Borba umesto ćutnje, solidarnost umesto osude

Čemu nas uče priče Marije Lukić i Milene Radulović? Uče nas tome da je jedina alternativa nasilju borba. Borba protiv nasilnika i sistema koji mu je naklonjen zahteva istrajnost i bezgraničnu solidarnost. Bez kolektivne podrške, svaka žena može lako da potone u izolaciju, tražeći uzroke nasilje u sebi i sopstvenom ponašanju. Međutim, ono što je takođe važno da uvidimo jeste i da ovakvi slučajevi prevazilaze pojedinačne okolnosti, zbog čega je potrebno organizovano suprotstavljanje sistemu. Glas jedne žene je jak, ali glas ženskog fronta nadjačava sve nasilnike i one koji relativizuju nasilje.

Ideološka kakofonija američke rulje

Slike konfederacijske zastave u američkom Kongresu i razularene mase koja je, uz minimalan otpor inače prilično revnog američkog represivnog sustava, marširala hodnicima onoga što brojni Amerikanci doživljavaju kao gotovo sveto mjesto američke politike, bile su nešto što je malo tko očekivao. Bile su to slike za koje je većina naviknuta da dolaze s Bliskog istoka ili neke banana-države, kako je to rekao bivši američki predsjednik George W. Bush, osvrćući se na ono što se događalo 6. siječnja u Washingtonu. Na istom tragu bili su i voditelji CNN-a poput Jacka Tappera i Abby Philip koji su također s nevjericom komentirali slike i vijesti koje su pristizale kao reakcija na Trumpovo odbijanje prihvaćanja izbornog poraza. Iako su scene marširanja u Washingtonu djelovale gotovo nadrealno dok je njihova ikonografija podsjećala na niskobudžetno holivudsko ostvarenje, postavlja se pitanje radi li se ovdje zbilja o stihijskom djelovanju kojemu je jedini cilj zadržavanje Donalda Trumpa u Bijeloj kući ili smo ipak svjedoci uspona ideologije radikalne desnice koji se neće zaustaviti njegovim odlaskom, tj. je li duh iz boce zaista pušten.

Ursula K. Le Guin, Knjige nisu samo roba – govor povodom dodjele Nacionalnih nagrada za književnost

Knjige nisu samo roba; želja za profitom često je u konfliktu s težnjama umjetnosti. Živimo u kapitalizmu i čini se da njegovoj moći ne možemo umaknuti – no takvim se doimalo i božansko pravo kraljeva. Svakoj ljudskoj moći moguće se oduprijeti i ljudska bića mogu je promijeniti. Otpor i promjena nerijetko počinju u umjetnosti. Vrlo često počinju u našoj umjetnosti, umjetnosti riječi.

Dva vijeka Engelsa

Činjenica da je posljednji dio Engelsovog života padao u vrijeme formiranja modernog radničkog pokreta čini njegovu misao i danas aktuelnom, jer je promišljao djelovanje radničkih partija koje su umnogome slične današnjim. Osim toga, njegova razmišljanja o odumiranju države i tipu države diktature proletarijata i danas se smatraju aktuelnim. Iako je Engels ostao u sjeni svog poznatijeg i slavnijeg prijatelja, njegov ogroman teorijski rad i praktično djelovanje čine ga zaslužnim teoretičarem, ali i političkim borcem radničkog pokreta, koji bi, i da nije bio vezivan za Marksa, imao jedno od najistaknutijih i najzaslužnijih mjesta.

In memoriam David Graeber (1961–2020) – svježina, odvažnost i uporno suprotstavljanje revizionizmu

Iznenadnom smrću Davida Graebera početom rujna ove godine svijet je izgubio antropologa, anarhista, aktivista, te jednog od najžešćih kritičara kapitalizma, birokracije i nejednakosti. Mnogima je nedvojbeno ostao u sjećanju kao jedan od vodećih aktera pokreta Occupy Wall Street 2011. godine, te mu neki čak pripisuju autorstvo slogana „Mi smo 99%“ (We are 99%), koji aludira na činjenicu da su svjetski resursi i bogatstvo pod kontrolom 1% svjetske populacije. Graeber je, međutim, izjavio da su za ovaj kratak i upečatljiv slogan zaslužni aktivisti koji su zajedno s njim sudjelovali u spomenutome pokretu

Requiem za Demokratsku stranku – kraj njenog drugog kruga razdora ili konačan kraj?

DS je  danas nakon toliko razjedinjavanja na kraju drugog kruga razdora. Poslednji čin ovog kraja događa se upravo  ovih  dana. I opet je u taj kraj (ili novi početak?) umešan niko drugi do Boris Tadić. Na unutarstranačkim izborima pobedu je proglasio Branislav Lečić, kandidat za predsednika koji bi Tadiću bio daleko više po volji od sadašnjeg predsednika Zorana Lutovca, jer Tadić ima u planu novo reujedinjenje Demokratske stranke, a za taj čin Lečić mu deluje kao povoljniji lider. Videćemo da li će to biti konačni kraj Demokratske stranke i ujedno kraj drugog kruga razaranja, ili će to biti novo ujedinjenje, jedan mirniji period, pa opet razjedinjavanje. Kako bilo, ovo što se dešava danas u okviru duboko posrnulog DSa, nije ništa novo, već praksa njenog delovanja od samih početaka.

Čemu Partija radikalne levice?

Ne znam da li ste primetili, ali se nešto dogodilo. Nedavno se pojavila politička organizacija pod imenom Partija radikalne levice. Prvo ćemo dati argumente u korist teze da ova formacija zaista predstavlja novum u odnosu na ono na šta smo se navikli. Bez obzira na to da li imamo simpatije prema ovoj partiji ili sa prezirom gledamo na nju, ona zaslužuje pažnju jer na suštinski menja način na koji se u Srbiji misli ono političko. Nakon toga što skrenemo pažnju na inventivne doprinose Partije radikalne levice, pokušaćemo da mapiramo njene glavne dileme i izazove, preciznije, njen manevarski prostor.

Kome je milo što je pao Milo?

Kaže se da je Đukanović napravio ogromnu grešku zato što je pred izbore krenuo na crkvu. Kad se pogleda ishod izbora, to je nesumnjivo tačno. Međutim, stvari treba posmatrati iz njegovog ugla. Autokrata je uvjeren u svoju svemoć, dobrim dijelom i zato što je izgubio dodir sa stvarnošću, pa nije u stanju da procijeni raspoloženje javnosti. Drugo, Đukanovićev pohod protiv crkve istovremeno je dio njegovog snaženja crnogorskog nacionalnog identiteta, za šta mu, po njegovoj procjeni, treba posebna pravoslavna crkva. Da bi u tome uspio, mora baciti na koljena Srpsku pravoslavnu crkvu. Sve to je, dakle, dio njegovog crnogorsko-nacionalističkog projekta. Na kraju, njemu je to bilo potrebno da bi ojačao legitimitet u onom dijelu biračkog tijela koje nije orijentisano srpski, nego crnogorski (bilo u nacionalnom, bilo u državotvornom smislu), a čiji glas mu, zbog društvene situacije i teških promašaja režima, nije bio garantovan.

Krizni štab u službi kapitala

Nakon što je u Srbiji u  roku od nekoliko dana počeo da raste broj obolelih od virusa kovid 19, fokus pažnje tzv. opoziciono orjentisane javnosti usmeren je na odgovornost medicinskog dela Kriznog štaba vlade Srbije. Članovima kriznog štaba se zamera na tome što su pristali na slabljenje mera zbog toga da bi se izborni proces nesmetano odvijao. Iako je i to svakako jedan od razloga popuštanja mera u borbi protiv korona virusa, bukom koja se digla oko izbora u drugi plan se potiskuje odgovornost članova Kriznog štaba vezana za podanički odnos spram stranog kapitala koji u Srbiji gospodari i članovima Kriznog štaba i čitavom državnom vrhu. Tekst koji sledi je pokušaj da se ukaže na tu dimenziju problema.

Da, moć korumpira. Upravo je to razlog zašto socijalizam želi demokratizirati društvo

Uistinu, demokratski socijalisti su oni koji su realni: mi mislimo da je najbolja garancija protiv pogrešaka ljudskih bića koja zloupotrebljavaju svoju moć nad drugima, ravnopravno širenje moći između pojedinaca. I baš zato što ne mislimo da možemo bilo kome vjerovati sa moći jednog korporacijskog direktora koju ima nad običnim radnicima, mi se borimo za osnaživanje mnogih i ukidanje privilegija nekolicini.

Sav besmisao izbora u Srbiji

Tako zapravo dolazimo do jedne surove činjenice. Osim kršenja izbornih procedura koje su započele snižavanjem izbornog cenzusa sa 5% na 3%, iako je po Zakonu o izboru zabranjeno menjati izborne uslove u izbornoj godini,  sam  izborni proces je potpuno obesmišljen. Iako se na izborima bira, oni koji biraju da glasaju za SNS i partnere im, to zapravo ne rade slobodnom voljom. S druge strane, oni koji traže alternativu u opoziciji su duboko svesni da njihov glas neće doneti pobedu i smenu vlasti, a poneki bi se dali i zapitati da li oni zaista jesu opozicija i alternativa Vučićevom režimu?  Upravo je ovo i shvatio najveći deo onih koji imaju pravo glasa, a već godinama na izbore ne izlaze. Onih skoro 50%, a prema nekim istraživanjima i preko 50% građana Srbije.

Rudari u vreme korone

Sve grane privrede u Srbiji duboko su podređene neoliberalnom modelu. Neoliberalni model tržišnog delanja proizvodi obespravljenog, marginalizovanog i radnika ostavljenog da se bori za goli život. Jedan od zapaženijih primera ekstremne eksploatacije danas jesu rudari. Ako se vratimo u prošlost i pokušamo uz pomoć geneaološkog metoda da analiziramo zbog čega […]

Mali Pikaso, desna demagogija i kapitalizam

Iako na prvi pogled ova tvrdnja nema nikakve veze sa migrantima, spajanjem ove tvrdnje sa činjenicom da je Srbija dala državljanstvo porodici Nuri, a sve u kontekstu male, male, male grupe… „STOP naseljavanju migranata“, dolazi se do racionalizacije unutrašnje mržnje i do ispoljavanja besa, ne prema onima koji su odgovorni, nego prema onima koji, kao i mi, pate.

Predsjednički izbori u Hrvatskoj nisu bili „odabir manjeg zla“

Stoga u ovom momentu mislim da izbor Milanovića nije bio „manje zlo“, nego naprosto racionalan politički izbor s obzirom na ustavne ovlasti Predsjednika. Bi li situacija bila drugačija, odnosno bi li se išta mijenjalo na stvari da postoji aktivan i konsolidiran socijalni pokret koji se (primarno) u vanparlamentarnom prostoru bori protiv desnice, hipotetsko je pitanje o kojem ne bi bilo zgorega otvoriti diskusiju.