Potpunu financijska oluju koja drma britansku ekonomiju neki komentatori opisuju kao ”najozbiljniju financijsku krizu koja prijeti zapadnom financijskom sustavu od Prvog svjetskog rata”. Zasada je prioritet vlada i regulatornih tijela bilo podupiranje velikih banaka i zaštita interesa kućanstava s uštedama u svrhu spašavanja našeg financijskog sustava.
Sada trebamo posvetiti jednako toliko truda i sredstava kako bismo zaštitili interese financijski isključenih potrošača. Financijski sustav već je razočarao milijune ranjivih kućanstava bolno izloženih financijskoj krizi te će se omjer financijske isključenosti svakako pogoršati kako se glavne banke ograniče, a ekonomska klima pogorša za godinu-dvije. Pristup poštenim i pristupačnim kreditima uskraćenim zajednicama postat će prioritet, a oživjet će se i ideja komunalnih financijskih institucija kao alternativa vodećoj industriji financijskih usluga.
Vlada je ispravno odlučna u namjeri da podupre bankovni sustav i zaštiti ušteđevine srednje Engleske. To se moralo učiniti za vraćanje povjerenja. Međutim, polovica kućanstava u Velikoj Britaniji ima vrlo malo ušteđevine (vrijednosti manje od tri prosječne plaće). Oko četvrtine nema nikakve ušteđevine – ovaj broj raste i do 62 posto u siromašnijim kućanstvima.
Ranjiva kućanstva su također nesrazmjerno pogođena rastućim računima za hranu i režije te će sve teže uspjeti stvoriti pristojan iznos ušteđevine koji bi ih štitio kada uđemo nepredvidljivije i nesigurnije razdoblje britanske ekonomije .
Moraliziranje o ‘bespomoćnim, neodgovornim’ potrošačima koji se sve više zadužuju, ili ne štede za crne dane, samo dodaje sol na ranu. Mnogo kućanstva sa nižim prihodima nema izbora nego zaduživati se kako bi spojili kraj sa krajem ili održavali privid pristojnog života u modernom konzumerističkom društvu.
Financijski isključena kućanstva trebaju pristup poštenim i pristupačnim kreditima kako bi preživjeli. Ali pristup povoljnim kreditima predstavlja ozbiljan problem za 3 do 4 milijuna kućanstava sa niskim prihodima ili oslabljenim kreditnim rejtingom. Kako nisu komercijalno atraktivni vodećim zajmodavcima, okreću se ‘sub-prime’ tržištu ili uopće nemaju uvjete za kreditiranje.
Ova kućanstva plaćaju ogromnu cijenu za pozajmljivanje. Naprimjer, netko tko se zadužio za 300 funti na 1 god. kod Provident Financiala (stambeno kreditne tvrtke) može očekivati iznos od 504 funte za povrat – sa godišnjom kamatnom stopom od 183 posto. Čak ni kamatne stope od više od 1000 posto nisu neobične za kratkotrajne zajmove na ‘sub-prime’ tržištu (a radi se o licenciranih zajmodavcima, ne dečkima sa bejzbolskim palicama). Nasuprot tome, kod tipične kreditne zadruge taj iznos bit će 321 funti – sa kamatnom stopom od oko 12 posto.
Još nismo ni počeli shvaćati kako će štetno financijska kriza utjecati na ranjive potrošače. U novom ekonomskom, komercijalnom i regulatornom okruženju vodeće zajmodavce manje će privlačiti pozajmljivanje ”siromašnim radnicima”, dodajući ih u već isključene skupine. Visokorizična kućanstva bit će najviše pogođena dok se pozajmljivanje bude koncentriralo na ”manje rizična” kućanstva. Doći će do značajnog smanjenja broja kredita vodećih zajmodavaca ranjivim kućanstvima, koje će se isključiti iz tržišta, uskraćen pristup kreditima ili izgurati u ”sub-prime” sektor.
Kredit, slatki kredit
Postoje samo dva načina kreditiranja isključenih potrošača. Vlada bi mogla prisiliti zajmodavce na kreditiranje tretirajući banke kao komunalne tvrtke (plin, struja). To jest opcija, ali vlade i regulatorna tijela bi teško nagovorila velike banke da pozajmljuju direktno riskantnim kućanstvima, dok bi u isto vrijeme zajmodavce prisiljavala da djeluju razborito i obnove bilance.
Druga opcija je da vlada sama pozajmljuje najranjivijima, te da pomogne zajmodavcima alternativnom politikom koja nije usmjerena prema profitu. Takvi zajmodavci, kao što su kreditne zadruge i komunalne financijske institucije (CDFI), za potrošače pružaju povoljnu alternativu komercijalnim ”sub-prime” zajmodavcima. No, unatoč očitim prednostima NFP zajmodavaca, postigli su prilično malen proboj (osim dijelova Sjeverne Irske, Škotske i Merseysidea) u usporedbi sa komercijalnim ”non-prime” zajmodavcima (stambeno kreditna poduzeća). Na primjer, broj članova kreditnih zadruga 2005. dosegao je 400.000, tek djelić broja kućanstva u potrebi za povoljnim kreditom.
Komercijalni non-prime zajmodavci raznih tipova baratali su sa minimalno 4.3 milijardi funti 2005. U usporedbi, NFP zajmodavci (uključujući vladu kroz socijalni fond) ukupno su pozajmili 1 milijardu. Kreditne zadruge imale su 2005. 257 milijuna funti u novim kreditima, dok su CDFI povećali poslovanje za oko 77 milijuna funti (samo 3 milijuna su bili osobni krediti). 688 milijuna funti dano je kroz socijalni fond 2006./2007.
Komercijalni non-prime zajmodavci su dobro ukorijenjeni u lokalnim zajednicama kao rezultat njihova poslovnog modela (temeljenog na door-to-door prikupljanjima). NFP zajmodavci ne mogu se učinkovito natjecati ako nemaju pristup dodatnim održivim sredstvima da ih zaustave na pragu.
Uz dužno poštenje vladi, koja je poboljšala položaj ljudi kojima prijeti oduzimanje vlasništva,valja reći kako je rast financijske isključenosti puno veći sustavni problem koji treba riješiti. Kreditne zadruge i ostali komunalni zajmodavci trebaju novac, trebaju ga sada i trebaju ga puno.
Dodatna sredstva mogu doći iz tri izvora. Najočitiji je središnja i lokalna vlast. Kad bi se potrošio samo dio novaca poreznih obveznika koji se koristi za podupiranje velikih banaka, masivno će povećati iznos kredita za ugrožene zajednice.
Drugi izvor je sama industrija pružatelja financijskih usluga. Postoji snažan ekonomski i moralni razlog za uvođenje poreza bankama koje vrše financijsko isključenje, kako bi otplatili štetu koju su uzrokovale financijskom sustavu. Velikoj Britaniji je bar potrebna vlastita verzija američkog Zakona o zajedničkom investiranju, kako bi se banke prisililo na transparentnost što se tiče broja kućanstava koja isključuju.
Treća opcija je da vlada potakne nove oblike društvenih investicijskih fondova koje kreditne zadruge, mirovinski fondovi i moralni investitori mogu iskoristiti za ulaganje u ugrožene zajednice putem moralno vođenih NFP zajmodavaca.
Međutim, čak i oni imaju svoje granice. Za mnoge od najsiromašnijih kućanstava jedina smislena opcija je da im država pozajmi beskamatni novac kroz socijalne fondove.
Sveukupno gledano, nema manjka političkih opcija u slučaju da vlada želi zaštititi najugroženije od financijske oluje. Ali to je sada pitanje volje.
Izvor RED PEPPER