Karl Marks je utisnuo beleg u modernu istoriju rečima, koje je u svom pismu aprila 1867. poslao Johanu Filipu Bekeru, znamenitom nemačkom revolucionaru, rekavši da će štampanje knjige naslovenjanom kao „Kapital – kritika političke ekonomije“ biti „najstrašnije oružje koje je usmereno protiv buržoazije (uključujući zemljoposednike)“.[i] Prvo izdanje prvog toma pojavilo se već 14. septembra i od tada ovo delo ne prestaje biti pod kišom odbrane ili zastavom napada na savremeno društvo koje nazivamo kapitalizam. Široke lagune ekonomije, sociologije, filozofije, politike i kulture išarane su nanosima istorijskog uticaja ovog naslova, a koji odjekuju tragovima pobune čoveka nad “zakrivanjem“ njegovog bića od presije prolazno datih materijalnih uslova egzistencije.
Suočen sa zastrašujućom eksploatacijom proletearijata evropskih nacija i političkim revolucijama čiji je predvodnik bila buržoazija, Marks je odlučio da izvrši „epistemiološki prelom“ u svojim dotadašnjim shvatanjima emancipacije ljudske rodne suštine i potražio ključ u razobličavanju temeljnih kategorija političke ekonomije kao odraza institucionalnog sklopa i strukture nečega što će on nazvati „kapitalistički način proizvodnje“. Njegova nastojanja najbolje odslikavaju znamenite reči iz Priloga kritici političke ekonomije: „Moje je istraživanje dovelo do rezultata da se ni pravni odnosi, ni oblici države ne mogu razumeti ni iz sebe samih ni iz takozvanog opšteg razvitka ljudskog duha, nego da im je koren, naprotiv, u materijalnim životnim odnosima, čiju je celokupnost Hegel, po primeru Engleza i Francuza XVII veka, obuhvatio imenom „građansko društvo“, a da se anatomija građanskog društva mora tražiti u političkoj ekonomiji“. [ii]
Tako započinje saga o nastanku Kapitala kada je tokom 50-tih godina Marks emrigrirao u London, iako isprva prihvatajući počeo da sumnja u Rikardovu teoriju novca, potom i zemljišne rente, što je imalo završnicu u temeljnom preispitivanju dotadašnjih ekonomskih doktrina, a što će uroditi rukopisima iz 1857-58. godine naslovljenim „Osnovi kritike političke ekonomije“. Dakle ne radi se, o kritici ove ili one pojedinačne teorije ili autora, nego stavljanje pod lupu cele nauke čije kategorije predstavljaju fetišizirane oblike mišljenja pod kojima buržoasko društvo funkcioniše u svojoj materijalnoj reprodukciji.
Tokom rada na ovim spisima, Marks je sebi postavio zadatak da napiše „kritiku političke ekonomije“ u šest knjiga, čiji bi temati bili: kapital, zemljišni posed, najamni rad, država, međunarodna trgovina i svetsko tržište. Prva knjiga je trebalo da obradi sam zakon kapitalističkog načina proizvodnje, bez pozivanja na konkurenciju kapitala kako su to činili dotadašnji ekonomski doktrinari, mešavši oblik ovog zakona sa njegovom sadržinom, a što je Marks nekritički prihvatao u 40-tim godinama. Tako je nastao spis „Prilog kritici političke ekonomije“ iz 1859. godine. Međutim, Marks se u svojim istraživanjima susreo sa teškoćama u obradi obimne pojmovne raznolikosti proizvodnje, raspodele, razmene i potrošnje buržoaskog društva i u pokušaju da prikaže njihov dijalektički totalitet povezanosti, što ga je navelo da odustane od prvobitnog plana o šest knjiga.
Tako je odlučio da napiše jedno samostalno delo pod naslovom „Kapital“ koje je trebalo unutar sebe da ima četiri knjige pod nazivima: „Proces proizvodnje kapitala“, „Proces cirkulacije kapitala“, “Celokpuni proces kapitalističke proizvodnje“ i „Istorija teorije“. Nacrt nastaje tokom 1863-65. godine za prve tri knjige, a I tom konačno izlazi 14. septembra 1867. godine.
Marks odmah na početku analizira robu i razvija njene oblike vrednosti, za koje smatra da su glavna šifra kapitalističkog načina proizvodnje, čime ističe njihov prolazni istorijski karakter i specifičnost materijalne reprodukcije na koje se nasukalo društvo u svom kretanju. Rascepkani i nepovezani proizvođači, zaštićeni načelom privatne svojine nad zemljom, radom i proizvodnim snagama, jedinu sinhronizaciju i međusobnu povezanost ostvaruju putem razmenske vrednosti roba na stihijskom tržištu. Marks sledi osnovnu nit klasične političke ekonomije da se vrednost dobara meri društveno potrebnim radnim vremenom, koje sa svoje strane zavisi od dostignutog stepena tehnologije, ali za razliku od Adama Smita i Dejvida Rikarda, radnu snagu tretira onako kako to čini kapitalističko tržište svakodnevno – kao robu.
I tu dolazimo do centralne tačke klasnog poretka koji se etablira u kapitalizmu, vrednost radne snage se određuje društveno potrebnim radnim vremenom za korpu dobara kojima se njen život reprodukuje. Radni časovi koje obavlja radnik na poslu dele se na veličinu koja nadomešta trošak varijablinog kapitala za nadnice i na onu količinu radnih sati iz kojih kapitalista crpi višak vrednosti. Za razliku od klasične političke ekonomije i savremenih marginalističkih i subjektivističkih ekonomskih doktrina, za Marksa profit ne vuče svoje poreklo iz haotičnog kolebanja ponude i potražnje, jednom rečju iz sfere prometa, pa ma koliko to izgledalo uverljvio na površini svakodnevne prakse već iz eksploatacije radne snage na mestu proizvodnje.
Višak vrednosti tako dobijen kristališe se u pojavne oblike profita, kamate i rente, a koje se raspodeljuju kroz haos tržišne konkurencije među kapitalima, čiji je glavni cilj što veća profitna stopa. Možemo reći da je ovo centralna tačka Marksovog uvida u sam mehanizam kapitalističke proizvodnje, koja ne stvara samo upotrebna dobra za krajnje korisnike već paralelno i razmensku vrednost, preko koje robe ulaze u međusobni odnos proporcionalnosti i samerljivosti.
Učinjeni su veliki intelektualni napori u marginalističkim i subjektivističkim taborima da se ospori ovo Marksovo otkriće, a ekonomsku nauku su instrumentalizovali kao polje ideoloških borbi oko legitimiteta kapitalizma kao „najboljeg“ i „prirodnog“ ekonomskog sistema. Međutim, razvoj savremenih metodoloških koncepcija i interdiciplinarni poduhvati, kao što je danas nastanak ekonofizike, koja objašnjava ekonomske fenomene uz pomoć principa statističke mehanike i matematičkog probabilizma, potvrđuju Marksove uvide u eksploatatorsku narav kapitalizma.
Fizičar Viktor Jakovenko pošao je od termodinamičkih principa statističke mehanike, po kojoj molekuli u zatvorenom gasu usled zastrašujuće ogromnog broja međusobnih sudara raspodeljuju kinetičku energiju po funkciji Bolcman-Gibsove statističke raspodele, što se obično izražava kao eksponencijalna opadajuća kriva. Samo mali broj molekula može imati velike količine energije dok mnoštvo drugih teže minimumu koji odgavara maskimalnoj entropiji sistema.
Jakovenko[iii] je sačinio proračune za raspodelu monetarnih dohodaka za jednu privredu sa velikim brojem aktera i dobijenu Bolcman-Gibsovu raspodelu (nepekinuta opadajuća kriva) uporedio sa empirijskim podacima (raznobojne tačkice) za Sjedinjene Države tokom 80-tih i 90-tih godina, što se može videti na grafiku.
Provere podataka su pokazale zadivljujuće poklapanje sa matematički izraženom Bolcman-Gibsovom raspodelom, potvrđujući ispravnost napora da se ekonofizika posluži metodologijom statističke mehanike u proučavanju ekonomskih procesa. S obzirom da postoji analogija između ukupne nepromenljive monetarne mase koja se haotično deli na mnogobrojne učesnike u tržišnim razmenama, slično kao kod mnoštva sudara molekula kod kojih ukupna energija sistema ostaje konstanta, dobija se opadajuća eksponencijalna raspodela novčanog dohotka s obzirom na njegovu veličinu. Na taj način samo bi jako mali broj ljudi bio bogat.
Međutim, ono što je najzanimljivije, upadljivo su uzorci za najbogate slojeve stanovništva odskakali od predviđenih kriva. To se na grafiku može videti tačkicama koje linearno nastavljaju da se protežu kao da su ispaljene po tangenti. Pažljivijom analizom se utvrdilo da se ove količine poklapaju sa Paretovom statističkom raspodelom, koja je veoma dobro poznata u nauci i tehnici kada se tretiraju fenomeni u kojima nema očuvanja veličina koje treba entropijski deliti na usitnjene male nosioce.
Takav nalaz je upitio Viktora Jakovenka da u ekonomskoj stvarnosti na raspodelu dohotka ne utiče golo mnoštvo razmena, koja dobija nepromenjivi statistički ekvilibrijum u vidu Bolcman-Gibsove raspodele već da u pozadini deluju drugi faktori kao što je prisvajanje viška vrednosti u vidu kamate, rente i profita.
Informatičar i računarski naučnik Jan Rajt[iv] je na osnovu Jakovenkovih modela napravio kompjuterske simulacije za mnoštvo tržišnih aktera, koji međusobno vrše razmenu u monetarnim jedinicama, dodašvi u svoj model mogućnost sticanja profita upošljavanjem sudeonika na tržištu. Dobile su se krive koje odgovaraju miksu Bolcman-Gibsovog i Paretovog zakona raspodele, čime su dodatno potvrđene teze da profit potiče ne iz puke razmene mnogobrojnih učesnika već iz eksploatacije rada radnika.
I tako kroz vratolomije savremene ekonofizike dolazimo na kraju do Marksovih reči sa početka našeg omaža na 150 godina od kada je Kapital postao „najstrašnije oružje koje je usmereno protiv buržoazije (uključujući zemljoposednike)“, ostavljajući nam u anamet da sramotni poredak eksploatacije zamenimo društveno-ekonomskim sistemom koji će osloboditi ljudsko stvaralaštvo izvan i iznad oplodnje vrednosti i njenih granica.
[i] Navedeno prema: Mihael Hajnrih, Teorijska istorija Marksove kritike ekonomije, dostupno na: http://drustvenaanaliza.blogspot.rs/2014/02/teorijska-istorija-marksove-kritike_20.html
[ii] Karl Marks, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1969, str. 8.
[iii] Paul Cockshott Competing Theories: Wrong or Not Even Wrong? Dostupno na: http://reality.gn.apc.org/econ/jelle.pdf
[iv] Vidi više o tome u: W. Paul Cockshott, et all, Classical Econophysics, Routledge, New York, 2009.