojemu je jedini cilj zadržavanje Donalda Trumpa u Bijeloj kući ili smo ipak svjedoci uspona ideologije radikalne desnice koji se neće zaustaviti njegovim odlaskom, tj. je li duh iz boce zaista pušten.
Nedelja, i svi ste tu, sve podseća na građanski prezir
Dovoljno je bilo da umre jedan Džej kako bi se opet pokrenuo talas građanskog prezira prema kiču i šundu. Kome smeta jak Džej? Ovih dana svedočimo talasu nezadovoljnih komentara, tekstova, apela, skandalizovanja i ko zna sve čega. Nekoliko autora je selo da objasni nama neukima šta je problem sa Džejem kojeg tako olako obožavamo.
Ursula K. Le Guin, Knjige nisu samo roba – govor povodom dodjele Nacionalnih nagrada za književnost
Knjige nisu samo roba; želja za profitom često je u konfliktu s težnjama umjetnosti. Živimo u kapitalizmu i čini se da njegovoj moći ne možemo umaknuti – no takvim se doimalo i božansko pravo kraljeva. Svakoj ljudskoj moći moguće se oduprijeti i ljudska bića mogu je promijeniti. Otpor i promjena nerijetko počinju u umjetnosti. Vrlo često počinju u našoj umjetnosti, umjetnosti riječi.
Dva vijeka Engelsa
Činjenica da je posljednji dio Engelsovog života padao u vrijeme formiranja modernog radničkog pokreta čini njegovu misao i danas aktuelnom, jer je promišljao djelovanje radničkih partija koje su umnogome slične današnjim. Osim toga, njegova razmišljanja o odumiranju države i tipu države diktature proletarijata i danas se smatraju aktuelnim. Iako je Engels ostao u sjeni svog poznatijeg i slavnijeg prijatelja, njegov ogroman teorijski rad i praktično djelovanje čine ga zaslužnim teoretičarem, ali i političkim borcem radničkog pokreta, koji bi, i da nije bio vezivan za Marksa, imao jedno od najistaknutijih i najzaslužnijih mjesta.
In memoriam David Graeber (1961–2020) – svježina, odvažnost i uporno suprotstavljanje revizionizmu
Iznenadnom smrću Davida Graebera početom rujna ove godine svijet je izgubio antropologa, anarhista, aktivista, te jednog od najžešćih kritičara kapitalizma, birokracije i nejednakosti. Mnogima je nedvojbeno ostao u sjećanju kao jedan od vodećih aktera pokreta Occupy Wall Street 2011. godine, te mu neki čak pripisuju autorstvo slogana „Mi smo 99%“ (We are 99%), koji aludira na činjenicu da su svjetski resursi i bogatstvo pod kontrolom 1% svjetske populacije. Graeber je, međutim, izjavio da su za ovaj kratak i upečatljiv slogan zaslužni aktivisti koji su zajedno s njim sudjelovali u spomenutome pokretu
Requiem za Demokratsku stranku – kraj njenog drugog kruga razdora ili konačan kraj?
DS je danas nakon toliko razjedinjavanja na kraju drugog kruga razdora. Poslednji čin ovog kraja događa se upravo ovih dana. I opet je u taj kraj (ili novi početak?) umešan niko drugi do Boris Tadić. Na unutarstranačkim izborima pobedu je proglasio Branislav Lečić, kandidat za predsednika koji bi Tadiću bio daleko više po volji od sadašnjeg predsednika Zorana Lutovca, jer Tadić ima u planu novo reujedinjenje Demokratske stranke, a za taj čin Lečić mu deluje kao povoljniji lider. Videćemo da li će to biti konačni kraj Demokratske stranke i ujedno kraj drugog kruga razaranja, ili će to biti novo ujedinjenje, jedan mirniji period, pa opet razjedinjavanje. Kako bilo, ovo što se dešava danas u okviru duboko posrnulog DSa, nije ništa novo, već praksa njenog delovanja od samih početaka.
Čemu Partija radikalne levice?
Ne znam da li ste primetili, ali se nešto dogodilo. Nedavno se pojavila politička organizacija pod imenom Partija radikalne levice. Prvo ćemo dati argumente u korist teze da ova formacija zaista predstavlja novum u odnosu na ono na šta smo se navikli. Bez obzira na to da li imamo simpatije prema ovoj partiji ili sa prezirom gledamo na nju, ona zaslužuje pažnju jer na suštinski menja način na koji se u Srbiji misli ono političko. Nakon toga što skrenemo pažnju na inventivne doprinose Partije radikalne levice, pokušaćemo da mapiramo njene glavne dileme i izazove, preciznije, njen manevarski prostor.
Kome je milo što je pao Milo?
Kaže se da je Đukanović napravio ogromnu grešku zato što je pred izbore krenuo na crkvu. Kad se pogleda ishod izbora, to je nesumnjivo tačno. Međutim, stvari treba posmatrati iz njegovog ugla. Autokrata je uvjeren u svoju svemoć, dobrim dijelom i zato što je izgubio dodir sa stvarnošću, pa nije u stanju da procijeni raspoloženje javnosti. Drugo, Đukanovićev pohod protiv crkve istovremeno je dio njegovog snaženja crnogorskog nacionalnog identiteta, za šta mu, po njegovoj procjeni, treba posebna pravoslavna crkva. Da bi u tome uspio, mora baciti na koljena Srpsku pravoslavnu crkvu. Sve to je, dakle, dio njegovog crnogorsko-nacionalističkog projekta. Na kraju, njemu je to bilo potrebno da bi ojačao legitimitet u onom dijelu biračkog tijela koje nije orijentisano srpski, nego crnogorski (bilo u nacionalnom, bilo u državotvornom smislu), a čiji glas mu, zbog društvene situacije i teških promašaja režima, nije bio garantovan.
Palo je – a da l’ će osvežiti?
Ovih dana smo kod Milovih protivnika mogli čuti jedan zanimljiv slogan: „Neka padne da osvježi“. Za prvi deo slogana je jasno šta znači. Pad Đukanovića i DPSa. Ali šta sa drugim delom? Šta bi bilo i kakvo nas osveženje očekuje?
Krizni štab u službi kapitala
Nakon što je u Srbiji u roku od nekoliko dana počeo da raste broj obolelih od virusa kovid 19, fokus pažnje tzv. opoziciono orjentisane javnosti usmeren je na odgovornost medicinskog dela Kriznog štaba vlade Srbije. Članovima kriznog štaba se zamera na tome što su pristali na slabljenje mera zbog toga da bi se izborni proces nesmetano odvijao. Iako je i to svakako jedan od razloga popuštanja mera u borbi protiv korona virusa, bukom koja se digla oko izbora u drugi plan se potiskuje odgovornost članova Kriznog štaba vezana za podanički odnos spram stranog kapitala koji u Srbiji gospodari i članovima Kriznog štaba i čitavom državnom vrhu. Tekst koji sledi je pokušaj da se ukaže na tu dimenziju problema.
Parlamentarni izbori u Hrvatskoj, šansa za levicu
Da li će Možemo uspeti da zaista postane ozbiljan politički faktor zavisi od njih samih kad budu u parlamentu, a da bi im pružili šansu jer oni imaju potencijal, da zaista postanu alternativa pozivam sve svoje drugarice i drugove iz Hrvatske da za njih u nedelju glasaju!
Da, moć korumpira. Upravo je to razlog zašto socijalizam želi demokratizirati društvo
Uistinu, demokratski socijalisti su oni koji su realni: mi mislimo da je najbolja garancija protiv pogrešaka ljudskih bića koja zloupotrebljavaju svoju moć nad drugima, ravnopravno širenje moći između pojedinaca. I baš zato što ne mislimo da možemo bilo kome vjerovati sa moći jednog korporacijskog direktora koju ima nad običnim radnicima, mi se borimo za osnaživanje mnogih i ukidanje privilegija nekolicini.
Sav besmisao izbora u Srbiji
Tako zapravo dolazimo do jedne surove činjenice. Osim kršenja izbornih procedura koje su započele snižavanjem izbornog cenzusa sa 5% na 3%, iako je po Zakonu o izboru zabranjeno menjati izborne uslove u izbornoj godini, sam izborni proces je potpuno obesmišljen. Iako se na izborima bira, oni koji biraju da glasaju za SNS i partnere im, to zapravo ne rade slobodnom voljom. S druge strane, oni koji traže alternativu u opoziciji su duboko svesni da njihov glas neće doneti pobedu i smenu vlasti, a poneki bi se dali i zapitati da li oni zaista jesu opozicija i alternativa Vučićevom režimu? Upravo je ovo i shvatio najveći deo onih koji imaju pravo glasa, a već godinama na izbore ne izlaze. Onih skoro 50%, a prema nekim istraživanjima i preko 50% građana Srbije.
Beograd na suzama
Najpre, jedna stvar treba da bude kristalno jasna i od toga moramo krenuti: Đilas je proračunati predstavnik buržoazije u pravom smislu te reči. Svako ko ima sasvim razumljivu empatiju za njega u ovoj situaciji to mora imati na umu.
Rudari u vreme korone
Sve grane privrede u Srbiji duboko su podređene neoliberalnom modelu. Neoliberalni model tržišnog delanja proizvodi obespravljenog, marginalizovanog i radnika ostavljenog da se bori za goli život. Jedan od zapaženijih primera ekstremne eksploatacije danas jesu rudari. Ako se vratimo u prošlost i pokušamo uz pomoć geneaološkog metoda da analiziramo zbog čega […]
Mali Pikaso, desna demagogija i kapitalizam
Iako na prvi pogled ova tvrdnja nema nikakve veze sa migrantima, spajanjem ove tvrdnje sa činjenicom da je Srbija dala državljanstvo porodici Nuri, a sve u kontekstu male, male, male grupe… „STOP naseljavanju migranata“, dolazi se do racionalizacije unutrašnje mržnje i do ispoljavanja besa, ne prema onima koji su odgovorni, nego prema onima koji, kao i mi, pate.