Šinzo Abe smatra da je Japan stekao pouke iz iskustva rata. “Sada je vreme da počnemo da gradimo posleratnu eru”, rekao je premijer u januaru, u svom prvom političkom govoru pred Dietom (japanskim parlamentom). “[mi ćemo] preuzeti izazov ponovne izgradnje naše nacije”. Dok Japan slavi sedamdesetu godišnjicu posleratnog ustava, deo “ponovne izgradnje nacije” znači izmenu ustava, a prvi cilj je brisanje delova koji se odnose na sramotnu prošlost.
Od kada je, po drugi put postao premijer 2012. godine, Abe je predvodio kampanju revizije japanskog ustava, koji je dugo držao zemlju dalje od posedovanja potuno razvijene vojske. U julu su održani izbori za gornji dom parlamenta, i na tim izborima je Liberalno demokratska partija (LDP) premijera Abea osigurala parlamentanu super-većinu potrebnu da se održi nacionalni referendum, kako bi se izmenio član 9 ustava, koji je poznat kao “mirovna klauzula”.
Abe, koji je postao premijer sa najdužim stažom posle Drugog svetskog rata, doneo je veliku količinu zakona koji imaju za cilj da podriju Ustav i njegove podržavaoce, dok je u isto vreme pojačao pozive za ustavnu reformu koja bi dozvolila stvaranje ofanzivnih vojnih kapaciteta. Najskoriji poziv za uvećanje vojske usledio je pošto je Severna Koreja lansirala četiri balističke rakete prema Japanu, što je doživljeno kao odmazda za učestvovanje Japana u zajedničkim vojnim vežbama SAD i Južne Koreje u regionu.
Tokom svoje posete Seulu u martu, američki državni sekretar Reks Tilerson odbacio je kineski predlog da posreduje u pregovorima sa Severnom Korejom oko njihovog nuklearnog programa, najavljujući kraj „strateškog strpljenja“ i moguću „preventivnu akciju“ protiv severno-korejskog režima. I dok rastu tenzije, koje, prema glavnom strategu Bele kuće Stivu Banonu, će „sigurno“ biti poprište narednog američkog rata – oživljavajuća japanska vojska postala je deo šireg pokušaja SAD da ojačaju uporište u azijsko-pacifičkom regionu.
Podrška Sad remilitarizaciji Japana – koja je dugotrajna i ponovo potvrđena od strane Trampove administracije – ohrabrila je Abeov militarizam. Tokom prošlog decembra, njegova administracija odobrila je rekordni odbrambeni budžet od 42 i po milijarde američkih dolara, što čini peto uzastopno povećanje tokom njegovog termina. Anti-ratne demonstracije, koje su okupile desetine hiljada ljudi ispred parlamenta, sada su se smanjile. U februaru ove godine, Abeova administracija krenula je sa pisanjem predloga ustavnih amandmana.
Ali izmena člana 9 je samo deo Abeove velike vizije.
Kampanja za ustavnu reformu je krajnje desni pokret koji se pomalja već decenijama. Podgrejani nostalgijom za slavnom vojnom prošlošću, ultra-nacionalisti već dugo pokušavaju da obnove, ne samo japansku vojsku, već njen “prelepi tradicionalni nacionalni karakter” – sve ono što japanski pacifistički ustav nije. Ustav, koji je napisan tokom američke okupacije, dokument je koji simboliše opadanje japanske kolonijalne vlasti i njen poraz u ratu, poglavlje u istoriji koje krajnja desnica očajnički želi da izbriše.
I Abe takođe to želi. Njegova “nova nacija” podrazumeva ućutkivanje svedoka japanskih ratnih zločina, kako bi položila temelje izgradnji imperije.
Učinimo Japan velikim ponovo
U februaru, privatno obdanište u Osaki dospelo je u nacionalne vesti pošto se pojavio video snimak dece koja pevaju bizarne vojne pesme, sa tekstom: “Mi želimo da se Kina i Južna Koreja, koje predstavljaju Japan kao napasnika, pokaju”. Posle nekoliko dana raspomamnjeni rasizam obdaništa je postao očigledan: jedna majka je rekla novinarima da je učitelj njenog sina opisao Južnu Koreju kao “prljavo mesto”, dok su drugi izjavili da su bili optuženi da su “potomci Korejanaca ili Kineza” kad kod su doveli u pitanje stavove školskih predstavnika, uključujući i stavove vlasnika obdaništa, Jašonuri Kagoikea.
Ono što je stavilo skandal u središte međunarodnih vesti nije bio preratni kurikulum obdaništa ili nesputana ksenofobija, već povezanost te ustanove sa prvom damom Japana, Akie Abe. Kada se saznalo da je ona prihvatila poziciju “počasnog upravnika” nove osnovne škole koja je u vlasništvu Kagoikea, fokus je ubrzo pao na njenog supruga. Istraga privatne osnovne škole, u početku nazvano po Abeu, ubrzo je otkrila da je škola kupila zemljište u vlasništu države po ceni koja je ispod tržišne, što je podstaklo optužbe da Abe i njegova žena pomažu Kogaikea sa lincenciranjem škole i kupovinom zemljišta. Prošle nedelje, Kagoike je svedočio pod zakletvom ispred Dieta da je prva dama tajno donirala 9 hiljada dolara kako bi se osnovala ultra-nacionalistička škola.
Iako je prva dama odmah podnela ostavku na poziciju u školi, a premijer je negirao sve optužbe, Abeove moguće veze sa ovom uzmemirujućom strujom nacionalizma bile su šok za mnoge. Ali to nije trebalo da bude iznenađenje.
Zajedno sa više od pola ministara u njegovom kabinetu, Abe pripada parlamentarnoj ligi Nipon Kaigai, ekstremno desničarskoj organizaciji čiji je član i Kagoike. Ova liga, koja je osnovana 1997. godine, predstavlja najveću i najmoćniju konzervativnu grupu u Japanu, sa skoro četrdeset hiljada članova koji primaju platu i sa 240 lokalnih produžnica širom zemlje.
Ova grupa, koju ponekad porede sa “Pokretom čajanke” u SAD, tvrdi da je mobilizacijski pokret običnih ljudi ima preko 280 članova parlamenta – što čini više od trećine Dieta – koji čine parlamentarnu ligu ove grupe. Glavni među njima su ministar odbrane Tomomi Inada (koji je bio meta napada zbog odbrane ultra-nacionalističkog obdaništa), bivši premijer Taro Aso, i Abe, koji deluje kao “specijalni savetnik” grupe.
Slično kao i ultra-desničarski pokreti koji jačaju širom planete, vizija budućnosti koju Nipon Kaigai ima leži u prošlosti. U njihovoj izjavi o misiji grupe oni lamentiraju za nestajućim patriotizmom posleratnog društva: “u senci velikog ekonomskog prosperiteta, tradicionalna kultura je uzgajana i učena od strane naših predhodnika kako ne bi bila izgubljena, naša brilijantna istorija zaboravljena i osramoćena, a duh odbrane naše nacije i ispunjenje naše društvene dužnosti izgubljeno”.
Međutim, dok Pokret čajanke stavlja ustav SAD na pijedastal, Nipon Kaigai prezire posleratni japanski Ustav. Prama desničarima, pacifistički ustav i njegove “liberalne” vrednosti su fundamentalno promenile japansko društvo. I oni ne greše u potpunosti.
Kada je Ustav pisan tokom savezničke okupacije 1946. godine, njegovi američki pisci – mnogi od kojih su bili inspirisani “Novim dogovorom” (New Deal) – sastavili su dokument koji je bio širi od američkog ustava.
Jedan od pisaca bio je Biti Sirota Gordon, dvadeset dvogodišnjakinja zadužena za pisanje dela o ljudskim pravima. Ćerka rusko-jevrejskih imigranata, Gordon je napisala stavke koje čuvaju jednakost pred zakonom bez obzira na “rasu, veru, pol, društveni status ili porodično poreklo”, a uvela je, po prvi put u istoriji Japana, i građanska prava za žene. Ustav uključuje zaštitu pred zakonom od nepravednog zatvaranja i zabranu dečjeg rada i garantuje slobodu učlanjivanja u sindikate.
Međutim, suprotno optužbama krajnje desnice, posleratni ustav nije bio, isključivo, američka tvorevina. Kao što je istoričar Eiji Takemae dokumentovao, impuls za ustavnu reviziju dolazi iz zemlje, sa periferija vlasti.
Tokom proces pisanja ustava, general Daglas Mekartur i njegovi pomoćnici prošli su kroz mnoge ustavne predloge pojedinaca i grupa izvan japanske vlade, uključujući Socijalističku partiju, Komunističku partiju i Ustavnu istraživačku asocijaciju, organizaciju profesora koja je uključivala Ouči Hjoe, marksističkog ekonomistu koji je bio otpušten sa Tokijskog carskog univerziteta zbog njegovih radikalnih gledišta. Dok su desni liberali i progresivci zastupali zadržavanje moći cara, levičarske grupe su se zalagala za ukidanje monarhije i predlagali “opširnu povelju ljudskih i društvenih prava”.
Daleko od toga da je bio “nametnut” japanskom narodu, što je stalna teza koja se ponavlja u Abovim govorima, Ustav je, u stvari, predstavljao spoj levih sentimenata koji su narastali tokom imperijalne vlasti. “Jaki pritisci ka potpunoj reorganizaciji nacionalne politike nastajali su kao spontani pokret” piše Takemae. “Masovni mediji opširno su izveštavali o mnogim od ovih (predloga), koji su odražavali veliku privrženost promenama”.
Upravo je ta promena ono što smeta japanskim ultra-nacionalistima. Oni smatraju da posleratni ustav odražava ono što Nipon Kaigi naziva “samo-destruktivna istorija”: od jednom, pre ratna priča o vojnoj slavi biva zamenjena sa obećanjem da se se rat odbaci zauvek, da ustav služi kao stalna opomena na japanski poraz i kraj kolonijalnog carstva. I još gore, ustav je ojačao novu vrstu disidenata koji su se obavezali da izvedu na svetlo mračne tajne Japana.
Japanski anti-imperijalizam
U godinama neposredno posle rata, nada za narastajuću demokratiju bila je razbijena. Usled straha od širenja komunizma, Trumanova administracija je zaustavila procesuiranje japanskih militarista, koji su bili optuženi da su izvršili ratne zločine, od strane okupirajućih snaga SAD, i pustili su ih na slobodu kao deo plana da se Japan izgradi kao “konzervativno, anti-komunističko uporište”. U 1950im i 60im CIA je finansirala Liberalno demokratsku partiju kako bi se infiltrirali među socijaliste, uvećavajući time moć i kontrolu ove konzervativne partije nad japanskom politikom.
Među onima koji su pušteni iz pritvora tokom okupacije bili su Nobusuke Kiši, Abov deda po ocu, koji je vodio LDP i postao premijer Japana 1957. godine. Kiši je nadgledao industrijski razvoj Mandžurije, i kako bi ostvario taj cilj napravio je okrutne zakone o radu, kako bi se profit od industrijskog razvoja poslao nazad japanskim kapitalistima. Kao premijer, Kiši je zaradio nadimak “omiljeni američki ratni zločinac”, zbog njegovih pro-američkih stavova. On je potpisao izmenjenu verziju Sigurnosnog pakta između Japana i SAD, koji je omogućio Americi da postavi vojne baze širom zemlje, a zauzvrat je dobio obećanje da će SAD vojno braniti Japan.
Može se reći da je desničarski pohod počeo sa Kišijem, koji se snažno protivio posleratnom ustavu. On se zalagao za izmenu člana 9, i ponovno naoružavanje Japana, koje je bilo “neophodno” kako bi se zemlja “konačno pomerila iz posleratne ere i kako bi japanski narod ponovo ostvario samopouzdanje i ponos time što su Japanci”.
Ali Kišijev san oživljavanja prethodno raspuštene vojske razvijao se u isto vreme sa široko rasportranjenim anti-ratnim raspoloženjem naroda. Bilateralni pregovori da se izmeni Sigurnosni pakt između Japana i SAD izazvali su niz masovnih demonstracija – hiljade studenata je upalo u Diet – što je, na kraju, nateralo Kišija da podnese ostavku, upravo posle potpisivanja ugovora iz 1960. godine.
Dok je rat u Vijetnamu besneo na zapadu, 1960tih Japan je doživeo uspon kontra-kulture i skup revolucionarnih grupa koje su kolektivno postale poznate kao Nova levica. Nova levica se udaljila od ustanovljene politike stare levice i stavila je naglasak na mir i red, a nova generacija aktivista je prihvatila anti-imperijalističku politiku koja naglašava povezanost državnog nasilja i nasilja u drugim zemljama, povezanost rata i imperije.
Kako se turbulentna decenija završavala, Nova levica je poprimila drugačiji ton. Sukobi imeđu policije i studenata su postajali sve nasilniji, a pokret se rasplinuo u sukobljene frakcije koje su i same imale unutrašnje sukobe. 1972. godine saznalo se da je Ujedinjena crvena armija – opskurna grupa sa krajne levice – prebila i linčovala dvanaest svojih članova.
Nasilje koje je preplavilo Novu levicu pri kraju njenog delovanja nije, međutim, označilo kraj anti-imperijalnom otporu, već je došlo do promene u liderstvu. Pošto su videle da militarizam i nasilni maskulinitet biva reprodukovan unutar pokreta koji je trebao da razbije takav pristup, radikalne feministkinje unutar Nove levice počele su da prozivaju svoje muške kolekege zbog mizoginije, ali i sam narativ anti-imperijalnog otpora.
U Kricima iz senke, najbitnijoj knjizi koja obeležava pokret ženskog oslobođenja poznat kao “Uman Ribu” Setsu Šigematsu opisuje kako je ribu izneo “samo-kritički anti-imperijalistički diskurs” koji je otišao izvan okvira njegovih prethodnika. “Kao deo zaostavštine Nove levice, mnogi ribu aktivisti izašli su sa jasnom kritikom nasilja američkog imperijalizma i japanske strategije geo-političkog pozicioniranja”, piše Šigematsu. “Ribovo suprotstavljanje urodnjenom nasilju imperijalizma je ono što je odvajalo ovaj pokret od drugih levičarskih grupa”.
Ovaj pokret je pokrenuo izgradnju solidarnosti na transnacionalnim osnovama, prepoznavajući da je oslobođenje japanskih žena neodvojivo povezano sa oslobađanjem žena u kolonijama.
Alternativna istorija
Uzvratni udarac levici bio je osvetnički. Od početka 1990ih konzervativni političari i krajnje desničarske grupe počele su da optužuju feministkinje da su simpatizerke komunista, i da koriste “rod” kako bi uništile japansku tradiciju. “Feministkinje i njihov rodno-oslobođeni pokret teži da podrije japansku kulturu i da unizi naše moralne vrline” kazao je Mičijoši Hajaši, profesor Tokijskog ženskog hrišćanskog univerziteta i član Nipon Kaigija, u tekstu napisanom 2002. godine. “Kao ranije marksisti, feministkinje danas deluju kao sila koja želi da uništi našu naciju”.
Kada je vlada proglasila Zakon o rodnoj jednakosti 1999. godine, Nipon Kaigu se borio da se ovaj zakon opozove. Zakon je podrazumeo i mere kojima bi se proširila ženska participacija u politici i eliminisalo nasilje nad ženama, a sadržao je i predloge ustavnih izmena koje bi garantovale rodnu jednakost.Prema Dženifer Roberston, desničarske grupe napadale su sve od “seksualnog obrazovanja” i “rodno izmešanih uloga u školama” do “netradicionalnih porodičnih oblika” i “LGBT prava”; jer je sve to tumačeno kao simptom onoga što su oni smatrali “ekstremističkom misli” (“kageki”). 2005. godine LDP je započeo istragu “ekstremnog seksualnog obrazovanja” i “rodno oslobođenog obrazovanja”, a na čelu te istrage, kao šefa istražnog komiteta, bio je niko drugi do Šinzo Abe, tada ministar u vladi.
Kako bi se smanjio uticaj radikalnog feminizma i drugih “destruktivnih” ideologija krajnja desnica je započela kampanju obnavljanja “moralnog obrazovanja” u školama. Nipon Kaigi, zajedno sa konzervativnim grupama kao što su Japansko društvo za reformu udžbenika, lobirali su kako bi se izbacili japanski ratni zločini iz školskih udžbenika i zameni sa patriotskom istorijom. 2007. godine, tokom prvog Abovog premijerskog mandata, Ministarstvo obrazovanja naredilo je izdavačima udžbenika da izbace delove u kojima se spominje prisiljavanje stanovnika Okinave, od strane Japanske carske armije, da izvrše masovna samoubistva tokom Bitke za Okinavu, jedne od najkrvavijih bitaka Drugog svetskog rata, vođene između Japana i SAD.
Sadašnje vladine smernice za kurikulum, izmenjene tokom Abeove administracije 2014. godine, nalažu da udžbenici geografije i istorije opišu Takešima i Senkaku ostrva – koja se nalaze u središtu teritorijalnog spora Japana, Kine i Južne Koreje – kao japansku teritoriju. Takve tvrdnje pomažu Abov plan remilitarizacije zemlje pod maskom zaštite “nacionalne bezbednosti”.
Tokokom godina desničarski istoričari su zahtevali izbacivanja bilo kakvog pozivanja na između 150 i 400 hiljada žena i devojaka koje su primorane da postanu seksualne robinje tokom japanske okupacije (ove žene su eufemistički nazivane “žene za opuštanje”). U januaru, premijer Abe je zahtevao od zvaničnika Južne Koreje da uklone bronzanu statuu devojke, koja obeležava patnje “žena za opuštanje”, a koju su demonstranti stavili ispred japaskog kozulata u Busanu.
Kao što udžbenici u Teksasu opisuju afričke robove kao “radnike” desničari u Japanu tvrde da su žene iz Kine, Koreje, Tajvana, Indonezije, Filipina i sa drugih okupiranih teritorija Jugoistočne Azije, bile “samo prostitutke”. Mark Driskol, u njegovoj knjizi Potpuno erotično, potpuno grotskno daje drugačiji opis stanja:
“Vojni i privatni vlasnici mesta za opuštanje, to jest, soba za silovanje, profitirali su veoma od prisilnog rada žena i devojaka…žene su često silovane dvadeset pet do trideset pet puta na dan (što je uzrožavalo njihovo zdravlje i život) i te žene su ponekad izvršavale samoubistva”.
Japanska istorija seksualnog ropstva protivreči tvrdnjama krajnje desnice da je nacionalno bogatstvo i ekspanzija bila proizvod “brilijantnih inovacija” imperijalnih očeva osnivača. Upravo suprotno, nacija je bila izgrađena na radu stotina hiljada žena koje su bile kidnapovane i prodate širom pacifičkog oboda Azije, uključujući i preko stotinu hiljada japaskih žena.
Za Abea, ova bitka oko istorije je duboko lična stvar. U njegovoj autobiografiji Ka prelepoj zemlji, objavljenoj 2006. godine Abe se priseća dečačkih sećanja na njegovog dedu, Nobusuke Kišija. “Neki ljudi su optužili mog dedu kao “primarnog ratnog zločinc”, što je kod mene izazvalo jak odboj”, piše Abe. “Zbog ovog iskustva sam se, možda, emotivno povezao za konzervativizam”.
Tranzicionalni otpor
Pod Barakom Obamom, fokus spoljne politike Amerike se pomerio sa Bliskog istoka na pacifičku obalu Azije u onome što je nazvano “pacifički obrt”. Trampova administracija – koja je tražila uvećanje vojnog budžeta za 54 milijarde dolara – dok u isto vreme želi da smanji troškove za obrazovanje, zaštitu okoline, stambenu politiku – odražava slično preusmerenje fokusa spoljne politike.
SAD su nastavile da proširuju vojno prisustvo u regionu uz pomoć dva saveznika, Japana i Južne Koreje. Ove dve zemlje su prve koje je Džejm Matis posetio kao ministar odbrane SAD. Amerika očajnički želi da prikaže japan kao “jednakog partnera” Americi, kako bi mogli da zahtevaju da se vojno učešće Japana u imperiji poveća. Upravo to je Abea učinilo najvećim pomoćnikom SAD.
Posle zemljotresa koji se dogodio 2011. godine i potenje nuklearne katastrofe u Fukušimi, antiratne demonstracije su podstakle desetine hiljada ljudi da ustanu protiv japanskog militarizma. Ali sam pokret, koji je uglavnom podstaknut reakcijama na Abeov bezbednosni zakon, ima teškoće da opstane.
Ukoliko smer japanskog posleratnog imperijalizma nudi bilo kakvu pouku otporu, to je da takav pokret zahteva više nego samo mirovnu komponentu. Dok Abeova administracija želi da izgradi imperiju, pokret koji nema anti-imperijalnu osnovu nije dobro opremljen da izazove kampanju krajnje desnice ka ponovnoj militarizaciji Japana. Na sreću, dok se japanska levica bori da se pregrupiše, žestoki anti-imperijalni pokreti deluju tamo gde je imperija najevidentnija.
Kada je Abe posetio Filipine kako bi se sreo da Predsednikom Rodrigom Duterteom u januaru, desetine filipinskih žena se skupilo ispred japanske ambasade u Manili, gradu gde je Japanska carska vojska masakrirala više od stotinu hiljada civila. Demonstrantkinje, od kojih su mnoge bile žrtve japasnkog seksualnog ropstva, držale su transparente na kojima je pisalo “ne ponovnoj remilitarizaciji Japana” i “ne američko-japanskom militarizmu u Pacifičkoj Aziji”, što je održavalo duplu istoriju kolonijalizacije od strane, kako Japana, tako i od strane SAD.
“Abe odbacuje član 9 ustava i podstičke Japance da učestvuju u brisanju istorije” kazala je Ričelda Ekstramadura, izvršna direktorka grupe Lila Pilipina, koja se bori protiv nasilja nad ženama, dok je stajala mađu preživelim žrtvama, sa mikrofonom u ruci. “Abe i Duterte moraju da razumeju da mi bake nećemo živeti bez pravde”.
Na Okinavi, pokret protiv vojnog prisustva SAD se pojačava, a protesti izbijaju na mestu izgradnje nove vojne baze u mestu Henoko. Kao i na Filipinima, Okinavina istorija nasilja, koja je nastala kao posledica japanskog kolonijalizma i američke okupacije, pretvara se u masovni pokret.
Još od masovnih protesta 1956. godine, koji su se održavali na celoj teritoriji ostrva i na kojima je učestvovalo 150 hiljada ljudi, koji su zahtevali vraćanje zemlje predaka, Okinavljani su konstantno protestovali protiv američkog i japanskog militarizma. Neki su bili i poslati u zatvor zbog toga: Hirodži Jamaširo, predsednik Centra za mirovni pokret Okinave i glasni kritičar državnog nasilja, bio je zatvoren pet meseci bez mogućnosti kaucije, jer je, navodno, sekao žičanu ogradu tokom jednih demonstracija protiv izgradnje vojne baze (japanska vlada je pustila Jamašira sredinom marta pošto je kampanja Okinavljana da se on pusti iz zatvora dovela do međunarodne kritike).
U Južnoj Koreji, nacionalne demonstracije (koje izvele su dva miliona ljudi na ulice i naterale predsednicu Park Guen-Hje, ćerku vojnog diktatora iz doba hladnog rata, da siđe sa vlasti u februaru) obeležili su prelaznu tačku u dugoj istoriji prijateskog odnosa prema američkom vojnom prisustvu. Dok je korupcionaški skandal bio u centru istorijskih demonstracija, pokret je, takođe, izrazio frustracije ljudi koji su bili pogođeni japanskim kolonijalizmom i potonjim Korejskim ratom, “maskiranim” ratom između SAD i Sovjetskog saveza, koji se završio podelom na dve Koreje.
Vlada SAD je podržavala autoritarnu vlast u Južnoj Koreji, sve do kraja 1980tih i držala se dalje od nacionalne politike Južne Koreje od tada. Obamina administracija snažno je uticala na Južnu Koreju da kupi THAAD – anti-balistički raketni sistem proizveden u Americi – i pro-američka predsednica Park je pristala na taj dogovor prošlog leta.
I dok se nacija priprema za predsedničke izbora u maju – koji mogu da dovedu levo orijentisane ljude na vlast – mnogi Južno Korejanci izražavaju negodovanje povodom THAAD-a iz straha da će taj dogovor onemogućiti bilo kakve šanse za ponovno ujedinjenje Koreje, gde su porodice decenijama razdvojene, još od građanskog rata. Žene se nalaze na čelu ove borbe, majke, farmerke i aktivistinje vode proteste i vrše bojkot Lote grupe – najvećeg konglomerata u zemlji – koji podržava kupovinu sistema THAAD.
Impičment južno-korejske desničarske predsednice razbuktao je pozive da se ponovo otvore pregovori oko „dogovora oko žena za opuštanje“, ugovora koji je potpisan tokom administracije predsednice Park, koji je trebalo da razreši problematičnu istoriju japanskog seksualnog ropstva. Bilateralni dogovor, potpomognut od strane SAD zbog njegovih „strateških dobrobiti“, kulminirao je japanskom „krajnjom i potpunom“ isplatom 8,3 miliona dolara i „izvinjenjem“. I reparacija i izvinjenje su daleko manje od onoga što su preživele žrtve zahtevale u vidu reparacija i prihvatanja odgovornosti za ratne zločine. Kada je Abe naredio da se ukloni bronzana statua koja je obeležavala „žene za opuštanje“ ispred japanskog konzulata u februaru, mladi studenti su kampovali ispred konzulata po ledenim temperaturama kako bi čuvali statutu tokom noći.
U eseju „Tvoje opuštanje ili moja smrt“, feminističke teološkinje Čung Hjun Kjung, iz 1995. godine, ona opisuje narativ „žena za opuštanje“ kao „priču o korenu“ korejanskih žena. Pričanjem priče o No So-Bok, preživele žrtve japanskog seksualnog ropstva, Kjung iznosi seme otpora: „puko [So-Bokino] preživljavanje seksualnog ropstva od strane japanske vojske je, samo po sebi, zaoštavština pobede u istoriji korejskih žena….Ona je uspela da njen lotusov cvet procveta iz njene patnje….Ono što ja znam je da je ona prekinula okrutni ciklus nasilja i osvete njenim moćima, koje je teško pobrojati….njen opstanak je njeno oslobođenje”.
I dok anti-imperijalistički pokret dobija na snazi unutar kolonijalizovanog prostora, izgledi za transnacionalnu solidarnost su slabi. A to je upravo ono što je neophodno. Protiv oživljavanja rasisističkog, patrijahalnog Japana – radog da ponovo proživi slavne dane putem rata – može se boriti samo pokretom otpora, koji se zasniva na zajedničkog borbi, i koji se širi van nacionalnih granica.
PREVOD Velizar Mirčov
Izvor JACOBIN