Usred pregovora, postala je jasna i još jedna ambicija: diskreditovati projekat koji je označen kao radikalan.
Mogućnost grčkog bankrota i njenog izlaska iz ekonomske i monetarne unije (EMU) pojavila se početkom krize 2010. godine. Iz perspektive ekonomske teorije, problem je vrlo jednostavan: jedna slaba ekonomija sa značajnim institucionalnim problemima pridružila se strukturno disfunkcionalnoj monetarnoj uniji koja koristi ne samo jaku, već i intrinzično problematičnu valutu. U takvoj situaciji, moguća su samo dva izlaza: ili će se EMU kompletno reformisati ili će Grčka morati posegnuti za bankrotom i napuštanjem evrozone.
Pravi razlog disfunkcionalnosti EMU-a nalazi se pre svega u nemačkoj politici održavanja niske cene nadnica koja omogućuje Berlinu da poveća svoju konkurentsku prednost i postane jedan od najvećih zajmodavaca u Europi. Zbog ovakve “neomerkantilističke politike”, Nemačka je morala trajno ugušiti domaću potražnju da bi stekla prednost u inostranstvu. Teret ove politike snosi najviše njeno stanovništvo, pogotovo radnici, dok ona istovremeno štiti velike izvoznike i bankarske institucije.
Za druge zemlje članice ova politika je rezultirala suprotnim efektom: gubitkom konkurentnosti, povećanjem deficita i zaduživanja. I upravo na tome počiva temeljna neravnoteža EMU-a koja početkom 2000-ih nije bila uočljiva zbog lake dostupnosti izrazito jeftinih kredita koji su olakšali potrošnju i ulaganja u građevinski sektor. Međutim, svetska ekonomska kriza 2007-2009. iznela je ovaj problem na videlo i dovela do opšte krize evrozone. Zemlja koja je pritom bila najviše pogođena bila je Grčka koja je do 2008-2010. zabeležila najveći pad konkurentnosti, te se suočila s ogromnim dugom od 300 milijardi evra, velikim budžetskim deficitom i deficitom platnog bilansa, s tim da je svaki iznosio više od 15 posto BDP-a. Drugim riječima, jedna jaka valuta uništila je jednu slabu ekonomiju.
Sudbina Grčke konačno je zapečaćena 2010. godine kada se Evropska unija odlučila za mere štednje kao glavnu metodu rešavanja razlika u konkurentnosti, pa tako i disfunkcionalnosti zajedničke valute. Recept za datu politiku sastojao se od smanjenja plata, budžetskih rezova, povećanja poreza, tržišnih reformi i institucionalizacije mera štednje putem raznih sporazuma (pogotovo paketom zakona o ekonomskom upravljanju “Six Pack” i “Two Pack”(1)).
Gledajući iz sužene nemačke perspektive, mere štednje prebacuju teret prilagođavanja na zemlje s deficitom, dok se istovremeno na taj način štite interesi velikih banaka i izvoznika. Nemački čelnici, čini se, smatraju kako će politike mera štednje učvrstiti njihovu dominantnu poziciju unutar EU. Međutim, s gledišta EMU-a, takva politika smanjuje potražnju, dovodi do ekonomske kontrakcije, a istovremeno zemljama s deficitom ne ostavlja ni najmanju mogućnost da ostvare pozitivne bilanse, dakle i vrate dugove. Odnosno, ta bi metoda u srednjeročnom periodu gotovo sigurno mogla dovesti do urušavanja EMU-a. Na kraju, s grčkog gledišta, mere štednje su katastrofalne jer je pad ekonomske aktivnosti i prihoda zarobio zemlju u stanje slabog rasta, masovne nezaposlenosti i gigantskog duga. Nemačka politika vodi EMU u propast, no pre nego se to dogodi ta će politika dokrajčiti Grčku.
Sirizina vlada, izabrana 25. januara 2015, već je duže vremena upoznata s katastrofalnim posledicama politika Europske unije. U prvih je pet meseci mandata pokušala ispregovarati kraj mera štednje, smanjenje ili otpis duga i program ulaganja koji bi podstaknuo rast ekonomije. Odgovor koji je početkom juna stigao od kreditora bio je nemilosrdan: Grčka mora, po njihovom mišljenju, u 2015. osigurati primarni proračunski suficit (2) od 1 posto BDP-a, u 2016. 2 posto BDP-a, u 2015. 3 posto, a narednih godina 3,75 posto. Usto, kreditori nisu ni jednom rečju spomenuli otpis duga ili neki ozbiljan investicioni program. Ukratko, njihov odgovor bio je: najsurovije mere štednje, i to na jako dug period.
U takvoj situaciji, budućnost Grčke je turobna. Prosečan rast u idućih pet godina mogao bi dosegnuti 2 posto, uz značajne fluktuacije. Nezaposlenost će verojatno ostati na vrlo visokoj razini, a istovremeno neće biti moguć rast plata, koje su dosad među najširim slojevima društva pale za više od 30 posto. Već ostarela populacija, uništena dugovima, doživeće da im mladost – pogotovo ona najobrazovanija – beži iz zemlje. Geopolitičku slabost koja će proizaći iz ovakvog scenarija nije teško zamisliti: Grčka će se uskoro strmoglaviti u istorijski zaborav.
Ako Evropska unija bude insistirala na nametanju ovih politika, opcija za preživljavanje zemlje jeste bankrot i izlazak iz EMU-a, što bi trebali biti prvi koraci u širokoj strategiji ponovnog aktiviranja proizvodne strukture, jačanja investicija i obnove socijalne države. Grčka bi se u tom slučaju oslobodila zamke evra te bi mogla pokrenuti proces društvene transformacije obležen ekonomskim rastom i redistribucijom prihoda i bogatstva. Bez sumnje, takva politička ambicija zamerće se moćnim protivnicima, kako na domaćem tlu, tako i u Evropi. Stoga ona zahteva ne samo političku odlučnost već ujedno i podršku širokih slojeva stanovništva.
Jedina politička snaga koja je sposobna povesti Grčku na ovaj put je Siriza. Već duže vremena službena pozicija stranke je da se radikalna promena može postići bez napuštanja EMU-a. Međutim, tvrdoglavi stav kreditora naveo je stranku i njene birače da revidiraju svoje zaključke. Tu poziciju da bi zbog ucena kreditora trebalo ozbiljno razmotriti proglašavanje bankrota i napuštanje evra dobija na popularnosti među radnicima, siromašnima i nižom srednjom klasom.
Jak otpor tome može se očekivati od viših društvenih slojeva koji su dosad u krizi ostali uveliko neoštećeni. Oni svoje zaštitnike vide na desnici, u Novoj demokratiji, zatim na levom centru, u Pasoku – odnosno u dvema strankama koje se već decenijama smenjuju na vlasti – te na samom centru u stranci To Potami (“Reka”), koja se nedavno i iznenada pojavila na političkoj sceni zahvaljujući pozamašnoj finansijskoj podršci. Vladajuće elite u Grčkoj nemaju nikakvu viziju budućnosti za ovu zemlju, one samo slepo slede put koji su im ucrtali kreditori. Kriza je snažno zaoštrila socijalne razlike inherentne evru, a te tenzije odigraće ključnu ulogu u periodu koji dolazi.
Plan revitalizacije ekonomije
Izlaz iz EMU-u naravno neće biti nimalo lagan, ali monetarna istorija i teorija nam omogućavaju da osmislimo osnovnu strategiju za izlazak koju možemo skicirati na sledeći način:
Prvo, Atina suspenduje svoje sudelovanje u EMU, ali istovremeno ne napušta Evropsku uniju. Za takav potez postoje jasne zakonske osnove jer sporazumi predviđaju izlazak iz EU, a ono što se može primijeniti na celinu (EU) nužno vredi i za jedan njen deo (EMU).
Drugo, Grčka prestaje plaćati javni dug inostranstvu, tj. prvenstveno Međunarodnom monetarnom fondu (MMF-u) i Evropskoj centralnoj banci (ECB-u). Zemlja bi mogla odlučiti da i dalje poštuje obveze prema privatnim kreditorima kako bi olakšala kasniji povratak na tržišta. Atina predlaže međunarodnu konferenciju kako bi dobila restrukturiranje duga, uključujući onog prema MMF-u. Konačno, vlada ispunjava sve obveze prema domaćim subjektima.
Treće, država ponovno preuzima kontrolu nad centralnom bankom koja napušta evrosistem, ali ostaje u Evropskom sistemu centralnih banaka (ESSB).(3)
Četvrto, sledi nacionalizacija bankarskog sistema i stvaranje novih, zdravih banaka. Država organizuje restrukturiranje problematičnih zajmova koje su uzele firme i fizičke osobe (uključujući stambene zajmove). Ukupni iznos tih zajmova za vrijeme krize stalno je rastao i prešao 100 milijardi evra.
Peto, uvodi se kontrola prometa kapitala i kontrola platnog prometa, slično onome što je Evropska unija napravila 2013. u slučaju Kipra, ali bez tzv. haircuta bankovnih depozita.
Šesto, ti bankovni depoziti i zajmovi se pod grčkim zakonom sada konvertuju u novu drahmu u odnosu 1:1.
Sedmo, nova drahma se devalvira, verovatno u značajnom odnosu prvih nekoliko nedelja, a onda se nakon nekoliko meseci stabilizuje na 10 do 20 posto ispod svoje nominalne vrednosti (pod uslovom da grčki platni bilans bude uravnotežen i da država nametne ograničenja na promet kapitala). Empirijski radovi pokazuju da će to imati pozitivan efekt na proizvodnju i zapošljavanje, dok će istovremeno doći tek do blagog porasta inflacije.
Osmo, u prvi plan se stavlja zadovoljenje potreba najranjivijih društvenih skupina u pogledu snadbevanja primarnim proizvodima – u prvom redu benzinom, hranom i lekovima – a minimalnim pripremama može se izbeći uvođenje bonova za hranu i ostale potrepštine.
Niko ne negira da će izlazak iz evrozone imati značajan društveni trošak, pogotovo na početku. Međutim, u ovom slučaju radi se o privremenom trošku, što znači da on ne može služiti kao opravdanje da cela zemlja prihvati mere štednje koje zahteva ostanak u EMU.
U periodu prilagođavanja koji će trajati nekoliko meseci, ekonomija će bez sumnje ući u recesiju. No jednom kad taj period završi, zemlja može očekivati dugoročan stabilan rast koji će nastati zbog pokretanja dosad potisnute domaće potražnje te zbog mobilizacije ogromnih resursa koji usled mera štednje ostaju neiskorišćeni: radnika, postrojenja i opreme. Na ovim osnovama Grčka bi mogla planirati preko potrebnu reformu svoje ekonomije i društva, uključujući i strukturalni zaokret s uslužnog sektora na industriju i poljoprivredu.
Bankrot i izlazak iz evrozone omogućili bi dubinske reforme zato što bi povratili monetarni suverenitet zemlje, kao i kapacitet za generisanje likvidnosti iz vlastitih izvora. Također, Grčka bi tako dobila veću manevarsku slobodu u kreiranju proračunske politike, a to bi omogućilo ponovno pokretanje javnih investicija i pružanje podrške privatnim investicijskim programima. Iako će zemlju sasvim sigurno ograničavati potreba da brani novi kurs svoje valute, ta su ograničenja neuporediva s ekstremno rigoroznim ograničenjima EMU-a. Na ovoj bi se osnovi revitalizovala mala i srednja preduzeća, što bi omogućilo prelazak u novu strukturu ekonomije koja podstiče industriju i poljoprivredu, a ne usluge. Takođe, treba reći da monetarni događaji ovog tipa redovno dovode do novih, nepredviđenih prilika za proizvodnju.
Cenu mera štednje u Grčkoj snosili su radnici, penzioneri, siromašni i niža srednja klasa, dok su istovremeno viši društveni slojevi ostali gotovo u potpunosti nezahvaćeni krizom. Bankrot i izlazak iz evrozone, ukoliko ih sprovodi leva vlada, omogućiće da se teret krize prebaci na leđa bogatih i promenu odnosa moći u zemlji u korist radničke klase.
Nesumnjivo, izlazak bi smanjio kupovnu moć stanovništva zbog povećanja cena uvezenih dobara, ali bi isto tako smanjio realnu cenu stambenih kredita, kao i drugih zajmova. Ponovno pokretanje proizvodnje bi nakon početnog šoka išlo u korist radnicima jer bi se njime podstaknulo zapošljavanje i omogućio postepeni rast nadnica. Nadalje, vladina politika bi favorizirala redistribuciju nacionalnog dohotka na način da bi poboljšala položaj najsiromašnijih. Konačno, aktivacija domaćeg tržišta pogodovala bi malim i srednjim preduzećima. U tom slučaju gubitnici bi bili banke i veliki poslovni interesi koji su decenijama uništavali zemlju i doveli je do propasti. Gubitnici bi, naposletku, bili i službeni kreditori iz Evrope, uključujući i ECB koja je samo preko programa hitne pomoći za likvidnost (Emergency Liquidity Assistance) Grčkoj uplatila više od 90 milijardi evra.
Grčka se nalazi na istorijskoj prekretnici: njena ekonomija je uništena, društvo duboko devastirano, institucije urušene, a geopolitička pozicija decenijama nije bila ovako loša. Kao zemlja u samom žarištu evropske krize, Grčka se izdvaja po tome što su ovde vladajuće elite doživele potpuni krah. Društvene snage koje bi sada mogle pogurati zemlju te je istovremeno protresti iz tupila nalaze se na dnu društvene piramide i uveliko podržavaju Sirizu. Stoga je posebno važno da stranka iskoristi ovu istorijsku priliku.
Ulazak u EMU pokazao se kao fatalna greška za Grčku. No zemlja još uvijek može izabrati drugačiji put. Taj bi put, nakon što završi početni period prilagođavanja, mogao Grčkoj omogućiti revitalizaciju. Ako ga izabere, može pomoći Evropi da se i sama reši disfunkcionalnog i toksičnog monetarnog sistema koji preživljava samo zahvaljujući moćnim ekonomskim i političkim interesima. Kontinent se polako guši i hitno ga treba protresti i prizvati razumu. Grčka je vrlo često igrala istorijsku ulogu koja je znatno premašivala njenu veličinu. Možda joj se upravo sad za to pruža nova prilika.
Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE/NEDELJNIK
(1) Vidi Raoul Marc Jennar, Deux traités pour un coup d’Etat européen, Le Monde diplomatique, jun 2012.
(2) Proračunski bilans pre plaćanja kamata na dugove ili, rečima ekonomiste Paula Krugmana, „ukupna sredstva koja je jedna zemlja u mogućnosti predati svojim kreditorima“ (New York Times International, 28. februar i 1. mart 2014).
(3) Evrosistem koordiniše delovanje centralnih banaka devetnaest članica evrozone, a Evropski sistem centralnih banaka koordiniše svih dvadeset i osam članica Evropske unije.