Afganistanke – pijuni u ratu protiv terorizma

Proklamirajući rat protiv terorizma (war on terror) George W. Bush, u njegov fokus postavio je borbu za ženska prava u Afganistanu. Sukladno tomu nizale su se izjave od predsjednika preko njegove supruge do tadašnjeg glavnog državnog tajnika Colina Powela koji je rekao da ženska prava predstavljaju pitanje koje nije podvrgnuto pregovaranju te da se ženama mora omogućiti pravo na školovanje, zapošljavanje i ostalo. ¹ Slijedeći navedeno gotovo svi svjetski dužnosnici isticali su nehumane prakse talibanskog režima koji je isključivao žene iz svih okvira javnog djelovanja (obrazovanja, politike, itd.).

Uzimajući u obzir historijsku praksu, prije svega kolonijalnu, koja je često isticala upravo humanitarni karakter svoga djelovanja, ovakvu su politiku kritizirale određene feminističke teoretičarke koje su istaknule da se pod krinkom demokracije i ljudskih prava iskorištava položaj afganistanskih žena. Naime, one su smatrale da su Afganistanke poslužile kao simbol kojim se legitimirao rat protiv terorizma. ² Povlačenjem američke vojske iz Afganistana ova se tvrdnja itekako pokazala točnom.

Osim navedenog rat protiv terorizma otvorio je novo područje razmimoilaženje u feminističkim okvirima gdje je do izražaja opet došla teza o patornizrajućem stavu pretežno liberalnih feministkinja u Zapadnim zemljama. ³

Ženska prava kao moralistička podloga

Ono što je Michel Foucault 1970-ih godina opisao kao biomoć odigralo je veliku ulogu na uspostavljanje modernih režima moći. Navedena filozofska kategorija podrazumijeva kontrolu sustava moći (države) nad tijelom pojedinca. Ovo se također može nazvati i politikom tijela koja se kroz povijest manifestirala u obliku discipliniranja tijela putem reguliranja zatvorenika, prostitutki te općenito stanovništva. Drugim riječima, u modernom društvu tijelo je postalo bojno polje sukoba različitih ideologija, politika odnosno praksa življenja. Uloga se biomoći posebno očitovala u kolonizatorskim okvirima tijekom 19. stoljeća. Naime, prema pisanju Edwarda Saida, percepcija Orijenta u očima kolonizatora odlikovala se „istančanom upotrebom stereotipa“ koja se opsesivno oslanjala na nasilnu i razbludnu narav domaćeg stanovništva. Said nadalje ističe da je ovakva percepcija ozakonila vrlo okrutnu i eksploatatorsku praksu kolonijalizma koja je često „podramljivanje“ i „istrebljivanje“ opravdavala logikom civilizacije misije.⁴ Isto tako ovakva je politika, još od viktorijanskog vremena, kreirala sliku idealnog buržujskog muškog tijela koje se počelo upotrebljavati za označavanje inferiornih tijela, među kojima su bile žene, nezapadnjaci niže klase, itd. U tom smislu teoretičarke postkolonijalnog feminizma govore o dvostrukoj opresiji kojoj su ove žene bile podvrgnute. Naime, opresija nad njima je rodno i kolonizatorski uvjetovana, čime su one, prema Nađi Pavlici, „paradigmatična primjer marginalizovanog subjekta“.⁵

Opresija, kako u rodnom, tako i u širem smislu, imala je uporište u moralu koji je bio polazišna točka u smislu oslobađanja ovdašnjeg stanovništva, kako je to Said naveo, od „nasilne i razbludne naravi“. Ovo je rezultiralo podvrgavanjem muslimanskih žena regulaciji i političkim praksama zapadnjačkih društava u ime nacionalne sigurnost te rodne ravnopravnosti. Na taj su način instrumenti opresije postali veo i harem. Naime, zapadnjački su kolonijalisti veliku pažnju poklanjali praksi prekrivanja islamskih žena što je, s jedne strane dovelo do, kako to Janine Reich naziva, fetišizacije samog vela, a s druge strane reduciranje žena na njihov „islamski bitak“. Na tom tragu Richnavodi da se zapadni diskurs koji se odnosi na Islam, fundamentalizam i muslimanske žene isprepliće još od početaka europskih kolonizacijskih procesa.⁶

Inače, pitanje vela je i itekako složeno kulturološko, ali i političko pitanje koje izaziva niz prijepora prije svega među postkolonijalnim feminističkim teoretičarkama. Polazeći od prethodne teze RituTyagi smatra da svođenje položaja islamskih žena na veo kao glavnog „instrumenta opresije“ dovodi do jednostranih zaključaka  pri čemu nisu u obzir uzeti socio-historijski te kulturni konteksti.⁷ Drugi vrlo bitan problem iz navedene prakse jest što on stvara potrebu djelovanja „Drugog čovjeka“ koji ih treba osloboditi. Stoga, Mihret Woldesemait navodi da su kolonijalne vlasti, s jedne stane iskoristile veo kako bi opravdale svoje postupke, a s druge strane kako bi  kritizirale te podcjenjivale ljude, ali i  islam kao religiju.⁸

Na tom tragu, ne iznenađuje činjenica da je pitanje položaja žena s naglaskom na pitanje vela, koji je ponovno postavljen u fokus kao glavni izvor opresije muslimanskih žena, još jednom iskorišten, ovoga puta s ciljem „moralističkog opravdavanja rata protiv terorizma“⁹ kojega su pokrenule Sjedinjene Američke Države nakon 11. rujna 2001. godine. Slijedom toga isto tako ne iznenađuje kritika, u okviru feminističkih postkolonijalnih studija prema kojoj je, opetovano postavljanje fokusa na veo, kao nečega što predstavlja „esencijalističku sliku“ muslimanske žene, predstavlja stare kolonijalne tehnike kojima se nastoji ovladavati islamskih državama. Drugim riječima, opet je baš kao i 19. stoljeću došlo do spajanja jezika feminizma i kolonijalizma što je postalo itekako problematično.

Rat protiv terorizma i rod

Jill Steans u članku „Telling Storires about Women and Gender in War on Terror“ navodi da vjerojatno nikada ranije u povijest ženska prava nisu bila postavljena u samo središte borbe protiv „dobra“ i „zla“, „civilizacije“ i „barbarizma“.¹⁰ S druge strane, uzimajući u obzir specifičnost odnosa rata protiv terorizma i roda posebno je zanimljiva činjenica da je ovaj rat, prema anketama iz 2004. godine najviše zanimao žene od bilo kojeg vanjskog političkog pitanja u novijoj američkoj povijesti. Stoga je ovaj rat itekako igrao na kartu rodnog pitanja i moralnih osjećaja kada je u pitanju odnos talibanskog režima prema ženama.¹¹ U prilog ovomu ide i govor Laure Bush, održan krajem 2001. godine, u kojemu je izjavila da je borba protiv terorizma i borba za prava i dostojanstvo žena.¹² Na ovaj je način došlo do izjednačavanja rata protiv terorizma s borbom za prava afganistanskih žena što dodatno potvrđuje tezu da se rodne uloge vrlo često mijenjaju u političke svrhe posebno u vremenima rata ili pojačanog nacionalizma¹³ s naglaskom da se više radi o retoričkoj nego na praktičnoj razini.

U okviru navedenog Kim Berry u jednom članku navodi da, nedugo nakon što je američki predsjednik Bush proklamirao „rat protiv terorizma“, u samom centru američke svijesti pojavila se svijest o talibanskoj opresiji žena, u okviru koje nisu imale pravo na školovanje, mogućnost izlaska bez muške pratnje dok su djevojčice bile prisiljene na sklapanje brakova čime je zapravo silovanja ozakonjeno. Drugim riječima, žene su bile svedene na sekundarna ljudska bića bez ikakvih prava u pogledu odlučivanja o svome tijelu. Bio je to pravi pakao kojega je, između ostalih, vrlo detaljno opisala i 16-godišnja Latifa u knjizi Ukradeno srce. Svjedočenje mlade Afganistanke, ¹⁴ koja je prikazala svu brutalnost režima koji je na vlast došao 1996. godine.

Iskorištavajući ovakav položaj žena, rat protiv terorizma dobio je svoju staru kolonizatorsku moralnu dimenziju u smislu potrebne vojne intervencije, tj. zapadnjačke civilizacije misije. To je ujedno dovelo i do ponovnog kreiranja slike idealiziranog buržujskog muškog tijelaciljem dodatnog naglašavanja inferiornih tijela žena te nezapadnjaka. Na taj način, paradoksalno, ali neokonzervativci poput Busha ili Dicka Chenya postali su glavni promicatelji ženskih prava na Srednjem i Bliskom istoku. Ovakvo je američko političko i vojno djelovanje dovelo do autoprezentacije zapadnjačkog muškarca kao osloboditelja pasivnih i submisivnih Muslimanki čime su, kako zaključuje Steans vrlo jasno utvrđene granica i identiteta: „mi“ i „oni“. Ovo je posebno vidljivo u smislu stvaranja opreke između „slobodne zapadnjačke žene“ i „opresirane Muslimanke. Steans koja smatra da stvaranja ovakvih polariteta dodatno pridonesi radikalizaciji islamskih zemalja isto tako ističe da ono samo dodatno stvara nepovjerenje.¹⁵ Isto tako, neke teoretičarke upozoravaju da je ovo problematično i u okviru položaja žena na Zapadu jer navedeni diskurs predstavlja rodnu jednakost na Zapadu kao prirodni dio zapadnjačkih ljudskih vrijednosti, pri čemu se ignorira činjenicu da su se žene na Zapadu itekako morale izboriti za svoja prava.

Ovomu su, u okviru rata protiv terorizma, uvelike pridonijele prvenstveno feminističko liberalne organizacije poput Feminist Mayorty, koja se podupirući invaziju na Afganistan, priklonila imperijalističkoj i neokolonijalnoj politici. Tako je u proljeće 2002. godine feministički časopis Ms. Magazineinvaziju na Afganistan nazvao „koalicijom nade“. Na taj su način, da parafraziramo Rafiju Zakaria, „bijele feministkinje“ dodale bombe u feministički diskurs.¹⁶ Članak u Ms. Magazinu izazvao je popriličnu buru, pa je tako Elizabeth Miller, u otvorenom pismu urednicima istaknula kako se na ovaj način samo potvrdio strah da novine predstavljaju glasnogovornika hegemonijskog, američkog, korporativnog feminizma.¹⁷

U ovom smislu određeni dio liberalnih feministkinja na Zapadu ignorira aktivizam afganistanskih žena, koji iako nema makro dimenziju, zasigurno predstavlja određenu važnost, pogotovo danas. Tako je, između ostalog i Miller u navedenom pismu posebno naglasila činjenicu da se ignorira povijest otpora afganistanskih žena koje su još od 1990-ih godina pružale humanitarnu pomoć, obrazovanje, itd. U sklopu navedenog, ne uzima se u obzir aktivna borba afganistanskih žena još od kraja 1977. godine kada je utemeljena ženska organizacija Revolucionarna organizacija afganistanskih žena (Revolutionary Association of the Women of Afghanistan, RAWA), a čije djelovanje i danas obuhvaća političku mobilizaciju te razne taktike otpora s ciljem otvaranja prostora za osnaživanja žena. Vrlo složenu političku agendu ove organizacije, Jennifer Fluri definirala je kao feminističko-nacionalističko.¹⁸ Fluri je pri tome uzela u obzir ideološki konstrukt koji se sastoji od borbe za ženska prava te nacionalističkih ciljeva borbe za demokraciju i sekularizam.¹⁹ U sklopu te politike RAWA istupa protiv vjerskog sekularizma, ali i stranih okupacije i intervencija u Afganistanu. Tako su njezine pripadnice bile vrlo kritične prema sovjetskoj okupaciji²⁰ kao i prema ekstremistima koji su tada primamili financijsku pomoć od Sjedinjenih Države, a identificirali su ih kao Jehadis.²¹

Ova je organizacija iznimno bitna upravo u okviru rata protiv terorizma jer su njezine članice, na tragu nacionalističkog aspekta svoje politike, otvoreno kritizirale i Sjeverni savez (Northern Alliance),²² koji je na Zapadu predstavljen kao saveznik američkoj vojsci dok njegove pripadnike mnogi, kao i Afganistanke, nazivaju gospodarima rata (warlords). Stoga su članice RAWA napominjale da su pripadnici Saveza baš kao i talibani „kriminalci“, koji su tijekom dvadeset godina narodu davali umjesto kruha metke te grobove umjesto kuća.²³ Navodnog je saveznika Amnesty International optužio, između ostalog, za masovna ubojstva, torture, otmice i silovanja.²⁴ Ovo ne iznenađuje, ako se uzme u obzir činjenica da su utemeljiteljicu RAWA organizacije Meenu Kewshwar Kamal 1987. godine ubili „afganistanski agenti“ koje su podupirale upravo Sjedinjene Države.²⁵ Isto su tako članice ove organizacije bile posebno oštre prema američkoj politici, navodeći da su talibani, Osama bin Laden kao i druge fundamentalističke bande u Afganistanu produkti kratkovidne američke politike pri čemu su inzistirale da se borba protiv talibana vodi iznutra. Nadalje, istaknule su kako su Sjedinjene Države stvorile, a onda i podupirale mudžahedine i general Zia-ul Haya u Pakistanu koji su itekako, baš kao i talibani kršili prava žena.²⁶ Ovo ipak nije spriječilo izjave poput već spomenute Laure Bush 2001. godine u kojoj je istaknula da se Sjedinjene Države bore za prava i dostojanstvo žena i to u trenutku kada je američka ofenziva ugrožavala afganistanski narod, a u koji više od polovice čine žene.²⁷

Jedan od razloga ignoriranja ovih aktivnosti afganistanskih žena vjerojatno se nalazi u činjenici da ne odgovara retorici o pasivnim arapskim ženama koje se prvenstveno interpretira u viktimizirajućim okvirima koji su posuđeni iz kolonijalne ropotarnice. Ako se prizna da postoji aktivni dio muslimanskih žena tada postaje sasvim izlišan diskurs o intervencije „Drugoga“, a samim time moralna podloga postaje prilično sklizak teren. S druge strane, rat protiv terorizma u svom rodnom aspektu potvrđuje tezu mnogobrojnih teoretičarki postkolonijalnog feminizma o tome da zapadne feministkinje zauzimaju poziciju „osloboditeljica“ u odnosu na žene iz zemalja „Trećeg svijeta“. Stoga ne iznenađuje naslov članka „White Feminists Wanted to Invade“ u kojemu Rafia Zakaria kritizira ove feministkinje, prije svega u smislu ignoriranja konteksta uspona talibana kao i zbog nepriznavanja različitih kulturnih i socio-političkih obrazaca, ali prije svega u okviru potpore koju su one pružile američkoj invaziji u Afganistan.²⁸

S obzirom da to da su invaziji na Afganistan, u smislu zaštite ženskih prava, potporu dale aktivistkinje poput glumica Merly Streep te Susan Sarandon, Zakaria u već spomenutom tekstu zaključuje: „Afganistanske feministkinje nikada nisu zatražile pomoć od Merly Streep, a kamoli američke zračne napade“.²⁹

Feministički sporovi – priča o patroniziranju, podređivanju….

Unutar teorijskih postavki postkolonijalnih feminističkih studija postoji niz rasprava vezenih uz odnos „bijelog feminizma“³⁰ te njegovih autohtonih pandana što je iznimno bitno u ovom smislu. Naime, dio teoretičarki, poput već spomenute Ritu Tyagi ističe da bijeli feminizam,³¹ koji je dominantan na Zapadu, uvelike zanemaruje rasne, kulturne i historijske specifičnosti drugih žena što dovodi do nametanja zapadnjačkih obrazaca koloniziranim ženama. Na ovaj način, kako piše Tyagi, pripadnice bijelog feminizma preuzimaju uloge ugnjetavača.³² Slijedom toga mnogi su zapadnjački feminizam upravo zbog patronizirajućeg stava nazvali „rodnom tehnokracijom“ koja unutar svoje teorijske razine potpuno marginalizira feminizam koji se razvija izvan „zemalja razvijenog svijeta“. Tako i Andrea Smith, u tekstu „Indigenous feminism without apology“ ističe kako većina pod terminom „feministkinja“ automatizmom vizualizira „bijelu žena“.³³ Ovo se posebno problematizira u okviru trenutnih događanja u Afganistanu, kad se sve češće pojavljuju članci koji nose naslove, poput „How Western Feminism Imposed Itself on the World“ u kojima se propituje i kritizira zapadni feminizam, koji se u smislu rata protiv terorizam pokazao kao instrument američke vanjske politike,³⁴ nastavljajući svoju praksu  generaliziranja žene izvan zapadnih sfera. ³⁵

Uz već navedeno, postoji još nekoliko problema vezanih uz ulogu zapadnog feminizma u okviru rata protiv terora. Jedan od njih je i vezan uz političke i kulturološke obrazaca sa Zapada odnosno pretpostavka dijela zapadnih feministkinja da oslobođenja žena kao automatsku posljedicu ima njihovo uključivanje u kapitalističku ekonomiju. Slijedeći ovu premisu egipatska feministkinja El Saadawi ističe dihotomiju koja podrazumijeva „slobodno tržište“ i „religiozni politički fundamentalizam“. I dok zapadne, većinom liberalne feministkinje, slobodno tržište izjednačavaju s rodnom emancipacijom, ova egipatska feministkinja smatra da obje navedene konstrukcije zapravo služe za patrijarhalno podčinjavanje žena te za kontrolu njihovog uma i djela.³⁶ Drugim riječima, podržavanje ovih dihotomija doprinijelo je patrijarhalnom podčinjavanju svih žena. Na ovom je tragu i tvrdnja Laure Nader na koju se oslanja i Berry u svom radu, a to je da žene i na Istoku i na Zapadu i dalje najviše čine skupinu osiromašenih i obespravljenih. Zbog toga i Berry navodi da je ovakva prezentacija zapadnih žena kao oslobođenih odnosno muslimanskih kao potlačenih promašena jer su u obje kulture žene i dalje upotrebljavane na simboličkoj razini za razne patrijarhalne agende političke dominacije i kontrole.³⁷

 „Besramne laži“, „prazne riječi“…..

Kritički pristup upotrebe rodne politike u svrhe proklamiranja rata protiv terorizma proizlazi velikim dijelom iz povijesnih epizoda koje svjedoče kako ženska prava, unatoč službenoj proklamaciji, nikada nisu predstavljala službenu agentu vojnih ili političkih akcija zapadnih zemlja.³⁸ U tom smislu ovih dana svjedočimo licemjerstvu američke politike i to na nekoliko razina, od kojih je svakako jedna od najočitijih upravo ona u pogledu budućnost Afganistanki ponovnom uspostavom talibanske vlasti. Naime, George Bush koji je zdušno podupirao Sjeverni savez, predstavljajući ih kao progresivnu snagu, a kojega su, kako je navedeno, zbog rodno uvjetovanog nasilja kritizirale same Afganistanke, izrazio je zabrinutost za afganistanske žene koje će „trpjeti nezamislivo zlo“. Ovu je izjavu aktivistkinja Malalai Joya nazvala „besramnom laži“ uzimajući u obzir upravo činjenicu da je Bush samo iskoristio položaj Afganistanki kako bi izvršio invaziju na zemlju. Pri tom je i ona istaknula, ono što napominju i ranije spomenute teoretičarke, a to je da su američke vlasti podupirale „gospodare rata“ koji su po prirodi isti kao i talibani.³⁹

Ipak vrhunac licemjerstva predstavlja istup američkog predsjednika Joa Bidena kojim je pokušavao opravdati kaos koji je uslijedio odlukom o povlačenju američke vojske. Biden, kao da je iz sjećanja izbrisao proteklih dvadeset godina retoričkih akrobacija bivših predsjednika, koji su kao agendusvoje vanjske politike isticali izgradnju demokratskog afganistanskog društva, kada je pred kamerama izjavio kako cilj američkog angažmana u Afganistanu nikada nije bio restauracija društva, nego isključivo neutralizacija terorističkih prijetnji, koja je, prema njemu, uspješno izvršena.⁴⁰ Tim je riječima Biden označio kraj operacije koja se zvala Operation Enduring Freedom, a čiji se sam naziv nalazi u kontradiktornom odnosu s njegovim izjavom. Biden je tako potpuno zanemario izjave poput već spomenute Powellove ili pak one Busheve zbog koje se i krenulo u rat protiv terorizma, prema kojemu je upravo društveni odnos prema ženama bio njegov motiv. Američki je predsjednik zapravo Afganistankama, ali i svima nama rekao da smo krivo shvatili agendu politike rata protiv terorizma. I tako je ova još jedna u nizu „humanitarnih misija“ preko noći prestala imati aureolu osloboditelja i postala ono što je  oduvijek bila poligon za ostvarivanje vanjskopolitičkih ciljeva zapadnih zemlja.

S druge strane, Biden je možda konačno rekao istinu. A to je da američki cilj nije bila nikakva obnova društva, čemu u prilog idu i činjenice ranije navedene. Naime,  u njegovom obraćaju ima određene iskrenosti, a to je da Biden jedan od rijetkih političara tijekom ovih dvadeset godina, koliko traju američke operacije u Afganistanu, rekao kako Afganistan ne predstavlja pitanje američke sigurnosti. To je veliki odmak od mantre koja je proklamirana tijekom navedenog vremena, kada su svi američki dužnosnici, a potom i njihovi saveznici tvrdili da je pitanje Afganistana upravo pitanje sigurnosti i njihove zemlje.

Ipak njegove izjave prema kojima će američka administracija i dalje progovoriti u ime afganistanskih žena, kako je istaknula i sama dopisnica CNN iz Kabula Clarissa Ward, predstavljaju tek „prazne riječi“.⁴¹ Stoga, kako zaključuje Kim Berry, Sjedinjene Države mogu se predstaviti kao osloboditelji afganistanskih žena samo ako u potpunosti ignoriramo povijest američkog angažmana u regiji.⁴² Unatoč tom ovo zasigurno nije posljednji puta da će američke i ostale zapadne sile koristiti ženska prava kao jedna od moralnih argumenata za vojne akcije jer mogućnosti su mnogostruke od Somalije preko Sudana do Irana.

***

Priča o položaju afganistanskih žena u kontekstu rata protiv terorizma, kao što je vidljivo ima mnogo aspekta iz kojega se može promatrati, od onih vezanih uz odnos rodne i nacionalne politike do onih koji se odnose na njihovu povezanost sa interesnim sferama zapadnih politika. Ovo potonje posebno se očitovalo u navedenom ratu, koji je iskoristio brutalni odnos talibana prema ženama za svoje vlastite političke ciljeve i to na način da mu je poslužio kao moralni argument za invaziju. Umjesto proklamiranih ciljeva, ovakva je politika dodatno utvrdile granice Istoka i Zapada, jasno definirala identiteta među kojima su „slobodne zapadnjačke žene“ i „potlačene Muslimanke“; mi – oni; „zaštitnici-zaštićene“, itd. Navedeno je demonstriralo da se kolonijalni diskurs itekako dobro snalazi u suvremenom kontekstu te da „civilizacije misije“, u okviru kojih Zapad širi Prosvjetiteljstvo, još uvijek pronalaze svoje plodno tlo.

Time je omogućena intersekcija feminizma i neokolonijalizma odnosno imperijalizma koja je pokazala veliku razliku u feminističkoj teoriji s obzirom na politiku rata protiv terora. S jedne strane, on je naišao na podršku dijela zapadnih feministkinja, a s druge strane, na  protivljenje velikog dijela feministkinja na Bliskom istoku. Razlika u shvaćanju uvelike proizlazi, kako je i ranije navedeno, iz historijskih, ekonomskih te kulturoloških praksi koje se ne smiju zaobilaziti. Postavljanjem vlastitih obrazaca kao jedino „civiliziranih“ i „prihvatljivih“ kreira se etnocentrizam iz kojega se dalje stvaraju novi konflikti te pozicije superiornosti. Isto tako, ignoriranjem ovih razlika doprinosi se daljnjoj opresiji žena „Trećeg svijeta“ što rezultirala stvaranjem još većeg jaza Istoka i Zapada, jaza koji itekako nadilazi rodne okvire.

Drugim riječima moramo shvatiti da je doba mesijanstva odavno prošlo jer u suprotnom pristajemo na „besramne laži“ i „prazne riječi“.

Foto: Tyler Durdan/Flickr

1. „Afghan Women’s Rights Are a Must, Powell Says“, dostupno na: https://www.latimes.com/archives/la-xpm-2001-nov-20-mn-6302-story.html, 20. VIII. 2021.
2. Kim Berry, „The Symbolic use of Afghan Women in the War on Terror“, Humboldt Journal of Social Relations,27/2003., br. 2., 137.-160.
3. Treba naglasiti da feminizam obuhvaća niz teorija od radikalnog, liberalnog, autohtonog/domorodačkog, crnog, lezbijskog do feminizma „Trećeg svijeta“. Odnos između ovih teorija je iznimno složen, ali i dinamičan. Ovo je posebno vidljivo prema odnosu liberalnog feminizma i autohtonog (indigenous) feminizma odnosno feminizma u zemljama „Trećega svijeta“. Tako je npr. povjesničarka Katherine Marino kao argument navedenoj tezi istaknula da je u ranijim razdobljima vladala određena pokornost, drugih feministkinja, među kojima i  latinskoameričkih u odnosu na feministkinje u Sjedinjenim Američkim Državama. Marino ističe kako je Carrie Chapman Catt zapravo 1929. godine denuncirala žene iz Latinske Amerike i njihovu borbu za rodna prava, ustvrdivši kako im manjka obrazovanja.

   U ovom će se članku, uzimajući u obzir navedeno kao i kompleksnost samo naziva, termin „zapadni feminizam“ upotrebljavati kao oznaka za liberalni feminizam kako bi se izbjegle eventualne konfuzije pri daljnjem raščlanjivanju.

4. Edward Said, Pisanje historije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., 41.
5. Nađa Pavlica, „Postkolonijalna teorija i osnaživanje feminističkih pozicija kroz delo Arundhati Roy“, knjiga sažetak s izlaganja na međunarodnoj konferenciji Levica i Feminizam. Nekad i sada. Istorija i praksa sporova i kontroverzi, održanoj u Beogradu 2019. godine.
6. Janine Rich, „’Saving’ Muslim Women: Feminism, U.S. Policy and the War on Terror“, dostupno na:https://www.usfca.edu/sites/default/files/arts_and_sciences/international_studies/saving_muslim_women-_feminism_u.s_policy_and_the_war_on_terror_-_university_of_san_francisco_usf.pdf, 18. VIII. 2021.
7. Ritu Tyagi, „Understanding Postcolonial Feminism in relation with Postcolonila and Feminist Theories“, International Jorunal of Language and Linguistic, 1/2014., br. 2., 45.-50.
8. Mihret Woldesemait, Unfolding the Modern Hijab: From the Colonial Veil to Pious Fashion, dostupno na: https://dukespace.lib.duke.edu/dspace/bitstream/handle/10161/7554/Mihret%20Woldesemait%2c%20Unfolding%20the%20Modern%20Hijab.pdf?sequence=1&isAllowed=y. prestupljeno 20. VIII. 2021
9. Janine Rich, „’Saving’ Muslim Women: Feminism, U.S. Policy and the War on Terror“ Dovoljan je primjer časopisa Time koji je 2001. godine objavio članka pod nazivom „Lifting the Veil“.
10. Jill Steans, „Telling Stories about Women and Gender in the War on Terror“, Global Society, 22/2008., br. 1., 159.-175.
11. Na tragu toga Steans zaključuje, da je Bush svakako imao na umu ovu činjenicu kada je naređujući napad na Bagdad dodatno „pumpao moralni aspekt“ američke intervencije. (Jill Steans, „Telling Stories about Women and Gender in the War on Terror“)

    U ovom se kontekstu ne smije zanemariti niti odnos politika rata protiv terorizma prema američkim ženama. Tako je posebno zanimljiv podatak, kojega Steans iznosi, a vezan je uz činjenicu da su u fazi spašavanja žrtava nakon 11. rujna potpuno zanemarene uloga spasiteljice te da su kao nositelj misije spašavanja isključivo prikazivani muškarci. Tako je i kapetanica policije u New Yorku izjavila kako je ostala zapanjena totalnom nevidljivošću žena u medijskim izvještavanjima vezanim uz spašavanje. (Lorraine Dowler, „Women on the Frontlines: Re-thinking War Narratives Post 9/11“, Geojournal, 58/2002., 159.-165.). I ovaj primjer vrlo jasno pokazuje selektivnu politiku korištenja žena u ratu protiv terorizma u smislu da one predstavljaju tek potrebne pijune za ostvarivanje nekog drugog cilja. Isto tako vrlo je zanimljiv primjer onoga što Steans naziva „security moms“ (Vidi: Jill Steans, „Telling Stories about Women and Gender in the War on Terror“)

12. Radio Address by Laura Bush to the Nation, dostupno na: https://2001-2009.state.gov/g/wi/7192.htm, 26. VIII. 2001.
13. Jennifer L. Fluri, „Feminist-nation building in Afghanistan: an examination of the Revolutionary Association of the women of Afghanistan (RAWA)“, Feminist Review, 89/2008., 34.-54.
14. Latifa je pseudonim mlade Afganistanke koja zbog sigurnosti nije objavila knjiga pod vlastitim imenom.
15. Jill Steans, „Telling Stories about Women and Gender in the War on Terror“Global Society, 159.-175.
16. Rafia Zakaria, „White Feminists Wanted to Invade“, dostupno na: https://www.thenation.com/article/world/white-feminists-wanted-to-invade/, 20. VIII. 2021.
17. Elizabeth Miller, An open Latter to the Editors of Ms. Magazine, Off our backs, 32/2002., br. 9.-10., 59.-61.
18. Jennifer L. Fluri, „Feminist-Nation bulding in Afghanistan: an examination of the Revolutionary Association of the Women of Afghanistan (RAWA)“, Feminist Review, 34.-35.
19. Isto. Iako je pitanje odnosa roda i nacionalizma prilično složeno o čemu postoji niz radova, prvenstveno onih sociologinje Nire Yuval-Davis, ovdje ćemo se tek osvrnuti na činjenicu da je još uvijek slabo istraženo područje ženskog angažmana u rekonstrukciji društva u nekadašnjim kolonijalnim zemljama odnosno u državama nakon oslobodilačkih ratova, tj. procesa dekolonizacije. Ovo vrijedi i za Afganistan u pogledu stanja u zemlji nakon sovjetske okupacije, zatim u slučaju oslobođenja Alžira od Francuske i sl.
20. U smislu da su studentice organizirale demonstracije, žene su pružale humanitarnu pomoć izbjeglicama i sl.
21. Jennifer L. Fluri, „Feminist-Nation building in Afghanistan: an examination of the Revolutionary Association of the Women of Afghanistan (RAWA)“, Feminist Review, 34.-35.
22. Sjeverni savez (Northern Alliance) je vojna formacija osnovana 1996. godine s ciljem borbe protiv Talibana, nakon što su Talibani preuzeli vlast u Afganistanu. U smislu plemenske pripadnosti radi se o skupini triju plemena – Tadžika, Uzbeka i Hazara. Među njezinim pripadnicama isticali su se: Mohammed Fahim, Abdullah Abbulah i dr. Nakon 11. rujna ova organizacije postaje američke saveznik u Afganistanu.
23. Kim Berry, „The Symbolic use of Afghan Women in the War on Terror“, Humboldt Journal of Social Relations,27/2003., br. 2., 137.-160.
24. Izvješće Amnesty Internationala iz 2001., dostupno na: https://www.amnesty.org/en/wp-content/uploads/2021/06/asa110232001en.pdf, 20. VIII. 2021.
25. Jill Steans, „Telling Stories about Women and Gender in the War on Terror“, Global Society, 159.-175.
26. Isto.
27. Kim Berry, „The Symbolic use of Afghan Women in the War on Terror“, Humboldt Journal of Social Relations,27/2003., br. 2., 137.-160.
28. Rafia Zakaria, „White Feminists Wanted to Invade“, dostupno na: https://www.thenation.com/article/world/white-feminists-wanted-to-invade/, 20. VIII. 2021.
29. Isto.
30. Radi se o terminu koji se odnosi na isticanje problema bijelih, heteroseksualnih žena iz srednje klase. Razlog nastanka termina, između ostaloga, uvjetovan je i činjenicom da neke feministkinje ne smatraju rasizam kao društveni problem s kojim bi se trebala baviti feministička teorija. Među najistaknutijim kritičarkama ove feminističke struje je Rafia Zakaria (vidi: Rafia Zakaria, Against White Feminism, W. W. Norton & Company, New York, 2021.)
31. Termin „bijeli feminizam“ koriste neke teoretičarke postkolonijalnog feminizma kako bi njime označile različite društvene položaje žene, uvjetovane kulturnom, historijom i sl. Teoretičarke poput Zakaria također ističu problem u shvaćanju dijela bijelih feministkinja u smislu percepcije da njihovi problemi i brige predstavljaju probleme i svih ostalih feministkinja. Na tom tragu Zakaria ističe da su antirasni te antikapitalistički feminizma zapravo prijetnja bijelom feminizmu.
32. Ritu Tyagi, „Understanding Postcolonial Feminism in relation with Postcolonila and Feminist Theories“, International Journal of Language and Linguistic, 1/2014., br. 2., 45.-50.
33. Andra Smith, „Indigenous feminism without apology“, dostupno na: http://www.oregoncampuscompact.org/uploads/1/3/0/4/13042698/indigenous_feminism_without_apology__andrea_smith_.pdf, pristupljeno 20. VIII. 2021.
34. Andrea Gonzáalez-Ramirez, „How Western Feminism Imposed Itself on the World“, dostupno na:https://www.thecut.com/2021/08/rafia-zakaria-against-white-feminism-book.html, pristupljen 30. VIII. 2021.
35. Mihret Woldesemait, Unfolding the Modern Hijab: From the Colonial Veil to Pious Fashion, dostupno na: https://dukespace.lib.duke.edu/dspace/bitstream/handle/10161/7554/Mihret%20Woldesemait%2c%20Unfolding%20the%20Modern%20Hijab.pdf?sequence=1&isAllowed=y. prestupljeno 20. VIII. 2021.
36. Nawal el Saadawi, „War Against Women and Women Against War: Waging War on the Mind“, The Black Scholar, 38/2008., br. 2-3., 27.-32.
37. Kim Berry, „The Symbolic use of Afghan Women in the War on Terror“, Humboldt Journal of Social Relations,137.-160.
38. Dovoljno je prisjetiti se američke invazije na Irak 1991. godine tijekom koje poginulo više od 150 000 osoba, većinom žena što tada nije predstavljalo poseban problem.  Isto tako, američkoj politici, predvođenoj tada Bushem starijim, nije smetalo ukidanje Ženskog arapskog društva solidarnosti (Arab Women’s SolidarityAssociation) kojoj je egipatska vlada zabranila djelovanje jer je istupala protiv rata protiv Iraka, kojega su sa svojim koalicijskim partnerima predvodile Sjedinjene Države.
39. Afghan Activist…..“, dostupno na: https://www.democracynow.org/2021/7/15/afghanistan_taliban_us_withdrawal, pristupljeno 20. VIII. 2021.

    Inače ova je izjava itekako problematična kada se uzme u obzir činjenica da Bush pripada grupi neokonzervativnih političarka koji zagovaraju tradicionalne rodne uloge. Isto tako Bush je održavao (privatne i državne) veze sa Saudijskom Arabijom u kojoj se na gotovo svim razinama krše ženska prava.

40. Uzevši u obzir nedavne terorističke napade na zračnu luku u Kabulu i ova tvrdnja postaje krajnje diskutabilna.
41. “CNN Launches Scathing Attack of Joe Biden Over Afghanistan Speech…“, dostupno na: https://www.newsweek.com/cnn-launches-scathing-attack-joe-biden-over-afghanistan-speech-hollow-words-1620070, pristupljeno 26. VIII. 2021.
42. Kim Berry, „The Symbolic use of Afghan Women in the War on Terror“, Humboldt Journal of Social Relations,137.-160.