Kriza od 2007-2009. bila je više sistematski pomak nego samo rezultat loših zakona ili nesigurnih financija. Bila je to kriza financijskog kapitalizma. Financijalizacija je strukturna transformacija naprednih kapitalističkih ekonomija, koja je rezultirala neravnomjernim rastom kretanja novca u odnosu na proizvodnju i omogućila je financijama da uđu i u najmanje pore društvenog i privatnog života. Na taj način, sistemski neuspjeh privatnog bankarstva mogao bi postati globalni problem.

Radnici koji malo zarađuju, na primjer, jako su zabrinuti za mirovine, štednju i osiguranje. Teret dugova – kako hipotekarnih tako i osobnih – postao je nezaobilazan problem u životu moderne radničke klase. U međuvremenu, nejednakost su povećali bankari koji zarađuju astronomske bonuse, a troškove krize prebacuju na društvo.

Radikalni aktivisti već dugo zahtijevaju trenutno poboljšanje uvjeta rada. U slučaju financijskog sustava, takvi zahtjevi mogli bi potaknuti sagledavanje šireg problema kontroliranja ekonomije kao cjeline. Reorganizacija financijskog sustava pod sadašnjim uvjetima mogla bi predstavljati izravan izazov kapitalističkim odnosima.

Stoga je žalosno da ljevica ne može utjecati na javnu raspravu – da ne spominjemo politiku – u Velikoj Britaniji i šire.

Kad je izbila kriza, većina ljevice okrenula se ideji financijalizacije u potrazi za odgovorima. To je bio teoretski razvoj koji najviše obećava unutar socijalističkog pokreta u posljednje vrijeme. Zaista, ideja je nastala unutar ljevice – prvenstveno, ali ne i isključivo u struji koju predstavljaju pisci kao što su Harry Magdoff i Paul Sweezy.

Preozbrazba financijskog sustava je sistematski i politički zadatak ljevice. Obzirom na financijalizaciju kapitalističkih ekonomija – s Velikom Britanijom kao izvidnicom – reorganizacija financija mogla bi imati velike posljedice i za ekonomiju i za društvo. Kao rezultat, radnici i ostali imali bi bolje uvjete u smislu zapošljavanja, stanovanja, obrazovanja, zdravlja i potrošnje. Gledajući šire, financije bi mogle biti restruktuirane na način da olakšaju javnu kontrolu, pomažući tako transformaciji ekonomije u socijalističkom smjeru.

 Osnovni smjerovi

Kako onda razmišljati o financijskom sustavu iz socijalističke perspektive? Odgovor ovisi o prihvaćanju osnovnih trendova financijalizacije, od kojih su tri ključna. Kao prvo, velike korporacije financirale su investicije većinom iz zadržanog profita, dok su istovremeno bile financirane na otvorenom tržištu. Postale su manje ovisne o bankama. Istina, one posjeduju neovisnu sposobnost financiranja za svoju vlastitu dobit.

Drugo, banke su same sebe odgovarajuće transformirale. Usmjerile su kreditiranje prema fizičkim osobama, a ne korporacijama. Također su se okrenule prema naknadama i provizijama od posredovanja na otvorenom tržištu novca, a ne samo prema zaradi od kamata u kreditiranju. Također, svojim standardnim aktivnostima dodale su i investicijsko bankarstvo.

Treće, radnici gurnuti u financijski sustav. Stvarne plaće stagniraju ili padaju u većini zrelih kapitalističkih zemalja već desetljećima. Državne naknade što se tiče mirovina, stanovanja, obrazovanja, zdravlja i slično su povučene, stoga su ljudi prisiljeni okrenuti se privatnima, u čemu u većini slučajeva posreduju banke i druge financijske institucije. Stavovi prema dugovima i osobnoj financijskoj dobiti također su se promijenili, ohrabrujući radnike da uzimaju kredite.

Ovi trendovi čine podlogu krize od 2007. do 2009. godine. Oni su potaknuti financijskom deregulacijom, ali njihovi korijeni su dublji od toga. Tradicionalna uloga kapitalističkog financijskog sustava je podržavanje akumulacije pokretanjem raspoloživog kapitala, koji se onda usmjerava u industrijska gospodarstva. Međutim, današnje financije su to odavno premašile. One sada pokreću neiskorišten novac, ostvarujući veliki dio svog profita posredujući u financijskim transakcijama ili posuđujući fizičkim osobama.

Financijska dobit danas nije samo podjela viška novca stvorena u proizvodnji. Ona također proizlazi iz preraspodjele neiskorištenog kapitala koji nastaje na novčanom tržištu, kao i iz izvlaštenja radničke zarade. Neke od primarnih karakteristika – lihvarska i pljačkaška – zajmodavaca proizašle su iz modernih financija. Na taj način financijske institucije mogle su ostvariti odličan prihod (čak do 45 % od ukupnog prihoda SAD-a u 2002. god.), iako je glavni prihod ostao problematičan.

Financijalizacija je daleko od spontanog ili prirodnog razvoja kapitalističke ekonomije i društva. Oslanjala se, u osnovi, na državnu financijsku deregulaciju, kao i na povlačenje javnih naknada iz socijalne i javne potrošnje. Također se oslanjala na državne institucije – uglavnom na centralnu banku – da posreduju u krizi, posebno 2007 – 2009. Država je mogla odigrati ovu ulogu zato što upravlja, kao prvo, poreznim prihodima, a kao drugo, osnovnim sredstvom plaćanja, novcem centralne banke.

Šire ekonomske i društvene posljedice financijalizacije bile su podjednako negativne. Prosječni postotak rasta u razvijenim zemljama opadao je u svakom desetljeću od 1980-ih. Velike financijske krize uvijek su slabile svjetsku ekonomiju. Kapacitet proizvodnje u zrelim ekonomijama nije bio dinamičan, dok je nezaposlenost uglavnom rasla. Osobni dohodci su stagnirali, a zaduženost je rasla.

Državne banke

Mjere za ukidanje financijalizacije su u interesu radnika i društva u cjelini. Strateški cilj je nedvosmislen: osnažiti javno i zajedničko protiv privatnog. To znači, kao prvo, osnivanje državnih banaka koje bi zamijenile privatne, što je definitivno propalo.

Državne banke distancirale bi se od investicijskog bankarstva, i na taj način uništile katastrofalan miks komercijalnih i investicijskih financija. Nesigurne i krizi sklone investicijske aktivnosti banaka bile bi svedene na minimum u financijskom sektoru. Državne banke tada bi se fokusirale na ponovno uspostavljanje osnovnih kreditnih i novčanih usluga, ispravljajući tako grešku privatnih banaka, koje su često tretirale ove usluge kao podlogu za investicijsko bankarstvo.

Postoji velika potreba za reorganizacijom zaštite kreditnih i novčanih usluga. Kreditiranje stanovanja i masovne potrošnje ima uslužnu dimenziju, kao i jednostavne novčane usluge kao što su depoziti i novčani prijenosi. Državne banke omogućavale bi oboje, sigurno – i bez visokih naknada.

Državne banke također bi preuzele teret kreditiranja za malo i srednje poduzetništvo. Takvi krediti također imaju uslužni aspekt, dok se njihovo vraćanje može koliko-toliko točno predvidjeti, ukoliko se izbjegnu nesigurni poslovi. Stabilna ponuda može biti važno sredstvo u održavanju proizvodnje i zaposlenosti, koji su opali u 2008. i 2009. godini.

Takve mjere mogu poboljšati uvjete za većinu. Ali, državne banke također mogu odigrati važnu ulogu u promjeni strukture sadašnjih ekonomija, postavljanjem pitanja socijalističke transformacije. No prije svega, državne banke mogu pomoći u preusmjeravanju zajedničkih investicija prema novim proizvodnim aktivnostima.

Infrastruktura žudi za obnovom u većini europskih zemalja i u SAD-u. Postoji snažna želja javnosti za čistom proizvodnjom kao i za učinkovitom energijom za kućanstva, automobile, transport, itd. Državno kreditiranje moglo bi biti snažna poluga u podršci javnom mišljenju u svim ovim područjima, sprečavajući dominaciju privatnog kapitala kao i osiguranje da će kod donošenja odluka prevladati socijalni kriteriji.

Socijalistička transformacija

Restrukturiranje ekonomije i preuzimanje dugoročnih investicija neizbježno će dovesti državne banke u sukob sa velikim korporacijama i otvorenim financijskim tržištima. To će podići pitanje opće regulacije financija, kao i kontrolu velikog kapitala i ekonomije u cjelini. Kako bi to izgledalo, teško je predvidjeti i ovisi o udruživanju socijalnih snaga i ravnoteži klasne borbe.

Ali, neke inicijalne mjere su neizbježne: prije svega, kontrola kamatnih stopa i zakonska regulacija cijena, količina i zahvata. Iako, manipulacija kamatnim stopama već je na snazi – stope centralne banke drže se vrlo nisko u SAD-u pomoću povijesnih standarda još od 2001, a još duže u Japanu. Vrijeme je da ta politika, od koje su najviše koristi imale privatne banke, služi i u šire društvene svrhe.

Ukratko, osnivanje državnih banaka mogao bi biti važan korak u preoblikovanju financija, uništavanju financijalizacije i usmjeravanju ekonomije u socijalističkom smjeru. Međutim, u tu svrhu unutarnja organizacija i upravljanje državnim bankama moralo bi biti pravilno postavljeno. Državne banke morale bi biti transparentne, odgovorne, uključivati široki spektar javnih interesa, i biti vođene strogim normama javnih službi.

U posljednje vrijeme u području financija nema demokracije, jer su se financijske institucije temeljile na neobuzdanoj pohlepi. Posljedice za društvo bile su katastrofalne. Javnost je ogorčena na banke. Postoji jaka, ali tiha potraga za novim idejama. Po prvi puta, nakon mnogo godina, ljevica bi mogla zaplivati sa strujom.

Izvor RED PEPPER

PODELITE