Hajde odmah da pređemo na stvar: Ankara 2016., nije Sarajevo 1914. Ovo nije preludij za Treći svjetski rat. Tkogod je planirao atentat na ruskog ambasadora u Turskoj, Andreja Karlova – pribranog, smirenog, usredotočenog diplomate stare škole – riskirao je jedno žestoko povratno paljenje.
Atentator, Mevlut Mert Altintas, bio je 22-godišnji diplomac policijske akademije. Bio je isključen iz Turske nacionalne policije (TNP) zbog sumnje u povezanost sa Fethullahističkom terorističkom organizacijom (FETO) nakon bezuspješnog puča protiv Erdogana od 15. srpnja, ali je vraćen na dužnost u studenom.
Nije nikakva tajna da Gulenisti u velikoj mjeri infiltriraju TNP; stoga će poseban ishod ovog napada biti, još veće i nemilosrdnije slamanje Gulenove mreže od strane Erdoganovog/AKP-a. Turska istraga se neće samo morati fokusirati na (ključni) neuspjeh sigurnosne službe u centru za modernu umjetnost u Ankari – već daleko više od toga. Nije naročito uvjerljivo što je turski ministar inozemnih poslova dao kratki iskaz tek nakon vrlo duga tri sata nakon zbivanja.
Ubojica u crnom odijelu i kravati izvikivao je parole o osveti “zbog Aleppa” – dopunjeno sa rekvizitom “Allahu Akbar” – na turskom kao i na lošem arapskom, nešto što bi moglo biti naznaka o povezanosti sa retorikom sa kakvom islamskom grupom, iako to nije neki uvjerljivi dokaz.
Tajming je ovdje od presudne važnosti. Napad se dogodio samo dan prije sastanka ministara inozemnih poslova Rusije, Turske i Irana koji je planiran da se nađu u Moskvi za razgovor o ključnoj strategiji glede Sirije. U protekla tri tjedna oni su već bili u tijesnim kontaktima po pitanju kako postići sveobuhvatan dogovor oko Aleppa – i šire.
I to odmah nakon presudnog, ranije utanačenog dogovora Putin-Erdogan, koji je implicirao da će ništa manje nego više tisuća “umjerenih pobunjenika” reagirati na zapovijed Turske da im se omogući “koridor” za izlazak iz Aleppa. Ankara je bila u potpunoj suglasnosti sa planom. To već samo po sebi eliminira mogućnost da bi Ankara lažno optužila nekog trećeg.
Predsjednik Putin je sa svoje strane jasno dao na znanje da želi da ga se informira o tome tko je “dirigirao” ubojicom. To je nešto što bi se moglo interpretirati kao suptilna šifra da obavještajci Rusije već puno toga već znaju.
Slika u totalitetu
Na bilateralnom frontu, Moskva i Ankara sada blisko surađuju u borbi protiv terorizma. Turski ministar obrane pozvan je u Rusiju na pregovore o sustavu protuzračne obrane. Bilateralna trgovina je ponovo procvala, uključujući i stvaranje zajedničkog investicijskog fonda. Na sve-važnom energetskom frontu, naftovod Turski tok, unatoč opsesiji Obamine vlade o njegovom iskliznuću, postao je u Ankari predmetom državnog zakona ranije ovog mjeseca.
Atlanticisti su zgroženi da su sada poslije-bitke Moskva, Ankara i Teheran u cijelosti angažirani u dizajniranju jedne Aleppo-sirijske budućnosti, uz vidljivu isključenost kombinacije NATO-GCC (op. prev.: GCC je kratica za Arapske države Zaljeva).
U ovom se kontekstu mora interpretirati nedavno navodno uhićenje jedne skupine NATO-GCC operativaca – „koalicija“ pozadinski razmještena pod vodstvom SAD-a – od strane sirijskih specijalnih snaga u Aleppu.
Sirijski član parlamenta, Fares Shehabi, čelnik Trgovačke komore u Aleppu, objavio je imena uhićenih koalicijskih časnika; većinom Saudijci; tu je i jedan Kataranin; nazočnost jednog Marokanca i jednog Jordanca se objašnjava činjenicom da su Maroko i Jordan “neslužbeni” članovi GCC-a.
Zatim tu je još i jedan Turčin, jedan Amerikanac (David Scott Winer) i jedan Izraelac. Prema tome NATO se pojavljuje samo putem dva operativaca, ali je poveznica NATO-GCC više nego uspostavljena. Ako se ove informacije dalje nastave – a to je još uvijek jedno veliko “ako” – tu bi se lako moglo raditi o koaliciji vojnog osoblja i terenskih komandanata, ranijih savjetnika “umjerenih pobunjenika” a sada težak čip za pregovaranje u rukama Damaska.
I NATO i GCC ostaju apsolutno šutljivi; nisu se materijalizirala čak ni poricanja o ne-poricanju. To bi moglo implicirati dogovaranja iza kulisa oko puštanja zatvorenika koji imaju veliku vrijednost za drugu stranu, čime bi se još više pojačao stisak Damaska.
Predsjednik Putin je učinio sve osim što de facto nije uspostavio rusko-iransko-tursku osovinu koja se bavi činjenicama na sirijskom tlu – u usporedbi sa UN-ovom šaradom teške retorike i zero-rješenja koja se odvija u Ženevi. Moskva diplomatski naglašava da rad osovine dopunjava Ženevu. Ustvari, to je jedini rad utemeljen na realnostima. A njegovi konačni parametri na terenu bi trebali biti potpisani i zapečaćeni prije nego što Donald Trump uđe u Bijelu kuću.
U suštini; petogodišnja (i tekuća) kombinacija multi-milijardskog NATO-GCC projekta o promjeni režima u Siriji jednostavno i mizerno je propao. Izgleda da je lukavi Erdogan dobro naučio svoju lekciju iz realpolitike. Ipak, na fronti Atlanticista, time se otvaraju bezbrojne avenije za kanaliziranje geopolitičkih resantimana.
Sveukupna slika apsolutno ne bi mogla biti nepodnošljivija za neokonzervativne/neoliberalne Atlantiste. Ankara polako ali sigurno mijenja pravac u smjeru Euroazije; doviđenja EU, i eventualno NATO; dobrodošli novi putevi svile, također poznati kao Kineski put Jedan pojas, Jedan put (OBOR = One Belt, One Road); Ruski put Euroazijske ekonomske unije (EEU); Shanghaijska kooperacijska organizacija (SCO); Rusko-Kinesko strateško partnerstvo; i Turska kao ključni čvor u Euroazijskoj integraciji.
Da bi se sve to dogodilo, Erdogan je zaključio da se Ankara mora naći na brodu rusko-kinesko-iranske dugoročne strategije za pacifikaciju i ponovnu izgradnju Sirije kako bi i ona također postala čvor Novih puteva svile. Između toga i “alijanse” kratkotrajnih interesa sa Katarom, Saudijskom Arabijom i SAD-om, tu sigurno nema što da se razmišlja.
Ali nemojmo se zavaravati. Biti će krvi.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor COUNTERPUNCH