U pokušaju da upravlja svojim financijskim poslovima kao i prije, Banka Engleske smanjila je kratkoročne kamatne stope gotovo na nulu i okrenula se nedelikatno nazvanoj politici “količinske olakšice” u cilju smanjenja dugoročnih kamata. Međutim, sve dok vlada nezainteresiranost i nepovjerenje u budućnost među ulagačima, niti jedna mjera manipulacije kamata neće podignuti stopu novih ulaganja.

To je kao pokušaj vožnje auta bez upravljača.

Od travnja 2008. broj nezaposlenih radnika u Velikoj Britaniji stalno raste uz alarmantnu stopu od 50,000 (1) po mjesecu; to je 600,000 (oko 2 % radne snage) po godini. Uzevši u obzir da veliki broj zastupnika laburista može izgubiti svoje pozicije u parlamentu nakon sljedećih izbora, pomalo je iznenađujuće da se samo nekolicina njih počela aktivno zalagati za pitanje naglog porasta broja nezaposlenih i teškoća koje te brojke predstavljaju.Tijekom krize 1930-ih nepokolebljiva i hrabra Ellen Wilkinson iz laburista zauzimala se za nezaposlene, ali danas ne postoji nitko poput nje u parlamentu.

Važnost novih ulaganja

Veliki ekonomist J.M. Keynes bio je prvi koji je objasnio (tijekom 1930-ih) kako je moglo doći do takve situacije u naizgled prosperitetnom društvu; situacije u kojoj toliko ljudi koji su bili željni posla nisu bili u mogućnosti naći posao. Njegova teorija (2) govori da su nova ulaganja (3) glavna sila koja pokreće ekonomiju. Kada nema dovoljno novih ulaganja, rezultat je velika nezaposlenost. Tužna priča ispričana od strane zadnjih vladinih statistika (4) odgovara njegovoj teoriji: između 2007. i 2008. godišnja stopa potrošnje na nova ulaganja pala je za oko 15 milijuna funti, sa 257 bilijuna na 242 bilijuna funti, tijekom tog vremena nezaposlenost porasla je za otprilike 600,000: svaki put kada godišnja stopa potrošnje na nova ulaganja padne za 25,000 funti jedna osoba izgubi svoj posao. Kada je postao državni blagajnik 1997. godine, Gordon Brown predstavio je politiku za kontrolu ekonomske aktivnosti, ovisno o rati inflacije. Čim je očekivan rast inflacije iznad određene razine (u početku 2,5 %, kasnije promijenjeno na 2 %), Banka Engleske podigla bi kamate. To je otežavalo poduzetnicima pozajmiti novce za nove projekte; tako je stopa potrošnje na nova ulaganja pala i usporila ekonomiju. U drugu ruku, kada su cijene rasle sporije, Banka Engleske smanjila bi kamate kako bi ulagači posuđivali novac lakše, pojavilo bi se više novih investicijskih projekata i ekonomija bi se opet ubrzala. Politika G. Browna bila je uspješna više od deset godina, ali je zdrobljena od strane kreditne krize. Banke su oštro smanjile prijašnje više nego optimistične zajmove i potrošači više nisu mogli kupovati kuće i aute lako kao i prije. Bili su primorani smanjiti troškove i tvrtke su počele lagano propadati. Ulagači su izgubili povjerenje u budućnost te više nisu htjeli otvarati nove projekte. U pokušaju da upravljaju svojim financijskim poslovima kao i prije, Banka Engleske smanjila je kratkoročne kamatne stope gotovo na nulu te su se okrenuli nedelikatno nazvanoj politici “količinske olakšice” u cilju smanjenja dugoročnih kamata. Međutim sve dok vlada nezainteresiranost i nepovjerenje u budućnost među ulagačima, niti jedna mjera manipulacije kamata neće podignuti stopu novih ulaganja. To je kao pokušaj vožnje auta bez upravljača.

Veća odgovornost za državu

Ako vlada želi ponovnu kontrolu nad stopom novih investicija, potrebna su neka učinkovitija sredstva za manipulaciju kamatnih rata. Keynes je i osobno to prepoznao u svojoj izreci (5) “Očekujem da će država… uzimati još veću odgovornost za izravno organiziranje ulaganja”. Uistinu, ne postoji niti jedan razlog izuzev slobodno tržišne ideologije zašto država sama ne bi investirala u profitabilne projekte na isti način kako bi i privatan ulagač to uradio. Ti “državnopoduzetnički” projekti bi bili financirani uz posudbu, a posuđeni novac bio bi vraćen kasnije (isti slučaj kao s privatnicima) od profita investicije. Skromni cilj programa za profitabilne državne investicije bio bi pokriti prošlogodišnji pad od 15 bilijuna upravo pomoću novih ulaganja. Nema manjka projekata koji bi odgovarali tom programu. Odličan projekt bio bi građenje domova za ljude koji trenutno čekaju stan od države. Procijenjeno je da ima potrebe za 1.77 milijuna takvih kućanstava. Ako gradnja nove kuće košta 75,000 funti, vlada bi mogla uložiti procijenjenih 15 bilijuna godišnje za izgradnju 200,000 domova za najam.

Kao druga mogućnost, vlada bi se mogla ponuditi da financira izoliranje domova kojima to treba, uzimajući, primjerice, pola novaca ušteđenih na račune za struju, plin, gorivo itd., a stanodavac drugu polovicu. (To bi bilo prilično drugačije od subvencijskih planova poput onog u iznosu od 0.435 bilijuna funti za “dodatnu pomoć u cilju uvećanja energetske efikasnosti” najavljenu u proračunu 22. travnja 2009. Ovdje ne govorim o subvencijama već o profitabilnim ulaganjima). U cijelosti, bili bi potrebni raznorazni državni projekti zbog različitih vještina i znanja koje ljudi posjeduju i različitim mjestima u zemlji gdje žive. Važna stavka takvih državnih projekata bilo bi očekivanje da su isti profitabilni, tako da novac koji je posuđen bude vraćen od profita. Taj novac bio bi posuđen od naroda ili od banke na klasičan način. Atraktivna mogućnost bila bi da projekte financiraju nedavno bankrotirane banke, koje su sada pod većinskim vlasništvom države – odličan način da se pokaže zahvalnost prema poreznim obveznicima na nedavnoj darežljivosti naspram banaka, koja je iznosila otprilike 55 bilijuna funti u financijskim “injekcijama(7).

Unošenje novaca u gospodarstvo

Vladin odgovor na ekonomsku krizu, najavljen od Alastaira Darlinga u njegovom izvještaju prije usvajanja proračuna 24. studenog 2008, bio je dosta drugačiji od onoga što sam ja predlagao. Princip nije bio da se podignu investicije, nego, po riječima gospodina Darlinga, “financira gospodarstvo(8). Dvije glavne ideje bile su (i) smanjenje PDV-a za otprilike 12.5 bilijuna u razdoblju od 13 mjeseci (ii) tri bilijuna funti poticaja za javni sektor investicija za godinu 2009/10. Do dana konačnog budžeta 22. travnja 2009, planirani porast u javnom sektoru investicija za 2009/10 u odnosu na 2008/09 porastao je za 0.5% bruto domaćeg proizvoda, odnosno oko 7 bilijuna funti (9).

Kakav učinak će imati ti “fiskalni poticaji” na nezaposlenost? Planirani porast od 7 bilijuna u državnim investicijama otprilike je pola iznosa potrebnog da se dosegne skromni cilj od ranije spomenutih 15 bilijuna funti, ali ukidanje poreza je nepredvidljivo. Moglo bi biti puno manje ili pak puno više novaca da se pokrije razlika, zbog toga što će ovisiti u potpunosti o tome što će potrošači birati i učinit, što je nepredvidljivo.

U jednoj krajnosti, potrošači bi mogli odlučiti štedjeti i sačuvati novac (s obzirom da je budućnost tako nepredvidljiva) dobiven od strane države kao dodatnu zarada u proračunu, otprilike oko 200 funti po osobi. U tom slučaju, porez ne bi imao nikakvog efekta na ulaganja ili zaposlenost: novac bi jednostavno otišao u mirovanje na račune u bankama. A kao druga krajnost, sav novac bi mogao biti potrošen. U takvom slučaju potrošnja bi porasla za 12.5 bilijuna funti tokom godine (gruba procjena) i zaposlenost bi porasla za broj ljudi potreban da proizvede ta dodatna dobra i usluge u tom iznosu. Ako računamo po 25,000 funti po zaposlenom, to je 500,000 radnih mjesta – dovoljno da pruži privremeni jednogodišnji posao većini od tih 600,000 nezaposlenih koji su izgubili posao u prijašnjoj godini. Također, novozaposleni će vjerojatno potrošiti dobar dio njihovih plaća tako da će (to je, dakle, taj drugi slučaj krajnosti) i dobar dio tih 12,5 bilijuna funti biti “reciklirano”, što će kao posljedicu imati nova zaposlenja odnosno novu potrošnju i u konačnici bi moglo biti otvoreno ukupno milijun pa i više radnih mjesta samo na temelju daljnje potrošnje koja se “reciklira”. Stvarni ishod tog reza u porezu će biti negdje između te dvije krajnosti, međutim nitko ne može unaprijed znati kakav će biti, jer nitko unaprijed ne zna koliko će se novca potrošiti, a koliko sačuvati (a niti koliko će se recikliranja dogoditi).

Od kuda će taj novac doći?

Budući da najavljene financijske mjere ne donose nikakav novi profit u državnu blagajnu, predlaže se da se novac posudi (primjerice izdavanjem državnih obveznica): kao što je državni blagajnik rekao u svojoj izjavi prije izrade proračuna, namjera je “podržati poduzetnike kao i obitelji uvećavajući broj zajmova(10). Taj opis je donekle zavaravajući, naime: porast državnih zajmova poduzetnicima ne podržava ih izravno, naprotiv, čini im život težim, s obzirom da takvo što ima tendenciju da poveća kamatne stope. Da to izrazimo na drugi način, blagajnikov opis mjera kao “korakom da novac uđe u ekonomiju(11) je samo pola priče, s obzirom da posudba o kojoj govori će uzeti isti iznos novca iz ekonomije.

U tom slučaju, te poteškoće su djelomično ublažene kada su nedavno puštene u opticaj nove državne obveznice od strane vlade otkupljene od Banke Engleske kao dio plana kupnje imovine (drugo ime za količinske olakšice). (12)

U praksi, financijski stimulansi nisu plaćeni na način kako je blagajnik rekao – posuđivanjem novca od naroda, već novostvorenim novcem iz Banke Engleske. Nažalost, tiskanje novog novca od strane centralne banke nosi rizik: ako je previše novog novca stvoreno, moglo bi dovesti do štetne inflacije. Nema jednostavnog odgovora na pitanje koliko novog iznosa treba stvoriti pa je lako moguće da centralna banka pogriješi i stoga je vrlo oprezna i usprotiviti se stvaranju dovoljno novog novca da nas izvede iz recesije (13).

Zaključak

Mjere financijskog stimulansa, naročito rezovi u porezu, su uzaludni i osuđeni na propast kao pokušaji upravljanja ekonomijom, jer njihov ishod ovisi o nepredvidljivom ponašanju ljudi. Štoviše, takve mjere su vjerojatno neadekvatne jer zahtijevaju stvaranje novog novca što nailazi na otpor i golemi oprez u centralnoj banci. Mjere temeljene na državnim ulaganjima (državna ulaganja s ciljem ostvarivanja profita, financirana po mogućnosti zajmovima banaka) bi bila sigurniji način smanjenja nezaposlenosti, čak i na vrijeme za iduće parlamentarne izbore…?

Izvor COMPASS


  1. Labour Market Statistics, Office of national statistics, March 2009; http://www.statistics.gov.uk/StatBase/Product.asp?vlnk=1944
  1. J M Keynes, The general theory of employment, interest and money (Macmillan, 1936)
  2. “New investment” means here “the formation of new capital”, such as the construction of new houses or factories. It also includes changes in inventories, but it does not include some things that are often referred to as “investment”, such as the purchase of existing capital (houses, stocks and shares, etc ) by one person from another.
  3. UK output, income and expenditure 4th quarter 2008, Office of National Statistics, Feb. 2009;
  4. J M Keynes, Ibid., page 164, chapter 12
  5. Jon Cruddas and Jonathan Rutherford, p. 13 of The crash: a view from the left, Lawrence & Wishart 2009;
  6. Gordon’s Debt Mountain, The Economist, April 11-17 2009, page 34
  7. Hansard, 24 Nov 2008, column 495
  8. Budget report 2009, table 1.1, which shows public sector net investment increasing by 0.5% of GDP, from 2.6% of GDP in 2008/9 to 3.1% in 2009/10;
  9. Hansard, 24 Nov 2008, column 492
  10. Ibid., column 495
  11. Gordon’s Debt Mountain, The Economist, April 11-17 2009, page 34
  12. “I think the fiscal position in the UK is not one where we could say, ‘well, why don’t we just engage in another significant round of fiscal expansion’.” Mervyn King answering questions from MPs at a Treasury committee: BBC News 24 March 2009

PODELITE