7

Na ovoj tribini*, Philippe Marlière analizira značenje pobjede Benoita Hamona u vrijeme predizbora „Lijepe narodne alijanse“. Ona bi, kako on misli, mogla dati poticaj „pozitivnoj unutarnjoj i vanjskoj dinamici, što će ga dovesti do toga da stekne moć u partiji te da rekonstruira ljevicu u cjelini“. Njegovi su pristalice izvjesni sektori radikalne ljevice, ali također mnogi namještenici i namještenice, koji strahuju od povratka na vlast desnice i od fašističke opasnosti, što je evidentno  pozicija koja se mora proanalizirati. Taj stav zaslužuje da bude ozbiljno prodiskutiran. Stoga ćemo uskoro objaviti i druge priloge, koji polaze od preuređenja ljevice i od (neophodne) ponovne izgradnje antikapitalističke perspektive.

Od 2012. to je refren kod izvjesnih dijelova radikalne ljevice: Socijalistička partija posrće, proživljava svoje posljednje dane i uskoro će umrijeti. Od kraja 2012. – kada je nepopularnost  Françoisa Hollande postala patentirana – ideja o „pasokizaciji“ Socijalističke partije za izvjesne članove je neoboriva. Socijalistička partija je u stanju krajnje slabosti, ali to nije ni prvi ni posljednji put u njezinoj istoriji.

Nakon gašenje stare SFIO, došlo je do cijele gužve u zahtjevima rekonstrukcija i reformističkh struja moderniziranih i radikaliziranih na Kongresu u Epinay 1971. U desetljeću koje je uslijedilo, Socijalistička partija  postigla je hegemoniju na ljevici. Parlamentarni izbori 1993. snosili su krivicu za skretanje s puta Socijalističke partije, koja nije dobila više od 57 poslanika. Lionel Jospin formirao je partiju pluralne ljevice.

Činjenice su tvrdoglavije od  želja izvjesnih političkih aktera na ljevici: SP nije umrla. Dva miliona glasova, koji su se pokrenuli i odlučili da glasaju za Benoita Hamona za vrijeme prve Belle aliance populaire – Lijepe narodne alijanse – to nesumnjivo dokazuju.

Općenito, SP se dobro osjeća. Ona je još uvijek teško bolesna, njen oporavak može dosta dugo trajati i sigurno će biti teških nazadovanja i povrataka u bolest. Ali, žalili  to ili se zbog toga radovali, Socijalistička partija je još uvijek živa. Dokaz za to je Banoit Hamon: on predstavlja glas za zavaravanje kraja dat od strane glasača ljevice.

Smisao glasa datog Hamonu

Pošto se probio na čelo u prvom glasačkom krugu, Benoit Hamon je još naglasio vlastito napredovanje u drugom krugu. Od 1.655.916 glasača u prvom krugu i od 2.042.201 u drugom krugu, učešće je bilo izrazito manje od onog organiziranog prvi put krajem 2011: 2.661.231, a zatim 2.860.357 glasača. Ne može se smatrati da je to glasanje samo po sebi značajno, čak ukoliko se drži da je ono prvo namješteni odraz stvarnog sastava glasačkog natjecanja/1/. Na kraju krajeva, platiti dva eura i otići nekamo da bi se glasalo nije nipošto manje „participativni“ čin, ni manje „demokratski“, od toga da se pritisne ime vlastitog kandidata na svom računalu.

Nije samo glasalo socijalističko glasačko tijelo: samo 37 % birača prvog kruga izjavljuju da su članovi Socijalističke partije; 22 % tvrdi da pripada ljevici izvan Socijalističke partije; 18 % da pripadaju desnici, centru ili Nacionalnom frontu; a 15 % nemaju nikakvih partijskih preferencija./2/.

Od tih glasača, 12 % je dalo glas Jean Luc Mélanchonu 2013. godine /3/. Kad su ih pitali o njihovom izboru kandidata, naglašavali su da su izabrali „čestitog kandidata“ i njegov projekt, odnosno „sposobnost da iznađe nove ideje“. Zanimljivo je naglasiti da su mehanizmi takvog glasanja sasvim slični onima koji su doveli Jeremy Corbyna na čelo Laburističke partije, i to već dva puta: kao volja da se socijaldemokratska partija ponovo postavi više ulijevo i da podržava daleko ljeviji program. Mišljenja o popularnosti, lakoj mogućnosti izbora i o iskustvu Manuela Vallsa su odgurnuta u stranu/4/.

Hamon ipak nije „francuski Corbyn“. Osim političkih razlika i onih koje se odnose na osobnost, socijalistički kandidat zauzima daleko jače mjesto kod unutarpartijskih pristaša od svog britanskog kolege. Iako mu je pozicija minoritarna u ovom trentku unutar partijskog aparata, on nije toliko izoliran koliko bi mogao biti Corbyn. Mogao bi računati s podrškom centrista, koja je Corbynu još uvijek uskraćena. To je fundamentalna točka za ono što slijedi: uzaludno je nadati se rođenju jedne ljevice od same ljevice na ruševinama socijaldemokracije, koje se još uvijek dime. Ova posljednja posjeduje još uvijek svoje izborno tijelo i pristalice, koji su ljevičari i koje treba uvjeriti. Primjer Bloco de Esquerda, Podemosa ili Syrize pružaju dokaze za to: radi se o poslu ujedinjavanja, a ne  o sektorskom pridruživanju, a to je ključ radikalnog prestrojavanja francuske ljevice.

Glas za Benoita Hamona jeste, dakle, glas samoobrane ljevice, kojoj prijeti eliminacija već u prvom krugu predsjedničkih izbora. Da bi se to postiglo, trebalo se u prvom redu osloboditi unutarnje prijetnje otjelovljene u Manuelu Vallsu: prijetnje „lijevog“ neokorzevativizma, autoritarnog, ksenofobnog koliko i islamofobnog, koji je u potpunosti pristao na holandsku „političku ponudu“ na ekonomskom planu. Tu su uvredljivo desnu orijentaciju  birači kaznili.

Benoit Hamon više od svih ostalih kandidata kritizira vladinu bilansu (onu poznatu Arnauda Montebourga). On je predstavio program, koji daje odgovore na najveće brige biračica i birača. A birači su se opredijelili za ljevičarske socijalnodemokratske mjere na području ekonomije i socijale: odgađanje zakona o radu, smanjenje radnih sati i zaštitu 35-satnog radnog tjedna, stvaranje regionalnih agencija za razvoj novih načina proizvodnje i potrošnje, otvaranje 40.000 radnih mjesta u području nacionalnog obrazovanja; isto toliko kompatibilnih mjera sa socijaldemokratskim lijevim programom što ga je predložio Jean-Luc Mélenchon. Još i više, ta dvojica dijele simbolično jake političke orijentacije: napuštanje aerodroma Notre Dame iz Landesa, PMA za sve žene, koji se suprotstavlja GAP-u, ozakonjenje kanabisa, usklađivanje evropske fiskalne politike, priznavanje palestinske države, pravo na glasanje stranaca na lokalnim izborima , Šestu republiku, protivljenje ugovoru o slobodnoj razmjeni CETA i TAFTA. Rezimirjući, ta se dva socijaldemokratska programa  ljevice nadovezuju i u potpunosti su komplementarni.

Što se tiče općeg prihoda, projekta kojeg je ljevica kritizirala, on nije sveden na svoje desne liberističke varijante. Već četiri decenije mislioci radikalne ljevice razmišljaju o tom pitanju.

Opći prihod može postati emancipatorsko oružje ili historijski dugi nos „tiraniji plaćenog rada“/5/ pod uvjetom da taj minimalni prihod dozvoljava pristojan život i da tu mjeru ne prati razgradnja socijalnih prava na drugim poljima. S te tačke gledišta, prijedlog Benoita Hamona može biti neprecizan i nedovoljno razrađen.

Na planu problema koji se odnose na rodnu, etničku ili diskriminaciju koja se tiče kulturnog i religioznog pluralizma, Hamon danas izgleda kao jedan od najzanimljivijih vođa na francuskoj ljevici. Njegovi pluralistički i inkluzivni govori stanovništvu, koje je postalo rasno osjetljivo, njegova snažna odbrana laiciteta, koji odbija dominaciju /6/, što znači da cilja na integraciju svih i svakoga, a sve to uz puno uvažavanje razlika svakog pojedinca, kao i njegov stav protiv islamofobije, stavljaju ga na ključno mjesto borbe za jednakost građana. Mélenchon, robujući republikansko-pozitivističkom viđenju svijeta, nije sposoban formulirati odgovore prilagođene seksitičkoj i rasističkoj problematici, koji dovode do gangrene francusko društvo.

Hamonu se može računati u otežavajuću okolnost da je bio (efemeran) ministar obrazovanja Manuela Vallsa (te da je on doprinio da ga se imenuje za Matignon) i da ostaje vezan za diskreditiranu partiju. On to nije nimalo manje nego na primjer Bernie Sanders unutar Demokratske partije ili pak Jeremy Corbyn unutar Laburističke partije, jer on pruža mogućnost ljevici da ne umre. Da su birači prihvatili politička usmjerenja Hollandea i Vallsa, to jest da su oni prestali da u toj partiji gledaju zaštitu, zacijelo vrlo nesavršenu, protiv desnice i ekstremne desnice, oni bi izabrali Manuela Vallsa.

Da li se zbilja treba nadati kako će nestanak Socijalističke partije u stanju historijske slabosti ljevice, a pored toga uz izrazitu fašističku prijetnju, što postoji u Francuskoj, uzimajući u obzir nesposobnost revolucionarne ljevice, da će ova (revolucionarna ljevica) zaista uspjeti da izvuče profit od ovakvih društvenih pokreta?

U nedostatku postojanje jedne Syrize (kakva je ona bila prije 2015) ili nekog francuskoga Podemosa, pozicija ljevice bila bi još mnogo beznačajnija no što je danas.

Problem Mélenchona

Virulentni napadi Mélenchonovih pristaša prilikom susreta sa Benoitom Hamonom uoči prvog kruga nisu nikoga prevarili. Ta je pobjeda zatekla i iznenadila lidera „nepokorene Francuske“. Njegova strategija oslanjala se na dvije pretpostavke, koje su se pokazale kao pogrešne: 1) sučeliti se i preteći Françoisa Hollandea, osramoćenog i odbačenog od Francuza; 2) zamijeniti Socijalističku partiju „pasokiziranjem“ i od nje stvoriti prvu partiju ljevice. Mélenchon je iz toga zaključio da će dobiti prvo mjesto na ljevici prema ispitivanju javnog mnijenja i zato je pozivao da se za njega upotrebi koristan glas. Težnja je u ovom trenutku obrnuta. Sad se Benoit Hamon nalazi na čelu utrke ljevice i ako na tom putu ne bude većih udesa, on će biti prvi kandidat ljevice uoči prvog izbornog kruga predsjedničkih izbora. Zamka se zatvorila nad vođom „nepokornih“, koji je najvećim dijelom sam odgovoran za vlastitu zabludu.

Razlozi što je on ostao potučen nalaze se upisani u samom nastanku nepokorene Francuske. Uvjeti (samo)imenovanja Mélenchona i njegovo kandidiranje preprečili su se u grlu bivšeg Front de gauche – Lijevog fronta: proglasiti samog sebe kandidatom, a da o tome ne budu obaviješteni njegovi politički partneri; odbiti da sudjeluje u bilo kojoj političkoj debati, čiji je cilj usmjeravanje na ljevicu; napisati program, koji je predstavljen kao ključan u rukama isključivo njegovih pristaša; na kraju, zahtijevati političko partnerstvo povezano sa Komunističkom partijom Francuske (PCF) i Ensemble! da bi zajednički potpisali povelju o kojoj se ne može raspravljati i koja se ne može prilagođavati, što bi dovelo ostale u službeno podređeni položaj u odnosu na lidera nepokornih. Sve su to činjenice koji imaju biljeg bonapartističke fabrike melenšonovaca. Kandidatura je na ljevici od samog početka doživljena kao kandidatura koja razdvaja. To je u neku ruku istočni grijeh tih individualističkih poteza, što će onemogućiti Mélanchonu da, u najboljem slučaju, sakupi više od 15 % glasova ljevice.

Prije nekoliko godina, Mélenchon je volio izjavljivati: „Uputa je da neme upute“. On je pod tim podrazumijevao da će Partija ljevice, „nezabrtvljena partija“, prema njegovim izrazima, biti otvorena za individualne incijative svih. Ovdje je problem što postoji uputa od samog početka, koja određuje i zauzdava individualnu autonomiju: „Ja, Jean Luc Mélenchon, bit ću kandidat do kraja, ma kakve bile okolnosti.“/7/ – te je bolje uvažavati ih.

Ako glavne snage radikalne ljevice (PCF i Ensemble!) smatraju da su socijalne i ekonomske orijentacije Jean-Luca Mélenchona izrazito progresističke, o tome drugačije sude osjetljiviji subjekti. Radi se o njegovoj komunitarnoj i pozitivističkoj koncepciji laiciteta, kao i o njegovom apstraktnom republikanstvu /8/, o njegovoj nezainteresiranosti za dominacije vezane za spol, o njegovom odbijanju upotrebe pojma islamofobija. Osim toga, tu je i njegova podrška Laurence Rossignol za poziciju državnog sekretara i nakon toga što se ona držala i govorila rasistički, njegov autoritarizam i njegova megalomanija u vođenju predsjedničke kampanje, sektarizam koji je ispoljio prilikom susreta političkih partnera, odbijanje osude nasilja policije u Francuskoj, pa njegov stav o izbjeglicama i o prekomandovanim radnicima, njegova idolatrija Mittéranda, njegov šovinizam /9/, njegov tropizam u odnosu na Sjedinjene Države na međunarodnom planu, koji ga dovodi do toga da s izvjesnom dobrohotnošću tretira ražim Bašara el Asada, kao i ulogu, koju u Siriji igra Putin, itd.

Tako se ocrtava izvjesna šupljina u ne baš pohvalnom portretu konzervativnog republikanca i čovjeka reda. Te njegove neusaglašenosti, važne u očima aktivista komunističke tradicije, trockističke, slobodarske ili feminističke, objašnjavaju zašto KP Francuske i Ensemble! (Zajedno!) nisu htjeli da ga prihvate, a to su učinili tek nakon dugog kolebanja i uprkos burne unutarnje opozicije te dvije partije. Godine 2017. vrlo smo daleko od zajedničkog elana i radosti aktivista iz godine 2012.

Modus operandi bivšeg ministra Lionela Jospina je nadasve problematičan. On smatra da je pojam ljevice bio putem Socijalističke partije povezan s vlašću. Ne može se zahtijevati pozicioniranje na ljevici, jer bi to asociralo „istinsku ljevicu“ na Socijalističku partiju, koju odbacuju na sve strane. Kako bi došao do istinskog naroda, koji predstavlja ljevicu, Mélenchon se hvata „lijevog populizma“, kako ne bi ostavio ekstremnoj desnici monopol nacionalnih i patriotskih simbola. Lijevi populizam teoretizirali su Ernesto Laclau /10/ i njegova supruga Chantal Mouffe /11/, s kojima je Mélenchon vodio dijalog. Prema Mouffe, lijevi populizam dozvolio bi izdvajanje, odnosno ponovno buđenje „konfliktnosti“ i „strasti“ u politici, a sve to je ljevica odavna izgubila.

Da li je uopće moguć lijevi populizam? Šta je njegov narod? To „sociološko mnoštvo“ koje Evropska komisija, navodno priznaje Mélenchonu? /12/ Kako bi populistički potezi uspjeli osvijestiti i okupiti pojedince, koji su potekli iz vrlo različitih političkih klasa? Reformistička ljevica uvijek se brinula da stvori klasni front (naravno od radničke klase i od srednjih klasa). A što bi moglo ujediniti jedno takvo mnoštvo? Kod Mélenchona, radi se prije svega o negativnom „antielitističkom“ govoru (socijalistička vlada, Front national, dominantni mediji), prema jednoj populističkoj viziji u kojoj se „ujedinjeni“ narod bori protiv elita.

Problem tog tipa govorenja je u tome što je on suštinski „negativan“: prije no što se nastoji okupiti narod protiv snaga ili institucija, zar možda ne bi bilo svrsishodnije da se naglasi, u pozitivnom smislu, ono što ga ujedinjava i da se progovori o prirodi društva, kojeg se želi izgraditi? Zar ne bi bilo bolje nadomjestiti pojam „populizam“ pojmovima „socijalizam“ ili „komunizam“? Ovo znači pomicanje izvjesne potpune i pozitivne definicije sa vlastitog polja na jedno drugo polje, negativno i nesigurnih kontura. Populizam, naime, nije ni program ni ideologija, već jednostavno način djelovanja. Ukoliko je potrebno napraviti izdvajanje između „njih“ i „nas“, zašto to ne uraditi unutar ljevice prema desnici /13/? Na kraju, i populizam je vrlo pluralan: postoji onaj lijevi (Mélenchon), te populizam centra (Macron) i ekstremni populizam (Le Pen).

Mélenchon je ustvari odlučio da vodi političku borbu u niši koja je taktički zaposjednuta od konzervativnih i reakcionarnih snaga. Tako radeći, on je pomrsio staze. Bilo bi dovoljno da neki socijaldemokratski vođa, oboružan jasno lijevim govorenjem, pobijedi u prvom krugu u okviru BAP-a, da bi se Mélenchonovi populistički govori učinili mediokritetskim i da bi se na taj način potpuno anulirao njihov učinak. Prije no što se izgradi vlastiti narod, treba najprije izgraditi ljevicu. Zato što je previdio taj gvozdeno tvrd politički zakon, Mélenchon je izgubio bitku preobražaja ljevice (nikad nije imao ni najmanje šanse na ovim izborima). Dugogodišnji glasač ne očekuje kandidata ili kandidatkinju ljevice bučnu ili bijesnu (pa čak da su galama i bijes legitimni), već konkretne prijedloge ljevice, koje podržava mirno i pozitivno mišljenje i koji sadrže i dio utopije. A točno to predlaže Hamon ljevici, i zato se on smjestio baš u njezinom srcu.

 

Dugoročna strategija

Kako je primijetila Clémentina Autain, glasnogovornica Ensemble!  (koja podržava Mélenchonovu kandidaturu): „Mélanchon izgleda kao osamljeni čovjek, kad Hamon riskira da dobije podršku zelenih i kad pokazuje mnogo širi spektar. Odatle hitna potreba da Jean Luc okupi svoju političku porodicu i da pruži otvoreniji i više kolektivan izgled.“/14/

Jean Luc Mélenchon nije još stigao do kraja svojih stradanja ni svoje izoliranosti, jer ukoliko Benoit Hamon održi vlastiti ljevičarski socijaldemokratski program, oko njega će se sjatiti sve glavne snage ljevice. Zeleni, koji podvlače kvalitetu njegovog programa zaštite okoline, vrlo će se lako s njim sporazumjeti. Čak je moguće, ukoliko nije već sigurno, da će Yannick Jadot odustati od predsjedničke trke u korist Hamona.

Bez jedinstvene kandidature na ljevici – sa ili bez revolucionarne kandidature tipa NPA ili Lutte ouvrière (Radnička borba) – ljevica nema baš nikakvu šansu da nešto postigne u drugom krugu. Odustajanje Hamona ili Mélenchona čini se nevjerojatno. Socijalistička partija ima investituru najveće partije ljevice (iako jako oslabljene, ipak ona ostaje takvom), jer ona predvodi ljevicu u ispitivanju javnog mnijenja (a to je prednost koju će morati svakako potvrditi u sedmicama koje dolaze) i njen program dozvoljava da joj se priključi pluralna ljevica. Pristaše Nepokorene Francuske traže od Hamona da im se on pridruži ili čak da odustane u korist Mélenchona. Oba zahtjeva odražavaju posvemašnju blesavost ili su zlonamjerna. Zašto bi veliko pojačanje Hamona i bataljona koji broji nekoliko tisuća socijalističkih kadrova i politički angažiranih boraca dozvolio Ujedinjenoj Francuskoj (la France unie) da postane većinskom u zemlji? Te su stvari jednake uostalom i svugdje drugdje. To je kao kad bi se zahtijevalo od Jeremy Corbyna, kad je izabran za lidera Laburističke partije, da je napusti sa svojim mršavim trupama, kako bi se priključio koaliciji u kojoj su Socijalistička radnička partija (SWP), Left Unity i Momentum.

I na ljevici traže od Hamona da žrtvuje najdesnije elemente Socijalističke partije. Primjećuje se da Myriam El-Komri ne može biti birana u jednom izbornom okrugu, jer se podrazumijeva da ona neće moći braniti odlaganje svojeg zakona o radu. Taj je argument prihvatljiviji od prethodnog zbog toga što je on vrlo teoretski. Da li se pitanje nemogućnosti izbora kandidata postavilo Jeremyju Corbynu i da li je on morao zato naići na zid? Kad je netko politički u manjini u nekoj partiji, gotovo je nemoguće napraviti taj tip „čistke“, jer bi Hamona vrlo brzo iskrcali čak putem unutrašnjeg puča. Bolje je pokušati uvjeriti meki trbuh partije da se poveže s politikom, koja pobuđuje interes i koju glasači ljevice podržavaju, nego prijetiti da će a priori biti sankcionirani oni koji budu izabrani, zbog njihovog ponašanja u prošlosti. Evidentno je da postoji žuta crta, koja se ne smije prijeći: svaki socijalist ili socijalistkinja koji bude podržavao izbornu kampanju Emmanuela Macrona stavit će samog sebe van igre i partije i ljevice. Ukoliko Hamon ne bude izdao svoje socijaldemokratske angažmane na ljevici, on će stvoriti pozitivan razvoj, unutarnji i vanjski, koji će ga dovesti do toga da zauzme vlast u partiji i da pregrupira ljevicu u cjelini.

Što se tiče Mélenchona, koji sebe postavlja u „radikalnu“ franđu ljevice, on neće odustati, jer je tako odlučio. Ipak, programske konsideracije ne mogu predstavljati nezaobilaznu prepreku za izborne saveze u vrijeme parlamentarnih izbora, kad imaju u vidu pakt o upravljanju zemljom. Strategija izbora između „nas“ i „njih“, koja prisiljava Hamona da izabere polje, je bijedan izgovor da se brane ne interesi ljevice, niti interesi miliona osoba, koji za nju glasaju, već lični interesi osoba koje postavljaju taj zahtjev.

Provizorni epilog

Treba li imati povjerenje u Benoita Hamona? Neće li on izdati svoje angažmane, opredjeljujući se za komfor vlastite karijere unutar Socijalističke partije, a ne za historijsku akciju u korist obnove francuske ljevice? Ne treba isključiti ni tako nešto. Prema tome, to povjerenje može biti dato jedino relativno i obnovljivo u odnosu na svaku etapu, kako nam to pokazuje portugalski Lijevi blok.  Sumnje i rizici ne smiju zaustaviti volju za promjenom izraženu od birača i biračica ljevice. U nedostatku revolucionarnih otvaranja izazvanih impulsom pobjedonosnih društvenih kretanja, reformistička opcija, što je otjelovljuje Jean Luc Mélenchon, je iluzija. Cijepanje ljevice osuđuje snage koje su radikalno lijeve i koje je podržavaju, na vegetiranje u političkoj marginalizaciji.

U pismu upućenom jednom njemačkom radniku, Lav Trocki se 1931. /15/ vrlo živo protivio strategiji  Komunističke partije Njemačke. Ta je polazila od ideje da nije moguće pobijediti fašizam, a da prije toga ne bude pobijeđena njemačka socijaldemokracija: „Tu ideju Ernst Thalmann ponavlja bez prestanka u svim tonovima. Da li je ona ispravna? Ona je ispravna s tačke gledišta revolucionarne strategije uzete u cjelosti, ali ona postaje laž i čak reakcionarna laž kad jednom bude prevedena na jezik taktike. Je li istina da bi za nestanak nezaposlenosti i bijede najprije trebalo razoriti kapitalizam? To je istina. Ali bi samo posljednji od idiota mogao iz toga izvući zaključak da se mi danas ne moramo boriti iz sve snage protiv mjera koje dopuštaju kapitalizmu da poveća bijedu radnika.“

Trocki podsjeća da se boljševici 1917. godine nisu zadovoljili time što su uputili opći poziv radncima i vojnicima, već da su predložili socijalistima revolucionarima i menjševicima jedinstveni front borbe, i da su s njima stvorili jedinstvene organizacije za borbu.

Nikakav savez nije bio moguć sa vladama Ayraul, Valls i Cezeneuve. Ali savez s jednim Benoitom Hamonom, u predsjedničkoj kampanji i u kontekstu fašističke prijetnje u Francuskoj (pobjeda Marine Le Pen sljedećeg maja ne može se isključiti), je poželjnija. Ona je vitalna za ljevicu sa ljevice.

PREVOD Jasna Tkalec

Izvor CONTRETEMPS

*Tribine ne angažiraju Contretemps kao reviju.


Bilješke

/1/ Ja sam vrlo živahno kritikovao organizaciju primarnih izbora 2007. i 2011; tu sam poziciju nakon toga jo više nijansirao: „Primarni izbori: za socijaliste predstavljaju trku unprijed, koja čini lomnom ljevicu“, 30. septembra 2011, Mediapart.2011https blogs.mediapart.fr/philippe marliere/blog/300911 bijeg unaprijed socijalista čini ljevicu slabijom.

/2/HarrisInteractive, „Spol, godine, kadrovi ili neaktivnost: tko je glasao i za koga u prvom krugu  izbora ljevice?“, Le dépeche du Midi, 24. januara 017/http//www.ladepeche.fr/articlle/2017/01/24/2503284-sexe-age-csp-inactifs-vote-1 er-tour-primaire-gauche.htm/

/3/Opinion Way „Second tour du primaires du Parti socialiste. Sociologie de vote“ (Drugi krug izbora Socijalističke partiije. Sociologija glasanja), 29. januara 2017, http//www.slideshare.net/contactOpinionWay/opinioonway-sociologie-du-second-tour-de-la-primaire-du-ps-et de-ses allis.(sociologija drugog kruga primarnih izbora socijalističke partije i njenih saveznika)/

/4/Philippe Malière, „Jeremy Corbyn: elan démocratique contraire“, Les Temps modernes, br. 692, januar-februar 2017.

/5/ Jose A. Mayson, „The right to a dignified life“, Jacobin, 8. april 2015,

/6/ Philippe Malière, „La laicité, un principe de non domination“, Mediapart, 30. oktobra 1913,

http//blogs,mediapart.fr/philippe-marliere/blog/3001013/la-laicite-un- principe-de-non-domination

(laicitet kao princip nedominacije)

/7/Ovo su prijedlozi koje mi je lično dao Jean Luc Mélenchon novembra 1914. prilikom jednog sastanka u Club des socialistes afffligés, koji sam lansirao sa Liam Hoang Ngocom. Olivier Faye „Mélenchon, Laurent et Fioche au rendez-vous des socialistes affliges“, Le Monde,20. novembra 2014, http//abonnes.lemonde.fr/politique/article/2014/11/20/melenchon-lorant—et-filoche-au-rendez-vous-des- socialistes-affliges-4526892-823448html

/8/ U posljednje vrijeme, Jean Luc Mélenchon voli ponavljati: „Francuska nije zapadna nacija, ona je univerzalna nacija.“ To je politički apsurdna izjava i vrlo lijep primjer francuskog kulturnog neoimperijalizma. Taj tip govora jako je loše primljen u inostranstvu.

/9/ Jean Luc Mélenchon, Le hareng de Bismarck. La passion allemande, (Bizmarkova haranga. Njemačka strast), Paris, Editions Plon, 2015.

/10/Ernesto Laclau, On populist reason, London, Verso, 2005.

/11/ Chantal Mouffe, „In defense of left-wing populism“, The Conversation, 29. aprila 2016,

http://theconversation.com/in-defence-of-left-wing-popilism, 55869

/12/Jean Luc Mélenchon, L’Etre du peuple; Fayard, 2014.

/13/ Eric Fassin, Populisme: le grand ressentiment, Paris, Editions Textuel, 2017, str. 85.

/14/ Raphalle Besse Desmoulières, „Benoit Hamon perturbe la campagne de Jean Luc Mélenchon », (Benoit Hamon izaziva buru u kampanju Jean Luca Mélanchona), 2. februara 2017http://www.lemonde.fr//electi.on-presidentielle-2017702/02/la-strategie-de-jean-luc-melanchon-au-defi-de-la candidature—hamon-5073139-4854003.html#lGT16dRDkk2Rodjf.99

/15/Len Trotsky, „En qoi la politique actuelle PC allemande est-elle-erronée?“ (U čemu je aktualna politika Komunističke partije Njemačke pogrešna?/decembar 1931, http://www.marxist.org./frncais/trotsky/oeuvres/1931/311208.html

PODELITE