Prvo, razjasnimo nešto o kapitalizmu – samim time i o karakteru države u istom. Postoji uoobičajena pretpostavka, možda zaostatak hladnog rata, da je kapitalizam u svojoj biti za tržište, a socijalizam za državu. Zapravo, središnja povijesna značajka države u kapitalističkom društvu je uloga koju igra kao jamac privatne imovine i, ono što je najvažnije za financijska tržišta, da će uvijek jamčiti svoje obveznice – to jest, zajmove od privatnih banaka.
Zbog tog jamstva – koje predstavlja obećanje vraćanja duga od poreznih prihoda u budućnosti državne obveznice, bilo za financiranje rata ili socijalne skrbi, čine najmanje rizičan oblik kreditiranja. Kao takve, tvore temelj uloge financijskih tržišta kao potpore sposobnosti kapitalista da gomilaju zaradu, tj. da nastave investirati i stvarati profite. Središnja uloga države u kapitalističkom gomilanju najočitija je u odnosu na dominantne države, poput SAD-a, čije obveznice su temelj svih kalkulaciju globalnog kapitalizma; države koje sadrže i podržavaju glavne centre međunarodnih financijskih tržišta, kao što su New York i London.
Razumijevanje uloge države u kapitalističkom društvu pomaže nam da vidimo zašto bankari, kad ih vlada pomaže sa javnim novcem, to ne vide kao početak socijalizma. Naprotiv, oni smatraju da vlada tako ispunjava svoju dužnost prema financijskim tržištima – o čijem glatkom radu ovisi i država, pružajući temelj povjerenja u kredibilitet bankarskog sustava.
Stoga je pogrešno promatrati uključenost vlade u poslovanje banaka – bilo to u vidu spašavanja originalnog Paulsonovog programa u SAD-u ili naknadnih neupravljivih dionica koje su uzele američke, birtanske i druge vlade – kao nešto što po sebi predstavlja odmak od neoliberalizma. (Također je pogrešno smatrati da je bit neoliberalizma povlačenje države iz tržišta, i stoga gledati trenutno uključenje države kao poraz neoliberalizma. Država pod neoliberalizmom vrlo aktivno promovira golemo širenje financijskih tržišta i služi njihovom nestalnom rastu, te kako taj promjenjivi rast neizbježno vodi do opetovanih finacijskih kriza, čuva financijski sustav koji se kreće od trenutaka kaosa prema trenucima kaosa).
Znači li to da trenutna kriza financijskih tržišta ne predstavlja priliku za raspravu i traženje alternativa? Gdje uopće početi?
Prilika je to ne samo zato što je u ovoj krizi jasno da je ono što se krivo nazivalo ”slobodnim tržištem” propalo, nego i zato što je jasno da su države odgovorne za promociju onog što je propalo te da sada trebaju doći u pomoć bankama. Ovo usredotočuje svijest većine ljudi na problem: njihove plaće su deponirane kod banaka, njihove mirovine uložene u tržište dionica, njihova potrošnja ovisi o bankovnim kreditima, kao i krov nad glavom kao kućevlasnika sa hipotekom.
U tom smislu značajno je kako je, gledajući proteklo stoljeće, uz razne pokrete koji su se borili za pravo glasa radničke klase, uvijek postojao pritisak za nadzorom financijskog sustava, pa čak i za dovođenjem banaka pod javno vlasništvo, odražavajući tako opće mišljenje da bi financijski sustav trebao biti odgovoran ili čak pripadati narodu – novac bi trebao postati javni resurs, a banke komunalne. Doista, takav demokratski pritisak na sustav nije ostao bez rezultata: neki propise koje država nije uvrstila u bankovni sustav nakon proteklih kriza pokazali su se kao odgovor na zahtjeve da bankari ne obmanjuju narod.
Naprimjer, nacionalizacija Bank of England trebala je donijeti vladine agente na financijskim tržištima pod demokratsku kontrolu – iako se zapravo Bank of England u državi sada ponašala kao glas grada unutar države, predstavljajući moć financijskog kapitala.
Lekcije su se počele učiti u jeku uspona nove ljevice i krize kejnezijanske države blagostanja 1970. Prepoznalo se da je jedini pozitivni način za prevladavanje kontradikcija takve države stavljanje financijskog sustava pod nadzor javnosti. (Najbolji popularni pisani primjer za to je, i danas vrijedna čitanja, Richard Minnsova ”Take Over the City: the case for public ownership of financial institutions”, u izdanju Pluto-a iz 1982.) Ljevica britanske Laburističke partije uspjela je osigurati prolaz konferencijskog rješenja za nacionalizacijom velikih banaka i osiguravajućih društava grada Londona, iako bez utjecaja na laburističku vladu koja je prihvatila jedan od MMF-ovih prvih strukturalnih programa prilagodbe. Još uvijek plaćamo za poraz tih ideja (te industrijskih strategija na koje se referira Stuart Holland u ovom broju).
Sada je potrebno nadograđivati njihove prijedloge i učiniti ih relevantnima u trenutnom stanju stvari.
Razmjer današnje krize pruža slobodno mjesto za obnovu radikalne politike koja napreduje kao sustavna alternativa kapitalizmu. Bila bi tragično kada u planu ne bi bio ambiciozniji cilj od stvaranja razboritijeg financijskog kapitala. Teško je vidjeti kako itko može biti ozbiljan u namjeri da pretvori našu ekonomiju u zelenu ekonomiju bez razumijevanja potrebe za demokratskim sredstavima planiranja kroz nove grupe javnih institucija, što bi nam omogućilo donošenje kolektivnih odluka o rasporedu sredstava za ono što proizvodimo te kako i gdje proizvodimo stvari potrebne za održavanje naših života i našeg odnosa prema okolišu. Razlozi zašto je trgovanje kompenzacijama za emisiju ugljika kao rješenjem klimatske krize slijepa ulica pokazuju se u trenutnoj financijskoj krizi. To bi uključivalo, ovisno o vrstama derivata, tržišta koja su tako nestabilna i tako, sebi svojstveno, otvorena financijskoj manipulaciji i slomu. (Nedavno objavljeni Green New Deal počinje se baviti tim pitanjima.)
U smislu neposrednih reformi – u situaciji gdje je jedini siguran dug javni dug – trebamo početi zahtijevati opširne programe koji bi osigurali takve kolektivne usluge i infrastrukturu koji neće samo kompenzirati one koji odumiru, već se upoznati sa novim definicijama osnovnih ljudskih potreba i pomiriti sa današnjim ekološkim izazovima.
Takve reforme bi uskoro isplivale u borbi sa ograničenjima koje donosi razvoj kapitalizma. Zato je važno ne samo podići razinu regulacije financija, nego i transformirati, te demokratizirati sustav u cjelini. Zapravo je potrebno cijeli bankovni sustav učiniti komunalnim, kako bi se raspodjela kredita i kapitala vršila u skladu sa demokratskim prioritetima umjesto onima usmjerenim na kratkoročni profit. To bi uključivalo ne samo kontrolu kapitala u odnosu na međunarodne financije, nego i kontrolu nad domaćim ulaganjima, budući da bi cilj trebao biti i preuzimanje kontrole nad financijama uz transformiranje potrošnje za koju se sada koristi. To bi zahtijevalo i puno više u smislu demokratizacije kako šire ekonomije, tako i države.
Naravno, bez novih pokreta i stranaka koje mogu obnoviti snage radničke klase, sve će pasti na neplodno tlo. Za takvu obnovu presudno je navesti ljude da ponovno misle ambiciozno. Koliko god kriza bila duboka, koliko god zbunjena i demoralizirana bila financijska elita unutar i izvan države, te koliko god raširena bila ogorčenost na njih, bit će potreban težak i predan rad brojnih aktivista. Trebamo misli usredotočiti na teška pitanja o tome kako će izgledati nove institucije i demokratske javne financije – te kakvi će pokreti biti potrebni za njihovu izgradnju.
Izvor RED PEPPER