I
U proteklih mesec dana u opozicionim medijima mogli smo da čujemo svakakve negativne ocene o aprilskim protestima 2017. godine. Borko Stefanović je rekao: „Setite se, istakli su dvadeset i nešto zahteva, svaki nemogućiji za ispunjenost od sledećeg.“[1] Zoran Stojiljković: „Mislim da bi ovaj protest [prim. autora „Stop krvavim košuljama“] najviše trebalo porediti sa protestom nakon izbora 2017. godine koji su se bez nekog jasnog cilja, bez političkog kišobrana i bez oročenosti […] i bez pogrešnih poteza vlasti […] su se samo raspali“.[2] Organizatori protesta „Stop krvavim košuljama“: „To je jedan viši stepen u odnosu na prošlogodinje [2017.] aprilske proteste kada smo se nekako odnosili prema tim protestima kao da su eto oni čisto skup nekih građana koji ne žele komunikaciju s bilo kim“.[3] Marko Vidojković: „Dakle, poličari, konkretno članovi Saveza za Srbiju, mislim da bi trebalo da budu zahvlani na neki način građanima što su građani prosto oduvali onu mantru da je političarima zabranjen pristup na proteste kako je to bilo npr. na protestima ‘Ne davimo Beograd’ i protesta ‘Protiv diktature’ koje mi ne znamo ni dan danas ko je organizovao…“.[4]
Svi ovi komentatori pričaju sa jednom vrstom naknadne pameti koja po pravilu budi sumnju. Deluje malo verovatno da bi novinarima i političarima jedne male sredine kao što je Srbija bilo teško da sakupe sve podatke o 2017. koji, ruku na srce, i nisu naročito skriveni. Zahtevi protesta „Protiv diktature“ objavljeni su 10. 04. 2017. i ticali su se političkih i socio-ekonomskih promena jer je postojao opšti konsenzus da jedne bez drugih ne idu. Cilj je bio probuditi mase iz apatije jednim širokim antisistemskim protestom, izazvati generalni štrajk i primorati režim da ode. Usled niza grešaka, poput očigledne političke naivnosti, i temeljno pogrešnih procena do eskalacije nije došlo. Politički kišobran, voljom demonstranata, nije mogla biti nijedna opcija iz sveta profesionalne politike. Reprezentativni sindikat poput „Nezavisnosti“ je mogao imati tu ulogu, međutim, niko iz njegovog vrha nije bio naročito voljan da reskira. Kao što je nažalost često slučaj sa sindikatima, bilo je velikih reči i nikakvih stvarnih poteza podrške. Ma šta govorili organizatori sadašnjih protesta, saradnje je i te kako bilo sa prosvetarskim, radničkim, vojnim i policijskim sindikatima, niškim Udruženim pokretom slobodnih stanara i mnogim drugima. Dakle, kada organizatorka protesta „Stop krvavim košuljama“ kaže da 2017. nije bilo komunikacije „bilo s kim“ to se mora interpretirati na sledeći način: tadašnji protestanti odbijali su saradnju sa nekim vrlo određenim, sa političkim partijama koje nisu na vlasti. Šta nam to govori o njenom i svim navedenim komentarima? Reč je o političkoj agendi legitimisanja sadašnjih protesta kroz blaćenje i pogrešno prikazivanje prethodnih. Prema njihovim komentarima može se zaključiti da su građanski protesti jedino smisleni kada služe interesima opozicionih partija. Da mogu uspeti jedino ako neko iz sveta profesionalne politike stane iza njih – naročito ako taj neko nije Vidojkovićev „ko zna ko“ nego opozicioni lideri. Čitavih mesec dana, koliko ovakvi medijski napadi traju, nije bilo nikoga da proteste 2017. odbrani. Takođe, u aprilu 2018, nije bilo naročitog interesovanja da se na njihovu godišnjicu napravi okrugli sto ili tribina. Stiče se utisak da se uličnih protesta 2017. godine možete ili stideti ili koristiti ih za sitne poslove – oni su kao neko neželjeno dete ovdašnje politike, još jedno kopile kapitalizma koje niko neće. A zašto je to tako?
II
Upravo zato što je njihov karakter bio suštinski drugačiji od trenutnih protesta. Za razliku od sadašnjih, protesti 2017. bili su antisistemski, dakle, strogo(!) nestranački natrojeni i samoorganizovani. Ma šta koji bradati aktivista eks-Saše Jankovića mogao da vam kaže „u poverenju“ većina učesnika tog trećeg aprila došla je ispred Skupštine zato što je videla ivent na fejsbuku koji je napravio Nemanja Milosavljević.[5] Velike stvari nekada zaista imaju trivijalne početke. No, za razliku od te „velike stvari“ počeci protesta 2018. nisu bili ni trivijalni ni spontani. Većina učesnika prvih protesta „Stop krvavim košuljama“ (dakle, kruševačkog i prvog beogradskog protesta) došla je jer su ih pozvali aktivisti Saveza za Srbiju (SzS). Međutim, već uoči organizacije prvog beogradskog protesta počinje maskarada i lažno predstavljanje partijskih aktivista kao nestranačkih ličnosti.[6] Delu učesnika aprilskih protesta 2017. godine ovaj njihov čin prikrivanja bio je poznat koliko i njihovi likovi. Naime, isti aktivisti pojedinih partija, koji se danas predstavljaju kao „nestranačke ličnosti“, su i 2017. godine bili ubačeni među studente da agituju za sastajanje i direktnu saradnju protesta sa opozicionim političkim partijama. Naravno, naišli su na žestoki otpor grupe studenata koja je branila antisistemski karakter protesta i svaka saradnja sa opozicijom sasečena je u korenu. Međutim, neko se može upitati zašto bi to bilo bitno danas. Karakter sadašnjih protesta nije antisistemski već opozicioni. Okupljeni građani svakako nemaju problem da protestuju zajedno sa opozicijom i zarad njenih interesa. Učesnici koji su se pozabavili pitanjem organizacije verovatno razumeju da su „organizatori“ zapravo članovi partija i ni sa tim nemaju naročit problem. Zaista, ukoliko je samim učesnicima u redu da učestvuju u tom opoziciono-građanskom hibridu od protesta ne može im se ništa zameriti. Međutim, problem nastaje onda kada se ova maskarada proglašava za vrhunski politički događaj 2018. godine i kada se, po ko zna koji put, nade manje upućenih građana vezuju za njihov uspeh. Kako razočarenje u promene u našoj političkoj situaciji nema cenu red bi bio da, upravo zbog manje upućenih građana, ponudimo jednu analizu protesta i njihovog neumitnog neuspeha.
III
Taktika Saveza za Srbiju je jasna. Maskiranje dela sopstvenih aktivista kao nestranačkih „spontanih organizatora“ ima unutrašnju i spoljnu funkciju. Ukoliko između partija u SzS-u dođe do zatezanja oko razvoja protesta na ideološkom planu i jedni i drugi uvek mogu upirati prstom u „autonomiju organizatora“ i tako izbeći bilo koji konflikt unutar saveza.[7] Na spoljnom planu SzS pomoću maskiranja želi da izbegne podele među građanima, kako bi izveo i održao maksimalnu mobilizaciju svoje baze u Beogradu. Krajem decembra smo videli da je čak i Vučić učestvovao u toj maskaradi pod parolom: „Spreman sam da razgovaram sa građanima koji su nezadovoljni ali ne i sa lopovima“. Mladi politikant „organizator“ i njegov, ne tako mladi, „mentor“ u stranci mislili su da su nešto postigli. Od sve velike jagme oko mogućeg pregovaranja o ispunjenju zahteva na kraju se desilo jedino neko čudno očijukanje Vučića i protestanata ispred televizije Studio B.[8] Dakle, ništa.
A da je preokret ipak moguć dokazala je istorija vladavine SNS-a. Da podsetimo da je Vučić 2014. godine, uoči donošenja antiradničkog zakona o radu, “poslušao radnike i sindikate” i smenio svog miljenika Lazara Krstića. Setimo se i kako je 2016. godine građanskoj javnosti podario smenu lojalnog mu Bratislava Gašića. Drugim rečima, „dobri kralj“ može da daje ustupke, naročito onda kada ga to ništa ne košta. No, taj ishod je sve manje verovatan kako subote prolaze.[9]
Izgleda da je Vučiću brzo dosadila maskarada omladine SzS-a, a da za prave uzroke nezadovoljstva mari taman onoliko koliko mu to ugrožava vlast. Dakle, nimalo. Vidimo da se on u proteklim danima, kao po pravilu, vratio ideologiji ekonomizma koju je u proteklih šest godina nametnuo ovom društvu kao dominantnu. To je ideologija koja konačno suspenduje DOS-ovsku dominantu ideologiju kapitalističke „normalnosti“ (mit o građanskom društvu koje opsedaju „nenormalni“) i na njeno mesto stavlja apoteozu mera štednje, direktnih stranih investicija i dr. Ona preobražava klasnu borbu neoliberalnog kapitalizma u Srbiji u mit o umerenom razvoju čitavog društva. Prateći ovu ideologiju Vučić prepušta drugima debate između „Prve“ i „Druge Srbije“ i ovih dana tek usputno doprinosi moralističkoj histeriji između „lopova“ i „poštenih“. On je za to „da se nešto radi“! Dok se drugi neodgovorno svađaju on je taj koji mora da obezbedi ekonomski rast i stabilno okruženje za investicije. U nastupu na RTS-u o protestima je rekao: „Mi njih pustimo da šetaju – kažu šta hoće. Dođu lokalni izbori, oni dobiju svojih devet, deset odsto. Svi zadovoljni! Oni zadovoljni sa dva, tri odbornika, mi sa dvadesetsedam i to je to.“[10] Ukoliko zanemarimo tu nezaobilaznu ranjivo-arogantnu pozu, izgleda da nam Vučić ovde iskreno izlaže sopstvenu analizu situacije. Za njega su protesti uobičajeni radni proces u našoj profesionalnoj politici jer svaka stranka mora da obrađuje svoju bazu ideološki i da je povremeno mobiliše. Glasovi građana nisu besplatni i svako svoje mora da zaradi.
U ovom svetlu deluje i kao da pomalo izlazi u susret opoziciji po pitanju zahteva za prisustvom u državnim medijima. Ukoliko pogledamo dva skorija gostovanja Zorana Lutovca iz Demokratske stranke na RTS-u, kao i skorije emisije Da, Možda, Ne na istoj televiziji, možemo zaključiti da je Vučić odlučio da oko praznika za nijansu olabavi standardnu cenzuru – kao da je na delu neki demokratski happy hour.[11]
IV
Međutim, ne treba pomešati ovo prećutno i polovično ispunjenje jednog od zahteva protesta sa uspehom protesta kao takvih. Štaviše, oni su unapred osuđeni na neuspeh zato što je strategija SzS-a dvostruko protivrečna na jednom dubokom nivou. Ukoliko su aprilski protesti 2017. godine bili politički naivni sadašnji protesti su nešto mnogo gore – oni su plod strateškog promašaja profesionalnih političara opozicije koji traje već više od pola decenije i nema izgleda za poboljšanje. Pogledajmo detaljnije o čemu je reč. Politička alternativa koju opozicija kroz proteste predlaže sadržana je u vladavini prava, slobodnom tržištu, meritokratiji, slobodi medija, parlamentarizmu i obnovi građanskog morala – tim znamenjima „uređenog društva“. Ideologija moralizma je „benzin“ koji pokreće ovu kao i mnoge druge desničarske političke „mašine“. Iz opozicionih krugova najčešće čujemo da problemi srpskog društva suštinski proizilaze iz nemoralnosti i iracionalosti onih koji su zloupotrebili naš politički sistem. Umesto iracionalnog i nemoralnog uzurpatora oni nude racionalnog i moralnog građanina koji na vlast dolazi i odlazi izborima. Dugoročni cilj njihove politike je da promene trenutnu vlast tako što će, kao i Petog oktobra, kolektivnom voljom svih građana ukinuti samovolju uzurpatora.
Međutim, istorija se ne ponavlja lako. Odmah možemo uočiti dva velika problema u njihovom projektu „ponavljanja“ Petog oktobra. Prvi je očigledan. Slobodan Milošević je u opozicionim ideologijama tek sekundarno bio prikazivan kao nemoralna figura. On je prvenstveno bio nastavljač komunističke diktature drugim sredstvima. Dakle, Milošević je u opozicionim ideologijama bio figura „komunističkog uzurpatora“ a ne figura iracionalnog i nemoralnog građanina.
Druga razlika je nešto složenija i tiče se programa SzS-a. U pitanju je standardni liberalistički program koji smo, u različitim varijantama, viđali kod građanskih partija devedesetih. Međutim, „građanin“ i njegova „javnost“ postoscijalizma/Miloševićevog „ratnog kapitalizma“ nisu isto što i „građanin“ i „javnost“ neoliberalizma. Za razliku od prvog para pojmova iza drugog ne stoje ni ekonomske ni političke institucije socijalne države – jer je socijalna država temeljno razgrađena tokom tranzicije. Iza drugog ne stoje ni državni obrazovni aparat ni dominantna antikomunistička ideologija – jer je prvi uništen i delom privatizovan a antikomunizam skrajnut pošto je ispunio svoju istorijsku ulogu u uspostavljanju kapitalizma. Baza tadašnjeg građanstva bila je visoko politizovana srpska sitna buržoazija koja se kao takva mogla relativno stabilno materijalno reprodukovati. Baza današnjeg građanstva je atomizovana i osiromašena sitna buržoazija u hroničnom riziku od proletarizacije. Njena „javnost“ je, za razliku od javnosti nekadašnje socijalne države, razdeljena na medijske niše i privatizovana. Nekima od njih su navedene privatizacije i opšte osiromašenje normalne stvari, koje sustižu nekonkurentne i manje sposobne. Nekima, pak, one predstavljaju nenormalno zastranjivanje građanskog društva. Međutim, ono što svakako izostaje je ideologija „normalnosti“ koja bi ujedinila današnje sitne buržuje (u „klasu za sebe“) kao uoči Petog oktobra. Ma koju ideologiju da „ispoveda“ unutar svoje niše, sadašnji građanin je politički izolovan od ostatka buržoazije. On je usamljeni stalni konkurent ili za proletarizaciju ili eventualno za uspon u status krupnog buržuja. Prilike da se materijalno reprodukuje kao sitni buržuj svakako su drastično ograničene. On za tako nešto više nema stabilno uporište nigde – ni u državi (u čijoj političkoj transformaciji je odigrao važnu ulogu), ni u solidarnoj ekonomiji njegove neposredne zajednice, kao ni u opozicionoj političkoj organizaciji koja bi se za njegovu klasnu reprodukciju i mobilnost borila uspešnije od vlasti.[12]
Pošto smo podvukli neke osnovne razlike između stanja građanskog društva u Srbiji nekada i sada, vratimo se protivrečnostima strategije SzS-a. Prva, očigledna, protivrečnost jeste njihova slepa privrženost političkim formama „građanstva“ i „javnosti“ postsocijalizma u uslovima kada su one očigledno modifikovane u neoliberalne političke forme. Na delu je ideologija koju možemo nazvati fetišizmom političke forme. Konkretne okolnosti u kojima SzS pokušava da operiše ovom ideologijom su sledeće. Veliki deo stare DOS-ove baze – sitna buržoazija koja je osiromašila – otišao je prema SNS-u kao organizaciji koja joj može garantovati klasnu reprodukciju. Njen ostatak je uglavnom završio u apstinenciji. Ono što smo mogli da vidimo u proteklih šest godina, ali i u slučaju sadašnjih protesta, jeste da se opozicija uporno obraća svojoj staroj sitnoburžoaskoj bazi kao da je još uvek devedeset i neka. Nju su kapitalistički proizvodni odnosi trajno transformisali a opozicija joj se obraća kao da do te transformacije uopšte nije ni došlo. Ideologija fetišizma političke forme preobražava osiromašenu sitnu buržoaziju neoliberalizma u sitnu buržoaziju postsocijalizma i time blokira svaku stvarnu političku komunikaciju SzS-a sa sopstvenom bazom.
Druga, manje očigledna, protivrečnost je što niko iz te DOS-ove stare baze ne može da prepozna svoj klasni interes u delovanju opozicije proteklih šest godina. Kao i devedesetih opozicinari tvrde da se bore za „normalnost“. No, za razliku od devedestih toj ideologiji danas nedostaje figura „komunističkog uzurpatora“, tog uništitelja organskog razvoja građanskog društva i kapitalizma. Uoči Petog oktobra ideologija kapitalističke „normalnosti“ je upravo bila konstruisana oko agresivnog antikomunizma sitne buržoazije. Naime, u tom periodu su oba njena pola, onaj koji je planirao klasno uspinjanje u krupnu buržoaziju (te više polagao na slobodno tržište i vladavinu prava) i onaj koji je planirao jedino da se reprodukuje kao sitna buržoazija (i više polagao na meritokratiju i socijalnu državu želeći da „živi od svog rada“), prepoznala zajedničkog klasnog neprijatelja u vrhu Miloševićeve, izuzetno represivne, države. Povezivalo ih je ubeđenje da njihovi klasni problemi, kao i svi ostali problemi srpskog društva, suštinski proizilaze iz neprijateljstva vladajućeg režima prema slobodnom kretanju stranog i domaćeg kapitala. Artikulacija ovog klasnog antagonizma sa instancom unutrašnje i spoljne politike režima (njegove izolovanosti od naroda i stranih centara moći) proizvela je Peti oktobar. Ujedinjeni sa opozicionom krupnom buržoazijom i radnicima, sitni buržuji su jurišali protiv poslednjeg uporišta nedemokratske vlasti i protiv poslednje brane „modernizacijskoj“ snazi kapitala u Evropi.
Rezultat znamo – pobedila je antimiloševićevska koalicija, donela zakon o privatizaciji, uništila socijalnu državu, i stvorila uslove u kojima su se sitnoburžoaski „uspinjači“ donekle uspeli, a „reproduktivci“ bili dovedeni pred proletarizaciju.
Na sadašnjim protestima „uzurpator“ je, pak, svetski priznati i prihvaćeni neoliberal. Danas nijedan opozicionar zaista ne postavlja pitanje ometanja organskog razvoja građanskog društva zbog jaza između dva pola sitne buržoazije koji je najbolje prećutati. Dominantna ideologija koja opoziciji jedino ostaje jeste ona koja je u borbi protiv Slobodana Miloševića bila sekundarna –moralizam. Preciznije, blagi moralizam (koji nije ništa manje blag što opozicionari glasnije viču na predstavnike vladajuće koalicije. Štaviše, što su glasniji to je njihov moralizam blaži). Ova situacija jeste proizvod dvadesetogodišnjeg iskustva neoliberalnog kapitalizma i temeljne podele između dva pola sitne buržoazije. Prvog, koji sebe vide kao sposobne da se reprodukuju u svim uslovima i po svaku cenu odnosno kao kandidate za uspon u status krupne buržoazije. Ova grupa u privatizaciji i opštem osiromašenju uglavnom ne vidi ništa nenormalno. Drugog, sastavljenog od onih koji žele pristojne uslove rada, meritokratiju i obnovu socijalne države. Oni vide sve destruktivne posledice kapitalizma kao nenormalne. To su ista ona dva pola koja su svoj klasni antagonizam prema Miloševićevoj državi zajednički nametnuli kao nacionalni politički problem krajem 2000. godine. Danas ih gotovo ništa ne povezuje, a protivrečnosti življenja u neoliberalnom kapitalizmu ih samo više razdvajaju politički i ideološki – neumorne „uspinjače“ udesno i „gore“ (ka višim društvenim klasama), a ugrožene „reproduktivce“ ulevo i „dole“ (u radničku klasu i golo siromaštvo). SzS danas, kao ni bilo koja opoziciona partija zadnjih šest godina, ne uspeva da premosti taj jaz i sav njen blagi moralizam je „simptom“ bezuspešnog pokušaja ponovnog lansiranja ideologije „normalnosti“. Oni se ne mogu obratiti svojoj staroj bazi jer ne razumeju njenu političku formu i ne mogu proizvesti ideologiju koja bi je objedinila. Samim tim je svaka njihova aktivnost, uključujući i sadašnje proteste, unapred osuđena na neuspeh.
V
Politička strategija Aleksandra Vučića, primera radi, ne zapada u te promašaje forme i sadržaja. Njegova politička zrelost počinje radikalnim raskidom sa svakim političkim fetišizmom. On želi vlasti radi vlasti i sve svoje taktike i strategije razvija u skladu sa tom željom. U ideološkoj sferi to znači sledeće: moralizmom i populizmom SNS se služi tek sekundarno (koliko da održava borbenu gotovost svojih „analitičara“ i drži opoziciju u defanzivi), dok njihova dominantna ideologija ostaje pominjani ekonomizam. Partija i njen lider se u toj ideologiji obraćaju sopstvenoj sitnoburžujskoj bazi kao garant klasne reprodukcije putem zaposlenja u javnom sektoru, radnicima kao neko ko im obezbeđuje radna mesta kroz direktne strane investicije, seljacima kao neko ko čuva solidne otkupne cene itd. Naravno, „obraćanje“ je sfera ideologije a realnost su mere štednje u javnom sektoru, nelegalni „partijski porez“ na plate zapošljenih preko SNS-a, nadnice od kojih ne može da se preživi, gotovo neograničena eksploatacija radne snage, akcize na gorivo koje guraju poljoprivrednike u minus itd. Dakle, to je strahovlada slobodnog tržišta u režiji domaće buržoazije, njenog prvaka Vučića i njihove države. On neskriveno deluje u ime krupnog kapitala, domaćeg i stranog, kao njegov lokalni administrator. Svu svoju „suverenost“ crpi upravo odatle. Deo osiromašene sitne buržoazije odabrao je da sačuva svoj klasni status služeći ovom lokalnom administratoru (slično kao što su mnogi pre njih to činili preko režima prethodnog administratora – Borisa Tadića). Deo je odabrao da apstinira i rizikuje svoju klasnu reprodukciju. A svi ostali, koji nisu imali luksuz izbora (proleteri na ivici golog siromaštva), bili su prinuđeni da žive i rade pod čizmom lokalnog administratora i njegove administracije.
Zašto u ovoj situaciji SzS ne poentira formulišući nove politike u interesu svoje osiromašene baze kada već za njih postoje sve ove prilike? Ukoliko odustanemo od kuloarskog likovanja kako su analizirane protivrečnosti SzS-a plod njihove političke „netalentovanosti“, odnosno Vučićeve prekomerne „talentovanosti“, možemo jedino zaključiti sledeće. Opozicija ne može izvan fetišizma političke forme „građanstva“ i „javnosti“ iz devedesetih jer bi onda morala da se suoči sa klasnom borbom kao činjenicom življenja u kapitalističkom društvu. Oni se ne mogu suočiti sa klasnom borbom jer bi odmah nakon toga morali da naprave izbor: ili da ponude suštinski nove ekonomske politike i stanu uz svoju staru bazu, osiromašenu sitnu buržoaziju (mada ne nužno i uz radnike i seljake), ili da otvoreno kažu da oni suštinski ne predstavljaju radni narod i njihove socijalne interese već interese nekog drugog.
Sav njihov dosadašnji politički rad, na vlasti i u opoziciji, kao i sve što smo izložili u analizi, navode na jedinstveni zaključak – iako tvrde da predstavljaju „građansku“ i „normalnu“ Srbiju opozicionari su jedino predstavnici manjinskog dela domaćeg kapitala. Dok Vučić i vladajuća koalicija predstavljaju njegov većinski deo, koji je politički sastavljen od svih uticajnih domaćih kapitalista, SzS-ov manjinski deo sastavljen je od svih onih kapitalista koji iz političkih i drugih razloga nikako ne mogu uz vladajuću koaliciju.[13] Vrhunski cilj SzS-a zato i jeste da manjinski deo ponovo dođe u položaj da bude većinski i da jedan lokalni administrator kapitala smeni drugoga. Naravno, oni žele da se ta tranzicija zadrži unutar njihove velike „opoziciono-pozicione“ kapitalističke porodice, bez pokretanja nezgodnih klasnih pitanja unutar sopstvene baze a kamoli u čitavom društvu.
VI
Stvaranje „demokratske“ i „građanske“ Srbije uprkos silama „starog režima“ ovde se pokazuje u svom pravom svetlu. To je istorijska farsa u kojoj malo ko više može, a još manje želi da učestvuje. Bila je farsa kada ju je uoči Petog oktobra vodio antikomunizam DOS-a i danas je farsa kada je vodi blagi moralizam SzS-a. Iako nas sa svih strana ubeđuju da je to jedina „predstava na repertoaru“ ukoliko želimo da vidimo neku „promenu“, većina ljudi se drži po strani. Neki domaći konzervativac je nakon predsedničkih izbora 2017. godine rekao, i to nekim jezivo samouverenim tonom, da Srbija napreduje ka dvopartijskom sistemu koji već postoji u „razvijenim demokratijama“ Zapada. To možda jeste naša užasna sistemska realnost ali zainteresovanih za nju je sve manje što su kapitalistički uslovi življenja brutalniji. Broj apstinenata i „apolitičnih“, ali i prosto „poslušnih“, je broj ljudi koji je odustao od učešća u toj farsi jer mora da (pre)živi neoliberalnu kapitalističku svakodnevicu.
Šta su, dakle, pokazali aprilski protesti 2017? Mi ne moramo više da trpimo fanatičnost jednih ni drugih predstavnika kapitala, niti u politici niti u ostatcima naše „javnosti“. Moguće je voditi antikapitalističku politiku po meri radnog naroda – politiku koja se bori protiv privatizacija, osiromašenja i raseljavanja. Moguće je raskrstiti sa bednom istorijskom farsom koju nam političari decenijama podmeću! Na temelju pobede antisistemskih studenata protiv politikanata ubačenih u protest 2017. politička borba za socijalna pitanja je artikulisana kroz rad grupe 7 zahteva koja je izrasla iz protesta. Takođe, ova pobeda dala je novi zamajac već postojećim antikapitalističkim frontovima kroz pokretanje Združena akcija Krov nad glavom, proteste oko cene goriva, Odbranimo reke i sl. Neko bi rekao da su rezlutati tih „socijalnih“ frontova mali i nikakvi i bio bi sasvim u pravu. Reč je o nesrazmerno velikom zadatku pred malom grupom ljudi ograničenih sredstava i znanja. Međutim, dok god kroz borbu i pobede ne stvorimo politički prostor za antikapitalističku politiku u Srbiji, dok god je brutalna eksploatacija ljudi i prirode norma a političko predstavništvo svedeno na podmlađivanje građanskog i naprednjačkog kadra, neće ovde biti ni privida političkih promena a ni bilo kakvog života sem golog života za mase osiromašenog naroda.
[6] Spisak zahteva protesta i javni nastupi predstavnika organizatora o tome najbolje govore. Oni ne znaju baš da odgovore zašto, kao nestranačko građansko udruženje, zahtevaju redovno prisustvo opozicionara u medijima. Ne ulaze baš u detalje kada govore da im članovi Narodne stranke Vuka Jeremića pružaju redarske usluge (a organizovanje redara zaista nije nikakva nauka). Kada moraju da kažu po nešto o svojim realnim ulogama u opozicionim partijama oni koriste eufemizme poput onog da njihovi članovi „simpatišu“ tu i tu opciju ili da su „bliski“ toj i toj opciji i sl. Za najviđenije postoje i dokazi o učešću u radu eksDS partija, npr. Levici Srbije. Po svemu sudeći, organizatori protesta su (uglavnom) građanistički partijski podmladak koji je pristigao nakon 2012. godine.
Vid. ovde, ovde, ovde, u tekstu pretražiti: „Jelena Anasonović iz Protiv diktature, danas članica Levice Srbije“;
[7] Dobar primer za ovo jeste incident oko neodržanih govora Mirjane Karanović i Duška Vujoševića.
[9] Mobilizacija građanističke baze je već dostigla svoj maksimum a organizatori svoje zahteve ne oročuju niti prete radikalizacijom. Kako smatra autor ovog teksta, njihovi protesti suštinski ne mogu da izađu iz zamorne ideologije građanističkog moralizma niti da ponude suštinski nov politički program (o čemu će biti reči dalje u tekstu). Ukoliko vlast ne napravi neku veliku grešku prema demonstrantima jedino što sledi je postpeno gašenje.
[11] Smisao ovog blagog popuštanja „španske kragne“ u kojoj Vučić drži najveće medije ćemo razumeti tek na proleće, kada usledi novi talas kosovske krize. Sada deluje da je na delu Vučićevo taktičko pošuštanje kako bi sprečio neki veći crkveno-„patriotski“-građanski savez uoči mogućih nemira oko velikih političkih dešavanja na KiM.
Interesantan je i slučaj priloga o prinudnim iseljenjima sa inicijativom ZA Krov nad glavom i Efektivom na RTS-u. Osim legitimnog izveštavanja o problemu najavljene su i promene zakona. RTS nas obaveštava: „Zakon o izvršenju biće promenjen, kaže za RTS ministarka pravde Nela Kuburović […]“. Vid. ovde.
[12] Masovno priklanjanje ove klase vladajućim partijama nakon 2000. a naročito nakon 2008. godine mora se razmatrati u ovom svetlu. Vid. ovde.
[13] Pretpostavljamo da je u tom specifičnom domenu politike broj „apstinenata“ unapred ograničen.