U novu 2025. godinu, kako to kaže Ian Overton izvršni direktor „Action on Armed Violence“, ušli smo opterećeni „moralnom katastrofom monumentalnih razmjera“ koja svojom strahotom nadilazi i najgoru moguću imaginaciju – neuspjehom čovječanstva da zaštiti djecu Gaze. Nad civilizacijom XXI stoljeća zauvijek će sablasno lebdjeti činjenica da 96% djece Gaze osjeća kako je smrt neizbježna, da njih 92% ne prihvaća stvarnost a 87% permanentno živi u strahu dok čak 49% njih „želi umrijeti zbog rata“ („Studija o psihološkom utjecaju rata na ranjivu djecu Gaze“, XII 2024.g. „War Child“ ). Prisjetimo se da je po Camusu „bjekstvo iz života“ (ima li ili nema smisla živjeti ?) odnosno „samoubojstvo“ – ključan i jedini pravi problem filozofije.
Između 7. X 2023.g. i 20. XI 2024.g. u Gazi je ubijeno 17 400 djece. Jedno dijete svakih 30 minuta. Tisuće „ostalih“ nestalo je pod ruševinama. Nije ni čudno što su preživjela djeca toliko traumatizirana da dio njih odbacuje život. Opterećuje li to savjest gospodara svijeta ?
S druge strane, na Zapadu, 42% pripadnika „Generacije Z“ (rođenih između 1997-2012.) pati od neuroloških bolesti a 40% se terapeutski lijeći (Abigail Shrier „Bad Teraphy: Why The Kids Aren’t Growing Up“, 2024.g.) Ova je generacija izložena snažnim podjelama, oštroj političkoj polarizaciji, programiranoj proizvodnji kaosa i nesigurnoati tako da ne čudi kako u eri sveopće „trumpizacije“ i „mileizacije“ svijeta više od polovine američke „Generacije Z“ koja ima pravo glasa smatra da je važnije imati snažnog vođu nego štititi demokraciju (Whitney Rose, Meredith College). Oni su ogorčeni. Čak 31% ispitanika generacije Z prihvaća nasilje „nad ljudima ili imovinom“ kao „prikladan način“ postizanja „realne, opipljive promjene“ a čak 55% osoba u dobi od 18 do 35 godina odobrava upotrebu nasilja i dezinformacija ukoliko će to omogućiti promijene. Sve je više onih koji aktualno stanje uspoređuju s Europom 30-tih poput Sigmunda Ginzberga (u knjizi „Sindrome 1933“) ili Eduarda Turrent Mene (osnivač „News Senseia“) koji tvrdi da „ulazimo u iznimno opasno razdoblje svjetske povijesti, usporedivo s 1930-ima (“Letras Libres“ 28.01.2025.)
Raskoljinkov ponovo među nama
Fjodor Mihajlović Dostojevski se okrenuo pitanjima dobra i zla, krivnje i odgovornosti, zločina i kazne nakon povratka s desetogodišnje robije u Sibiru. Tada (1866.) piše svoj roman „Zločin i kazna“ oživljavajući lik Raskoljnikova, mladog neuspješnog studenta koji se zbog tobožnjih „viših ciljeva“ odlućuje na ubojstvo. On se zbog toga ne kaje jer je uvjeren kako spada u „izuzetne ljude“ kojima je sudbina namijnila izvršenje velikih stvari zbog čega su oni iznad svih zakona. Kajanje je ostavljeno „običnim ljudima. Na kraju će Raskoljnikov shvatiti kako je i on samo običan čovjek i da nitko nije oslobođen odgovornosti i krivnje za svoje postupke a da kajanje može biti čin milosti i iskupljenja a ne kazne.
Kada bi Aristotel nekim čudom oživo i došao među nas vjerojatno bi ga jako iznenadilo kada bi vidio kako u praksi funkcionira njegova misao da je „najviše ljudsko dobro“ u jedinstvu etike i politike i da je „etička vrlina“ preduvjet da se bude građanin. Vjerojatno bi prošao jednako kao što je prošao i zbunjeni Isus koji (u „Braći Karamazovima“ F.M.Dostojevskog) „po drugi put“ dolazi „među nas“ da pred Velikim Inkvizitorom odgovori na pitanje: „Zašto si nam došao smetati ?“. Veliki Inkvizitor podsjeća Bogočovjeka kako je često govorio: “Hoću vas učiniti slobodnima“ a sada su upravo ti „slobodni“ ljudi sami dobrovoljno donijeli „svoju slobodu „ i „pokorno je položili pred naše noge“. Odričući se svoje slobode „i to baš sada, ovi ljudi su sigurniji nego ikada da su potpuno slobodni“. Stvarnost u kojoj najugroženiji slojevi danas podržavaju Trumpa („nepredvidivi hvalisavac, a uz to i osuđivani kriminalac , koji je u Bijelu Kuću smjestio čudnovatu koaliciju seljaka, ljubitelja AK-47, ogorčenih kršćana, seksistički nastrojenih mladih ljudi i latinoameričkih odmetnika od svojih korijena“ – dr Antón Losada, USC) i „vladavinu miljardera“ na najbolji način opisuje sav apsurd trenutka u kojem živimo. Uostalom zar Étienne de La Boétie još daleke 1577. g. nije napisao svoj slavni politički esej „Rasprava o dobrovoljnom ropstvu“.
Očito je došlo takvo vrijeme u kojem narod sam stvara „izuzetne ljude“ stavljajući svoje živote u njihove ruke. Kmetovi XXI stoljeća čeznu za novim feudalcima (samo se sada nazivaju „tehnofeudalci“). Jednakost ljudi ostaje negdje u apstraktnoj sferi „onostranih“ zakona. A u „ovostranoj sferi“ stvarnog (zbiljskog) života u kojoj postoje konkretni (a ne apstraktni) ljudi sa svojim konktetnim sudbinama)-Jednakost, Pravda i Sloboda više ne stanuju a demokracija je postala tolikao velika gnjavaža da nikome više i ne treba. Kao što bi to rekao rocker i novinar Xosé Manuel Pereiro: „Laž će nas osloboditi“ pošto je pravi cilj laži „da ne vjerujemo u ni što“. U tom inverznom svijetu ljevica se, nažalost, toliko pogubila da je svoju Utopiju izgubila dok je desnica „udarnički gradi“. Stigao je „Trumperijalizam“ !
Kada su predraspravni suci Međunarodnog Kaznenog Suda (International Criminal Court -ICC, Hag ) u XI mjesecu 2024.g. izdali naloge za privođenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina u Gazi američki Kongres je udruženim snagama (243 glasa) republikanaca (198) i demokrata (45) izglasao mjeru sankcioniranja Haškog suda koji se usudio svrstati njihovog izraelskog amiga u „obične smrtnike“ za koje vrijedi međunarodno pravo. I nije se to dogodilo prvi put. Trumpova vlada je još 2020.g. uvela sankcije Haškom sudu koji se usudio istraživati navodne ratne zločine USA u Afganistanu, uključujući i mučenja. Naime, američka politika smatra kako ne postoje jedino „izuzetni ljudi“ nego postoje i kompletne „izuzetne nacije“ (poput njih) za koje ne važi ono što važi za sve ostale (Haški sud također ne priznaju Kina, Rusija, Indija, Izrael, Pakistan, Saudijska Arabija i Turska). Che Bella Compagnia!
Ali i običan narod stvara „svoje izuzetne ljude“ kojima daje „moralno dopuštenje za ubojstvo“ (Julia Friedman/David Hawkes, Quillette, 23,12,2024.). Naime, kada je početkom prosinca 2024. g. na Manhattanu u New Yorku ispred hotela „Hilton“ ubijen Brian Thompson, izvršni direktor United-Healthcarea, među građanima se počeo „slaviti“ njegov ubojica Luigi Nicholas Mangione (26) jer je „eliminirao krvopiju“ (predstavnika tzv. „Nosferatu“, „Vampirskog Kapitalizma“) koji je isisavao život običnih ljudi preko lihvarskog zdravstvenog osiguranja. Baš kao što je Raskoljnikov bio uvjeren da je „s razlogom“ ubio „strašnu staru harpiju“ Aljonu Ivanovnu tako je vjerojatno i Luigi Mangione sebe vidio kao jednog od Raskoljnikovljevih „izuzetnih ljudi“ jer njih na ovome svijetu nikada ne fali.
Tako se na „GoFoundMe“ stranici sugerira da je Mangione „riskirao sve kako bi se suprostavio korporacijama koje uništavaju američke živote“. Dio javnosti ga slavi kao svog „Sveca zaštitnika“ od pohlepnih osiguravajućih društava. U prodaji su se odmah pojavile majice s natpisom „Sv. Luigi“. Prema istraživanjima „Generation Lab“ („Axios“ 09.01.2025) 41% mladih ovaj atentat smatra „prihvatljivim“ a čak 81% anketiranih studenata izjavilo je „da ima donekle ili sasvim negativno mišljenje o žrtvi Thompsonu“. U Americi je čak 85 milijuna ljudi bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. Ubojica je već dobio nadimak „Narodna Pravda“ (što podsjeća na „Narodnu Volju“ – ruski pokret iz 19. stoljeća čiji ih je atentat na cara Aleksandra II 1881. g. etablirao kao prvu modernu terorističku organizaciju). I oni su vjerovali da konvencionalni moralni zakon mora biti odbačen u ime većeg dobra. Korisno se možda ovom prilikom prisjetiti „Demona“, još jednog velikog romana Dostojevskog u kojem se parodira jedan revolucionar koji „zahtjieva više od sto miljuna glava za uspostavljanje zdravog razuma u Europi“. To je napisano puno prije pojave Hitlera.
Mujo kuje konja po mjesecu
Na ovim „teškim prostorima“ tzv. Jugoistočne Europe (kažu da Balkanski poluotok ionako nikada nije ni postojao) ljudi su oduvijek na Mjesec gledali kao na nešto blisko, kao na izvor mjesečine, naših najtananijih emocija i dubokih osjećaja a ne kao na neko udaljeno, hladno nenebesko tijelo. Lijepo kaže Andrija Števanić: „Sevdah ‘Mujo kuje konja po mjesecu’ pjeva se već 300 godina i to „nitko neće prevazići“ jer „sevdalinka je kao slamka za utopljenika“. Može li išta od toga razumijeti Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, nebeski kauboj, predstavnik „lunarnog kapitalizma“, vlasnik Tesla Inc, SpaceX, platforme X (bivši Twitter), SolarCity-ja….itd ? Teško ! A tek da čuje Safeta Isovića kako pjeva: „Ja ne gledam Sunca nit’ Mjeseca/ nit’ moj đogo mraka nit’ oblaka/ već me nosi dragoj pod pendžere“ – bi li shvatio što je „ljudska duša“ kada voli i kada boli ? Ma nema šanse!
Za razliku od „libidalne ekonomije“ (Jean-Francois Lyotard) kojom libido teče poput oblika energije, kroz strukturu nagona (želja) i „libidinalnog inženjeringa postkapitalizma“ (Mark Fisher), Aurélien Berlan („filozof-vrtlar“) smatra kako je „prva potreba (čovjeka) ne protratiti život nastojeći zadovoljiti neograničene želje“. Po njemu takva moderna koncepcija slobode „vodi ravno u katastrofu“ („Terre et liberté. La quete d’autonomie contre le fantasme de déliverace“ 2021). Sloboda se danas povezuje s idejom oslobađanja od „potreba“ svakodnevnog života što podrazumijeva poimanje slobode kao „oslobođenja od materijalnih zadataka“ dok nam je istovremeno „potrebno pet planeta“ kako bi smo održali svoj način života. Takva „sloboda“ moguća je jedino u političkom režimu u kojem postoji „dobrovoljno ropstvo“ većine (Orwell,1984). „Napuštanje Zemlje“ najnoviji je avatar ove fantazije „oslobođenja“. Ta nas ideja navodi na želju da se oslobodimo našeg zemaljskog stanja. Ali ni to nije neka velika novost kako se čini na prvi pogled. Tako je „Ruski Kozmizam“ (intelektualni pokret kraja 19. st. kojeg utemeljuje Nikolaj Fjodorov) htio ovjekovječiti čovječanstvo i istražiti golemo prostranstvo svemira. Konačni cilj mu je bio postići besmrtnost za sve kao i „uskrsnuti svaku dušu koja je ikada živjela.“ Čovječanstvo će kolonizirati Kozmos, osiguravajući mu vječno postojanje („Ruski kozmizam“, MIT Press, 2008 – „Lenjin je hodao po mjesecu“, Michael Eltchanin). Iako Fjodorov nije imao nikakve veze s boljševizmom dio intelektualaca i revolucionarnih vođa Ruske revolucije iz 1917. g. prigrlio je kozmizam kao temelj stvaranja „homo sovieticusa“, nove „sovjetske osobe“ koja bi bila sposobna „prkositi smrti i pobjeći od zemaljske gravitacije“. S još većim žarom kozmizam danas prihvaća „ekipa iz Silicijske doline“ na čelu s „vražjim izaslanikom“ Elonom Muskom. Tko je uopće posumnjao u to da se Amerika, kad-tad, neće sovjetizirati?!
Mujo kuje, a majka ga kune
Prema Heziodovoj „Teogoniji“ (8. st. pr. Krista) Kaos je bilo ništavilo iz kojeg su nastali prvi oblici postojanja. Prva Kaosova djeca bila su: Geja (Zemlja), Tartar (Podzemni Pakao), Nikta (Noć), Ereb (Tama Podzemlja) i Eros (Seksualna Ljubav). Pakao nije bio na Zemlji nego u Podzemlju. Aldous Huxley (1894-1963) će jednom puno kasnije napisati da je „možda ovaj svijet pakao nekog drugog planeta“. To je bio distopijski „Brave New World“ kojeg danas nama kroji (a iz njega istovremeno „bježi“) tehnološka varijanta Nečastivog – Elon Musk (Antonio Navalón, Letras Libres, 1.02.2025). Pa zar još zoroastrički dualistički obrazac (1500 g. pr. Krista) sukoba Istine i Neistine, Svetog i Rušilačkog duha, Ahura Mazde (Ormuzda) s Angra Mainjuom (Ahrimanom) ne pogađa direkto u bit današnjeg sukoba dva iskonska i neovisna načela: Dobra i Zla. (Yuri Stoyanov „Skrivena predaja u Europi“, 2020), antikapitalzma i kancerogenog postneoliberalizma (kao najbolesnije faze kapitalizma).
Još početkom 20. stoljeća Max Weber je govorio o „čeličnom kavezu“ industrijskog kapitalizma. Zatvorenost u doba pandemije pokazala nam je kamo vodi san o oslobođenju kroz industriju: do „postojanja“ odvojenog od „svijeta života“ sličnog boravku astronauta u njihovoj „svemirskoj kapsuli“. Svijet je nepovratno povezan u jednu (globalnu cjelinu) još od 15. stoljeća kada je Kolumbo 1492. g. “otkrio“ Novi Svijet i 16. stoljeća uspostavljanjem „La Ruta de Plata“ („Srebrene Rute“) između Španjolske (via Mexico) i Azije (Filipini). „Galeón de Manila“ (Sevilla, Vera Cruz, Acapulco, Manila) ploviti će bez prestanka 250 godina povezujući Europu i Kinu a meksičko srebro („real de ocho“, „španjolski dolar“) postati će podloga kineske ekonomije (valute). Zato će 1609.g. Inca Garsilaco de la Vega u „Comentarios Reales de Los Incas“ napisati kako „ne postoji ništa drugo nego samo jedan svijet, makar ga mi nazivali Stari i Novi Svijet, samo zato što smo ga mi ponovo otkrili, jer nikada nisu postojala dva nego samo jedan svijet.“ Razvojem „Kapital-Odnosa“ (kapitalizma) kao načina proizvodnje (reprodukcije) života naše globalne (planetarne) zajednice, nakon revolucionarnog prevladavanja feudalizma (buržoaske revolucije) bilo kakve „robinzonijade“ postale su naivna iluzija. Ma koliko nekome bilo tešklo podnijeti sve nepravde, boli, otuđenja i obezljuđenja u postojećoj zajednici bilo kakva pojedinačna bjekstva iz te „globalne retorte“ (osim u osobno ludilo) puka su tlapnja i ništa više. Zato se u „obrnutoj svijesti“ Svemir javlja kao mogući djevičanski prostor „slobode“.
Dok je na Zemlji po prvi put u zadnjih 25 godina istovremeno poraslo ekstremno bogatstvo i ekstremno siromaštvo naša „lunarna klasa“ („Davos klasa“) sanja o Mjesecu i drugim planetama kao svojim novim destinacijama za nastavak života pošto „pravo pitanje“ više nije preživljavanje najugroženijih nego preživljavanje najbogatijih. Svjetska Banka u svom Izvješću iz 2020. g. kaže kako „borba protiv siromaštva bilježi najgoru regresiju u zadnjih 20 godina“. U 2022. g. ukupno 712 milijuna ljudi živjelo je ekstremnom siromaštvu (povećanje od 23 miijuna u odnosu na 2019.g) a 4 godine poslije (15.10.2024) Svjetska Banka je izdala Priopćenje u kojem čitamo da bi „po sadašnjim stopama trebalo više od jednog stoljeća da se pola svijeta izvuče iz siromaštva“ (World Inequality Report, Sin Permiso 20.01.2025). Pa tko bi „normalan“ čekao toliko dugo a naročito ukoliko spada u onih 10% najbogatijih ljudi na Svijetu. Istovremeno, za vrijeme pandemije pa na dalje (od 2020.g.) 26 bilijuna dolara ili 63 % ukupnog novog bogatstva pripalo je „eliti“ od svega 1% najbogatijih. Preostalih 37% otišlo je ostatku (99%) svijeta dok je bogatstvo obogotvorenih miljardera raslo tempom od 2.7 miljardi dnevno (odnosno „oplodnjom“ 1.7 milijuna dolara na svaki dolar novog globalnog bogatstva).
Izuzetni leševi
Dotle najutjecajniji influenceri (Joe Rogan, Theo Von, Adin Ross, Nelk Boys…) tehno-apostoli „trumperijalizma“ uzdižu svog šefa Donalda u polubožanski staus a on sam nakon neuspjelog atentata izjavljuje: „Bog me spasio da Ameriku učinim velikom“ tako da njegov izbor za predsjednika Amerike više nije samo stvar običnih ljudi nego samog Boga pa je i njegova inauguracija više nalikovala carskom ustoličenju nego svjetovnom proglašenju. Istovremeno Trumpova multimiljarderska dokona konklava troši „tone dolara“ na lansiranje „čudnovatih stvari“ u Svemir. Tako je Tesla „Roadster“, električni automobil firme “Trumpovog Torquemade“ Elona Muska (koji ukinuti USAID naziva „zmijskim leglom radikalnih marksista koji mrze Ameriku“) još u veljači (kao teret Falcon Heavya Muskove tvrtke SpaceX) postao umjetni satelit Sunca. Ali tu nije kraj. Čak i pokojnike šalju u Svemir. Tako se (kako piše „The New York Times“ od 18.01.2024) početkom siječnja 2024.g. u zemljinoj atmosferi raspao i srušio Astroboticov „Lunar Lender Peregrine“ koji je trebao na površinu Mjeseca (za potrebe tvrtki „Celestic“ i „Elysium Space“) odložiti leševe „sedamdeset umrlih bogataša“ i jednog „bogataškog psa“. E moj Raskoljnikov, došla su takva vremena u kojem više ne postoje samo „izuzetni ljudi“ nego čak i „izuzetni leševi“. Osim „bogatunskih leševa“ ovaj privatni Lunar Lender nosio je i određen NASA-in teret (u okviru njenog „Commercial Lunar Payload“ programa). Naravno, cjenik putovanja u Svemir nije nikakva tajna. Čak je cijena odlaska u Svemir malo pala pa tako danas sjedalo u raketi „Falcon 9“ (tur-retur) košta samo 82 milijuna dolara. Musk predviđa da će „jednosmjerna karta“ za Mars i njegovu buuduću „Samostalnu Marsovsku Koloniju“ koštati samo između 500 000 i 1 milijun dolara. Za siromašne može i na rate u okviru tzv. „Obvezničkog Radnog Paketa“. Navali narode! I sve to dok nas Svjetska Banka izvještava da istovremeno dok „mrtvi lete na Mjesec“ 3.5 milijarde ljudi živi na Zemlji s manje od 6.85 dolara dnevno.
Legenda kaže da je Staljin na konferenciji u Postdamu 1945.g. nakon što su podijelili Njemačku, Trumanu predložio podjelu Mjeseca ali Truman nije ništa odgovorio misleći kako je prevoditelj krivo shvatio pitanje Uncle Joa. Je li moguće da je Staljin bio toliko vidovit?!
Lijevo, desno, nigdje moga stana
U gradovima je 1900. g. živjelo samo 13% stanovništva. A već 2007. g. urbano stanovništvo premašilo je ruralno. U Aziji i Africi urbano stanovništvo naraslo je za 90%. Predviđa se kako će (prema straživanju „London School of Economics“ ) 2050. g. čak 2/3 svjetske populacije (66%) živjeti u gradovima (El Pais, 10.05.2019). Samo u 5 godina (2010-2015) urbano je stanovništvo naraslo za 77 milijuna (cijela jedna Francuska). Istovremeno, gradovi zauzimaju samo 0.5% prostorana Zemlji. Nismo li svi mi zajedno u istoj mišolovci?
Gradovi su postali neudobni i pretjesni za najbogatije pa su odlučili izgraditi svoje „privatne gradove“. U međuvremenu se izoliraju u rezidencijalnim, dobro čuvanim elitnim bogataškim četvrtima grada. U Hondurasu na otoku Roatán upravo raste „čarter grad“ Próspera kao posebna gospodarska zona. Taj projekt financiraju tzv. „rizični kapitali“ (Balaji Srinivasan, Peter Thiel i Marc Andreessen preko tvrtke rizičnog kapitala Pronomos Capital), Bitcoin je zakonsko sredstvo plaćanja. Istovremeno u Kaliforniji snovi bogatih pretvaraju urbane prostore u ekskluzivna privatna područja (projekt „California Frever“ u Rio Visti). Lova iz bogataških džepova usmjerena je na jačanje njihovih ekskluzivnih privilegija i udobnosti. Izvještaj (2024. g.) „Fight Inequality Aliance, Institute for Policy Studios i Oxford Committie for Famine Relief -OXFAM“ uzalud pokušava alarmirati njihovu savjest. Naime, kada bi se uveo porez od samo 5% na sve svjetske milijunaše i miljardere, sakupilo bi se 1.7 trilijuna dolara što bi bilo dovoljno da se dvije milijarde svjetske populacije izvuče iz siromaštva i spriječi glad. Bogatstvo superbogatih se u zadnje dvije godine udvostručilo. Iako se zbog straha od socijalne eksplozivnosti tog opasnog naboja socijalne nejednakosti uzbudila i „davoska gospoda“ uzalud je kucati na ta vrata „gluhih elita“. Oni kao da ne vide kako se klatno nezadovoljstva okrenulo udesno baš kao i u Njemačkoj 1933. g. ili se sve to, što je najgore, događa uz svjesnu podršku „lunarnih kapitalista“ iz Trumpove ergele.
Utopijska ideologija neoliberalizma i globalnog kapitalizma pokazala se kao velika prevara jer se svjetsko bogatstvo ne raspoređuje ravnomjerno nego je usmjereno „prema gore“ u ruke grabežljive oligarhijske elite potičući najgoru vrstu „ekonomije nejednakosti“. Naravno da otpori postoje ali ljevica se više pokušala uklopiti u dominantne trendove (pokušavajući ih ublažiti, „uljuditi“) nego što im se efikasno, radikalno suprostavila. Trenutna najveća zvijezda „ljevice“ Sahra Wagenknecht (bivši „Die Linke“) danas definira sebe i svoj „Savez Za Razum i Pravdu – BSW“ (pa ma što to bilo) kao „lijevi konzervatizam“ braneći savez između konzervatizma u društvenim pitanjima i općenito „lijeve“ politike. Ljevica još nije potpuno svjesna kako joj je desnica ukrala Gramscija koji je inzistirao na „svijetu kulture“ kao „zavičajnom mjestu“ ljevice kojeg je desnica danas prisvojila. Ratovi za „prostor kulture i civilnog društva“ danas se vode na svim razinama dok je sveobuhvatnim globalnim internetskim prostorom (koji je zamijenio „javni trg“, agoru) zavladala desnica koja raspolaže s vojskom influencera i „tvornicama trolova i botova“ koji su u rukama novih tehnoloških feudalaca koji usput podržavaju neofašiste (Musk – AfD) pa ma gdje oni bili.
Veliki Ludwig Wittgeinstein je mislio da „etika mora biti uvjet svijeta, poput logike“. O, kako bi se razočarao promatrajući današnji svijet („Svijet je sve što se događa“, „Svijet je ukupnost činjenica a ne stvari“, Činjenice su „postojanje stanja stvari“). Bez obzira na to ne moramo biti „zatvoreni u sadašnjosti“ i ne mora „smrt“ biti naša jedina budućnost a pravi život ostati „na čekanju“. Uostalom, po Wittgensteinu „smrt nije događaj u životu“ a beskonačnost možemo smjestiti u sadašnjost ukoliko je shvatimo kao „bezvremenost“ pa tako i budućnost može postojati već u sadašnjosti. Nadu u to da život više nije na čekanju bude aktualni studentski prosvjedi u Srbiji kao praktička (a ne populistički lažna) negacija i pobuna kontra vladavine manipulatorske kulture domaćih kvazielita i provincijskog kvaziestablišmenta. Iako se studenti politički ne definiraju bit njihova prosvjeda je „antiplemenska“ jer stoje nasuprot uvjerenja desnice da su jedini ljudi s kojima ikada treba imate stvarne veze i obveze samo članovi njihovog vlastitog plemena. Univerzalizam je prvi princip koji razlikuje ljevicu i antikonzervativce od desnice. Po Marcu Blochu povijest su „ljudska bića u vremenu“. Ideologija „nulte godine“ nameće društvu moralni vakuum zagovarajući zaborav (odvojenst) od prošlosti dok nam istovremeno nedostaju moralni i intelektualni resursi potrebni za razvoj „pogleda uprtog u budućnost“. Greška je pokušavati zaboraviti prošlost iako nas jedna ruska poslovica ustalno pozorava kako je „prošlost nepredvidljva“. Baš zato treba „imati želuca“ pogledati otvorenim očima u svoju prošlost poput Njemačke koja se suprostavila „kolektivnom zaboravu“ njegujući „kolektivno pamćenje“ pa ma kako traumatično ono bilo. Nijemci za te potrebe maju jednu gotovo neprevedivu riječ: „vergangenheitsaufarbeitun“ koja najbliže znači „rad na prošlosti“. Ta je riječ postala simbol njihovog napora propitivanja vlastite nacističke prošlosti. Stvari je moguće mijenjati praksom i stoga se aktivizmom nužno suprostaviti „tezi o uzaludnosti“ (Albert Hirschman) kao i tezi da su svi revolucionari „prometejski kriminalci“. Biti aktivan na promjeni nepodnošljivog stanja znači prevladati zamku propovijedanja „lažnih Solona“ o Redu (Eunomiae) i Neredu (Dysnomiae) pošto nisu Bogovi nego ljudi „krivi za bijedno stanje polisa“. Uostalom naši današnji živi domaći Bogovi nemaju ama baš ništa zajedničko sa starogrčkim panteonom.
Potraži me u predgrađu
Grad i njegove ulice danas postaju pozornica i poluga građanskog aktivizma i snažnih promjena. Sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća radio sam na Colegio de México u Ciudad de Méxicu kao gost istraživač. Tada sam prvi put čuo za Iztapalapu, dvomilijunski kvart na istoku ovog megalopolisa – slavan po tome što su Azteci na vrhu „Cerro de Estrella“ svake 52 godine obavljali ceremoniju noćnog paljenja „nove vatre“ koja je gasila „sve stare vatre“ kako bi Sunce ponovo izišlo započinjući novi ciklus života od 52 godine po Aztečkom Kalendaru. Upravo iz Iztapalape (Culhuacana) 1519.g. ujahao je u Aztečku prijestolnicu Tenochtitlan (današnji CDMX) španjolski osvajač Hernán Cortés. Počev od 1883. g. svake se godine na Uskrs u Iztapalapi doslovno ponavlja Kristovo raspeće. Najveća je čast biti razapet. Sretnik („Krist“) se odabire među dragovoljacima iz Iztapalape. Emiliano Zapata je 1914.g. (čija parola „Tierra y Libertad“ – „Zemlja i Sloboda“ nikada nije bila aktualnija) sa svojim konjem sudjelovao u Pasiji. Danas je Iztapalapa postala svjetski poznata po aktivizmu svojih žitelja (506 familija) koji su kao članovi „Organización Popular Francisco Villa de Izquierda Independiente“ („Narodna Organizacija Nezavisne Ljevice Francisco Villa“) zvane „Los Panchos“ na 543 907 metara kvadratnih osnovali 12 „Utopija“ („Unidades de Transformación y Organización Para la Inclusive y la Autonomía Social“ – „Jedinice transformacije i organizacije za inkluziju i društvenu harmoniju“) inspiriranih „Utopijom“ Thomasa Morea. Te Utopije djeluju na principu „zadruga“ koje obnavljaju javni prostor za promicanje kvaliteta života. Ti su prostori dizajnirani za uživanje u umjetnosti, sportu, kulturi, prirodi, proizvodnji ekološke hrane, pitke vode, solarne energije itd. U njima se može zajedno živjeti, educirati i učestvovati u debatama o građanskim pravima i pravu na grad. Odlučuje se na Skupštini koja trajno zasjeda. Glavni cilj Utopija osiguranje je izravne demokracije, vlasti „odozdo“ i autonomije života u svim aspektima. Povijest „Los Panchos“ seže još od 80-tih godina a posebno nakon potresa 1985. g.
Pokret-Akcija „Antimonumentos de la Ciudad de México: Antigloriosos y Antiherocos, Recuerdo Permanente De Las Heridas Abiertas Que No Pueden Sanar“ („Antispomenici Ciudad de Méxica: Antislavni i Antiherojski, Trajni Podsjetnik Na Otvorene Rane Koje Ne Mogu Zacijeliti“). Ovi su se Antispomenici (instalacije) pretvorili u novi mehanizam prosvjednih grupa. Pokret Antispomenika pojavio se 2015. g. s prvim instalacijama posvećenih 34 „nestalih“ studenta Učiteljskog Fakulteta u Ayontzinapi. Pravda se počela tražiti stalnim prosvjedima u javnom prostoru s ciljem „održavanja sjećanja na nestale“ ali i održavanjem „budnim“ društvenih zahtjeva. U tom se smislu ove „antislavne i antiherojske“ akcije permanentno održavaju sve dok su nanesene rane otvorene i nezacijeljene. Poput studentskih prosvjeda u Beogradu bitno je odžati „interakciju s prisutnom javnošću“ kako bi se utjecalo na građane i stekla svijest o dubini problema. Ove akcije traju neprestano već desetu godinu i uglavnom su vezane za centralnu, najvažniju i najsimboličniju aveniju Ciudad de Méxica, petnaestkilometarski „Paseo de la Reforma“.
Prije skoro dvije godine Mateo Rivera i Jennifer Villegas pokrenuli su i treći pokret u javnom prostoru Ciudad de Méxica nazvan „Del Otro Lado de la Calle“ („S Druge Strane Ulice“). Po njima potrebno je razmišljati o ulici kao prostoru integracije, rekreacije, druženja, življenja i koegzistencije. Rade u različitim djelovima ovog meksičkog megalopolisa a posebno s beskućnicima. Mnogi upravo u zagovoru „južnjačkog duha“ vide šansu prevladavanja katastrofe postneoliberalizma. Neoliberalni model je (u režiji djaboličnog dua Nixon-Kissinger + Friedmaova Čikaška ekonomska škola) instaliran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973.g. Danas se postneoliberalni Frankenstein u liku Mileia porodio u Argentini. Ekonomski liberalizam i politička diktatura uvijek su se jako ljubili. Sve je akcelerirano. Vremena više nema. Čeka li nas „užasna godina“ ? Možda je krajnji čas da se Neman zaustavi dok još svi zlikovci nisu pobjegli u svojim kapsulama s Zemlje u Svemir.
AUTOR
