Aleksandar Vučić u svojim brojnim obraćanjima narodu ističe obrazovanje i kulturu svojih političkih pristaša, a protivnike naziva „stručnjaci” i lažnom elitom 1. Voli da zasjeni pristaše svojom načitanošću i općom kulturom, da se kiti tuđim mislima. Time pokriva i prikriva svoju obrazovnu prikraćenost i nastoji izabranim citatima istaknuti pripadnost istinski obrazovanoj eliti kojoj zavidi. „Perverzna inverzija” je novost u vokabularu, teške riječi koje zvuče skupo i učeno. Zato u zgodnim prilikama i prigodnim kontekstima Vučić izbaci poneki simbol svoje erudicije. Tako u vrijeme početka agresije Rusije na Ukrajinu i pritiska na Srbiju da se kazni Rusija u raznim vidovima, Vučić se sjetio Čajkovskog i Šekspira (Shakespearea), Goethea, Hemingwaya i usporedio nepravedni bojkot velikana ruske kulture zbog trenutne političke situacije i rata u Ukrajini. (Šekspira nije nikad nitko dirao, Srbija ga cijeni, a imala bi razloga za protiv zbog NATO bombi?). U svojim pregovorima s međunarodnim faktorom oko konačnog statusa Republike Kosovo, Vučić se na engleskom zalaže za compromising solution, ne shvaćajući da to nije engleski, ili da jest, ali onda ne znači kompromisno, već kompromitatno rješenje. Dakle, došla je na red perverzna inverzija dok se ne smisli novo iznenađenje.
Dok je bio u političkom flertu s Angelom Merkel, koja mu ipak nije dodijelila nagradu Bambi, čiji je dobitnik bio Zoran Đinđić, Vučić se poziva Maxa Webera (valjda misli na protestantsku radnu etiku, implicirajući poput neoliberalnih jurišnika Miše Brkića i Dimitrija Boarova, lijenost srpskog naroda). Ostat će pri njemačkoj filozofskoj tradiciji, čak je kratkotrajno pričao da uči njemački (naučio, ili odustao?), navodio je u raznim prigodama Leibniza i njegov „dovoljan razlog”. Čudi me da nije spomenuo da je Leibniz bio Srbin, jer su ga drugi u nacionalističkom sazviježđu pretvorili u Srbina, dok lužički Srbi, ili kako se već zovu, a zovu se svakako, s domaćim Srbima nemaju nikakve veze. To što nisu ni pravoslavci nije važno, jer i katolici i muslimani mogu biti Srbi. Nije spominjao protestante. Slično je i kod hrvatske nacionalne integracije – Hrvat ne mora nužno biti katolik, može biti i musliman i td., kako konkretan politički kontekst nalaže. Ova prividna širina vizije spotiče se na tijesnoj vezi nacije i državne granice koja se uzima zdravo za gotovo. Da li su uzeli model na primjer NJemačke, gdje su i evangelisti, luterani i katolici, muhamedanci, ateisti, i td., Nijemci, ali samo u državnim granicama koje sad postoje. Mislim da nisu. A srpski svijet ostaje jako širok i naizgled gostoljubiv.
Nego da se vratim na druge primjere perverzne inverzije. Zabavna je razrada ove Vučićeve umotvorine u napadima na direktne političke protivnike: tamo se stalno ponavlja da svako zlo koje opozicija pripisuje vlasti, zapravo predstavlja njih same „jer polaze od sebe”. Ali mi je ovdje najvažnija perverzna inverzija na koju Vučić nije mislio, a koja je na hrpu pomela Aleksandra Vučića, Latinku Perović, ambasadora SAD u Beogradu Christophera Hilla, Mijata Lakićevića, Sonju Biserko i najneobrazovaniji dio populusa kao avangardu modernizacije.
Modernizacija je udarna parola kod Latinke Perović i njezine pratnje, ali i kod Zorana Đinđića. Krunski dokaz otpora modernizaciji i paradigma sklonosti izolacionizmu, patrijarhalnoj seljačkoj civilizaciji (ili sivilizaciji) je slučaj izgradnje željezničke pruge Beograd – Niš (završena 1884). Perović u radu Politička elita i modernizacija u prvoj deceniji nezavisnosti srpske države opisuje otpor proruskih srpskih radikala u Narodnoj skupštini i ističe njihove argumente protiv izgradnje željezničke pruge.2 Perović će ovu tezu pod uprošćenim, pitkijim i plitkijim, naslovom „beg od modernizacije”, varirati u nizu svojih kasnijih radova, a taj „bijeg od modernizacije” će proširiti i na komuniste, povlačeći direktnu liniju od radikala Nikole Pašića, do komunista J. B. Tita. Modernizacija je za nju liberalna demokracija + kapitalizam.3 Ona se neće opterećivati razradom ovih ključnih riječi, već će ostati na parolaškom nivou. Neformalna škola koju je osnovala s ovom dubioznom tezom, još uvijek očarava dio akademske zajednice, koja ustrajava na brljavoj metodologiji i ostaje na parolaškoj „analizi” u međuvremenu pokojne autorice.
Preuzet ću iz moje knjige Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović Latinke Perović – O nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama (2016), dio Epiloga, začuđena tadašnjim približavanjem ili zbližavanjem Liberalno demokratske partije sa Vučićevom Srpskom naprednom strankom.4 Inspiracija mi je potekla od youtube snimke proslave jedanaeste godišnjice 2016. osnutka LDP (2005), kojom prilikom Latinka Perović, istaknuta članica Političkog saveta LDP, drži pozdravni govor i daje pregled povijesti stranke. Ovo je u međuvremenu nestalo sa youtube-a!
„U obraćanju članstvu povodom nedavne jedanaeste obljetnice osnutka Liberalno demokratske partije, Latinka Perović konstatira da je LDP, nakon svojih velikih uspjeha, počela opadati pojavom Srpske napredne stranke na političkoj sceni Srbije s političkim programom Liberalno demokratske partije: Evropa, modernizacija, vladavina zakona i vladavina prava, početak pregovora s Briselom, s Evropskom unijom. Zato misli da je racionalno podržati pratiti i provjeravati provođenje političkog programa LDP od strane SNS.
Sadašnje simpatije Latinke Perović za srpske naprednjake pokazuje još jednom na vrlo praktičnom primjeru čisto političku motivaciju za razvijanje teorijski insuficijentne koncepcije dviju elita, čisto ideološki i egoistični njezin karakter. Ako pođemo od činjenice da za Latinku Perović neželjenu elitu čini manjina odličnika, a dominantna je tek izlučevina rulje, onda populistčka SNS spada u dugu srpsku tradiciju dominantne elite. SNS vrši apsolutnu, totalitarnu, vlast na svim razinama, bilo narodnom voljom, bilo demokratskim marifetlucima. Da li im to treba oprostiti kao Đinđiću, jer nisu savršeni, a cilj koji im je, koji dijele s LDP, racionalan?
Kritika misleće javnosti u Srbiji ističe da je vodeći personal Srpske napredne stranke opterećen hipotekom nedostatka kompetencije, viškom primitivizma i bahatosti. Nasuprot toj vodećoj tendenciji, Latinka Perović u istom govoru i dalje naglašava iznimna svojstva LDP ljudstva: kultiviran ton u raspravama, zainteresiranost za opće dobro, obaviještenost i znanje. Dakle, lumpenelita na vlasti i neželjena elita željna vlasti bi u plodotvornoj sintezi konačno mogle ostvariti modernizacijski san Latinke Perović.
Hitri Čedomir Jovanović se bez skrupula u mnogim prilikama nudi Aleksandru Vučiću za kohabitanta kao što je to Tadić upražnjavao sa Koštunicom i Dačićem. Ali, Vučić može da bira.
Latinka Perović je nedvosmisleno istaknula da se može vladati samo odozgo. Tu je Aleksandar Vučić bez premca. Od nje nismo čuli ni riječ kritike autokracije kao takve. Autokracija je prihvatljiva ako su na vlasti oni čija shvaćanja Latinka Perović dijeli. Ona se nije oslobodila autoritarnog shvaćanja politike koje obilježava ne samo teorijsko-elitistički pristup politici, već se pokazuje kako u njezinom shvaćanju liberalizma, tako i u konkretnoj politici koja iz toga slijedi.”
Kako sam spomenula, ovaj govor je nestao sa youtube-a. Ali tu orijentaciju LDP-a potvrđuje plastični Isus Lazar Stojanović: on se u znak protesta povukao iz Političkog saveta LDP. „Kada je unutar Političkog saveta LDP-a prevladalo mišljenje da bi sa premijerom Srbije (Vučićem, op. M.B.) vredelo pregovarati, razgovarati, dogovarati bilo šta, iz tog sam se tela prijateljski povukao.” Nije imao komentar na pitanje novinarke o tome što je Čeda Jovanović u skupštini Vučiću čestitao na predlogu budžeta. I to nešto govori.
Dakle, u ta davna vremena Latinka Perović, kao teorijska glava LDP, čini prijateljsku gestu prema Vučićevoj SNS. Vučić tek sad uzvraća u krizi oko kopanja jadarita/litija. On će se u brojnim prilikama prisjetiti „bega od modernizacije”, kapitalnog otkrića Latinke Perović oko željezničkog pitanja, i to isticati kao trajnu crtu antimodernizacijskih snaga u Srbiji. Nije se zahvalio Latinki Perović, čak je niti ne spominje. Možda nije čitao, ali je načuo informaciju, korisnu kako misli, za dovođenje u pitanje legitimnih i racionalnih analiza i prigovora ostvarenju ovog rudarskog pothvata. Pitam se što bi Latinka Perović kazala o ovoj formi perverzne inverzije? Da li bi podržala novi nalet modernizacije? A Đinđić? Ne treba zaboraviti da Perović s ekipom LDP sebe smatra autentičnim nastavljačima Đinđićeve politike. Čedomir Jovanović se odvojio od Demokratske stranke jer je smatrao da je ona napustila Đinđićevu politiku, koju je on uzeo u svoje ruke, osnovao LDP i okupio poželjnu personalnu podršku. U Političkom savetu su, uz brojne druge, bili Sonja Biserko i Mijat Lakićević.
Neodvojiva su od ovog problema dva aspekta: geopolitički i ekonomsko-politički. Geopolitičkim će se pozabaviti Sonja Biserko i američki ambasador Christopher Hill. Ona će se u intervjuu za zrenjaninsku KTV televiziju, u nizu načelnih i aktualnih tema, uzgredno osvrnuti na proteste protiv kopanja jadarita. Zapravo je to njezin protest protiv protestâ širom Srbije. Doduše, bilo je u tom širokom pokretu, priča Biserko, autentičnog, ali tu ima jako puno ruskog uticaja, organizacije su bile autentične, ali su sad poprimile, zbog infiltracije ruskog uticaja jedan antizapadni, proruski oblik. Pa navodi pisanje časopisa Pečat. U isto vrijeme Christopher Hill kaže drugim riječima to isto. Da li su zakleti neoliberali Danica Popović, Dejan Šoškić i Boško Mijatović, autori ekonomske analize efekata iskopavanja rude, proruski orijentirani?
Što se ekonomskog aspekta tiče, tu imamo i Mijata Lakićevića. Redovni suradnik peščanika, tamo se sad rijetko javlja. Da li je u pitanju urednička politika i suradnička mreža kritičara litijske avanture, to nije jasno. Ali je jasan njegov stav u kolumni Antivakcinaši &antiprofitaši.5 Pa ekstenzivno citiram:
„Mnogi sigurno misle da je stavljanje u isti kontekst, a kamoli porediti antivakcinaše i antiprofitaše u najmanju ruku miksovanje frogs and grandmothers, što bi rekao Vuk Drašković. Kad se, međutim, odbace neki ‘dekorativni’ elementi, između njih postoji velika, suštinska sličnost. Vakcina doprinosi jačanju (opšteg i pojedinačnog) zdravlja, profit rešava problem (društvenog i ličnog) ekonomskog razvoja. Biti protiv jednog i/ili drugog u osnovi je isto, svodi se na, prosto rečeno, otpor napretku.
Ali dok se antivakcinaštvo smatra nazadnim, dotle se antiprofiterstvo smatra naprednim. I dok antivakcinaši nailaze na osudu većine građanki i građana Srbije, na antiprofiteraše većina gleda sa odobravanjem. Štaviše, oni su većina.
S tim u vezi prisetio sam se da je pre pola veka u SFR Jugoslaviji vođena velika polemika među ekonomistima. Na jednoj strani bili su ‘profitaši’, tj. oni koji su smatrali da osnovni zadatak (socijalističkog samoupravnog) preduzeća treba da bude profit, na drugoj strani su bili ‘dohodaši’, tj. oni koji su negirali profitnu funkciju preduzeća. Među antiprofitašima, uzgred, bili su i praksisovci. Iako su važili za disidente – a oni sami su tako sebe doživljavali – u toj stvari su bili saglasni sa zvaničnom politikom komunističke partije.
Konkretan povod za ovo ‘smatranje’, priznajem, jeste slučaj Rio Tinto. Za posebnu je priču kako se jadarit, mineral jedinstven u čitavom svetu (…) od fantastičnog otkrića koje Srbiji treba da donese pravo bogatstvo pretvorio u veliku pretnju i zamračio perspektivu, ako ne cele zemlje, a ono čitave Rađevine, kako se naziva taj deo zapadne Srbije.
Praktično najvažniji argument koji se ističe protiv otvaranja rudnika jeste da će američka kompanija iz tog posla izvlačiti profit. Ekološki razlozi – da će proizvodnja litijuma i bora za vjeki vjekov zagaditi zemlju i vodu na tom području su samo paravan. Neću da kažem da ekologija nije važna, naprotiv, ali ovde se i ne postavljaju zahtevi za ispunjavanjem najviših ekoloških standarda i za odgovarajuću zaštitu životne sredine nego se jednostavno traži da otvaranje rudnika bude zabranjeno – i tačka. Da je ekologija od drugorazrednog značaja svedoči u ovom slučaju i snažan angažman Mlađe Đorđevića, visokog funkcionera Evroazijske ekonomske unije, ruskog pandana Evropskoj uniji. Uostalom, rad državnih termoelektrana koje godinama bukvalno truju gotovo pola Srbije ne izaziva ni izblizu toliku uznemirenost (ekološke) javnosti. Valjda zato što ne donose profit. A drugo, ne treba smetnuti sa uma da je i stočarstvo veliki zagađivač, pa i poljoprivreda uopšte.
Ovo ne znači da ‘projekt jadarit’ ne nosi i određene opasnosti. Najveća je u činjenici da se on odvija u vreme koruptivne i kriminalizovane Vučićeve vlasti, sklone da izigra nacionalne interese, kako ekonomske tako i ekološke. Sa druge strane, međutim, njegova realizacija deluje kontra ne samo Vučića nego i svake autoritarne vlasti generalno. Naime, Vučićeva glasačka baza je u ruralnim sredinama i među siromašnijim slojevima. Industrijalizacija, koja podiže obrazovni nivo i materijalno bogatstvo stanovništva, sprečava zagađenje društva nedemokratskom vlašću, ili paralelno, jačanjem institucionalne ekološke svesti, i zagađenje prirode. Istorija zapadne civilizacije je to najbolje pokazala.
Drugo, s prethodnim povezano, kao argument protiv rudnika moglo se čuti ovih dana da će jednom (sada se kaže posle 50 godina, a nedavno se tvrdilo da je vek eksploatacije svega 10 godina) Rio Tinto otići, a nama će ostaviti ‘opustošenu’ zemlju. Naprotiv, razvoj industrije, čija bi ‘inicijala kapisla’ mogao da bude jadarit, predstavlja šansu da neko na toj zemlji tamo ostane. I ne samo tamo nego u celoj Srbiji.” Na kraju Lakićević prijeti apokalipsom – depopulacija narednih decenija ako se otjera Rio Tinto, opasnost da će 2060. vladati neki Vučić: „Možda baš Danilo, (daleko bilo).”
Preko tri godine kasnije, nakon dubokog razmišljanja, Mijat Lakićević piše 15. 8. 2024.: „Možda neko misli da će brže srušiti Vučića ako Gornje Nedeljice i Rađevina ostanu ‘poljoprivredni raj’? Ljuto se vara. Autoritarni režimi najjače uporište imaju upravo u ruralnim sredinama. Industrijalizacija = liberalizacija + demokratizacija.” Rio Tinto rudarenje i pretpostavljeni ”lanac vrednosti” koji kulminira u letećim autima i dugo sanjanom demokracijom? Lakićević kao da pati od aljkavog gospodarenja vlastitim misaonim procesima poput Ane Brnabić, manjkom znanja o povijesnim socijalnim i političkim borbama u svijetu. Ili pokušava biti duhovit varirajući na temu ideološkog arhi-neprijatelja V. I. Uljanova: ”Socijalizam = industrijalizacija + elektrifikacija.” Nehotično svodi složene procese na ideološku formulu bez ozbiljnog pokrića, kao da se drži friedmanističke formule da plima diže sva plovila podjednako. Ili je prosto bez uzmaka Vučićev pristaša, mada se pokriva rezervama da će industrijalizacija/rudarenje svoj učinak pokazati u nedoglednoj budućnosti. Samo da se rudarenje ne spriječi, tj. da se zauzdaju ruralni nostalgičari. Lakićević je samo jedan od neoliberalnih doktrinarnih fundamentalista. Znakovito je da nijedan od njih: Prokopijević, Gligorov, Brkić, Boarov, Lakićević, nije izvorno ekonomist, već primarno ideolog, s manje ili više teorijske bagaže. Da li su ikada osnovali svoje firme i pokazali kako to u praksi izgleda?
Ono što me u ovom kontekstu zabavlja je antidemokratski naboj koji vidimo kod liberala. Latinka Perović je svoje rekla uzdizanjem elite koja vlada nad ruljom. Aleksa Vukašinović je svoje rekao u analizi političke filozofije Zorana Đinđića: „prosvećena oligarhija” kao zamišljeno društveno uređenje. Latinka Perović je na istoj poziciji, do koje su Đinđić i ona neovisno jedno od drugog stigli (ali je Perović u tome sigurno našla razlog za kasniju posmrtnu bliskost sa Đinđićem).
Miroslav Prokopijević daje sjajnu sliku poželjnog stanja. On to piše 1996., u početku tranzicije, koja se već odvija prije 5. oktobra 2000., ali nehotično baca pogled unaprijed. Također prateći fundamentalne misli Miltona Friedmana i F. v. Hayeka, „da ekonomske slobode ne mogu direktno da indukuju političke (slobode)”, one „mogu da odlučujuće smanje prostor uticaja vlasti i države na pojedinca, dugotrajno postojanje ekonomskih sloboda ipak ima uticaja i na političke slobode. Pod uslovom da se ekonomski prosperitet odvija tokom dužeg perioda vremena, gotovo je neizbežno (nužno) da će on vremenom dovesti do značajnog porasta blagostanja. Kako se nivo blagostanja bude podizao, pojedinci će u sve većem broju, a od jednog trenutka u velikoj većini, pridavati sve manji značaj daljem rastu blagostanja, a sve više će rasti tražnja za političkim dobrima, tj. političke slobode će im postajati sve značajnije. Načelo kretanja stope marginalne koristi objašnjava ovu korelaciju, a istorija razvijenih zemalja ili ‘daleko-istočnih tigrova’ su ilustracije za iznetu tvrdnju.
Prethodno praktično znači, da političke diktature koje imaju velike ekonomske slobode dugoročno direktno rade protiv sebe, jer sa ekonomskim slobodama stvaraju uslove svoga samoukidanja. Prelaz od tržišne diktature na tržišnu demokratiju, kako pokazuju slučajevi Tajvana, Koreje ili Singapura, iziskuje period od 1-3 decenije.”6 Povodom anti-sindikalnog raspoloženja među domaćim liberalima napisala sam članak u kojem se kritički osvrćem i na ovaj Prokopijevićev članak, uz komentar da Prokopijeviću nije mrska diktatura kao takva, samo da nije „komunistička”, već mu je mila kad je vrši „tržište” i spomenula žestoke sukobe i polivenu krv na ulicama Južne Koreje u vrijeme Parkove diktature.7
Vidimo da je Mijat Lakićević na sličnim pozicijama, ali je njegova argumentacija za rudarenje ista kao Vučićeva. Lakićevićeva razmišljanja traže analizu red po red, za šta ima dovoljno materijala, ali je najupadljivije očekivanje da Rio Tinto radi za profit i demokraciju, protiv Vučića, odnosno da Vučić radi protiv samog sebe. A strpljenje u očekivanju demokracije je kod Prokopijevića i Lakićevića oročeno na nekoliko decenija. Tko preživi, pričat će.
I na kraju imamo krunu perverzne inverzije: skorašnje istraživanje javnog mnijenja Đorđa Vukadinovića pokazuje da su pristaše kopanja rude najneobrazovaniji i najstariji stanovnici Srbije. Dakle, oni podržavaju modernizaciju. Što bi Latinka Perović imala reći na ovu temu? Za razliku od Vučića, najneobrazovaniji i najstariji nažalost ne znaju ni za Webera, ni za Šekspira, Getea i Hemingwaya, ali znaju za Vučića. Oni su za. Da li su oni i najžešće pristaše ruske orijentacije o kojoj pričaju Biserko i Hill? Ili je to posljedica službene državne politike sjedenja na četiri stolice, što izaziva zbrku kod najvjernije kohorte Vučićevog glasačkog tijela? Ako je tako, onda imamo baš perverznu inverziju, gdje se susreću sjeni Latinke Perović, Zorana Đinđića, živih Sonje Biserko, Chistophera Hilla i Mijata Lakićevića s rezultatima istraživanja Đorđa Vukadinovića. Pomoćne trupe? Mijat Lakićević se oglasio na peščaniku u protestu protiv, meni se čini legitimnog, zahtjeva BIRODI-ja da se objavi popis korisnika Rio Tintovog sponzorstva u Srbiji. Lakićević će to odmah oblatiti „Broznim” vremenima, da bi unaprijed oblatio objavljivanje popisa? Da li je on već na popisu, ili se ovim nudi za sponzorstvo? U svakom slučaju, on opsesivno svuda vidi sablast komunizma.
- Napomena iz naslova: Zašto digresija? Ovo je dio rukopisa u radu pod naslovom Zoran Đinđić u djelima apostolskim: Hagiografski panoptikum i druge povezane priče. Izdvojila sam ga zbog aktualnosti teme, a nisam ga suviše širila kako ne bih poremetila arhitekturu cjeline rukopisa, u koju će se vinjeta vratiti na kraju.
- Srbija u modernizacijskim procesima XX veka, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd 1994..
- Vidi Dominantna i neželjena elita, Beograd 2015., po mnogima krunu njezinog rada.
- Mira Bogdanović, Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović – O nemislislicama, nedomislicama, dvomislicma i besmislicama, Most Art, Zemun 2016., 208-209.
- Novi magazin, 10.4.2021. (pristupljeno 8.10.2024.)
- Miroslav Prokopijević, Sloboda i svojina, u Svojina i slobode- aspekt tranzicije, IDN Beograd 1996, 89-103. Podvlačenja autor. Vidi također jak antisindikalni stav autora. https://www.socioloskipregled.org.rs/wp-content/uploads/2017/08/Prokopijevic.pdf..
- Mira Bogdanović, Vruć kesten sindikalizma i autoritarni liberalizam, Nova srpska politička misao, Vol. 7, br. 1/2, 2000, 317-329.
Comments are closed.