Kako spašavati Đinđića, a ne braniti Đinđića?

Božo Kovačević je za portal Ideje napravio prikaz knjige Mire Bogdanović Hagiografski panoptikum – Zoran Đinđić i srbijanski liberali u djelima apostolskim. Knjiga je meta-biografska: bavi se biografijama Zorana Đinđića, koje razobličuje kao hagiografske, u serviranju bajki o Đinđiću kao intelektualcu, filozofu, političkom vizionaru, itd.

Kovačević je bivši ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana (2000-03.), prije toga saborski zastupnik u dva mandata (1992-2000.), poslije veleposlanik Republike Hrvatske u Moskvi (2003-08.). Treba reći da po stavovima koje zastupa stoji znatno ljevije nego što bi se očekivalo od nekoga tko je bio suosnivač Budišinog HSLS-a (1989.) i Gotovčevog LS-a (1998.) – stranaka centrirano liberalnih – te zauzimao visoke položaje u okviru konstituiranja trećeputaškog establišmenta, esdepehazijskog, stasajućeg na „demokratskim promjenama“ 2000.

Kako nas je prisjetio Boris Postnikov ovih dana: „novo, novo vrijeme: doba pluralizma i demokracije, ali i liberalizacije tržišta, deregulacije, novog vala privatizacije i prodora stranog kapitala“.

Establišment novog vremena je svoju glavnu mantru i šifru avansiranja, umjesto od detuđmanizacije, napravio od proklinjanja „ekstremista svih boja, zdesna i slijeva“, uz poseban pik na „lijeve ekstreme“. Po klasičnoj trećeputaškoj špranci.

Paralelno se u Srbiji tih godina odvio Peti Oktobar i konstituirao se novi establišment na drugosrbijanskim premisama, na bazi vjere u đinđićevsku tranzicijsku utopiju, što je također oblik trećeputaških antilijevih premisa. Rekao bi Boris Buden da je, štoviše, „ta građanska liberalno demokratska ali također antikomunistička i antiljevičarska elita jača nego bilo gdje drugdje u bivšoj Jugoslaviji“. Obilježava je da se zna, u jednom nemuštom diskurzivnom nesporazumu, samorazumijevati lijevom, s obzirom na dosljednost antiratnog i antinacionalističkog stava, premda „s kapitalizmom i njegovim društvenim proturječjima ona nikada nije imala nikakvih problema“.

Pisao sam i sam prije tri godine upravo na tu temu, povodom tadašnjih izbora u Srbiji, također upotrijebivši izraz nastupanja novog vremena s Đinđićem i G17+ (tehnokratskog paketa neoliberalnih reformi, s mahnitom privatizacijom, liberalizacijom, fiksacijom valute, orijentacijom na uvoz i famozno privlačenje stranih investicija – i, dabome, zaoštrenim gaženjem radništva). Ironično, slučaj je htio da sam uvodno citirao baš Kovačevićevu izjavu danu za Index – danu, doduše, ne na istu užu temu, nego u vezi simultane eskalacije desnog populizma po Europi. Zato se to događa – locirao je upalno žarište – što su se institucije EU pretvorile u instrumente krupnog kapitala, a stranke europske ljevice i lijevog centra fokusirane su na identitetska pitanja i zanemaruju interese radničke klase, artikulirajući politike u interesu kapitala, tvrdeći da „nema alternative“, skupa s demokršćanima i liberalima.

Kao što vidimo, radi se o preciznoj kritici ni pet ni šest nego politika kakve je provodila vlada u kojoj je nekad sjedio.

Ova neobična kombinacija koju predstavlja Kovačevićev lik i djelo učinila je da mi bude posebno zanimljivim vidjeti što je pisao o Đinđiću. Ili, dobro, o knjizi o knjigama o Đinđiću. Uglavnom, naćulio sam uši.

Prikaz mu za početak uzima ton korektne nepretencioznosti. Prosto prenosi kako je Bogdanović razmontirala hagiografe, u faktografskom sloju i u sloju ideološkog revizionizma.

Faktografski sloj

Emancipiranost od faktografije odnosi se „na površnosti, preuzimanje netočnih podataka i njihovo uporno ponavljanje iz publikacije u publikaciju bez naknadne provjere“.

Ima baš nebuloza. Tvrde, recimo, da je Đinđić iz vojske izašao 1977. – dvije godine prije nego je ušao. Nisu u stanju ispravno navesti elementarne činjenice o doseljenju u Beograd, pohađanju studija, diplomi, magistriranju. Ne objašnjavaju čime se bavio u Njemačkoj nakon izlaska iz JNA 1980. godine. Vrludaju s podatkom o vremenu korištenja stipendije Fondacije Alexander von Humboldt, premda je provjerljivo da ju je koristio od srpnja 1982. do srpnja 1983. Prave mit od toga da je doktorirao rekordno brzo, u Konstanzu kao i Vuk Stefanović Karadžić, premda je potonji u zvanje doktora promoviran u Jeni, a Sveučilište u Konstanzu osnovano 1966. Izmišljaju kako je Đinđiću mentor bio Jürgen Habermas, a Habermasu Đinđić asistent – i to je, štoviše, maslo Latinke Perović („najautoritativnije Đinđićeve biografkinje“, zvane još i Majka Druge Srbije). Kao i tvrdnja o kobajagi velikom angažmanu i kotiranju Đinđićevom među njemačkim filozofima, o šatro značajnim filozofskim uvidima, premda je zabilježeno samo jedno izlaganje na skupu 1984. godine – a i to jedno je završilo fijaskom i blamažom, jer se svelo na izlaganje vlastite biografije, uz „neumjereno i degutantno laskanje Habermasu, kao na privatnom rođendanskom partiju, sve opet da bi se laskalo samom sebi“.

Ostavljaju, nadalje, nejasnim „radnopravni status u Centru za filozofiju i društvenu teoriju Instituta društvenih nauka gdje se navodno zaposlio nakon što je doktorirao u Njemačkoj“. Zna se da je svako malo dolazio u Jugoslaviju, vjerojatno zbog nereguliranog boravka, korištenja turističke vize i ilegalnog rada; zna se i da se tih sezona bavio uvozom rashodovanih mašina, ali ne zna se točno kakvima, ni tko su mu bili poslovni partneri ni koliko je zarađivao ni išta o registraciji biznisa. Bogdanović zaključuje da je izostanak bilo kakvih konkretnijih podataka pokazatelj kako se bavio incognito poslovima, tj. švercom. Suprotno od nabožnih napjeva o tome kako je uvozio „zapadnjačke političke prakse i vrijednosni sustav“. Namjerna faktografska mistifikacija služi održanju hagiografskog narativa. Bogdanović utvrđuje da nije zabilježena nikakva intelektualna produkcija od značaja – nema nikakvih pokazatelja o recepciji i karijeri na tom planu – te da mu je poslanički posao bio prvi redoviti i uredno plaćen. I nije, dakle, živio za politiku, po još jednoj hagiografskoj mantri, već ipak od politike. U svakom slučaju je pokazao više interesa za „mutne izvozno-uvozne poslove negoli za ozbiljan intelektualni rad“.

Postavimo odmah pitanje kako se zove to što Kovačević tu radi. Prikaz meta-biografije je onda valjda meta-meta-biografija Đinđića? I sam se bavi Đinđićem i njegovim biografima preko Bogdanovićkinog bavljenja njima.

A ovo što ja upravo radim bi se onda zvalo meta-meta-meta-biografija?

Ideološki revizionizam

Ima i konfuzna epizoda o navodnoj povezanosti Đinđićevoj za godina u Konstanzu s Baader-Meinhofom (RAF: Rotee-Armee Fraktion). I ona je obilježena ključnom faktografskom netočnošću. Tobože su mu se, kako ide priča samog Đinđića, lijevi ekstremisti obratili s molbom da nađe odvjetnika za četvero ekstremista uhapšenih u Beogradu. A dotični su, međutim, uhapšeni u Zagrebu 1978. Nikakvih dokumenata nema koji bi potkrepljivali Đinđićevu verziju – iz intervjua iz 1994. – bit će da ju je izmislio kako bi se pred domaćom javnošću napravio frajerom.

Te je godine slabo bio liberalni demokrat – daje javnu podršku ratnoj agendi bosanskih Srba, susreće se s Karadžićem na Palama – ali hagiografi pomeću pod tepih i to i činjenicu da se Đinđićev raskid s marksizmom odigrao kroz prešaltavanje pravo na Carla Schmitta, ideologa antiliberalizma, politike kao tribalizma i, specifičnije, nacizma.

Sam Đinđić nije skrivao svoju marksističku mladost, štoviše (igrao je na popularni klišej o evoluciji od buntovnika do državnika, od 68-aškog disidenta do zrelog političara, a la Joschka Fischer), ali hagiografi rade na drugačijem mitu. Pričicu o kontaktima s Baader-Meinhofom iskoristili su, predvođeni Latinkom Perović, da ga dodatno konstruiraju kao dosljednog demokrata koji se lijevim ekstremistima odupro, da ne postane njihova žrtva i pijun, uvidjevši neprihvatljivost njihovih nasilnih metoda. Bogdanović primjećuje da je Perović čak pobrkala talijanske Crvene brigade s njemačkim RAF-om: toliko su joj malo bili bitni konkretni detalji, jedino ju zanimalo instrumentalizirati mit.

Indikativna je nezainteresiranost hagiografa da budu bazično koherentni, jer mit se sastoji od Đinđićevog tobože konzistentnog sanjanja višestranačja i kapitalizma, liberalne demokracije i slobodnog tržišta, od najranijih dana.

Ranu najavu traže u njegovom studentskom aktivizmu iz 1974. godine, kada su se studenti Ljubljane, Zagreba i Beograda povezali u pokušaju da spriječe ukidanje Studentskog saveza. Đinđićeva lovačka priča o fasovanju zatvorske kazne zbog toga nije ničime potkrijepljena, no zato Bogdanović pronalazi dokument („rezoluciju“) u kojem studenti, s njim među potpisnicima, optiraju za „takav samoupravni socijalizam u kome će proletarijat kroz radničku demokraciju kao specifičnu formu proleterske diktature odlučno razbijati sve oblike eksploatacije, monopola i privilegija“. Okoštale SFRJ strukture kritizirali su slijeva, a ne zdesna – optužujući ih da su se birokratizirale i udaljile od izvornih radničkih interesa.

Kratki spoj im se preslikava i na eventualne veze s RAF-om. Odlučuju zaobilaziti slona u sobi. Ukoliko ima istine u Đinđićevoj priči – kao što prihvaćate da ima – ej, pa on vam, dakle, kaže da se povezivao u radu na rušenju kapitalizma (u Zapadnoj Njemačkoj).

Ne rješavaju kognitivnu disonancu koju proizvode, nego samo okreću glavu od nje.

Drveno željezo

Kovačević na ovom mjestu ubacuje jedan potencijalno problematičan izraz. Neobično je, kaže, da „Đinđićevi biografi zapravo ne problematiziraju moguću blisku vezu budućeg apostola neoliberalne privatizacije u Srbiji sa zadrtim neprijateljima kapitalizma“. Kako čitati to zadrtim? Ta radi se o općoj definicijskoj odrednici. Ako nisi neprijatelj kapitalizma, lijevo možeš biti onako kao što i željezo može biti drveno. Ako jesi lijevo, neprijatelj si kapitalizma – nema tu puta naokolo. Zašto je bilo potrebno dodati epitet o zadrtosti? Nije li njegova redundantnost znak nečega?

Je li Kovačeviću u redu da evo npr. Bogdanović bude neprijateljica kapitalizma? Kaže za nju malo dalje: „Kao antikapitalistica i kritičarka Blairove politike Trećega puta, kojom je zapravo poništena razlika između političke ljevice i desnice, Mira Bogdanović nastoji afirmirati istinski ljevičarski politički angažman kao zauzimanje za takvo društveno uređenje u kojem će glavna vrijednost biti solidarnost, a ne pohlepa.“ U redu, je li i ona za Kovačevića onda zadrta neprijateljica kapitalizma ili su to samo ekstremisti RAF-a? Ako nije i ona, zašto nije, a oni jesu? Iz čega, u tom slučaju, izvlači da bi njen antikapitalizam bio manje jasan, decidiran i radikalan – neovisno o tome što ga ne prakticira terorističkim metodama? A ako su u samom svojstvu neprijateljstva prema kapitalizmu – metode su drugo pitanje! – svi oni jasni, decidirani i radikalni, čemu nazivati čisto to svojstvo zadrtim u bilo čijem slučaju?

Kovačević je, da ne griješim dušu, u općem tonu svog teksta blagonaklon prema Bogdanović i njenoj političkoj poziciji. Pred kraj se čak s vlastite strane investira u razmatranje, tragom teme njenog doktorata, o pogodnosti domaćeg tla „za razvoj klasne svijesti i za internacionalnu solidarnost u borbi protiv globalnog kapitalizma“, sugerirajući kako dušom stoji s njom na istoj strani problematike. Sasvim je otuda moguće da spornom epitetu ne treba pridavati naročit značaj. Omaklo mu se samo?

Zanimljivo je to razmotriti baš zato što je Kovačević intelektualno i teorijski jasno nagnut na lijevu stranu u odnosu na liberalni centar. U neoliberale ne spada ni pod razno. Ako je onomad i bio osnivač HSLS-a, pripada socijalnijem polu deklarativnog socijal-liberalizma iz naziva stranke. S druge strane, ostaje činjenica visokog participiranja u dibidus trećeputaškoj vladi. U vladi nepodijeljeno, integriranoj u globalni neoliberalizam, iz čega – da ne srljamo u previše krupne zaključke – proizlazi barem to da Kovačevićevo neprijateljstvo prema kapitalizmu nije jednako decidirano i nepopustljivo kao ono Bogdanović. A čim krenu stupnjevanja, nije isključeno ni da će mu se stvarno učiniti smislenim nečije nepopustljivo nazvati zadrtim.

Izvjesno je da Kovačević od te točke nadalje napušta posturu pukog prepričavanja što u knjizi kaže Bogdanović, lišenog pretenzije vlastitog suda. Pritom više nego korektno konstatira da je poderala svoje nasuprotnike – i to ne samo što se tiče faktografije. Uvid u literaturu joj je „izrazito superioran onome na što se mogu pozvati oni s kojima ona polemizira“ (rečenica mu je malo rogobatna gramatički, ali barem je poštena). Bogdanović, nema tu što da se kaže, „veličinom referentnog okvira unutar kojeg se kreće i obiljem podataka i argumenata koje koristi daleko nadilazi svoje oponente“.

Imenovao je i da se ona „bavi kritikom djela Đinđićevih biografa, od najcitiranijih Dragana Lakičevića i Mijata Lakičevića preko Dušana Veličkovića, Bojana B. Dimitrijevića, Dubravke Stojanović, Veljka Lalića, Ilije Marića i Novice Milića do Latinke Perović“. Svoj je prikaz pak nazvao „kritičkim osvrtom“. Ako se ona u svojoj meta-biografiji bavi, dakle, kritikom, a i njegov osvrt ima kritičku dimenziju, programatski, to znači da se on kroz svoju meta-meta-biografiju bavi meta-kritikom.

Ali to će značiti još nešto: da je sad još potrebna meta-meta-kritika njegove meta-kritike.

Halo, kritičaru, tko je pri aparatu? 

U odlomku koji je očito greškom grafički označen kao citat – ali će taj lapsus zadobiti dublju simboliku – Kovačević upozorava kako, čak i ako je Bogdanović sve ispravno pretpostavila i izvela „o Đinđićevoj poslovnoj karijeri i o njegovim postupcima prije nego što je postao premijer“, iz toga „ne bi nužno slijedilo da je kao čelnik izvršne vlasti vodio lošu politiku“. Okej, stoji mu to kao čisto logička, metodološka primjedba. Valjana je. U sljedećoj rečenici nadovezuje se konstatacijom: „Za nju je ipak i njegova politika kao premijera bila loša.“ No, je li ovo već samo konstatacija?

Ne kaže da se i sam slaže s njom. Da se slaže, bi li osjetio potrebu reagirati na metodološkoj razini? Da se slaže, ne bi li drugačije formulirao rečenicu u kojoj, nakon upozorenja na metodološki oprez, ističe kako je za nju Đinđić kao premijer vodio lošu politiku? Pazi – za nju. Možemo nagađati ili čak prepoznati sugestiju da se ne slaže, ali ne očituje se eksplicitno o tome. Što odlomku daje ton objektiviranog prikaza, odnosno povratka nazad u posturu zadržavanja na nepretencioznom prepričavanju, bez vlastite kritičke intervencije. Pa ipak je članak nazvao „kritičkim osvrtom“.

Je li nas smuljao da se radi o kritičkom osvrtu ili da se radi o zbilja objektiviranom prikazu?

Navodi dalje u odlomku da Bogdanović Đinđiću kao premijeru zamjera: a) uvođenje vjeronauka u školu; b) „potpuno odbacivanje cjelokupne baštine komunističke modernizacije“; c) „koketiranje sa srpskim nacionalizmom i pretenzijama na Veliku Srbiju“; d) „politiku privatizacije društvene imovine, koja je dovela do enormnog bogaćenja povlaštenih pojedinaca, a neki od njih su bili veoma bliski Đinđiću“. Pretpostavio bih – ili se kladio, ako me se natjera da odaberem nešto – kako se i Kovačević ipak slaže po sve četiri točke (kad ih se tako izloži, ne mogu vidjeti s kojom se od njih ne bi slagao). No, i opet: on nam ne kaže da se slaže. Ni da se ne slaže.

Sljedeći odlomak počinje rečenicama: „Ljudi upućeni u političke i društvene prilike u Srbiji smatraju da su – osim nedavno preminule Latinke Perović – Đinđićevi biografi s kojima Mira Bogdanović polemizira irelevantni, da nemaju utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja u Srbiji i da ne izražavaju stajališta prosvijećene Srbije o Đinđiću i njegovom političkom naslijeđu. Stoga im ovakvom polemikom Mira Bogdanović pribavlja važnost koju oni inače u Srbiji nemaju.“

Hajde da se sad ja očitujem kritički o navedenom sudu. Kovačević i opet nije. A zbilja bi valjalo detektirati sumnjivi miris u gesti da se od svega što smo prošli prvo istakne tobožnju irelevantnost hagiografa – i time izbije zaglavni rezon pisanja meta-biografije. Pa taman i da je stvarno jedino Perović relevantna – zar ne bi već to opravdavalo knjigu? Otkud im ideja da to što je Perović iznimka (čak i ako prihvatimo što kažu da drugih relevantnih nema) plasiraju kao potvrdu neopravdanosti? I otkud pretpostavka da bi relevantnost proizlazila isključivo iz odražavanja stajališta onog dijela populacije koji po njihovoj predodžbi čini „prosvijećenu Srbiju“?

Ako pak smisao njihove primjedbe ne bi bio u diskvalifikaciji opravdanosti i smisla knjige – čemu odmah s vrata upasti baš s kenjkanjem koje uopće ne ulazi u suštinu nalaza iz nje, niti u sadržaj uopće? Ima to i svoje ime kao logička greška. Kad smo već kod metodološke čistoće.

Iz karaktera geste vidimo da se radi o nekima kojima smeta sadržaj rasprostrt u knjizi, pa svoje nešmekanje umataju u paralogizam. Ne znamo, međutim, o kojim nekima, jer nam Kovačević nije rekao, i stoga ne možemo adresirati kritički odgovor. Da ga adresiramo na njega onda? Ne možemo ni to, jer nije eksplicirao da se slaže s njima. Ni da se ne slaže.

A onda je Božo krenuo ispočetka

Da odam i svoj motivacijski pokretač: na pisanje ovog teksta potaknut sam ostatkom odlomka u kojem Kovačević navodi neimenovane neke – iz kojeg se čita da se zaista i radi o nekima kojima naprosto ne prija slušati što je Bogdanović rasprostrla.

Ovako to glasi:

„Đinđića se pamti kao premijera koji je Srbiju energično usmjerio prema Europi naglašavajući važnost poštivanja ljudskih prava, podjele vlasti, zakonitosti i privatnog vlasništva. Takvi kritičari kritike koju izvodi Mira Bogdanović naglašavaju da je taj politički zaokret bio pokušaj koji je Srbiji otvorio europsku perspektivu, a kod građana pobudio nadu u mogućnost europske budućnosti Srbije. Ubojstvo premijera Đinđića je pokazalo do koje mjere su bili ugroženi interesi onih koji nisu bili spremni prihvatiti izazove europskog puta Srbije. Ta činjenica, a ne idealizirane biografije ili hagiografije, trebaju biti polazište za ocjenu Đinđićeva rada na dužnosti premijera i za određivanje njegovog mjesta o političkoj povijesti Srbije, upozoravaju oni.“

„Oni“ su, još jednom, „ljudi upućeni u političke i društvene prilike u Srbiji“. Ima li i upućenih koji ne bi na jednak način vrednovali takvu politiku? Ili su oni koji drugačije vrednuju automatski prepoznati kao neupućeni?

Čak nije problem prihvatiti formulaciju da je Đinđić ubijen „zbog ugroženih interesa onih koji nisu bili spremni prihvatiti izazove europskog puta Srbije“. Samo ne zato što bi se taj put odnosio na Ljudska Prava ili Vladavinu Prava ili neka druga apstraktna liberalna načela. Odnosio se na okolnost da je Đinđićeva politika neoliberalne privatizacije bila da se, u skladu s diktatom MMF-a, sve pare oguljene s kože radnika preda zapadnim tajkunima, koji mašu zastavom Europske Perspektive. Dali su ga ubiti domicilni tajkuni, koji mašu šajkačom i kojima nije prijalo da ne budu oni ti koji će ubirati pare od deranja kože s radnika. Obračun dvije frakcije ljudoždera.

Stav monopola na Upućenost i Prosvijećenost bjelodan je kao tipičan drugosrbijanski. Kovačević je kao jedini mjerodavan diskurs valorizacije isturio diskurs ekipe kojoj sadržaj knjige ne prija zato što govori upravo o njima. To je ta ekipa kojoj Latinka dođe majka, a Zoki heroj i kanonizirani mučenik, jer ih nije stvarno briga za pitanja privatizacije društvene imovine i enormnog bogaćenja povlaštenih pojedinaca, već umjesto toga valoriziraju kroz optiku Europskog Puta.

Vlastiti sud Kovačević ne izriče na usta, ali nam ga ipak komunicira gestom propusta da ih razmontira ili uopće ikako problematizira. Njihov sud on samo navodi, bez ikakvog relativiziranja ga, bilo vlastitom ogradom, bilo nuđenjem drugačije linije razmišljanja koju bi se također nazvalo upućenom.

Novi red, sljedeća rečenica: „No, Mira Bogdanović ima svoju agendu.“ Rječita je sama forma rečenice, s tim „No“ na početku. Vidimo: stav ovih Jedinih Upućenih, koji sebe i samo sebe vide kao Prosvijećenu Srbiju, Kovačević je uzeo zdravo za gotovo, nije tu imao ništa za dodati ni za oduzeti, no to što je Bogdanović propustila valorizaciju Đinđića kao premijera temeljiti na Europskom Putu kao vrhunaravnom kriteriju, otuda je – napućeni smo da zaključimo – što ona eto ima neku svoju agendu. „Središte njezinog interesa su političke konverzije, promjene temeljnih političkih pozicija.“ U ostatku svog „kritičkog osvrta“ Kovačević meditira o tom dijelu knjige (s klimaksom na mjestu packe za „njezinu žestoku kritiku osoba koje su odbacile svoja nekadašnja komunistička uvjerenja i priklonile se liberalnim političkim koncepcijama“); ne vraćajući se više na polje ocjene Đinđićevih politika. To polje je riješeno, stavili smo kvačicu uz drugosrbijansku optiku, kao jedinu zamislivu da bude relevantna i prosvijećena, ‘ajmo dalje.

Retorička distribucija statusa među mogućim pozicijama otkriva vrijednosnu hijerarhiju koju autor eksplicitno ne izgovara.

Strategija jergulje

Budući da Kovačević u drugim vijestima kritizira trećeputaške politike koje se artikuliraju u interesu kapitala i zanemaruju interese radničke klase, teško je pretpostavljati da bi gajio naklonost prema Đinđićevom političkom naslijeđu. Zar ne? Bilo bi kontradiktorno. Pa ipak, ispada da precizno lociranje žarišta problema u neoliberalnim elitama, što jako lijepo formulira za generalni europski kontekst, ne zna aplicirati na slučaj Srbije. Što mu se dogodi? Kao da mu padne sistem kad kuglica padne na Đinđića.

Ispada – da kažemo i više – da priznaje da je Bogdanović u pravu oko svega onoga „o Đinđićevoj poslovnoj karijeri i o njegovim postupcima prije nego što je postao premijer“, i čak joj odaje počast za to, na faktografskom i referentnom polju, samo zato da bi na stražnja vrata spašavao srce prijepora oko lika i djela: ulogu koju je kao premijer odigrao u nastupanju „novog vremena“, „demokratskih promjena“. Kao da se, unatoč svemu, zadržala određena bolećivost na to.

Tko-je-tko Demokratskih Promjena 2000. manifestirano je u Hrvatskoj spektaklom dodjele grafika Ede Murtića zaslužnim vinovnicima (među kojima preko 20 novinara i urednika EPH i nitko iz neke druge medijske kuće). Replicirano umjetničko djelo kao statusni simbol i neformalna ulaznica u krug liberalne građanske elite; znak pripadnosti političkoj i gospodarskoj moći novog poretka, stasajućeg oko Račanovog SDP-a, s koalicijskim partnerima, i medijskog carstva EPH. Kad je Murtić pet godina kasnije umro, najprodornije će na grobu zatrubiti, tko drugi, čuveni maroder Miljenko Jergović – u svojstvu perjanice EPH i jednog od probranih dobitnika grafike, punokrvnog priležnika nove vladajuće klase (čemu nije došao kraj ni sa Sanaderovim preuzimanjem štafete od Račana i Jergovićevim nosuljkom, zvanim uguznik, kompletno u stražnjoj strani Sanaderove liberalne ličnosti). „Lijevi mediji koji sad nariču nad Murtićem godinama su vodili kampanje protiv njega“ – išao je naslov. Podvala se sastojala u tome što je Jergović par članaka kritičnih prema laureatima, pa tako i njemu, prekrstio u ništa manje nego dugogodišnju hajku na Murtića samog.

Strategija izgurivanja tako nekoga pred sebe kao gromobrana, s predstavljanjem napada na sebe kao napada na njega – prepoznata kao strategija jergulje – uključila je i neimenovanje Feral Tribunea kao te novine koja je artikulirala kritiku SDP-EPH malograđanskog teatra. Ostajanjem općenitim u ataku na lijevi sektor Jergović si je osiguravao odstupnicu za slučaj protunapada. Ako ga se prozove nazad zbog falsificiranja, u kom slučaju bi mogao gadno dobiti po nosuljku, kodno ime omogućava da se može izljigaviti na konto izostanka konkretne adrese na optužnici – a efektivno ju tako ipak uspijeva isporučiti na ciljanu adresu.

Kovačević lažno apstinira od određivanja po pitanju Đinđića kao premijera – tobože samo prenosi sve kao neutralni promatrač – a odredio se samim načinom na koji ideologizirani sud neimenovanih drugosrbijanaca uvažava kao pitanje upućenosti, preklapajući ga s vlastitom pozicijom simulirane objektiviranosti. Karakter arbitrarne ideologiziranosti biva tako sakriven. Dok se njihov stav prenosi bez kritičke distance, odstupanje Bogdanović od takvog stava, naturaliziranog kao jedina moguća prosvijećena upućenost, označeno je kao usmjerenost agendom. Zadržavajući privid vlastitog pukog zapisničarstva, bez preuzimanja odgovornosti, Kovačević čitatelju ipak progurava privilegiranu interpretaciju. Ali nije se moguće polemički uhvatiti u koštac s njim – jer, je li, nije dao adresu na koju da se to šalje.

U neizricanju naglas da se slaže sa sudom drugosrbijanaca, ali tretiranju ga kao da se slaže, ima nečega od strategije jergulje. Oblik istog postupka inverznim putem. Onako kao što je Jergović kamuflirao neimenovanom općenitošću adresu vlastitog napada u ime Murtića kao falsificirane mete, tako Kovačević adresu vlastitog vrijednosnog suda, u ime šupljikave obrane Đinđića, kamuflira iza neimenovane općenitosti.

Što, naime, ako bude uhvaćen u zauzimanju za Đinđićeve neoliberalne politike, nakon što je bilježen u preciznom lociranju naših današnjih muka upravo u takvim politikama? E, neće moći biti hvatan – jer tehnički se nije on zauzimao; samo je prenio kako to čine neimenovani neki, koje je izgurao ispred sebe kao gromobran. Efektivno svejedno uspjevši isporučiti prostor da Đinđić pred silovitim napadima Bogdanović – koja vampira definitivno pokapa svojom meta-biografijom – ostane i dalje nepokopan u segmentu interpretacije premijerske uloge.