O finansijskim malverzacijama u preduzeću Agrokomerc javnost je saznala 1987. godine. Afera koja je uzdrmala čitavu Jugoslaviju i nakon skoro tri i po desetljeća je tema o kojoj se često govori, bilo u kontekstu današnjih brojnih afera ili kao jednom od događaja koji je prethodio slomu tadašnje države. Mišljenja su i dalje podijeljena, baš kao i u vrijeme njenog nastanka.

Jedni i danas tvrde da je afera predimenzionirana, pa čak i montirana u cilju diskreditacije tadašnjeg bh. komunističkog rukovodstva i rušenja ugleda jednog od najmoćnijih bh. političara Hamdije Pozderca, tadašnjeg šefa Komisije za ustavne promjene i potpredsjednika Predsjedništva SFRJ koji je trebao biti sljedeći predsjednik i da Agrokomerc nije bio jedino preduzeće koje je poslovalo putem mjenica. Drugi smatraju da je dug koji je napravljen mjeničnim poslovanjem prevazišao sva tadašanja dugovanja drugih preduzeća koja su poslovala na identičan način i da je takav gubitak bilo nemoguće zataškati, odnosno da je direktor Agrokomerca Fikret Abdić počinio ozbiljan kriminal.

U prilog ovim tvrdnjama svakako ide i biografija Fikreta Abdića, koji je zaslužan za uspon ovog preduzeća i industrijalizaciju i urbanizaciju Velike Kladuše, a koji se iza rešetaka se našao i nakon rata, robijajući za ratni zločin, dok je u junu 2020. ponovo uhapšen kao načelnik ove opštine u akciji kodnog naziva Mreža zbog sumnje da je zloupotrijebio položaj i povrede ravnopravnosti u obavljanju privredne djelatnosti.

Nastanak Agrokomerca

Velika Kladuša bila je nerazvijena i siromašna opština na sjeverozapadu BiH. Prema svjedočenjima nekadašnjih čelnih ljudi Agrokomerca,1 dešavanja nakon Cazinske bune dovela su ovaj dio Bosne u nepovoljan položaj. Ekonomske sankcije, opšta nezaposlenost i deficit medicinskog osoblja natjerali su veći dio stanovnika da se isele, a oni koji su ostali bili su prinuđeni raditi fizičke poslove u drugim mjestima u koja su odlazili kao sezonski radnici. U to vrijeme bilo je zaposleno svega 212 ljudi, u čitavoj opštini bila su ukupno tri televizora, a niti jedan dio Velike Kladuše nije bio asfaltiran.

Agrokomerc je nastao 1969. godine iz opšte zemljoradničke zadruge, što je bila forma privrednog djelovanja u SFRJ kroz koju se pokušavalo uključiti seljake u proces proizvodnje. Integracijom zemljoradničke zadruge i trgovačkog preduzeća Trgokrajina nastalo je novo predzeće. Zadruga je prvo imala sjedište u Hrvatskoj, blizu granice sa BiH nakon čega je premještena u Veliku Kladušu, a do 1972. godine se  zvala Agromerkantilija.2

Agrokomerc je napravljen da bi se zaustavilo iseljavanje ljudi iz ovog dijela  i da bi im se obezbijedili stalni poslovi koji bi im omogućili dostojanstven život bez neizvjesnosti.

Agrokomerc se brzo razvijao, a razvijala se i Velika Kladuša. Zahvaljujući ovom preduzeću izgrađeni su putevi, dovedena voda za piće, radilo se na unaprijeđenju infrastrukture i ovaj nekada siromašni kraj doživio je svoj procvat. Nekadašnji predsjednik Nadzornog odbora Agrokomerca Fadil Bihorac u svom je svjedočenju naveo da u vrijeme ekspanzije Agrokomerca na birou za zapošljavanje u Velikoj Kladuši nije bilo nezaposlenih ljudi, i da su uposlenici bili iz svih krajeva Jugoslavije. Ovo prehrambeno preduzeće bilo je moderno opremljeno, posjedovalo je 59 tvornica i zapošljavalo 13.600 radnika. Čak 15 prevoditelja raznih svjetskih jezika je bilo zaposleno i naručivalo se 256 stručnih časopisa iz svih oblasti kojima se Agrokomerc bavio. Konkurs je bio otvoren godinu dana, što je značilo da su bili primani svi oni koji bi se na konkurs javili.3

Kako se dogodila afera Agrokomerc

Sarajevski novinar Emir Habul,4 koji je za Oslobođenje pisao o počecima afere i izvještavao sa suđenja Fikretu Abdiću 1988. godine podsjeća da je afera praktično nastala još u februaru 1984. godine na zatvorenoj sjednici Izvršnog vijeća. Tada je naloženo Poslovnom odboru Agrokomerca da mora krenuti u proces stabilizacije i obustaviti sve investicije, čime će se racionalizovati potrošnja.

O tome piše i Admir Mulaosmanović (2008) u svom opsežnom radu o aferi Agrokomerc. Kraigherova komisija je napravila program ekonomske stabilizacije insistirajući na smanjivanju investicija, pa je Centralni komitet BiH u skladu sa tim programom donio Akcioni plan u kojem su date smjernice, pri čemu je Agrokomercu rečeno da uskladi razvoj u skladu sa programom pomenute komisije i sa mogućnostima SR BiH.

Međutim, to se nije desilo. Emir Habul se prisjeća da se u naredne tri godine u Agrokomercu udvostručio  broj radnika i krenulo se u nezapamćeno investiranje koje je išlo i preko lažnih telefonskih i teleks naloga, uključujući i finansiranje razvoja preduzeća preko mjenica. Dešavanja u Agrokomercu su dovela do rascjepa u rukovodstvu, a sve informacije je kontrolisalo Predsjedništvo SR BiH. „U aprilu 1987. godine, SDK je otkrila lažne teleks i telefonske naloge. Predsjedništvo je nalaz SDK tretiralo kao državnu tajnu. U Predsjedništvu RBiH pojavile su dvije frakcije – frakciju Hamdije Pozderca je vodio Munir Mesihović, a Petar Dodik je vodio grupu koja je tražila istragu. Odnos snaga u vrhu označavao je pat poziciju i takvo je stanje potrajalo do izbijanja afere početkom avgusta 1987. godine. Osamnaest povjerilaca najvećih banaka iz svih krajeva SFRJ je otkrilo aferu. Nakon dvodnevnog zasjedanja u Sarajevu tražili su da Republika namiri dug Agrokomerca po mjenicama. Kako za takvu operaciju nije bilo novca, Republičko izvršno vijeće je objavilo da se Agrokomerc nalazi u velikim problemima.“

Republička vlada je 11. 8. 1987. godine izdala saopštenje obavijestivši javnost da nešto nije u redu sa poslovanjem Agrokomerca. Beogradska Borba je počela sa ozbiljnim istraživanjem finansijskih malverzacija u Agrokomercu.5

15. augusta u Borbi je osvanuo naslov “Udar od 22.000 starih milijardi”, a u podnaslovu je navedeno da je Agrokomerc izdavao mjenice bez pokrića.

U Oslobođenju je objavljeno da je saopštenje Republičke vlade izazvalo veliko interesovanje javnosti. Međutim, navedeno je da se još ništa ne može sa sigurnošću tvrditi, jer se “i bankari i komšije još uvijek presabiraju.”6

Kao još jedan bitan događaj koji se odigrao prije samog izbijanja afere, navodi se i požar u Agrokomercu u januaru 1987. godine pri čemu rukovodstvo firme nije dozvolilo vršenje istrage.7

Petar Dodik član bosanskohercegovačkog Predsjedništva od samog početka je bio aktivan sudionik u brojnim raspravama u Predsjedništvu. U svojoj knjizi je naveo da je afera oko Agrokomerca bila događaj koji je imao prvorazredni značaj za Bosnu i Hercegovinu. Propalo je jedno od najvećih i najuspješnijih preduzeća, a zajedno s njim i republički politički funkcioneri. Dodik je napisao i da je afera Agrokomerc na izvjestan način paradigma raspada Jugoslavije.8

Na početku afere, novinari iz BiH su se snalazili u svom izvještavanju kako su znali, bilo je ljeto i vrijeme godišnjih odmora, pa su mnogi funkcioneri bili van BiH. „Centralni komitet, Predsjedništvo i Republičko vijeće su otišli na godišnji odmor. Nije bilo ni pritisaka ni intervencija. A ni zvaničnih izjava ni press konferencija. Koliko je ko od novinara uspio doći do svojih izvora, toliko je i tretirao aferu. To je potrajalo do 28. augusta 1987. godine“, prisjeća se Emir Habul.

U Oslobođenju su 20. 8. 1987. godine objavljene informacije o složenosti finansijske situacije koja je nastupila sa ovom aferom. Izvršno vijeće Skupštine SR BiH je formiralo radne grupe i angažovano je 27 inspektora SDK da utvrde činjenično stanje u Agrokomercu. Zamjenik predsjednika Poslovnog odbora Privredne banke Sarajevo – Udružene banke Đorđe Zarić izjavio je za Oslobođenje da se ne može navesti pouzdan iznos sume nepokrivenih mjenica sve dok se detaljno ne istraži. U javnosti se špekulisalo o sumi od 220 milijardi novih dinara, što je potvrdio i Josip Grgić, direktor Osnovne banke PBS iz Bihaća koji je bio avalista Agrokomercovih mjenica, koji je također naglasio da će se pravo stanje tek kasnije saznati. Navedeno je da je najvažniji zadatak u narednom periodu sanacija i povoljni krediti jer je na kocku stavljena sudbina 13.000 zaposlenih u ovom preduzeću, ali i razvoj cijele regije.9

Abdić je 20. 8. za Radio Ljubljanu izjavio da u Agrokomercu zapravo nema nikakvog gubitka, već da je u pitanju kredit. Prema njegovim tvrdnjama, račun bihaćke banke nije zatvoren zbog Agrokomerca, već zbog drugih komitenata i  da nema potrebe da iko ko je dao novac Agrokomercu strahuje da neće biti naplaćen.10

Ukupan prihod Agrokomerca za 1986. godinu iznosio je 33.238 milijardi dinara, a zaposleno je 2.760 radnika. Velika Kladuša je, kako je naveo novinar Boro Marić, počela da poprima oblike kvazi državice u kojoj će svi imati svoj prijevoz, svoju televiziju, radio stanicu, bazen olimpijskih razmjera, asfaltne puteve u najzabačenijim selima kojima je dnevno prolazilo tek desetak auta. Marić je naveo da Velika Kladuša ima i svoju prvomajsku paradu.11

Kako ističe Anđelić (2005: 86-87), Fikret Abdić je potekao iz lokalne hijerarhije, a za njegov uspjeh su bili zaslužni braća Hakija i Hamdija Pozderac koji su pripadali najvišem rukovodećem sloju. Hamdija je bio jedan od najutjecajnih bosanskohercegovačkih političara. Suština zaštite Fikreta Abdića, navodi Anđelić, nije bila lični finansijski interes Pozderca, već je bila u ostvarivanju političkog interesa.

Fikret Abdić je imao ogromnu podršku ljudi iz Krajine, koji su u njemu vidjeli spasitelja, čovjeka koji je preporodio njihov kraj i izbavio ih iz siromaštva. Sam Abdićev nadimak Babo, kako su ga zvali ljudi iz Krajine dao je do znanja da je formiran kult ličnosti i da su Krajišnici spremni da brane svog vođu pod svaku cijenu. To se poslije i potvrdilo  u vrijeme dok je trajalo suđenje, kada masa okupljenih ljudi ispred suda skandira Abdiću da će za njega sve uraditi.

U saopštenju sa sjednice Izvršnog odbora Jugoslovenskog tržišta novca i hartija od vrijednosti javljeno je da je dug Agrokomerca 192 milijarde dinara, što još uvijek nije konačno stanje. Navedeno je da će najvjerovatnije dug biti pretvoren u kredite. Predstavnik radne grupe banaka povjerilaca Agrokomerca Vladimir Kršulj izjavio je da je riječ o kratkoročnim kreditima za likvidnost sistema Privredne banke Sarajevo. Sredstva bi se obezbijedila kod Jugoslovenskog tržišta novca iz deponovanih viškova sredstava osnovnih banaka povjerilaca. Kredit bi bio kratkoročan na šest mjeseci sa mogućnošću obnavljanja na tri godine.12

Prema dostupnim podacima, Agrokomercov dug su platile 64 osnovne banke u zemlji. Najavljeno je potpisivanje odgovarajućih ugovora između jugoslovenskog tržišta novca i Udružene banke PBS za 16. 9. 1987. godine.

Viceguvener Narodne banke Jugoslavije dr. Vukašin Marković je u razgovoru sa novinarima Tanjuga izjavio sljedeće: „Kada bi se prihvatio zahtjev privredne banke Sarajevo – Udružene banke da joj se za iznos ‘Agrokomercovih’ mjenica poveća limit mogućih porasta bankarskih plasmana, to bi izazvalo monetarnu ‘poplavu’ van okvira zapisanih u planskim dokumentima za ovu godinu. Međutim, njoj ne vrijede krediti bez ustupljenih limita. Privredna banka Sarajevo, ukoliko se to rješenje ne prihvati, nema ni uslova ni prostora da iznos od 192 milijarde dinara ‘pretvori’ u trogodišnji kredit, bez velike štete po organizacije udruženog rada i komitente čitavog njenog sistema.“13

Tanjug je javio da Narodna banka Srbije neće privremeno primati mjenice iz Bosne i Hercegovine, zbog mogućih još većih dimenzija finansijske afere Agrokomerc. Guverner Narodne banke BiH Jure Pelivan upozorio je da to ne bi smjela postati praksa, jer bi moglo dovesti do pojave nepoželjnih poremećaja na jedinstvenom jugoslovenskom tržištu i jedinstvenom kreditno-monetarnom i bankarskom sistemu.14

Prema mišljenju kompetentnih sagovornika u republičkim organima i bankarima, investiciona aktivnost Agrokomerca se odvijala u suprotnosti sa stavovima Republičkog izvršnog vijeća iz 1986. godine i propisima koji regulišu ovu oblast. „Kad već nije imao dovoljno vlastitih sredstava (a ima ih malo koji kolektiv u zemlji) ‘Agrokomerc’ je i obrtna sredstva namicao iz najnepovoljnijih izvora: kratkoročnih kredita i pozajmnica, tu su i već famozne mjenice sa kojima se ovaj kolektiv finansira od 1983. godine.“15

Bankari su procijenili da su ukupne obaveze Agrokomerca nastale po osnovu izdatih mjenica koje će prispjeti na naplatu 25. septembra oko 251 milijardu dinara. Suma je bila dva i po puta veća od ukupnog prihoda ovog kombinata za tri mjeseca 1987. godine. U periodu u kojem je pisan tekst, ukupni prihod Agrokomerca je iznosio oko 89 milijardi dinara, a izdate mjenice 220 miljardi.16

Emir Habul se sjeća da se do posljednjih dana augusta u bosanskohercegovačkim medijima primjećivala suzdržanost. „Tada se počinju pojavljivati tendenciozni komentari šefa Tanjuga u Bosni i Hercegovini Dubravka Curaća, šefa dopisništva Večernjih novosti, Komunista, itd. Nije slučajno završetak godišnjih odmora izabran da se medijima da signal da udare iz sve snage, onako pamfletski.“

U Oslobođenju je navedeno da je neshvatljivo kako novonastala situacija “ni za dlaku” nije promijenila odnos najodgovornijih ljudi kolektiva spram investicionih ambicija koje nemaju materijalno pokriće.17

Novinar Boro Marić je optužio opštinsko rukovodstvo opštinskih struktura koje, kako je naglasio, vodi čudne političke akcije. Stoga, i većina ljudi u Velikoj Kladuši misli da su aferu sa Agrokomercom izmislili novinari. „U informacijama kojima obavještavaju građane o posljednjim događajima u ‘Agrokomercu’ više se skriva nego što se kazuje. Uopštene i umjereno optimističke prognoze u skori povoljan ishod nevolja koje su zadesile ‘Agrokomerc’ začinjene su sterilnim parolama od kojih niko neće imati koristi.“ Marić dalje navodi da atmosferu u Velikoj Kladuši najbolje prikazuje peticija trideset i tri građana koju su poslali na adrese nadležnih u Republici i Federaciji. Nazvali su je “Pitanja na koje treba dati odgovore radnim ljudima i građanima Velike Kladuše”. Novinar vrlo tendenciozno ističe dio iz peticije u kojem se navodi da su radnicima uzimane pare za gradnju infrastrukture i to nerijetko bez njihove volje i na sumnjiv račun, mimo žiro-računa. „U Velikoj Kladuši bi morali da znaju obrazložiti na čiji su račun pravljene terevenke rukovodilaca ‘Agrokomerca’ i nekih profesora sa riječkih fakulteta. Isto tako, stoji u ovoj peticiji, nejasno je ko finansira rođendanska slavlja Fikreta Abdića, odnosno odlazak orkestra Radio – Kladuše tim povodom u Volosko kod Opatije.“ Marić je pronašao i neke od ljudi, za koje je ustvrdio da su voljni imenom i prezimenom govoriti o malverzacijama u ovom privredno-prehrambenom gigantu, kako su nazivali Agrokomerc tih godina. Predsjednica Samoupravne radničke kontole Agrokomercove RO „Društveni standard“, Nada Vajagić izjavila je da je ovaj kombinat potrošio “grdne” pare na čašćavanje svojih poslovnih partnera.18

Nekadašnji urednik Televizije Sarajevo Mufid Memija19 navodi da je ova televizija aferu Agrokomerc pratila u skladu s opštim političkim kursom. „Bilo je nezamislivo da bilo koji novinar kaže ili objavi neko mišljenje koje bi odstupalo od uobičajenih forumskih deklaracija. Međutim, bilo je i kolega koji su revnosnije od drugih dokazivali vlastitu “partijsku pravovjernost”.

Tanjug je javio da Opštinski komitet SK u Velikoj Kladuši šuti, a da razlozi te šutnje nisu poznati.20

Privredna banka Sarajevo – Osnovna banka u Bihaću i dalje je bila blokirana. U Oslobođenju je navedeno da 15 kolektiva, tj. njihovih 7.860 radnika čekaju na lični dohodak. Iz bihaćkog Kombiteksa koji je bio najveći kolektiv u Bihaću stiglo je upozorenje da će doći do obustave rade ako blokada Bihaćke banke potraje.21

Objavljeni su i “malo poznati detalji” ove afere, pa je navedeno da je SOUR Agrokomerc zaobilazeći važeće propise, kupio od privatnih lica dva skupa automobila mercedesa. Istaknuto je da će ovaj slučaj, nakon što sudsko vijeće objelodani sve okolnosti pod kojima su ova dva skupa automobila kupljena od radnika, odmotati klupko zloupotrebe položaja i ovlaštenja.22

Dubravko Curać je pisao da postoje dva mišljenja oko sudbine Agrokomerca. Bankari koji su uložili najviše novca smatraju da treba spašavati ovaj SOUR, iako ih je izigrao, dok na drugoj strani preovladava mišljenje da Agrokomerc treba ići pod stečaj, i to zbog nauka ostalima. Curać je Fikreta Abdića nazvao mjeničnim magom, rekavši da niko ne može vjerovati da u robi Agrokomerca ima 250 milijardi, jer je većina ulaganja išla u infrastrukturu, koja je povezala oko 600 proizvodnih jedinica. Izvršno vijeće SR BiH je predložilo da ide na konsolidaciju i sanaciju, što je, kako objašnjava Curać, značilo „finansijsko premošćenje za rentabilne proizvodne pogone (konsolidacija) koji su zasnovani na atraktivnim programima, i sanaciju (koju Abdić ne dozvoljava saradnicima ni da je pomenu) za kapacitete koji ne mogu vući kombinat. U svakom slučaju, da koke ovog agrokombinata nose zlatna jaja, sam ‘Agrokomerc’ ne može otplatiti, odnosno na sebe preuzeti kratkoročni kredit na više od 250 milijardi dinara.“23

U Oslobođenju je najavljeno da će se proširena sjednica Predsjedništva CK SK BiH održati 31. augusta.24

Na sjednici je presjedavao Milan Uzelac i raspravljalo se o novonastaloj situaciji u Agrokomercu. Ocijenjeno je da afera predstavlja podrivanje ekonomskog sistema, čime je zadat težak udarac ukupnim naporima da se prevaziđu uzroci kriza i obezbijedi stabilniji društveno-ekonomski razvoj i u Bosni i Hercegovini i u zemlji. U saopštenju je navedeno i da je uzurpacijom vlasti, gušenjem samoupravnih prava radnika, zaklanjajući se iza megalomanskih ambicija, izrasla vlast tehnokratije koja se, prije svega, skoncentrisala u PO Agrokomerca. Predsjedništvo CK SKBiH je dalo inicijativu da komunisti u nadležnim organima odmah pokrenu postupak za smjenjivanje Fikreta Abdića sa funkcije predsjednika Poslovnog odbora, i čitavog PO SOUR-a Agrokomerc.25

Dan poslije održana je sjednica Predsjedništva CK SKJ na kojoj je presjedavao Boško Krunić i podržane su ocjene i stavovi Predsjedništva CK SKBiH. Na Predsjedništvu CK SKJ je naglašeno da su i neprihvatljivi i štetni pokušaji da se problem sa nepokrivenim mjenicama i nezakonitim poslovanjem Agrokomerca koristi za međunacionalno sukobljavanje između društveno–političkih zajednica.26

Fikretu Abdić je 8. septembra 1987. oduzet mandat u Saveznoj skuptini, čime je izgubio poslanički imunitet. To se dogodilo uz obrazloženje da je emisija mjenica bez pokrića izazvala dalekosežne posljedice na privredu SFRJ čime je ugrožena njena ekonomska osnovica i učinjeno krivično djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja iz člana 114. Krivičnog zakona SFRJ.27

Na proširenoj sjednici CK SKBiH održanoj 12. 9. 1987., Hamdija Pozderac je podnio ostavku. U saopštenju je stajalo: „Učestvujući u današnjoj raspravi, drug Hamdija Pozderac je obavijestio Predsjedništvo CK SK BiH da je nakon temeljnog sagledavanja svih elemenata političke situacije stvorene slučajem ‘Agrokomerc’, negativnih ekonomskih i političkih posljedica koje su zbog toga nastale i veoma se nepovoljno odrazile na stanje i odnose u zemlji i na međunarodni ugled i poziciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odlučio da podnese ostavku na funkciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ i člana Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.“28

Politika je 23. 9. 1987. godine na naslovnoj stranici objavila da je Hamdija Pozderac razriješen funkcije člana Predsjedništva SFRJ tajnim glasanjem, u kojem je 237 delegata podržalo njegovo razrješenje.29

Na devetoj sjednici CK SKBiH koja je održana 19. 9. 1987. godine, Fikret Abdić je isključen iz CK SK BiH i Saveza komunista Jugoslavije.30

Anđelić (2005: 89) navodi da je tri dana nakon Abdićevog isključena, Skupština SR BiH prihvatila ostavku Hamdije Pozderca, a istog dana je počela i likvidacija Bihaćke banke, što je predstavljalo ogromne teškoće za cijeli region, jer je ova banka vodila poslove većine preduzeća u tom kraju.

„U izvještaju RSUP-a koji je, takođe, dostavljen delegatima Republičke skupštine, između ostalog, stoji da su službe bezbjednosti od 5. februara do 3. oktobra podnijele 24 krivične prijave protiv 57 lica za koje postoji osnovana sumnja da su počinili 49 krivičnih djela u ovoj aferi. Iza rešetaka je stavljeno 28 lica, a od 12 su ove službe privremeno oduzele putne isprave.“31

Suđenje Fikretu Abdiću i njegovim saradnicima

Više javno tužilaštvo u Bihaću podiglo je 29. februara 1988. godine optužnicu protiv Fikreta Abdića, Hakije Pozderca, Alije Aleševića, Ibrahima Mujića i drugih.32

Suđenje je počelo 5. maja 1988. godine i nazvano je najvećim, najspektakularnijim, najtežim i najskupljim. Proces je počeo sa pet dana zakašnjenja, jer su branioci Fikreta Abdića maksimalno koristili prava i prigovore. Oko 150 ljudi se okupilo ispred sudnice da bi mogli vidjeti optužene kako ulaze unutra. Abdić je na suđenju izjavio da je na istragu neviđen uticaj imao Duško Zgonjanin, republički sekretar za unutrašnje poslove BiH, čija je artiljerija bila štampa. Hakija Pozderac je na početku suđenja kazao da nema nikakvih primjedbi na sastav Sudskog vijeća, jer duboko vjeruje u jugoslovensko pravosuđe. Nekoliko dana poslije, kada je pažljivo saslušao optužnicu, Pozderac je rekao: ‘Nisam kriv iako su scenaristi ovih optužnica ovog procesa, a oni sebe znaju, htjeli da likvidiraju Pozderce. Prevarili su se. Jednog su ubili, ali jedan je još živ.’33 Hamdija Pozderac je umro u aprilu 1988. godine prije početka suđenja.

Emir Habul ističe da je u vrijeme suđenja Savez komunista već bio prilično oslabljen, a da su i unutrašnji sukobi već uzeli maha, pa je samim tim vlast uveliko izgubila autoritet. „Nije bilo direktnog i otvorenog miješanja. Pokušaji uticaja su više bili refleksni. U mojim izvještajima je u nekoliko navrata glavni urednik dopisivao pasus. Ali to su bile neke političke floskule i nisu zadirale u suštinu, nisu dirale činjenice. Međutim, štampa iz Srbije koja je već bila pod punom kontrolom Miloševićevog Centralnog komiteta, prije svega novinari Politike i Politike ekspres imali su jasan mandat. Oni su širili kontekst na političku scenu Bosne i Hercegovine. Cilj je bio rušenje rukovodstva BiH.“

Na suđenju je Fikret Abdić tvrdio da mu Hakija Pozderac nije pomagao i da ga nije upoznavao sa mnogim ljudima, omogućavajući mu na taj način da dođe do sredstava. Abdić se pozivao i na posjetu Raifa Dizdarevića koji je posjetio Veliku Kladušu 1979. godine kada je bio predsjednik Predsjedništva BiH i kada je dao punu podršku razvoju Agrokomerca. Abdić je predložio da sud uzme iskaz od Dizdarevića i da se napravi uvid u Oslobođenje u kojem se Dizdarević pohvalno izrazio.34

Abdić je na suđenju isticao da je ogroman kapital ovog SOUR-a uložen u znanje i da je u svakom selu bio obezbijeđen poljoprivredni stručnjak što postoji samo u Sloveniji. Ponovio je isti iskaz kao i u istrazi, da su mjenice imale pokriće u robi i da se tako ponašao od 1976. godine. Tvrdnju da su mjenice bile bez pokrića, Abdić nije htio ni čuti. Navedeno je i da je za dvije hiljade radnika od novembra 1986. godine uvedeno maratonsko radno vrijeme od 7 do 22 sata i da je njihov zadatak bio da popišu svu imovinu SOUR-a. Imali su pauzu samo za ručak.35

U petosatnom obrazlaganju odbrane Fikreta Abdića 16. maja 1988. istaknuto je da je mjenično poslovanje Agrokomerca ispravna finansijska operacija i da rad sa mjenicama nije sakrivan i da se znalo da Agrokomerc nedostajuća finansijska sredstva obezbijeđuje putem mjenica.36

Abdić je tvrdio da je afera sa mjenicama otkrivena zbog neslaganja u političkom vrhu Bosne i Hercegovine i da su za teleks naloge kojima je izvršen upad u platni sistem zemlje znali svi kadrovi u Bosni i Hercegovini.37

Dvadeset i petog maja, u Oslobođenju je konstatovano da je opala zainteresovanost ljudi za ovaj proces, što najbolje potvrđuje poluprazna sala u sudnici.38

Prvoptuženi Fikret Abdić je 25. 5. 1988. godine završio svoju odbranu. U toku deset dana izlaganja, Abdić je govorio 35,5 sati. „Svoje izlaganje koje je stalno i napadno izvodio u vrhove republike i zemlje, završio je tvrdnjom da je nevin i da se, po njegovom uvjerenju, sudi jednoj koncepciji koja je, uz druge, zemlju mogla izvući iz kriznog stanja!“39

Izvršno vijeće Skupštine SR BiH je 30. maja 1988. održalo sjednicu na kojoj je rečeno da je u teškoj ekonomskoj situaciji u Republici BiH učinjen napor da se obezbijedi finansijska pomoć privredi i društvenim djelatnostima na području četiri opštine bihaćke regije. Za finansijsku konsolidaciju na ovom području, uključujući i Agrokomerc, u skladu sa zaključcima Skupštine SR BiH izdvojeno je oko 50 milijardi dinara. Međutim, istakli su iz Vijeća potrebni su odlučujući napori poslovodnih i samoupravnih struktura Agrokomerca i konkretna pomoć SIV-a i Skupštine SFRJ.40

Abdić je na sudu izjavio da je svu poslovnu saradnju ostvario sa predsjednikom Osnovne banke Bihać Josipom Grgićem.41

Afera Agrokomerc pokrenula je brojne špekulacije da je zapravo riječ o montiranoj aferi, čiji je zadatak bilo slabljenje bosanskohercegovačkog rukovodstva, a naročito smjena Hamdije Pozderca koji je bio predsjednik Savezne komisije zadužene za rad na ustavnim amandmanima.

Branislav Tapušković, koji je bio advokat Hakije Pozderca, izjavio je da je afera Agrokomerc imala za cilj smjenu Hamdije Pozderca. „Trebalo je politički maknuti Hamdiju Pozderca i tu je on – iako ga je Hakija, optuženi u ‘aferi Agrokomerc’, preklinjao da to ne čini – podneo ostavku, nakon čega su ga uhapsili. Pokazalo se da su Hakiju pustili nakon godinu dana i nikad ga više nisu na sud pozvali. (…) Što se dogodilo sa Fikretom? Osuđen na četiri godine zatvora, ta presuda je ukinuta, a taj postupak više nije ni nastavljen i niko ne zna što se sa time dogodilo.“42

Tapušković se prisjetio i  da su sva osnovna jata i proizvodnja u Agrokomercu uništeni, sve je stalo za nekoliko meseci samo da bi se obračunalo sa Hamdijom Pozdercem. „Najružnija stvar u svim tim aferama je što se takve stvari koriste, ne za borbu protiv privrednog kriminala, nego za političke obračune. Mi smo izračunali u ono vreme da bi trebalo uhapsiti više od 20.000 ljudi, jer je unutrašnji dug Jugoslavije bio preko 40 milijardi dolara. Ne govorim napamet.“

Petar Dodik (2003: 297) je naveo da je otplatom duga koji je iznosio 255 miliona dolara i ulaganjem drugih sredstava u Agrokomerc usporen razvoj i drugih organizacija u BiH, a u javnosti se formiralo mišljenje da je afera izmišljena i montirana, kako je to bila zavjera protiv porodice Pozderac. „Navođeno je mnogo imena ljudi koji su navodno organizovali sve što se zbivalo sa ‘Agrokomercom’. Najčešće su pominjani oni ljudi koji su u to vrijeme bili na najvišim položajima u Republici, ili kadrovi iz Bosne i Hercegovine u organima Federacije. (…) Možda je najviše pominjano ime Branka Mikulića, a zatim Raifa Dizdarevića, Milana Uzelca, Mate Andrića i drugih.“ (Dodik, 2003: 297)

Prema Dodikovim tvrdnjama, sve što je rađeno u Predsjedništvu u vezi Agrokomerca, bilo je zasnovano na određenim materijalima, koji nisu poticali iz samo jednog izvora. A Predsjedništvo se oslanjalo i na dokumente samog SOUR-a Agrokomerc.43

Raif Dizdarević smatra da je Agrokomerc vrlo vrijedan projekt, jer je Velika Kladuša prije Agrokomerca bila veoma zaostala sredina, ali da je bio i pod dojmom da je počela grandomanija bez pokrića. Dizdarević je u vrijeme početaka afere, tri godine bio izvan BiH i nije imao kontakta sa stanjem u Republici. Njegov stav je bio, da u skladu sa zakonom, stvari treba dovesti do kraja.44

Iz izvještaja sa suđenja je vidljivo da je stroga partijska kontrola u ‘čvrstorukaškom’ bh. rukovodstvu nestajala zajedno sa izbijanjem afere u javnost.  A i bh. mediji su se brzo mijenjali.

U prvoj polovini 1987. godine, Savez komunista je napustio 2.201 član, a radnici su predstavljali 64% onih koji su napustili SK, dok je više od 1000 sela ostalo bez partijske organizacije.45

Afera Agrokomerc je promijenila odnose unutar Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Stvorile su se frakcije, došlo je do razjedinjenja među funkcionera i SK BiH kao nekadašnji apsolutni autoritet počeo je gubiti svoju moć.

Fikret Abdić je osuđen na četiri godine zatvora u aferi Agrokomerc, dvije godine mu je zabranjeno da vrši rukovodeće funkcije46, a iz zatvora je izašao već krajem 1989. godine. Iako je osuđen za privredni kriminal, nastavlja da vodi Agrokomerc. Među ljudima je dočekan kao žrtva montiranog procesa čime se dodatno učvrstio njegov kult ličnosti. To se pokazalo i 1990. godine na prvim demokratskim izborima u BiH, kada je Abdić osvojio najveći broj glasova kao jedan od predstavnika muslimanskog naroda. Na izborima je Abdić bio kandidat Stranke demokratske akcije i osvojio je više glasova od Alije Izetbegovića kojem je Abdić ustupio svoje mjesto. Nakon izbora, Vrhovni sud mu je ukinuo presudu, što je također učvrstilo stavove svih onih koji su vjerovali da se radilo o montiranom procesu.

Abdić je ubrzo izašao iz SDA, i u vrijeme rata u BiH, Abdić 1993. godine osnovao je tzv. Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna.

Da je Abdić i dalje percipiran kao zaštitnik i heroj Velike Kladuše potvrđuju i njegova dva uzastopna mandata za načelnika ove opštine na izborima 2016. i 2020. godine. U 2012. godini izašao je iz zatvora na uslovnu slobodu nakon što je odslužio dvije trećine kazne za ratni zločin, a dočekalo ga je više od 3.000 hiljade ljudi koji su u Pulu, gdje je služio zatvorsku kaznu, stigli sa 40 autobusa.

Korištena literatura:

Anđelić, N. (2005), Bosna i Hercegovina- između Tita i rata, Samizdat B92, Beograd.

Dodik, P. (2003), Uspon i pad „Agrokomerca“, DES, Sarajevo.

Online izvori:

https://www.media.ba/bs/magazin/afera-agrokomerc-30-godina-poslije-svjedocenje

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1188792

Dokumentarni serijal Kako se raspadala Jugoslavija

Dokumentarni film: Raspad industrije u BiH: Agrokomerc

Ostalo:

Članci iz dnevnih listova Oslobođenje i Politika

Članci iz omladinskog časopisa Naši dani

(U sljedećem nastavku afera Neum)

foto: www.media.ba

PODELITE

  1. Iz dokumentarnog filma Raspad industrije u BiH: Agrokomerc, dostupan na: https://www.youtube.com/watch?v=Z97BHWwfqJE&t=441s
  2. Mulaosmanović, A. (2008:182) Prema svjedočenju novinara u publiciste Rame Hirkića u filmu Raspad industrije u BiH: Agrokomerc
  3. Iz svjedočenja čelnih ljudi Agrokomerca iz pomenutog dokumentarnog filma
  4. Iz intervjua obavljenog u 2014. godini za potrebe pisanja doktorske disertacije. Emir Habul je za sarajevsko Oslobođenje pisao i o Fašističkom rođendanu u Sarajevu.
  5. Anđelić, 2005: 87; Tekst saopštenja sa sjednice je dostupan u knjizi Petra Dodika (2003) Uspon i pad Agrokomerca, str. 113-122
  6. Oslobođenje, Breme „Agrokomerc“, 15. 8. 1987., str. 7
  7. To navodi i Emir Habul u tekstu objavljenom na sajtu Mediacentra Sarajevo https://www.media.ba/bs/magazin/afera-agrokomerc-30-godina-poslije-svjedocenje
  8. Dodik, Petar (2003: 5)
  9. Oslobođenje, Kad se znalo, zašto se ćutalo, 20. 8. 1987., str. 3
  10. Oslobođenje, Nema gubitka, nema smjenjivanja, 21. 8. 1987., str. 3
  11. Oslobođenje, Premjeravanje moći i nemoći, 22. 8. 1987., str. 3
  12. Oslobođenje, Injekcija „Agrokomercu“, 25. 8. 1987., naslovna stranica
  13. Oslobođenje, Nema kredita za krivično djelo!, 27. 8. 1987., str. 3
  14. Isto
  15. Oslobođenje, 26. 8. 1987., str. 3
  16. Oslobođenje, 26. 8. 1987., str. 3
  17. Isto.
  18. Oslobođenje, Usta začepljena parolama, 29. 8. 1987., str. 3
  19. Intervju obavljen 2014. godine za potrebe pisanja doktorske disertacije
  20. Oslobođenje, Opštinski komitet SK i dalje šuti, 29. 8. 1987., str. 3
  21. Oslobođenje, Bez julske plate 7.860 radnika, 29. 8. 1987., str. 3
  22. Oslobođenje, Na sudu i dva „mercedesa“, 29. 8. 1987., str. 3
  23. Oslobođenje, Kaiš oko trbuha ili – vrata!?, 29. 8. 1987., str. 3
  24. Oslobođenje, Predsjedništvo CK SKBiH u ponedjeljak o „Agrokomercu“,29. 8. 1987., naslovna stranica
  25. Dodik, Petar 2003: 170-174
  26. Dodik, Petar, 2003: 175-177
  27. Mulaosmanović, 2010: 115; prema: Krajina, 11. 9. 1987. Pritvoren i mjenični mag
  28. Dodik, 2003: 183
  29. Politika, Hamdija Pozderac razrešen funkcije člana Predsedništva SFRJ, 23. 9. 1987. godine
  30. Mulaosmanović 2010: 134, prema: Oslobođenje, Fikret Abdić isključen iz CK SKBiH iSKJ
  31. Naši dani, Svi Agrokomercovi skretničari, 6. 11. 1987., str. 4
  32. Mulaosmanović, 2010: 115
  33. Naši dani, Pastorče (ili dijete) sistema, 13. 5. 1988., str. 14-15
  34. Oslobođenje, „Nisam se ni u zatvoru otrijeznio“, 12. 5. 1988., str. 7
  35. Oslobođenje, Abdić ne priznaje gubitke, 13. 5. 1988., str. 5
  36. Oslobođenje, Mjenice s verbalnim pokrićem, 17. 5. 1988., str. 5
  37. Oslobođenje, Krah monetarnog „agregata“, 18. 5. 1988., str. 7
  38. Oslobođenje, Manjkalo para, ali ne i mahinacija, 25. 5. 1988., str. 5
  39. Oslobođenje, Abdić završio svoju odbranu, 26. 5. 1988., str. 6
  40. Oslobođenje, Radiklanije mjere za sanaciju za sanaciju „Agrokomerca“, 31. 5. 1988., str. 5
  41. Oslobođenje, Abdićev paravan – elaborat, 31. 5. 1987., str. 7
  42. Intervju s Branislavom Tapuškovićem, Pola veka u sudnici, 10. 4. 2014. godine, dostupno na: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1188792
  43. Dodik, 2003: 298
  44. Kako se raspadala Jugoslavija,Makedonija, Hrvatska, BiH, epizoda 13
  45. Sjednica CK SK BiH, 25. 12. 1987., TV Sarajevo, prema: Anđelić (2003: 98)
  46. Vidjeti: https://www.media.ba/bs/magazin/afera-agrokomerc-30-godina-poslije-svjedocenje