Radnički otpor iz 1934. godine nije moguće razumjeti bez da se prethodno ne uzme u obzir „neuspjeh“ prvog republikanskog bienija (1931.-1933.) i kontekst ekonomske krize, kako na međunarodnom planu, tako i na Iberijskom poluotoku. Republikanskoj je se koaliciji bilo teško suprotstaviti djelanju veleposjedničke klase, pa će njezine najambicioznije reforme, osobito ona agrarna, biti sasječene. Nakon raspada socijalističko-republikanske koalicije, vlada španjolske republike raspisala je izbore za oktobar 1933., na kojima će pobijediti desnica.
Najvažnija snaga na desnici i glavni neprijatelj republikanskog laburističkog reformizma bila je Španjolska konfederacija autonomnih desnica (CEDA) koju je vodio José María Gil Robles. Ova konzervativna stranka, koja je imala masovnu katoličku bazu, svoju je političku strategiju temeljila na „akcidentalizmu“: dok god se brane religija i privatno vlasništvo, oblik političkog uređenja manje je važan. Hitlerovo „zakonito“ preuzimanje vlasti u januaru 1933. jako se svidjelo Gilu Roblesu i ljudima oko njega. Ova demokratska priroda desnice toga vremena jako je relevantna za razumijevanje reakcije radničkog pokreta na njezin ulazak u vladu. Najprije zbog toga što – da bi opravdali vojni udar iz jula 1936. – historijski revizionisti predaju veliku važnost navodnom antidemokratskom ponašanju ljevice u Španjolskoj u oktobru 1934.
Iako će Radikalna stranka Alejandra Lerrouxa formirati vladu nakon izbora u novembru 1933., CEDA, stranka s najviše zastupnika imat će ključnu ulogu u derogaciji kompletnog reformskog sklopa na kojemu je radila prethodna vlada. Izvan parlamenta, poduzetnici i zemljoposjednici pokrenuli su vlastitu ofenzivu protiv radničke klase smanjivanjem plaća i otpuštanjima, uz podršku snaga javnoga reda.
Radnička klasa na ekonomsku krizu i represiju poduzetnika i države reagirala je sve većom borbenošću. U 18 mjeseci prije oktobra 1934. bilo je 3600 pojedinačnih štrajkova i 30 generalnih štrajkova, uključujući tri pobunjenička štrajka koje su predvodili određeni elementi CNT-a (Nacionalna konfederacija rada). Radikalizacija pojedinih segmenata radništva dala se primijetiti i unutar najnestabilnijih ekonomskih grana kao što je (bilo) građevinarstvo – feudu CNT-a u Barceloni – ili među nadničarima u Andaluziji i Ekstremaduri gdje su nicale nove baze UGT-a (Generalna unija radnika, sindikat povezan sa PSOE-om, op. prev.), kao i unutar sektora s dužom sindikalnom tradicijom koji su najteže bili pogođeni krizom, poput sektora rudarstva u Asturiji. Prevlast FAI-ja (Iberijska anarhistička federacija) unutar struktura CNT-a i skretanje ulijevo socijalističkog pokreta 1933. najbolji su primjer ove ideološke radikalizacije.
U početku, većina radničkih organizacija nije razumjela prirodu fašističke prijetnje, ili barem nije vjerovala da je moguće da se sličan fenomen pojavi u Španjolskoj. Komunisti, pod utjecajem Treće internacionale Trećega razdoblja (1928.-1934.) vidjeli su socijaldemokrate kao socijal-fašiste i kao glavnog neprijatelja radničke klase. Oni će napustiti ovu sektašku politiku tek uoči kretanja u oktobru 1934. Za većinu liberteraca (organizacija različitih anarhosindikalističkih uvjerenja, op. prev.) problem je bila „politika“: bilo desna bilo lijeva, vladina ili državna općenito. U martu 1934. CNT je objavio da je voljan uništiti „svaki fašizam“, dok su socijalisti (PSOE) smatrali, kao i drugi socijaldemokrati, da je fašizam privremeni povijesni zastran na neizbježnom putu u socijalizam.
Uspon ekstremne desnice na međunarodnoj sceni, posebice Hitlerova pobjeda u Njemačkoj u januaru 1933. i dolazak na vlast stranke Engelberta Dolfussa u Austriji u februaru 1934., promijenit će percepciju ove prijetnje, pogotovo među socijalistima. Gil Robles je komentirao da krvavo gušenje austrijskog socijalističkog pokreta (koji se pobunio protiv njegovog istovjetnika Dolfussa) može biti „lekcija za sve“. Bilo je to jasno upozorenje radničkom pokretu u Španjolskoj.
Radnički savez
Komunisti disidenti, Blok radnika i seljaka (BOC) i Komunistička ljevica (ICE) imali su jasnu viziju o prirodi fašizma, njegovim mogućnostima u Španjolskoj i ideju kako se protiv njega boriti. Prema BOC-u i ICE-u, bilo je potrebno stvoriti jedinstvenu radničku frontu koja će na svim razinama djelovati protiv fašizma u nastajanju. U martu 1933., na inicijativu BOC-a, osnovan je Radnički savez protiv fašizma s disidentima iz CNT-a, treintistima i Socijalističkom unijom Katalonije. Ovaj prvi Savez, u osnovi propagandni, bit će preteča šireg Saveza koji će devet mjeseci kasnije biti osnovan u Kataloniji uz sudjelovanje BOC-a, socijalista, treintista, rabasaira (Unió de Rabassaires, unija katalonskih vinogradara bez vlasnika, op. prev.) i trockista koji su činili masu od preko 100 000 organiziranih radnika i seljaka. Iako je isključivao ne-radničke i seljačke organizacije, Radnički savez je inzistirao na potrebi pridobijanja sitne buržoazije na stranu proletarijata kako bi se spriječilo njezino klizanje prema fašizmu. Sljedećih mjeseci stvoreni su deseci sličnih saveza diljem države, posebice u Asturiji i Valenciji.
U mjesecima prije oktobra, Radnički savezi uključili su se u niz mobilizacija, od kojih su najvažnije bile generalni štrajkovi: u Kataloniji u martu (činovi solidarnosti s borbom madridskih radnika bez presedana); u Madridu u aprilu kao odgovor na skup CEDA-e kod Escoriala; u Valenciji, također u aprilu, u znak solidarnosti sa radnicima elektroprivrede; u Asturiji u septembru protiv okupljanja pristaša CEDA-e u Cavadongi; i opet u Madridu, istog mjeseca, protiv okupljanja katalonskih zemljoposjednika koji su se protivli Zakonu o ugovorima o usjevima (koji je 1934. donijela lijeva vlada Lluisa Companysa u Kataloniji, op. prev.). Međutim, Radnički savezi imali su dvije velike slabosti koje će postati izražene u oktobru: prva je ta što su išli bez CNT-a (osim u Asturiji), a druga slabost Radničkih saveza bila je u tome što su ih socijalisti iz PSOE-a instrumentalizirali za vlastite interese. Bez sudjelovanja liberteraca, ključni protagonizam rasipanju pokreta u oktobru 1934. imat će upravo socijalisti.
Radikalizacija dobrog dijela španjolskih socijalista, posebice UGT-a i njihovog omladinskog ogranka (FJS-a), nakon 1933. bila je posljedica ograničenja sa kojima su se susreli za vrijeme suvladavine državom, prijetnje autoritarne desnice i, iznad svega, rastuće borbenosti radničke klase. Ova situacija dovela je do duboke podjele u socijalističkom pokretu između socijaldemokratskog, prorepublikanskog krila, na čelu sa Indaleciom Prietom, i drugog, revolucionarnog krila, na čelu s Franciscom Largom Caballerom. Tranzicija vječnog sindikalnog birokrata, kao što je bio Largo Cabellero, u revolucionarnog socijalistu služila je ponajprije tomu da se održi kontrola nad bazom.
Izborni poraz u oktobru 1933. godine naveo je mnoge socijalističke lidere, kako iz jedne tako i iz druge frakcije, da shvate da je Republika pala u ruke neprijatelja i da je institucionalni put prema socijalizmu blokiran te da je pobuna jedini način za njegovo uspostavljanje. Vodstvo PSOE-a imenovalo je revolucionarni komitet za organizranje oružanog ustanka. Tijekom prvih tjedana 1934. ovaj će odbor izdati niz vrlo detaljnih smjernica o tome kako milicije trebaju biti organizirane i koje stavove članstvo treba usvojiti prilikom pobune. Međutim, kako će se kasnije pokazati, stvarna namjera socijalističkih lidera bila je spriječiti desnicu da demontira Republiku prijetnjom ustankom, a ne napasti vlast.
Unatoč sudjelovanju socijalista u Savezima, njihovi pobunjenički planovi nisu uključivali mogućnost dogovora s drugim organizacijama, osim da budu podređeni PSOE-u i UGT-u. Neozbiljnost namjera većine socijalističkih vođa očitovala se u njihovom protivljenju da UGT sudjeluje u parcijalnim borbama jer je, navodno, energiju trebalo čuvati za konačni obračun protiv buržoazije. Ova je orijentacija bila osobito štetna kada je vodstvo UGT-a odbilo podržati seljački štrajk u junu 1934., čiji je poraz rezultirao gotovo pa raspadom moćne Nacionalne federacije zemljoradnika i hiljadama uhićenja. Zbog toga ruralni proletarijat na jugu nije sudjelovao u oktobarskom generalnom štrajku.
Asturijski izuzetak
Vrlo specifična situacija u Asturiji (regiji na sjeveru Španjolske, op. prev.), kako ekonomska tako i politička, stvorila je mogućnost je da premišljanje PSOE-a ima malo efekta na ono što će se desiti u toj regiji u oktobru 1934. Ekonomija Asturije, kojom su dominirale rudarstvo i industrija čelika, tijekom Prvog svjetskog rata postala je veća, što je posljedično značilo povećanje broja zaposlenih radnika i relativno poboljšanje plaća. Ova ekonomska ekspanzija završila je kada se rat završio i kada su se zemlje koje su bile uključene u rat vratile u punu ekonomsku aktivnost. Osim toga, britanska rudna industrija, mnogo produktivnija od asturijske, bila je prejak konkurent. Krajem dvadesetih godina 20. stoljeća svjetska ekonomska kriza dodatno je pogoršala situaciju. No, unatoč tom ekonomskom padu, 1931. u regiji je još uvijek bilo gotovo 30 000 rudara, od kojih je 20 000 bilo povezano sa UGT-ovim sindikatom radnika rudara Asturije (SOMA).
Radikalizam koji će pokazati SOMA 1934. nije imao mnogo veze sa internim borbama unutar PSOE-a. Glavni čelnici asturijskih socijalista, uključujući one iz rudarskog sindikata, bili su simpatizeri umjerenijeg krila stranke na čijem je čelu bio Prieto. Nadalje, borbenost rudara bila je posljedica krize koju je pretrpila njihova industrija i šire gledano: pritiska koji su na njih vršili njihovi anarhosindikalistički i komunistički rivali. Taj je pritisak bio vrlo očit u redovima FJS-a čiji su članovi bili osjetljivi na utjecaj svojih agresivnijih komunističkih drugova među radništvom. Važnost mladih radnika u oktobru 1934. vidljiva je kada se uzme u obzir da je 65% asturijskih rudara imalo manje od 35 godina.
Prije izborne pobjede desnice, borbenost rudara postajala je sve veća. Nakon izbora 1931. godine; zakonodavstvo koje je donijela nova republikanska vlada pogodovalo je rudarima. Njihovo se radno vrijeme, primjerice, u rudnicima smanjilo. Međutim, nakon što je desnica pobijedila u novembru 1933., poduzetnici nisu dugo čekali da zatraže povećanje cijena i otpuštanje radnika kako bi smanjili troškove rada. S tim napadima i s državom koja se sve više posvetila suzbijanju narodnih protesta, radnički otpor je rastao. Između 1932. i 1934. Asturija je bila regija s najviše sukoba povezanih sa nezadovoljstvom radnika per capita u Španjolskoj.
Već u martu 1934., uz sve veću prijetnju autoritarne desnice, asturijski CNT, koji je uvijek pokazivao više unitarnog raspoloženja u usporedbi sa svojim kolegama u ostatku države, kontaktirat će UGT kako bi skupa osnovali Radnički savez. Manifest Asturijskog manifesta imao je izrazito ofenzivan ton. U njemu je pisalo da je cilj „pobjeda socijalne revolucije u Španjolskoj, uspostavljanje režima ekonomske, političke i društvene jednakosti, utemeljenoga na socijalističkim i federalističkim načelima“. U narednim danima će im se pridružiti PSOE, FJS, BOC i ICE.
Oktobar u Kataloniji
Radikalna stranka je 4. oktobra konačno podlegla pritisku desnice i pozvala CEDA-u da sudjeluje u vladi. Nakon što su imenovana tri ministra iz CEDA-e, Komitet socijalističke revolucije dao je nalog za početak generalnog štrajka. Gil Robles je bio itekako svjestan da su socijalisti bili potpuno nespremni da pokrenu svoju dugo najavljivanu revoluciju i nadao se da će ih uništiti prije nego što bude prekasno.
Samo u Asturiji i manjim dijelom u Kataloniji štrajk se pretvorio u revolucionarni pokret. U ostatku države, revolucija je ovisila o vodstvu PSOE-a, koje je, usprkos svoj svojoj hrabrosti, malo učinilo da ozbiljno pripremi svoju revoluciju. Ono malo oružja koje su nakupili prethodnih mjeseci zaplijenili su organi gonjenja. U Madridu je generalni štrajk prekinut nakon osam dana, jer nije imao dobro vodstvo i prave ciljeve. Istovremeno, navodni vođe revolucije, uključujući Larga Caballera, čekali su u svojim domovima da budu uhapšeni. Bilo je izoliranih štrajkova i drugdje, posebice u Baskiji, gdje je štrajk dosegao pobunjeničke razmjere u biskajskom rudarskom bazenu; u Eibaru i Mondragonu.
U Kataloniji je negodovanje zbog ulaska CEDA-e u centralnu vladu bilo povezano sa sukobom između CEDA-e i Generalitata (vrhovnog tijela katalonske samouprave, op. prev.). Pokušaj da se olakša položaj katalonskog seljaštva Zakonom o ugovorima o usjevu koji bi im pružio veću sigurnost odbačen je kao protuustavan u junu 1934. Reakcija katalonske vlade bila je ponovno potvrđivanje zakona, dok su se zastupnici Katalonske republikanske ljevice (ERC) povukli iz španjolskog parlamenta.
U noći 4. oktobra Katalonski radnički savez pozvao je na generalni štrajk. U Barceloni su akcijske grupe BOC-a uspjele sabotirati javni prijevoz u ranim jutarnjim satima, čime su pomogle paralizirati ekonomske aktivnosti u gradu. Izvan glavnog grada Katalonije, Radnički savezi, često u suradnji s općinskim vlastima u rukama ERC-a, proglasili su Katalonsku republiku, pa čak i Socijalističku republiku. Međutim, katalonska vlada zadržala je dvosmislen stav prema tim dešavanjima. Ministar unutarnjih poslova Katalonije i vođa sve fašističkije stranke Estat Català (Katalonska država) Josep Dencàs, čak je izdao nalog za represiju nad pripadnicima radničkih organizacija.
Ignorirajući Dencàsove prijetnje, 6. oktobra u šest popodne, 10 000 radnika u organizaciji Radničkih saveza paradiralo je u vojnim formacijama prema Trgu Sant Jaume (glavnom trgu u Barceloni, op. prev.), tražeći oružje i pozvavši katalonskog predsjednika Lluisa Companysa da proglasi Katalonsku republiku. Naposlijetku, dva sata kasnije Companys je proglasio „Katalonsku republiku unutar Španjolske federativne republike“. No, kao što je vođa BOC-a, Joaquim Maurín komentirao u svojoj važnoj knjizi Prema drugoj revoluciji (Hacia la segunda revolución), „Generalitat je nazočio rođenju kao da je sprovod“. Generalitat nije mobilizirao oružane snage koje su mu bile na raspolaganju – 3000 policajaca i 7000 escamota (paravojne omladine Estat Català) – i pasivno je čekao dok nekoliko pripadnika španjolske vojske nije ponovno uspostavilo red. Katalonska republika trajala je deset sati.
Bez oružja i bez aktivne podrške CNT-a, Radnički savez nije mogao nastaviti održavati situaciju. Kapitulacijom Generalitata, pokret se u ostatku Katalonije raspao, iako ne bez izoliranih sukoba sa snagama javnog reda. Rezultat je bila suspenzija autonomije Katalonije i zatvaranje Companysa i velikog dijela njegove vlade, ali i hiljada radnika i seljaka.
Komuna
U Asturiji su pripreme za revoluciju bile daleko ispred ostatka države. U mjesecima prije oktobra radničke su se organizacije posvetile prikupljnanju oružja. Konkretno, ukrali su ih iz četiri fabrike oružja u regiji, a ukrali i dinamit iz rudnika. I premda to oružje nije bilo dovoljno da se poraze snage javnog reda, bilo je dovoljno za pokretanje prvih akcija kako bi se dobilo još oružja.
U noći 4. oktobra Revolucionarni komitet iz Madrida naredio je da se stupi u generalni štrajk. Bila je to jedina obavijest tobožnjeg državnog revolucionarnog vrha koja je mogla imati nekakvog efekta u ovoj španjolskoj regiji. Od ovog trenutka pa nadalje, Radnički savezi, lokalni ili regionalni, gotovo su svi pretvoreni u revolucionarne komitete. Takva politička konfiguracija će i obilježiti ritam događaja u Asturiji.
Ustanak je započeo štrajkom. U ranim satima 5. oktobra, asturijski radnici izašli su na ulice. U industrijskim područjima, posebno u području gdje su bili smješteni rudnici, radnici su bez odlaganja napali kasarne civilne garde. Za nekoliko sati u njihove su ruke pale 23 kasarne. Neki su se gardisti predali bez oklijevanja, drugi nakon otpora, a mnoge kasarne su zauzete uz obilnu upotrebu dinamita u nedostatku drugog oružja. Ubrzo su revolucionari kontrolirali trećinu regije (u kojoj je živjelo oko 80% njenog stanovništva).
Nakon toga, počelo se sa organizacijom novog društva. 5. oktobra u 8:30 ujutro, Revolucionarni komitet Mieresa sa balkona općine Mieres pred više od 2000 ljudi proglasio je socijalističku republiku. Slične objave širene su diljem teritorija koji su kontrolirali revolucionari. Na mjestima gdje je dominirao CNT uspostavljen je liberterski komunizam uz ukidanje novca i privatnog vlasništva. Na praktičnijoj razini, na mnogim su mjestima opskrbni odbori organizirali sistem racioniranja kako bi se osigurala ravnomjerna raspodjela zaliha među stanovništvom, a uspostavljene su i zajedničke kuhinje. Nametnut je strogi moralni kodeks koji je zabranjivao, primjerice, konzumaciju alkoholnih pića. Kao i u drugim revolucionarnim procesima, žene su počele prekidati svoju podređenu ili pasivnu ulogu. Osim što su sudjelovale u tipično ženskim poslovima poput održavanja improviziranih kuhinja ili pružanjem sanitarnih usluga, danonoćno su radile na proizvodnji patrona. Neke su izravno učestvovale u pobuni, boreći se zajedno sa muškarcima.
Revolucionarni komiteti bili su strogi u održavanju reda. Upozoravali su, primjerice, pljačkaše da će u slučaju krađe biti streljani. U nekim slučajevima ljudi za koje se smatralo da su neprijatelji revolucije bili su pritvarani. Nekoliko ih je pogubljeno, među njima oko trideset pripadnika klera. No, općenito gledano, sve govori u prilog tomu da se s protivnicima revolucije u većini slučajeva dobro postupalo. Od 280 stradalih pripadnika javnoga reda u revoluciji, svega nekoliko njih bilo je streljano po kratkom postupku.
Dok je centralni dio regije brzo pao u ruke revolucionara, borbe će se raširiti u perifernijim područjima gdje su vojska, civilna garda i jurišna garda pokušavali napredovati protiv njih. Za podršku fronti organiziran je prometni sistem, zdravstvena služba, radionice oružja i sistem za novačenje milicionera. Željezničku mrežu kontrolirali su sindikati, olakšavajući tako prijevoz boraca. Ostala prijevozna sredstva – automobili i kamioni – bila su koncentrirana u Sami, kako bi ih se moglo koristiti za dobrobit revolucije. Zdravstvena služba bila je organizirana i u pozadini i na fronti. U metalurškoj fabrici u Mieresu proizvodile su se ručne bombe i municija, makar ih je uvijek manjkalo. U La Felgueri stariji su radnici održavali peći u pogonu i proizvodili oklopna vozila. U Sami se proizvodilo gorivo na ugalj koje je zamijenilo benzin.
Poraz
Uvjeren da je revolucionarni pokret pobijedio u cijeloj Španjolskoj, 6. oktobra, Regionalni revolucionarni komitet odlučio je preuzeti kontrolu nad Oviedom. Nakon dolaska stotina rudara u glavni grad regije, vodit će se teška borba za nadzor nad njime. Ipak, nedostatak oružja spriječio je revolucionare da zavladaju cijelim gradom. 9. oktobra zauzeta je tvornica oružja Vega, ali unatoč zarobljavanju velike količine oružja, municije u njoj gotovo da nije ni bilo.
U međuvremenu se vojna situacija pogoršala po revolucionare. Već 8. oktobra prve trupe stigle su u lučki grad Gijon. Gotovo ostavši bez oružja, radnici nisu uspjeli u potpunosti preuzeti kontrolu nad gradom. I pored toga, štrajk je potrajao do 16. oktobra, a neprijatelju se u radničkim četvrtima nastavilo utjerivati strah u kosti. Izostanak zauzimanja Gijona bio je veliki udarac za ustanike. Anarhosindikalisti (koji su dominirali lokalnim radničkim pokretom) će reći da je ovaj neuspjeh bio posljedica odbijanja socijalista da pošalju oružje u grad.
Prve trupe pomoći stigle su iz Gijona u Oviedo 10. oktobra. S obzirom na pogoršanje vojne situacije i neuspjeh pokreta u ostatku države, Regionalni revolucionarni komitet je 11. oktobra izdao naredbu za povlačenje. Međutim, mnogi borci odbili su se povući jer nisu vjerovali da revolucija ne pobjeđuje u ostatku Španjolske, pa je sazvan i novi odbor, sastavljen od mladih socijalista i komunista, izabranih da nastave borbu. Međutim, bilo je uzalud. Pa i junačkom otporu unatoč, grad je, napola razrušen, pao u ruke vojske.
U međuvremenu, borba, sve neravnopravnija, nastavila se u različitim dijelovima asturijske geografije u neuspješnom pokušaju da se spriječi napredovanje vojnih kolona, dobro naoružanih i potpomognutih avijacijom. Suočen s ovom situacijom, kada je već 25 000 državnih vojnika stiglo u regiju, 18. je oktobra Regionalni revolucionarni komitet potpisao pakt s vojskom o predaji ustanika i i predaji oružja.
CEDA je od vlade tražila primjerenu kaznu. General Francisco Franco imenovan je da upravlja represijom nad revolucionarima iz sjedišta Ministarstva rata u Madridu. Franco je odmah naredio zračnim snagama da bombardiraju rudarske gradove te poslao zastrašujuće trupe iz Afričke vojske. Iako je sporazum o predaji uključivao uvjet da te trupe neće ući u rudarski bazen, nije trebalo dugo da se u asturijskim dolinama potvrdi fama koju su navedene trupe imale. Ubojstva, silovanja i zlostavljanja događat će se u cijeloj regiji. Od otprilike 1200 civila ubijenih tijekom Oktobarske revolucije, većina su bili pogubljeni, često vansudskim postupcima, od strane vojske i civilne garde nakon njihove predaje. Hiljade drugih bit će zatočeni, mnogi od njih divljački mučeni.
I vladajuća klasa i proletarijat izvukli su pouke iz Oktobarske revolucije 1934. Otpor asturijskih radnika uvjerit će desnicu da neće biti moguće uvesti autoritarni režim institucionalnim sredstvima. Tijekom 1935. pokrenuta je vojna zavjera, u kojoj su, između ostalih, sudjelovali Gil Robles i Franco, kako bi svrgnuli demokratsku republiku. Nadahnute borbom asturijske radničke klase i upozorene da bi se mogao dogoditi vojno-fašističko napredovanje, narodne mase će 19. jula izaći na ulice s oktobarskim pokličem: Ujedinite se braćo proleteri!
Izvor: Sin Permiso
Preveo sa španjolskog: Darko Vujica
Photo: CTXT.es