Globalna razina trenutne krize predstavlja novi problem za civilno društvo i nevladine organizacije, izazivajući dominantni oblik globalizacije. Da bi se spriječio povratak uobičajenom stanju stvari borba civilnog društva protiv međunarodne financijske liberalizacije sada mora udružiti snage sa narodnim pokretom lokalnih investicijskih i financijskih alternativa koje se nalaze na početku, te zajedno moraju preuzeti kolektivnu diskusiju o tome što je pošlo po zlu te što po tom pitanju treba učiniti.

U Velikoj Britaniji, financijske alternative propalim bankama uključuju neprofitne modele lokalnog kreditiranja i bankarstva, kao što su kreditne zajednice i financijske institucije za razvoj zajednice (CDFI), modelirane po uzoru na južne mikrofinancije, te zamišljene kao zajmodavci za pojedince i mala poduzeća u zajednicama koje se nalaze u lošoj situaciji.

Oni također uključuju poznatije subjekte, kao što su pošta i štedno-kreditne zadruge, koje su opstale unatoč političkom neprijateljstvu i regulatornom zanemarivanju. Značaj ovih raznih institucija nije samo u tome što predstavljaju alternativu financijskoj monokulturi koja je stvarala banke navodno prevelike za propast, već u njihovoj sposobnosti da ukazuju na budući financijski sustav koji bi služio ljudskim potrebama umjesto povratka uobičajenom poslu.

 Deregulacija i demutualizacija

Raznolikost lokalnih financijskih institucija u Velikoj Britaniji je djelomičan odgovor na način odigravanja liberalizacije. Kad je nastupila politička plima 80-ih, financijski sektor je predstavljao ključno bojno polje za testiranje tačerističkih načela deregulacije. London je privukao američke financijske institucije u maniri financijskog zaljeva Guantanamo, gdje se mogla provoditi praksa inače zabranjena u SAD-u.

Dolazak novih igrača potaknuo je val konsolidacije u bankovnom sektoru. Deregulacija je također pomogla u poticanju stambenog rasta i propasti. Banke su se nastavile udruživati i rasti preko granica, primjenjujući one-size-fits-all (jedna veličina odgovara svima) pristup, gdje je ta veličina uvijek ekstra veliko.

U siromašnijim zajednicama širom Velike Britanije bankovne podružnice su se zatvarale zbog rezanja troškova. Oni upravitelji banaka koji su imali osobne odnose sa svojim dužnicima postali su anakroni, a te zajednice su se sve više odvajale od šire ekonomije kako je financiranje za njihove potrebe postajalo predmet spekulacija. Takva redukcija značila je smanjivanje ukupnog broja podružnica svake banke i stambeno-štednih zadruga na veličinu manju od mreže poštanskih podružnica. Vlada je prepoznala ovaj problem tek 2000., kada je sazvan Social Investment Task Force (radna skupina za socijalno investiranje) koja je pokrenula mjere za borbu protiv financijskog isključenja. Ipak, prema nedavnim podacima državne blagajne, u Velikoj Britaniji je još uvijek 2.1 milijun ljudi bez bankovnog računa.

Financijska isključenost je posljedica nedolične utrke koja se pojavila u bankovnom sektoru 90-ih. Banke su se tada natjecale kako bi pomaknule središte svoje aktivnosti od dosade ortodoksnog bankarstva prema profitabilnim spekulacijama grada.

U međuvremenu su ljude isključene iz kreditnog rudnika počeli vrebati naši ekvivalenti bezgarantnih zajmodavaca. Najveći od njih, Provident Financial, svoju tržišnu nišu zove ”nestandardnom” umjesto ”zajmovi bez garancije”, reklamirajući kreditnu stopu kredita za osobne potrebe već od 189,2 posto. Dok su financijske tvrtke pretrpjele milijunske gubitke ili bankrotirale, tijekom 2008. cijena dionica Provident Financiala je rasla, time reflektirajući očekivanja da će se okoristiti isključenjem koje je kreditna kriza pogoršala.

Iskrivljena logika financijske liberalizacije najočitija je u zajedničkom sektoru, gdje su stambeno-štedne zadruge ohrabrivali kako bi odustali od surađivačkih korijena u potrazi za većim profitom. Zahvaljujući njihovom modelu zajedničkog vlasništva, u kojem su deponenti istovremeno i vlasnici tvrtke, one posluju koristeći konzervativniji i više lokalni pristup. Deregulacija 80-ih uključena je u Zakon o stambenoj štednji iz 1986., koji je nastojao omogućiti stambeno-štednim zadrugama i bankama da posegnu jedni drugima u područja poslovanja. Banke su željele provaliti u rastući sektor hipotekarnih financija, kojim su dominirale stambeno-štedne zadruge. Počevši sa Abbey Nationalom 1989., jedna po jedna zadruga se počela demutualizirati i pretvarati u društvo sa ograničenom odgovornošću kako bi profitirali od agresivnijeg kreditiranja. Članove su mamili vrtoglavim sumama novca kako bi glasali za demutualizaciju. 1997., članovima zadruga (kasnije uključivale i Northern Rock te Bradford & Bingley) je isplaćeno 36 milijardi funti u gotovini i dionicama. Obje zadruge su sada pod bankrotom.

2006., istraga provedena od strane parlamentarne skupine za stambeno-štedne zadruge i zajedničke financije otkrila je da od tog procesa klijenti imaju malo koristi i da su plaćanja obično bila ispod vrijednosti udjela članova. Northern Rock se bezbrižno držao istrage, tvrdeći da njihov ”uspjeh tijekom zadnjih 8 godina ne bi bio moguć pod starim zajedničkim modelom”.

Prema Building Society Associationu, u razdoblju između 1995. i 2000. postotak zatvorenih podružnica iznosio je 24,1 posto kod demutualiziranih banaka, u usporedbi sa 2,4 posto kod društava koja su ostala zajednička.

Alternative odozdo

Stvarnost alternativnih financijskih institucija u Velikoj Britaniji ostaje skromna. CDFI zbraja manje od 300 milijuna funti u kreditima. Kreditne zadruge, koje prihvaćaju depozite i daju kredite, zbrajaju malo manje od 400 milijuna funti u štednjama. Iako su dobili neka javna sredstva i političku podršku, političari su još uvijek slijepi što se tiče pravog potencijala ovih inicijativa.

Nasuprot tome, SAD ima financijski sektor vrijedan milijarde dolara. Zakoni poput onog o zajedničkom reinvestiranju (CRA) iz 1977. osigurali su sudjelovanje i potporu mainstream financija za CDFI. Tamo CDFI sektor uključuje i lokalne banke, socijalni poduzetnički kapital, korporativne zajmodavce i kreditne zadruge. Od 1994, sektoru je dodijeljeno više od 800 milijuna dolara iz saveznih fondova, koji su, prema podacima državne blagajne, stimulirali 27 puta veći iznos u privatnim investicijama.

Poticajni paket predsjednika Obame uključivao je 100 milijuna dolara, ne za spašavanje neuspjeha, nego u znak priznanja financijske sposobnosti zajednice koja se bori protiv isključenja i za poticanje ekonomije. Unatoč nedavnim suprotnim tvrdnjama, kod siromašnijih kućevlasnika kreditiranih po tom Zakonu puno je manja vjerojatnost neplaćanja nego kod bezgarantnih hipoteka, sada bezvrijednih i često stvaranih samo za izbjegavanje kontrole po zahtjevima Zakona.

Međunarodna dimenzija

Međunarodna dimenzija financijske globalizacije jest rob perverzne logike globalizacije. Sukladno tome predstavlja veću važnost za siromašnije države i njihove stanovnike. Unatoč podrijetlu trenutne krize i bez obzira na visokoprofilirane slučajeve poput Islanda, najugroženije su upravo zemlje u razvoju. International Institute of Finance predviđa da će 2009. ulaganja u zemlje u razvoju pasti sa 1 bilijun dolara iz 2007. na samo 165 milijardi.

Troškovi posudbe za zemlje u razvoju također disproporcionalno rastu kako investitori imaju sve više averzija prema riziku i traže povrat svog kapitala.

Ovo dovodi te zemlje u opasnost od valutnih i bankovnih kriza koje bi ih poslale natrag u šake MMF-a i Svjetske banke.

Usprkos jasnim poukama izvučenim krize, multilateralni sporazumi te Bretton Woods institucije Svjetske banke i MMF-a čini se ne vide potrebu za reformom procesa liberalizacije.

Na nedavnom sastanku u Dohi, SAD i EU su obnovili snage kako bi progurali Opći sporazum o trgovini i uslugama (GATS) bez prihvaćanja potrebe za izazivanjem njegove primjene u većoj financijskoj liberalizaciji.

Ostalim savezima, poput G8 ili G20, nedostaje legitimitet multilateralnih tijela, ali i dalje ostaju kamen kušnje globalnim reformnim sporazumima. Gledajući ispod površine vidi se da je perspektiva istinske reforme i uključenja južnih zemalja dalja nego ikad. Jedino kritičko tijelo koje određuje međunarodna financijska pravila je financijski Stabilnosni pakt (FSF). FSF nije službeno tijelo, ali ga članice G8 podržavaju u svrhu oblikovanja njihove međunarodne financijske regulacijske politike, a bez ikakve odgovornosti prema drugim narodima.

Dok se sve oči okreću na sastanak članica G20, koji će se održati u Londonu 2. travnja, ideja da taj summit o globalnoj krizi uključi brige svakog pogođenog naroda se učinkovito ignorira.

Roubini Global Economics procjenjuje gubitke od 3.6 bilijardi dolara. Pola od toga izvan SAD-a. Nakon tzv. Nixon-šoka 1971, koji je prekinuo vezu između zlata, američkog dolara i globalnih valuta, Nixonov je ministar financija obilazio ministarstva diljem svijeta kako bi ih informirao da je to ‘naša valuta, ali vaš problem’. Čini se da se otada nije puno promijenilo.

 Bank of the South

 Jedino nastojanje da se promijeni ova dinamika pokazala je Banco del Sur, prijedlog Venezuele i Argentine za zamjenu Svjetske banke u Latinskoj Americi. To je eksplicitan izazov jedna-veličina-za-sve neoliberalnom modelu. Odražava sličan konceptualan izazov, kao što to čine i  zadruge, ideji da evolucija bankarstva neizbježno vodi u sustav konsolidiranih profita gladnih međunarodnih monstruma.

Banco del Sur je pokušaj financijske regionalizacije predložene na temelju jedan član – jedan glas, za razliku od upravljačkih modela Svjetske banke i MMF-a, koji djeluju pod vetom SAD-a i privilegija najbogatijim zemljama. Ipak, ulažu se napori kako bi se Banco del Sur oblikovala prema Bretton Woods institucijama umjesto na kooperativnom načelu, implicirajući pritom potrebu za tehničkim poboljšanjem, umjesto političkog izazova dominantnim institucijama sa sjedištem u Washingtonu i njihovim filozofijama.

Kako raste bijes prema bankovnim praksama, civilno društvo treba demonstrirati da izopačenost nagrađivanja neopreznosti bankara i pohlepe na račun poreznih obveznika nije ništa čudnija od MMF-ovih spašavanja i kreditne uvjetovanosti. Kroz namete teških ograničenja na socijalnu potrošnju da bi se isplatili neoprezni međunarodni zajmodavci (koji su često pozajmljivali nedemokratskim režimima), na međunarodnoj razini su najsiromašniji oni koji su plaćali pogreške financijske industrije desetljećima, ne samo u jeku kreditne krize.

Isključenje i politički sankcionirano napuštanje marginaliziranih zajednica u ime slobodnog tržišnog natjecanja vuče izravne paralele sa jednostranim multilateralnim sporazumima sklopljenim u ime ‘slobodne’ trgovine financijskim uslugama.

Prijelaz na Co-op

Potreba za stvaranjem novog zajedničkog identiteta u suprotnosti sa financijskom globalizacijom, koja uključuje utjecaj socijalne isključenosti i nejednakosti u nerazvijenim zemljama, ogleda se u bogatstvu Co-operative Bank i eufemistički nazvanih ‘nestandardnih’ najmodavaca kao što je Provident Financial.

Investitori koji žele profitirati od krize kupili su dionice Provident Financial-a.

Međutim, štediše Co-operative banke su također imale koristi od rekordnih brojeva novih klijenata koji prebacuju svoje račune u Co-op. 2008. to je povećanje iznosilo 65 posto. Dok većina banaka paničari oko toga kako ponovno izgraditi kapital, Co-op Bank je povećala iznos osobnih depozita sa 2.7 milijardi na 3,7 milijardi funti. Poslovni krediti, koji se inače ukidaju zbog nervoze banaka, rastu i šire se diljem V. Britanije. U međuvremenu, ministri javno mole propale high-street banke da opet počnu pozajmljivati tvrtkama. Pozitivno bogatstvo dvije tako različite tvrtke u izrazitom je kontrastu sa 1.5 bilijardi funti odgovornosti prema gubicima na račun štediša koje je vlada upravo objavila. To također otkriva neodređenu budućnost financijskog sustava i njen utjecaj na ekonomiju i društvo. Kako Co-op pokazuje, oprezno bankarstvo temeljeno na tradicionalnim vrlinama sa jakom društvenom etikom može pobijediti financijske divove prema njihovim vlastitim uvjetima.

Ipak, politički svijet ostaje predan povratku uobičajenom poslu – ali uz godine rastućeg deficita koji će spriječiti bilo kakav oporavak. To povećava vjerojatnost isključenja  većeg broja zajednica koje neće moći potpuno sudjelovati u ekonomiji V.B. Također predlaže da revitalizacija u razmjeru sa Bretton Woods institucijama neće doći sa reformama u upravljanju i političkim pristupima koji su tako razočarali zemlje u razvoju.

Stvaranje novog financijskog sustava

Ono o čemu se nije pravilno razmišljalo jest mogućnost, možda i neizbježna, veleprodaje nacionalizacije, te toga što bi to značilo za stvaranje novog financijskog sustava kao transparentnog, stabilnog i pravednog. Mala je šansa da će se toksična imovina banaka oporaviti na vrijeme za spas njihovog poslovanja. Te banke bit će insolventne, a nacionalizacija postaje neizbježna, kao u slučaju Northern Rocka. Rasprava je usmjerena na postizanje rezultata koji bi omogućio bankama da minimiziraju vrijeme za koje posjeduju banke ili to potpuno izbjegnu.

Odgovor Švedske na financijsku krizu ranih 90-ih uzet je kao model za privremenu nacionalizaciju insolventnih banaka, u pokušaju razdvajanja toksične imovine i reprivatizacije ostatka održive tvrtke.

Umjesto poduzimanja sličnog pristupa kako bi se vratile uobičajenom poslu, vlade bi trebalo prisiliti da odvoje banke i iz međusobnih zagrljaja, a ne samo od toksične imovine. U svjetlu velike depresije 30-ih, predsjednik Roosevelt donio je Glass-Steagall zakon, koji je odvajao investicijske banke od maloprodajnih lanaca. Banco del Sur, osnovni financijski moduli te posljedice jednog jedinog modela globalizacije pokazuju potrebu za raznolikošću u razmjeru bankovnih operacija, pa tako i u njihovim funkcijama.

Glass-Steagall zakon je povučen 1997., što je bila odluka koja se opetovano krivi za pridonošenje trenutnoj krizi omogućavanjem prekomjerne konsolidacije i sukoba interesa koji su se razvijali u bankovnom sektoru. Međutim, uspješan napad na zakonodavstvo postignut je ne samo kroz prijateljske senatore i blizinu banke Bijeloj kući. Operacije neodgovornih i dereguliranih financijskih centara u inozemstvu, ne samo u Londonu, fatalno su potkopale korisnost takvih propisa dopuštajući američkim bankama zaobilaženje zakona u inozemstvu.

Političari se trebaju uhvatiti u koštac s time i to nacionalizacijom i razdvajanjem bankovnog sektora. Konačno razdoblje javnog upravljanja neće uspjeti ukoliko se ne iskoristi prilika za razdvajanjem prekomjerno konsolidiranih i konfliktnih banaka. Kompleksni prekogranični posjedi, zajedno sa propašću Glass-Steagalla u SAD-u, zahtijevaju takav pristup kao dio multilateralnog procesa koji može početi već kod kuće respecifikacijom uloge high-street zajmodavaca.

Bit financijskih alternativa, uključujući  modele odozdo, stambeno-štedne zadruge pa čak i poštanske banke, leži u pokušaju ponovnog nametanja lokalnog i globalnog suvereniteta nad gospodarskim odlukama. Lokalne financijske inovacije ne predstavljaju univerzalni lijek te u nekim aspektima reflektiraju strategije suočavanja uvjetovane utjecajem liberalizacije. Njihova raznolikost sličnija je ekologiji, koja omogućuje različita rješenja za napredovanje, ovisno o lokalnim, nacionalnim ili internacionalnim potrebama, za razliku od nametanja samoposlužne i gramzive monokulture.

Došlo je vrijeme za ponovno nametanje zajedničkog interesa građana, kako u bogatim, tako i u siromašnim zemljama. Sastanak članica G20 već je predmet velikog interesa. Zagovaranje mora inkorporirati razumijevanje da nas sa siromašnijim zemljama ne povezuju samo moralno pitanje ili filantropski nagoni. Izdržljivost alternativnih financijskih institucija predstavlja bogatstvo rješenja oblikovanih da adresiraju zajedničke probleme uzrokovane dominantnim financijskim sektorom koji ne služi ničijim potrebama, osim vlastitih.

Izvor RED PEPPER